Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1275/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužiteljice ĐE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. prosinca 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Ivane Mandić, a u odsutnosti tuženika, 12. siječnja 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu bez depozita, broj: 5140030250-60010465403/2006, kreditna partija: 53070342, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, između tužitelja ĐE, i tuženika potvrđen 13.studenog 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-2428/06 u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ĐE u roku od 15 dana isplati iznos od 586,64 eura (slovima: petstoosamdesetšesteurašezdesetčetiricenta) zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. studenog 2006. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici ĐE naknadi trošak postupka u iznosu od 401,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 12. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužiteljica odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu 30. prosinca 2024. podnijela tužbu u kojoj je navela da je 8. studenog 2006. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopila Ugovor o kreditu prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu 79.500,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita, da je čl.7. Ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu jednokratno unaprijed 1,50% prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, da joj je tuženik prilikom isplate kredita 28. studenog 2006. naplatio navedenu naknadu u iznosu 4.420,01 kuna (586,64 eura). Navodi da je odredba čl.7. Ugovora ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i jer je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva implementirana u tipski Ugovor o kreditu na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Pojašnjava da joj nije bilo objašnjeno o kakvim se točno stvarnim troškovima radi, te da je banka navedene troškove naplaćivala ovisno o iznosu kredita koji se uzima što znači da onaj koji uzima više kredita plaća i veći iznos naknade. Navodi da je bila informirana o obvezi plaćanju naknade međutim da nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje iste što je u suprotnosti s Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. i načelom savjesnosti i poštenja što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Uzimajući u obzir navedeno, tužiteljica je predložila sudu da donese presudu kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Ne spori da je među strankama sklopljen predmetni Ugovor o kreditu u kojem je u čl.7. ugovorena naknada koju je tužitelj bio dužan platiti za obradu kredita. Ne spori da je naknada naplaćena od tužitelja u iznosu 4.420,01 kuna 28. studenog 2006. Navodi da je tužiteljica predmetnim kreditom dobila na raspolaganje 79.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da je naknada naplaćena u iznosu 586,64 eura zbog čega smatra da bi, i u slučaju da sud utvrdi ništetnom predmetnu ugovornu odredbu, zabrana bila manjeg značaja. Osporava status tužiteljice kao potrošača. Pojašnjava da je predmetna odredba Ugovora o kreditu objašnjena tužiteljici što je ista i potvrdila svojim potpisom prilikom ovjere Ugovora kod javnog bilježnika, da iz odredbe čl.7. Ugovora proizlazi da je činidba određena, a da je sama odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno načelu savjesnosti i poštenja budući da je o navedenoj odredbi pregovarao s tužiteljem i da ista nije uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ističe da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) i da isti predstavljaju cijenu u smislu čl 84. ZZP, da je postupio sukladno čl. 173 Zakona o bankama i da je usvojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade i provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Uzimajući u obzir navedeno, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Na ročištu održanom 1. prosinca 2025. sud je odredio da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu 586,63 eura sukladno čl.40. st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.), a koja visina predstavlja iznos kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjevi istaknuti uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzimaju se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu. Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena u visini zahtjeva za isplatu

4. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu (list 9-17), dopis tuženika (list 18 spisa), pregled prometa za klijenta (list 19 spisa), isplati nalog (list 20 spisa), Odluka tuženika o naknadama za usluge (list 39-63 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice (list 76 spisa). Budući da tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl.7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-60010465403/2006 kojim je ugovorena naknada za obradu kredita, te zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 586,64 eura koji je iznos platila tuženiku na ime navedene naknade.

6. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor 8. studenog 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5140030250- 60010465403/2006 u kojem je u čl.7. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita koju je tužiteljica bila dužna platiti u iznosu 1,50% od iznosa kredita jednokratno. Nije sporno ni da je tužiteljica na ima navedene naknade platila tuženiku iznos od 586,64 eura 28. studenog 2006.

7. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tužiteljicinog potraživanja.

8. Tužiteljica je iskazala da je predmetni kredit uzela za kupovinu stana u kojem je živjela zajedno s djecom, da se u tom stanu nije bavila nikakvom poslovnim djelatnošću, obrtom a niti da ga je iznajmljivala, da je Ugovor o kreditu sastavila banka, da ga je pročitala prije potpisivanja, da s bankom nije mogla pregovarati u vezi pojedinih odredbi ugovora, da se sjeća da je u Ugovoru pisala i odredba o naknadi za obradu kredita i da je tu naknadu morala platiti jer u suprotnom ne bi mogla dobiti taj kredit. Iskazala je da joj u banci nitko nije objašnjavao što znači ta naknada niti kako se ona izračunava, te da u trenutku sklapanja ugovora nije znala koliko će točno ta naknada iznositi. Pristala je platiti naknadu jer inače nije mogla dobiti kredit. Iskazala je da je ugovor ovjeravala i kod javnog bilježnika međutim da joj ni tamo nitko ništa nije objašnjavao.

9. Sud je povjerovao tužiteljici cijeneći njezin iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivala o svim odlučnim činjenicama. Tužiteljica je dokazala svoj status potrošača iz čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj: 96/03, u nastavku: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit uzela radi kupovine stana u privatne svrhe, te da iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopila tužiteljica kao fizička osoba, a da tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno, utvrđeno je da tužiteljica u ovom postupku ima status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

10. Člankom 59. ZZP propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim odredbama Ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljicom i da je istoj bila objašnjena i odredba o naknadi za obradu kredita, međutim navedene činjenice tijekom postupka nije dokazao.

13. Uzimajući u obzir iskaz tužiteljice, sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila informirana o tome koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica nije mogla shvatiti ekonomske posljedice te ugovorne odredbe jer joj djelatnik banke u vrijeme sklapanja ugovora nije obrazložio koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva budući da nije mogla znati ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi za nju proizlaze. Osim toga, budući da je sporna odredba o naknadi bila unaprijed formulirana od strane tuženika na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora, utvrđeno je da se radi o odredbi o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati, dakle o odredbi na koju ista nije imala utjecaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga je sud utvrdio da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom čl.81. st.1. ZZP-a nepoštena, te stoga ništetna u smislu čl.87. st.1. ZZP. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, te da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, utvrđeno je da tuženik nije vodio računa ni o interesima potrošača, odnosno da se zbog izostanka pregovaranja nije uvjerio da bi tužiteljica zaista pristala na navedene odredbe. Stoga je utvrđeno da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Isto tako, budući da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, pa tako ni oko visine naknade, utvrđeno je da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedenih odredbi bila ograničena u ostvarenju svoga prava jer bez plaćanja navedene naknade ne bi bilo moguće sklopiti predmetni ugovor, zbog čega je spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, pa tako i okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su općepoznate, a koje upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je Presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, odnosno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, presudom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14 i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/18 odlučeno da je, između ostalih tuženika, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način da su nepošteno ugovorili promjenu kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da o svakoj promjeni nisu s potrošačem pojedinačno pregovarali, niti su ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. S obzirom da tužiteljica, pozivajući se na presudu u kolektivnom sporu, kod ovoga suda vodi i postupak u predmetu broj P-1699/2019 radi utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, nije u pravu tuženik kada smatra da se u ovome slučaju radi o zabrani manjeg značaja.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, utvrđeno je da je sporna odredba Ugovora o kreditu kojom je propisana naplata naknade za obradu kredita nepoštena, te stoga ništetna zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke na temelju navedenih zakonskih propisa.

16. Budući da je tuženik na temelju ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita 28. studenog 2006. primio iznos od 586,64 eura, dužan je vratiti tužiteljici sve ono što je primio po toj osnovi, na temelju čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj; 35/05, u nastavku: ZOO).

16.1. Na navedeni iznos tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO- a od dana stjecanja (naplate naknade). Tuženik je nepošten jer je povrijedio prava i interese potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), tuženik je kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (tako i VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.). Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

17. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

18. Budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u postupku, dosuđen joj je trošak na temelju čl.154. st.1. ZPP. Tužiteljici je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 401,54 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 50 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 2. rujna 2025. 50 bodova prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištu 1. prosinca 2025. 50 bodova prema T.br.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 75,00 eura. Iako je tužiteljica platila trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 56,38 eura, sud joj je priznao trošak pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 eura sukladno T.br.1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/2023) budući da je vrijednost predmeta spora utvrđena u iznosu 586,63 eura. Ovo stoga što tuženik ne može snositi trošak pristojbe koji je tužiteljica samostalno platila u većem iznosu jer je sama pogrešno odredila vrijednost predmeta spora. Sud tužiteljici nije priznao trošak sudske pristojbe na presudu budući da istu nije ni platila, a nije joj priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena. Sud joj nije priznao ni trošak sastava podneska od 16. rujna 2025. jer je sve iz tog podneska mogla navesti i u onom od 2. rujna 2025. za koji joj je sud priznao trošak.

Osijek, 12. siječnja 2026.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika