Poslovni broj: P-2427/2019-59
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U CRIKVENICI
Stalna služba u Krku
Bodulska 2/d, Krk
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Katji Bajčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Vladi Vladika, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika 1. GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Petri Vuksanović, odvjetnici u Rijeci, i 2. PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Barbari Glavaš Štefanac, odvjetnici u Zagrebu, radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, nakon glavne rasprave zaključene 28. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja i prvotuženika osobno te njihovih punomoćnika, 12. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se kako:
- Ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 14. prosinca 2017. godine, sklopljen između 1. tuženika GO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao prenositelja poslovnih udjela i 2. tuženika PO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao stjecatelja poslovnih udjela, na kojem ugovoru je potpis 1. tuženika i 2. tuženika ovjeren po javnom bilježniku Miljenki Katunar Zrinski iz Krka, istog dana pod posl.br.: OV-11366/17, a kojim ugovorom 1. tuženik prenosi na 2. tuženika 100 poslovnih udjela trgovačkog društva TRUBIĆ društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu, turizam i usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rednih brojeva 1. -100., u nominalnom iznosu od 200,00 kn (dvjestokuna) svaki,
kojim je 1. tuženik nenaplatno prenio poslovne udjele na 2. tuženika,
nema pravnog učinka prema tužitelju EO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],
u dijelu u kojem je to potrebno za ispunjenje tužiteljeva potraživanja prema 1. tuženiku u iznosu od 5.396,40 eura sa zakonskom kamatom koja teče na taj iznos od dana 11. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
2. 1. tuženik i 2. tuženik dužni su dopustiti i trpjeti da tužitelj svoje potraživanje prema 1. tuženiku u iznosu od 5.396,40 eura sa zakonskom kamatom koja teče na taj iznos od dana 11. studenog 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, namiri temeljem ove presude prodajom poslovnih udjela 2. tuženika u trgovačkom društvu TRUBIĆ društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu, turizam i usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i to:
- 100 poslovnih udjela u trgovačkom društvu TRUBIĆ društvo s ograničenom odgovornošću za trgovinu, turizam i usluge sa sjedištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rednih brojeva 1.-100., u nominalnom iznosu od 200,00 kn (dvjestokuna) svaki,
u roku od 15 (petnaest) dana.
3. 1. tuženi i 2. tuženi dužni su tužitelju solidarno naknaditi troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja odluke do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.“
II Nalaže se tužitelju EO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženicima naknadi trošak parničnog postupka, i to prvotuženiku GO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 2.000,00 EUR i drugotuženiku PO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 2.000,00 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi od 18. srpnja 2019. godine tužitelj navodi da mu je prvotuženik temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. P-2339/2010 od 28. travnja 2014. godine dužan isplatiti iznos od 108.138,56 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima. Tužitelj da je do trenutka podnošenja tužbe u postupku izravne naplate pred FINA-om uspio naplatiti troškove parničnog postupka i dio zakonskih zateznih kamata, dok je dio zakonskih zateznih kamata i dio glavnice namirio u postupku ovrhe na pokretninama – motornom vozilu i radnim strojevima ovršenika. U trenutku podnošenja tužbe preostali iznos duga na ime glavnice iznosi 97.035,19 kn. Prvotuženik je Ugovorom o prijenosu poslovnog udjela od 14. prosinca 2017. godine bez ikakve naknade prenio na drugotuženika 100 (sto) poslovnih udjela trgovačkog društva Trubić d.o.o., nominalnog iznosa 200,00 kn. Kako je predmetni Ugovor sklopljen na štetu tužitelja kao vjerovnika, uslijed čega prvotuženik nema sredstava za ispunjenje tužiteljeve tražbine, tužbenim zahtjevom predlaže se utvrditi da Ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 14. prosinca 2017. godine nema pravnog učinka prema tužitelju u dijelu potrebnom za namirenje tražbine tužitelja u iznosu od 97.035,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2019. godine te da su tuženici dužni dopustiti da tužitelj namiri navedeno potraživanje prodajom poslovnih udjela u trgovačkom društvu Trubić d.o.o.
1.1. Kako je tijekom trajanja parničnog postupka tražbina tužitelja djelomično namirena ovrhom na računima prvotuženika, tužitelj je podneskom od 27. studenog 2025. godine konačno precizirao tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje tužitelja koje je u trenutku zaključenja glavne rasprave iznosilo 5.396,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 11. studenog 2025. pa do isplate.
2. Prvotuženik je u odgovoru na tužbu osporio da bi bili ispunjeni uvjeti za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, posebno uvjet insolventnosti dužnika koji mora dokazati tužitelj. Tužitelj da je u tužbi naveo samo da je proveo postupak izravne naplate putem FINA-e i ovrhu na motornim vozilima i radnim strojevima prvotuženika, ali nije dokazao da je svoje potraživanje pokušao naplatiti drugim sredstvima. Pobijani pravni posao nije doveo do smanjenja imovine prvotuženika te se stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da naknadi prvotuženiku prouzročeni trošak parničnog postupka.
3. Drugotuženik je u odgovoru na tužbu osporio navode tužitelja da zbog zaključenog Ugovora o prijenosu poslovnih udjela prvotuženik nema dovoljno sredstava za namirenje potraživanja tužitelja. Osim što je tužitelj u većem dijelu već namirio svoje potraživanje, tužitelj se cijelo vrijeme namiruje ovrhom na računima prvotužitelja. Ugovor nije zaključen radi izbjegavanja namirenja tužitelja jer su u vrijeme zaključenja istoga već bili u tijeku drugi ovršni postupci pokrenuti od strane tužitelja. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.
4. U ovoj pravnoj stvari održana su ročišta 4. ožujka 2020., 14. lipnja 2021., 20. studenog 2023., 29. kolovoza 2025. i 28. studenog 2025. godine kada je na prijedlog stranaka zaključena glavna rasprava.
5. Tijekom dokaznog postupka proveden je dokaz uvidom u dostavljene isprave te je saslušan prvotuženik.
6. U smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, utvrdio tužbeni zahtjev neosnovanim.
7. Među strankama je nesporno postojanje potraživanja tužitelja prema prvotuženiku temeljem presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-2339/10 od 28. travnja 2014. godine (list 16-22 spisa), potvrđene presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-4225/2014 od 22. srpnja 2015. godine (list 12-15 spisa), kao što je nesporna i činjenica da je dio potraživanja namiren u ovršnim postupcima pred FINA- om i ovrhom na motornim vozilima i radnim strojevima prvotuženika. Iako su tuženici u ranijim podnescima osporavali visinu potraživanja tužitelja, punomoćnici tuženika su na ročištu održanom 29. kolovoza 2025. godine suglasno potvrdili da visina preostalog dugovanja prvotuženika, odnosno visina tužiteljeva potraživanja prema prvotuženiku nije sporna ukoliko će ista biti precizirana u skladu sa specifikacijom FINA-e na dan zaključenja glavne rasprave. S obzirom da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev preciziran u skladu sa specifikacijom FINA-e od 27. studenog 2025. godine, iz koje su vidljive sve mjesečne uskrate s računa tužitelja do dana zaključenja glavne rasprave kao i iznos preostalog dugovanja, te s obzirom da se tuženici nisu protivili visini tako postavljenog tužbenog zahtjeva od 27. studenog 2025. godine, sud je zaključio da visina potraživanja nije sporna. Osim postojanja dospjelog duga tužitelja, nesporna je i činjenica zaključenja Ugovora o prijenosu poslovnih udjela od 14. prosinca 2017. godine (list 5-7 spisa)
8. Sporno je ima li prvotuženik uslijed zaključenja Ugovora o prijenosu poslovnih udjela dovoljno sredstava za namirenje potraživanja tužitelja te je li tužitelj kao vjerovnik oštećen zaključenjem pobijanog Ugovora.
9. Prema odredbi čl. 66. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela i bez obzira kad je nastala može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika. Smatra se da je pravna radnja poduzeta na štetu vjerovnika ako zbog nje dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. S obzirom da je u konkretnom slučaju prijenos poslovnih udjela izvršen bez naknade, odnosno besplatno, smatra se da je prvotuženik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku i ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato (čl. 67. st. 3. ZOO).
10. Dakle, pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji su: 1. dospjelost tražbine vjerovnika, 2. pravna radnja dužnika, 3. insolventnost dužnika i 4. oštećenje vjerovnika. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, uz dodatni uvjet da pobijanje omogućuje namirenje potraživanja vjerovnika. Pritom se ističe da zakonska presumpcija iz čl. 67. st. 3. ZOO-a, prema kojoj se kod besplatnih pravnih poslova smatra da je dužnik znao da takvim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, ne podrazumijeva istovremeno presumpciju insolventnosti dužnika, već je vjerovnik kao tužitelj dužan dokazati, odnosno učiniti vjerojatnim insolventnost dužnika kao jednu od općih pretpostavki za uspješno pobijanje pravne radnje dužnika (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-848/2023).
11. Kako je već ranije navedeno, nesporno je da su ispunjene prve dvije pretpostavke pobijanja dužnikovih pravnih radnji – dospjelost tražbine i pravna radnja dužnika, dok su sporne pretpostavke insolventnosti prvotuženika i oštećenja vjerovnika. Teret dokazivanja insolventnosti dužnika je na tužitelju koji mora dokazati da imovno stanje dužnika nakon poduzete pravne radnje stvarno (faktično) onemogućuje vjerovnika u ostvarenju njegove tražbine, što znači da samo poduzimanje neke pravne radnje kojom dužnik smanjuje svoju imovinu nije dovoljno da bi tužitelj mogao s uspjehom pobijati pravnu radnju dužnika (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-82/08).
12. Prvotuženik je u svom iskazu (list 264 spisa) naveo da je 2014. godine, u vrijeme donošenja ovršne isprave, bio vlasnik brodograditeljskog obrta i vlasnik društva Trubić d.o.o. osnovanog otprilike 2012. godine. Kako su od osnutka društva u njegovu radu osim prvotuženika sudjelovali i drugotuženik i njihov otac, prvotuženik je u vrijeme smrti oca prenio svoje udjele na brata na ime njegove brige o ocu. Naime, dogovor među njima je bio da svu imovinu iza smrti oca naslijedi drugotuženik, a imovinu iza smrti majke je naslijedio prvotuženik. Među tom naslijeđenom imovinom je starina u Sv. Vidu Miholjice koju treba renovirati i brojna zemljišta s nesređenim zemljišnoknjižnim stanjem koje je zadnjih par godina počeo rasčišćavati. Tako se prvotuženik upisao kao suvlasnik u 1/6 dijela na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koje nekretnine predstavljaju cjelinu površine cca 1500 m2. Riječ je o građevinskim zemljištima u Sv. Vidu Miholjice. Osim tih nekretnina, prvotuženik da je vlasnik motornog vozila Peugeot partner iz 2008. godine i plovila – drvene barke Pasara, stare cca 50 godina. Prvotuženik je od prijenosa poslovnih udjela u društvu Trubić d.o.o. bio zaposlen kao direktor u društvu TT transporti d.o.o. i plaća mu je iznosila nešto preko 1.000,00 EUR. Prvotuženik je ove godine kupio to društvo te je trenutno nositelj svih poslovnih udjela u navedenom društvu.
13. Tužitelj je u prilog svojim navodima o insolventnosti prvotuženika dostavio sljedeće isprave.
13.1. Iz uvjerenja Policijske uprave Primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za upravne poslove, broj: 511-09-19/2-176- 319/2020 od 9. travnja 2020. godine (list 56 spisa) proizlazi da je prvotuženik evidentiran kao vlasnik triju motornih vozila, pri čemu je za dva vozila – RS marke COLES HIDRATRUCK C-246559 45-50T i RS marke LIEBHERR LT 1030 evidentirana zabrana otuđenja te kao vlasnik vozila RS marke STALOWA WOLA HYD 321 C 139359, na kojem nisu upisani nikakvi tereti. Međutim, iz rješenja Općinskog suda u Rijeci posl. br. Ovr-6010/15 od 22. svibnja 2019. godine (list 8-11 spisa) vidljivo je da je tužitelj pokrenuo ovrhu na svim trima motornim vozilima, pri čemu je prva dva navedena vozila u ovršnom postupku kupio upravo tužitelj kao ovrhovoditelj, a ovrha na vozilu RS marke STALOWA WOLA HYD 321 C 139359 je obustavljena zbog prigovora treće osobe.
13.2. Prema dopisu Središnjeg klirinškog depozitarnog društva, broj: O-5005/20-3 JG od 10. travnja 2020. godine (list 58 spisa) prvotuženik nema ubilježene nematerijalizirane vrijednosne papire u depozitoriju SKDD-a.
13.3. Iz dostavljenih zemljišnoknjižnih izvadaka (list 61-133 spisa) proizlazi da prvotuženik dolazi upisan kao suvlasnik brojnih nekretnina, ali u relativno malim suvlasničkim udjelima, s puno upisanih zemljišnoknjižnih suvlasnika. Međutim, točan je iskaz prvotuženika da dolazi upisan kao suvlasnik k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u 1/6 dijela, što prema prema iskazu prvotuženika predstavlja dva građevinska zemljišta u naselju Sv. Vid Miholjice, ukupne površine 1500 m2.
13.4. Iz Potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Klasa: 034-04/20-03/8, Urbroj: 341-14-11-20-0000401 od 7. svibnja 2020. godine (list 57 spisa) proizlazi da je prvotuženik od 1. studenog 2017. godine bio prijavljen na mirovinsko osiguranje kod društva Trubić d.o.o., dok iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Klasa: 503-01/20-01/26, Urbroj: 338-08-02-01-20-02 od 30. travnja 2020. godine (list 59 spisa) proizlazi da je prvotuženik prijavljen kao osiguranik u radnom odnosu u pravnoj osobi sa sjedištem u [adresa] od 1. studenog 2016. godine. Dakle, iz dostavljenih potvrda može se zaključiti da je prvotuženik neprekidno zaposlen od 1. studenog 2016. godine.
13.5. Da je prvotuženik zaposlen od 2016. godine proizlazi i iz specifikacija izvršenja osnova za plaćanje P-2339/10 (list 48-49 spisa), iz koje je vidljivo da je prvotuženiku tijekom 2016. godine s računa ustegnuto ukupno 11.897,45, dok mu se od siječnja 2017. godine pa do siječnja 2020. godine ustezao mjesečni iznos u rasponu od 1.140,00 – 1.520,00 kn. U razdoblju od lipnja 2016. do siječnja 2020. prvotuženiku je s računa ustegnuto ukupno 56.996,09 kn. Nadalje, iz specifikacije FINA-e s lista 218 spisa vidljivo je da je ista osnova za plaćanje – presuda P-2339/10 ponovno dostavljena FINA-i na izvršenje 19. kolovoza 2021. godine te se prvotuženiku od listopada 2021. pa do dana zaključenja glavne rasprave s računa usteže mjesečni iznos u rasponu od 159,27 EUR krajem 2021. pa sve do 251,55 EUR tijekom 2025. godine (list 261-262 spisa). Tako je tužitelj u razdoblju od listopada 2021. pa do dana zaključenja glavne rasprave naplatio iznos od 9.971,96 EUR, pored ranije namirenih 56.996,09 kn.
14. Nesporno je dakle da je za vrijeme trajanja ovog postupka tražbina tužitelja smanjena s početnih 97.035,19 kn na sadašnjih 5.396,40 EUR, kao i da je postupak prisilne naplate pred FINA-om i dalje u tijeku te se prvotuženiku svaki mjesec usteže iznos od cca 200,00-250,00 EUR.
15. S obzirom na činjenicu redovite i neprekinute mjesečne naplate tužitelja s računa prvotuženika, zaključak je suda da prvotuženik Ugovorom o prijenosu poslovnih udjela nije sebe doveo u stanje neimaštine koje bi tužitelja onemogućilo u naplati tražbine. Tužitelj je nakon zaključenja pobijanog Ugovora prisilnom ovrhom na FINA-i od prvotuženika naplatio više od 17.000,00 EUR, što je trostruko više od preostalog iznosa tužiteljeva potraživanja, a ovrha se i dalje provodi i to neprekidno od 2021. godine. Osim toga, a s obzirom da je za donošenje presude mjerodavno stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave, za odluku suda o insolventnosti prvotuženika važna je i činjenica da je prvotuženik za vrijeme trajanja ovog postupka stekao sve poslovne udjele u društvu TT transporti d.o.o. Prvotuženik tako prijenosom poslovnih udjela u društvu Trubić d.o.o. nije ostao bez imovine i ne može se smatrati da nema dovoljno imovine za ispunjenje tužiteljeve tražbine jer se tužitelj mjesečno namiruje putem FINA-e.
16. Kako opće pretpostavke za primjenu odredbe čl. 66. ZOO-a o pobijanju dužnikovih pravnih radnji moraju biti kumulativno ispunjene, a za odbijanje tužbenog zahtjeva je dovoljno utvrditi da nije ispunjena makar jedna od pretpostavki, sud je odbio tužbeni zahtjev jer je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da nije ispunjena pretpostavka insolventnosti dužnika, ovdje prvotuženika.
17. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj strani naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Sukladno čl. 155. ZPP-a, sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
17.1. Prvotuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema Tbr. 8. 1. u vezi s Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23, dalje: Tarifa), koji s obzirom na postavljenu vrijednost predmeta spora iznosi 100 bodova za sastav odgovora na tužbu i podnesaka od 6. srpnja 2020. i 15. siječnja 2024., ukupno 300 bodova. Prvotuženiku je priznat i trošak zastupanja na ročištima prema Tbr. 9. Tarife, i to u iznosu od 100 bodova za ročišta održana 4. ožujka 2020., 14. lipnja 2021., 20. studenog 2023., 29. kolovoza 2025. i 28. studenog 2025., ukupno 500 bodova. Prvotuženiku je dakle priznata nagrada u visini 800 bodova, što prema vrijednosti boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.600,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 46.) u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 2.000,00 EUR.
17.2. Drugotuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu i podnesaka od 29. lipnja 2020. i 3. siječnja 2024., ukupno 300 bodova, te trošak zastupanja na ročištima održanima 4. ožujka 2020., 14. lipnja 2021., 20. studenog 2023., 29. kolovoza 2025. i 28. studenog 2025., ukupno 500 bodova. Drugotuženiku je tako priznata nagrada u iznosu od 1.600,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 46.), ukupno 2.000,00 EUR.
17.3. Tuženicima nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer nije riječ o radnjama koje su bile potrebne za vođenje postupka, kao niti zatraženi trošak sudske pristojbe za odgovor na žalbu jer spisu ne prileži dokaz da su iste plaćene. Također, tuženicima nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu jer je obveznik plaćanja takve pristojbe tužitelj, kao niti trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer spisu ne prileži dokaz da je ista plaćena, a osim toga pristojbena obveza za odgovor na tužbu dospijeva tek pravomoćnim okončanjem postupka, ovisno o uspjehu u sporu.
U Krku, 12. siječnja 2026.
Sutkinja:
Katja Bajčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri (3) istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.