Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-292/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice BJC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Agram banka d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 74, OIB: 70663193635, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, 12. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 7223000644, sklopljenog 28.8.2014. između tužiteljice BJC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Agram banka d.d., Zagreb, Ul. grada Vukovara 74, OIB: 70663193635 (pravni slijednik Kreditna banka Zagreb d.d.), a koja glasi: „Za obradu i vođenje namjenskog kunskog gotovinskog kredita uz valutnu klauzulu naplaćuje naknada u iznosu od 0,49% od iznosa kredita. Utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Agram banka d.d. da tužiteljici BJC isplati iznos od 99,15 EUR (devedesetdeveteurapetnaestcenti), odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 29. kolovoza 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Agram banka d.d. da tužiteljici BJC naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 307,79 EUR (tristosedameurai sedamdesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 12. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice BJC za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 57,81 EUR (pedesetsedameurai osamdesetjedaneuro) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je tuženik pravni slijednik Kreditna banka Zagreb d.d., te da su tužiteljica i tuženik 28.8.2014. sklopili Ugovor o kreditu br. 7223000644 prema kojem tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.000,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate u jednakim vremenskim razmacima i to u 120 jednakih mjesečnih anuiteta. Tuženik je u članku 4. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se za obradu i vođenje namjenskog kunskog gotovinskog kredita uz valutnu klauzulu naplaćuje naknada u iznosu od 0,49% od iznosa kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle, kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz odgovora tuženika proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 99,15 EUR (0,49%) od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 20.000,00 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama članku 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako prigovora mjesnoj nenadležnosti ovog suda u skladu s člankom 48. ZPP-a, a posebno i iz razloga što je ugovorena temeljem samog Ugovora članak X. točka 15. mjesna nadležnost stvarnog nadležnog suda u sjedištu Kreditora, odnosno tuženika. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, protivi se dospijeću zatraženih zateznih kamata, te posebno ističe i prigovor zastare. Glavni činjenični korpus tužiteljica svodi na povredu načela savjesnosti i poštenja, tvrdnjama da ona nije pregovarala o toj ugovornoj odredbi, da ona nije imala utjecaj na njezin sadržaj, da je prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača te posebno navodi da ona niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer je sve troškove javnog bilježnika snosila sama, pri tome se pozivajući na sudsku praksu fragementarno vadeći iz konteksta što joj odgovara pri čemu je nejasno zašto bi se ta sudska praksa trebala primjenjivati u ovom konkretnom slučaju. Naime, tužiteljica u trenutku kada pristupa u poslovne prostorije tuženika radi podnošenja Zahtjeva za odobravanje kredita bila je VEĆ sudionik odnosno korisnik kredita kod drugih banaka i to kod Hypo Alpe Adria Bank d.d. te Slatinska banka d.d. Dakle, radilo se o osobi koja je već stupala u ugovorne odnose sa financijskim institucijama i koja je više puta iznosila želje i potrebe o visini kredita, ročnosti i mogućnostima plaćanja mjesečnih anuiteta kao glavnim odrednicama ugovora pa samim time i o drugim sporednim odredbama koji inače sadrže ugovori o kreditu. Tuženik je u Poslovnici uputio tužiteljicu koju dokumentaciju mora prikupiti kako bi tuženik u skladu s njezinim zahtjevom i potrebama za kreditom uopće uzeo u obradu njezin Zahtjev iz razloga što je prethodno morao provesti složeni postupak s ciljem utvrđivanja njezine uvjete solventnosti odnosno boniteta kao i ostalih mogućnosti vraćanja potencijalnog kredita. Nakon što je tužiteljica u dogovoru sa djelatnicima tuženika prikupila potrebnu dokumentaciju te dala prethodne suglasnosti, tuženik je uzeo u obradu njezin Zahtjev. Zatražio je putem Hrvatskog registra obveza po kreditima (HROK) sva njezina kreditna opterećenja i telefonski kontaktirao poslodavca o vjerodostojnosti izdane Potvrde. Nakon toga je zatraženo mišljenje Odjela kontrole i upravljanja rizicima koje je tijelo unutar tuženika sa svrhom ispitivanja zadovoljavanja uvjeta za odobravanje plasmana te nakon dobivenog pozitivno mišljenje u formi Odluke o plasmanu djelatnik tuženika ponovno kontaktira tužiteljicu. Razlog pozivanja tužiteljice je da upravo ista prije potpisivanja samog Ugovora bude ne samo upoznata sa svim uvjetima Ugovora, dakle i glavnim i sporednim odredbama Ugovora već i da ima nastavnu mogućnost postavljanja dodatnih zahtjeva, pojašnjenja odnosno svega onoga što se zove pregovaranje i to prije potpisivanja Ugovora. Na to je i sam tuženik obvezatan s osnove podzakonskog akta koji se zove Odluka o sadržaju i obliku u kojem se potrošaču daju informacije prije ugovaranja pojedine bankovne usluge. Temeljem konkretnog podzakonskog akta tuženik je bio dužan uskladiti svoje Opće uvjete poslovanja s klijentima-potrošačima koji su doneseni na održanoj sjednici 12.2.2013. te se posebno upućuje sud na članak 9. Općih uvjeta. Tužiteljica je sa uručenim primjerkom Ugovora o kreditu imala vremensko razdoblje više od 8 dana da razriješi eventualne nedoumice ili već što je ista smatrala da joj je nejasno. Nadalje, imala je apsolutno pravo odustati od uručenog primjerka Ugovora bez obveze snošenja bilo kakvih troškova prema tuženiku. Međutim tužiteljici nije bio sporan niti jedan glavni, a još manje nuzgredni dio Ugovora o kreditu kako to navodi u tužbi, već upravo suprotno. Tužiteljica je imala izbor između 20 banaka u RH koje imaju odobrenje od Hrvatske narodne banke. Tužiteljici je u 2014. godini sve bilo jasno i poznato, te je od nikoga prisiljena željela zaključiti Ugovor upravo ovdje s tužiteljem. Danas u 2025. nakon punih 11 godina tvrdi ovom tužbom da ona nije pregovarala, da ona nije bila upoznata sa naknadom i troškovima itd. pozivajući se na povredu načela savjesnosti i poštenja što daje pravo tuženiku da se na jednakovrijedan način u ovom postupku ispitaju pobude tužiteljice na podnošenje ove tužbe. Tužiteljica sama inzistira da na isti dan kada dobiva informativni Obrazac, dakle 28.8.2014. zaključi Ugovor o kreditu što je i vidljivo iz istog jer je i zaključen 28.8.2014. Još jednom i nakon potpisivanja Ugovora tužiteljica dobiva od tuženika obrazac koji se zove nalog za korištenje sredstava kredita u kojem su sadržani svi bitni i sporedni elementi Ugovora te koja tužiteljica svojim potpisom potvrđuje i u tom trenutku ista može odustati od ugovora, odnosno isplate-bez ikakvih troškova. Uslijed svega gore navedenog, sama ugovorna odredba čiju ništetnost tužiteljica zahtjeva, udovoljava svim standardima i zahtjevima načela transparentnosti. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi, o čemu je tužiteljica imala sva saznanja i prije zaključenja Ugovora, u trenutku potpisivanja Ugovora kao i nakon samog zaključenja Ugovora. Tužiteljica nikako nije bila nekakva bakica ili kumica koja nije bila upoznata sa kreditima koje su odobravale inače banke. Tužiteljica je već bila postojeći klijent odnosno korisnik kredita u raznim bankama i to prije nego što se obratila tuženiku. Tužiteljica je imala dokazano nesporna iskustva o tome da banke naplaćuju naknade za obradu kredita. Tužiteljica je u konkretnom slučaju imala sve informacije za predmetni plasman temeljem kojih bi mogla donijeti vlastitu odluku od nikoga prisiljena ili nagovarana hoće li ili ne zaključiti kredit. Tužiteljica je u više navrata dolazila u poslovnicu tuženika u Osijeku nakon što je očigledno donijela odluku da će kod tuženika pod povoljnijim uvjetima nego u drugim bankama pokušati ishoditi kreditni plasmana, jer da tome nije tako onda bi zasigurno već kod banaka čiji je bila do tada klijent zatražila kredit. Tužiteljica je donosila u poslovnicu tuženika dokumentaciju kao dokaz svoje kreditne sposobnosti prilikom koje je dobila informacije kao pojedinačni potrošač relevantne za odnos između nje i tuženika. Dobila je informiranu odluku o svim okolnostima budućeg ugovora o kreditu. Stoga, kada u 2025. tužiteljica kaže bez ikakvih argumenata da je naknada za obradu i korištenja kredita prouzročila ugovornu neravnotežu na štetu tužiteljice postavlja se logično pitanje pa kako to da joj ta naknada od 98,00 eura nije uzrokovala ugovornu neravnotežu još 2014.godine. Tužiteljica navodi u tužbi da ona nije imala utjecaj na sadržaj kredita, da joj je ponuđen tipski ugovor po principu „uzmi“ ili „ostavi“ što nije točno. I konačno, ako se uzme u obzir definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužiteljica imala obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu nešto bilo nejasno ili nerazumljivo i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajući izmjenu. Pored tužitelja postoji još 19 banaka temeljem čega je tužiteljica bila slobodna u izboru banke i slobodna u izražavanju svoje volje s kojom će bankom zaključiti ugovor s time da kada je već ušla u pregovore s tuženikom u svakom trenutku se mogla zahvaliti i više se nikada ne pojaviti bez ikakvih snošenja financijskih troškova pa tako niti za obradu kredita odnosno prikupljanja i obrađivanja dokumentacije kojom se utvrđivala njezina kreditna sposobnost. Nadalje, tužiteljica je u svakom trenutku mogla odustati od Ugovora o kreditu čak i nakon što ga je potpisala, jer je tada još jednom kroz Nalog za korištenje sredstava kredita bila obaviještena (potvrdila svojim potpisom) o svim elementima kredita kao i cijeni koštanja kredita i tada da je odustala od kredita ne bi bila dužna snositi nikakve troškove naknade za obradu kredita odnosno odrađenog cijelog procesa ispitivanja kreditne sposobnosti i ostalog. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik pisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istog rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. Nadalje, da su navodi tužiteljice neistiniti da o spornoj odredbi koja je vezana za naknadu za obradu i korištenje kredita nije znala, da je nejasna ili da se o njoj nije pregovaralo ukazuje i odluka o visini naknada za usluge banke. Naime, na stranici 20 (koje naknade se odnosi na potrošače) određeno je da za vrstu proizvodaNenamjenski gotovinski krediti uz valutnu klauzulu za obradu i vođenje kredita naplaćuje se minimalno 300,00 HRK, odnosno 1,49%-1,99 % iznosa glavnice kredita. Kredit koji je tužiteljica zaključila je - Nenamjenski gotovinski krediti uz valutnu klauzulu. Direktori poslovnih centara, a u ovom konkretnom slučaju BJ koji je i potpisnik ugovora u ime tuženika imao je diskreciono pravo ovisno o solventnosti i bonitetu pojedinog klijenta (pa samim time i pitanja složenosti poslova prilikom obrade kreditnih Zahtjeva klijenata) odrediti i manju odnosno nižu naknadu za obradu kredita sukladno manjem opsegu poslova prilikom ispitivanja kreditne sposobnosti tužiteljice. Kao što je i vidljivo iz predmetnog Ugovora tuženik je kao cijenu svoje usluge prilikom obrade kredita odredio 0,49 % od iznosa kredita sukladno posebnoj Odluci Uprave koja je davala prava direktorima centara da odstupe od propisanog akta banke odnosno Odluke o visini naknada. S obzirom da je naknada za obradu kredita kao propisana cijena usluge tuženika plaćena 2014. godine, tražbina tužitelja je zastarjela budući da ništetnost, sve i da bude ustanovljena, a što tuženik osporava, nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu uslijed čega je protekao petogodišnji rok za povrat naplaćenog iznosa. Tuženik je posebno istaknuo prigovor u pogledu i tijeka zateznih kamata. Naime, tužiteljica se putem punomoćnice obratila tuženiku dopisom 8.5.2024. kojim je ista tražila dostavu dokumentacije, a što joj je tuženik uredno i dostavio 22.5.2024. dok istovremeno nije eventualno postavila zahtjev za povratom tih 90,00 eura koje potražuje ovom tužbom, jer pobude leže isključivo u zateznim kamatama i troškovima sudskog postupka. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška s pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja presude.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dopis tuženika odo 22.5.2024. (stranica 6 spisa, stranica 10 spisa i stranice 56-57 spisa), dopis punomoćnice tužiteljice od 8.5.2024. (stranica 7 spisa i stranica 95 spisa), nalog za korištenje kredita (stranice 8-9 spisa i stranica 16 spisa), ugovor o kunskom kreditu uz valutnu klauzulu (stranice 11-15 spisa), zahtjev za kredit (stranice 35-36 spisa), potvrda (stranica 37 spisa), izjava (stranica 38 spisa), suglasnost za pribavljanje OIB [osobni identifikacijski broj] a (stranica 39 spisa), obračunska isprava za isplatu plaće-naknade plaće (stranice 40- 43 spisa), kreditno izvješće potrošača (stranice 44-46 spisa), mišljenje odjela kontrole i upravljanja rizicima (stranica 48 spisa), odluka o sadržaju i obliku u kojem se potrošaču daju informacije prije ugovaranja pojedine bankovne usluge (stranice 49-53 spisa), obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (stranice 54-55 spisa), nalog za korištenje sredstava kredita (stranica 56 spisa), opći uvjeti poslovanja s klijentima – potrošačima (stranice 57-69 spisa), odluka o visini naknade za usluge banke (stranice 70-91 spisa), odluka o odobravanju nenamjenskih gotovinskih kredita s valutnom klauzulom u eur uz fiksnu kamatnu stopu super krediti (stranice 92-94 spisa). Saslušani su tužiteljica BJC, te svjedoci BJ i SJ.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 2. prosinca 2025., sud je odbio dokazni prijedlog punomoćnika tuženika za pribavom ranijeg ugovora o kreditu tužiteljice sklopljenog s Hypo Alpe Adria bank d.d. i Slatinskom bankom d.d., a to sve iz razloga jer drugi ugovori o kreditu sklopljenim s drugim bankama nisu predmet ovoga postupka, a istima se ne bi dokazivalo ima li tužiteljica svojstvo potrošača ili ne, već samo da li je i u drugim ugovorima bila propisana kakva naknada za obradu kredita, a što nije od utjecaja na rješavanja ovoga spora.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu od 24. listopada 2025., a koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, a u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 99,15 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. -dalje u tekstu: ZPP). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 99,15 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 9.5.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušana na raspravi, tužiteljica BJC iskazala je kako se točno ne sjeća kada je podizala predmetni kredit. Ističe kako se to radilo o gotovinskom kreditu koji joj je bio potreban za osobne potrebe, te je ona zbog potrebe tog gotovinskog kredita došla u prostorije predmetne banke u Zagrebu. Ističe kako je prije toga gledala i druge banke, ali je otišla samo u tu banku. Ističe kako prilikom dolaska u prostorije tuženika nisu ništa pregovarali, pričalo se samo o kamatnoj stopi, iznosu rate koja će biti za kredit koji joj je bio potreban. Navodi kako joj nije poznato da ju je zaposlenik tuženika tada govorio vezano uz naknadu za obradu kredita, a ona je potom donijela svu potrebnu dokumentaciju, te je nakon toga ponovno pristupila u prostorije tuženika, gdje ju je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor za koji nije bilo ranije pregovarano. Isti je pročitala, odnosno prelistala ga i pregledala, ne sjeća se da je tada u ugovoru vidjela odredbu vezano uz naknadu za obradu kredita, već je to tek kasnije naknadno primijetila. Iskazuje kako je cijelo vrijeme bilo govora samo o kreditu, nije joj poznato vezano uz naknadu budući da vezano uz istu nisu ništa pregovarali, a ističe kako je sigurna da joj zaposlenik tuženika nije objašnjavao za što sama naknada za obradu kredita služi. Ističe kao je potpisala ugovor i platila je naknadu za obradu kredita. Njoj je u to vrijeme bio potreban kredit i to na način da je isti utrošen za osobne potrebe. U vrijeme podizanja kredita nije bila vlasnica OPG-a, obrta ili trgovačkog društva. Također ističe kako je platila sve što je bilo vezano uz realizaciju samog kredita, a koji se odnosi na javnobilježničke i druge troškove, te da ona takav kredit ne bi mogla realizirati da nije sve što je od tuženika traženo i platila. Njoj to nije bio prvi put da je podizala kredit, već je dva puta podizala kredit i to u Slatinskoj banci d.d. i Hypo Alpe Adria d.d. banci i također su ti ugovori imali sadržajne odredbe vezane uz naknadu. Nadalje iskazuje kako se ne sjeća je li primala kakav obrazac o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu. Također iskazuje kako se ne sjeća da je takav obrazac potpisala, sjeća se samo kako je moguće da je imala kakvu brošuru ili reklamu i to na način da je istu uzela ili s pulta banke ili negdje drugdje, međutim za ovo se konkretno ne sjeća. Ističe da se ne sjeća ni je li potpisala kakav nalog za korištenje sredstava, a ne sjeća se niti je li prethodno prije sklapanja samog ugovora o kreditu išta potpisala, već je ostalo u sjećanju samo to da je potpisala predmetni ugovor o kreditu. Ističe kako se ne sjeća je li njoj kreditor obrazložio da ima pravo odustati od ugovora o kreditu ukoliko je nešto ne odgovara, ali je to moguće.

5. Saslušan na raspravi, svjedok BJ iskazao je kako je on zaposlen kod tuženika kao direktor Podružnice Osijek. Tužiteljicu ne poznaje osobno, već mu je poznata samo iz spisa. Također iskazuje kako on osobno nije sudjelovao u pregovorima i razgovorima s tužiteljicom vezano uz predmetni ugovor o kreditu. On radi kao direktor podružnice samo kontrolu, a razgovor s tužiteljicom, pa i bilo kojim drugim klijentom, ne obavlja on, već to rade drugi djelatnici, odnosno zaposlenici. Ističe kako on ne priprema ugovore, već to radi služba kod tuženika, a sudjeluje samo u kontroli tog ugovora i na kraju ga po ovlaštenju on samo potpisuje. Postoji hodogram radi realizacije kredita i to na način da se klijenti javljaju u banku i to uglavnom dolaskom osobno u poslovnicu, ali je moguće i putem e-maila, te se nakon toga klijentima daje određena brošura, obave se s istima razgovor, potom se ide u prikupljanje potrebne dokumentacije za realizaciju kredita, nakon toga se radi kreditna obrada, a nakon što isti bude odobren od strane banke, ide se u pripremu potrebne dokumentacije, s time da iskazuje da nakon što kredit bude odobren, o tome se prvo obavještava klijenta, a potom se ide u pripremu potrebne dokumentacije, pa i sačinjavanja samog ugovora, te nakon dovršetka istoga se klijent poziva da pristupi u prostorije banke kako bi se potpisao ugovor o kreditu. Nadalje, navodi kako klijent može odustati od ugovora i nakon što se isplati kredit i to na način da može odustati u roku koji je naveden u ugovoru o kreditu i to bez troškova, s time da bi se u tom slučaju obračunala samo kamata za rok od isplate kredita pa do odustanka.

6. Saslušan na raspravi, svjedok SJ iskazao je kako je on trenutno zaposlen u Adriatic osiguranju d.d., a prije toga je bio zaposlen kod tuženika i to od 2008. do prosinca 2024. godine na radnom mjestu šalterskog kreditnog referenta. Tužiteljicu ne poznaje osobno, već mu je poznata iz različitih izvješća. Iskazuje kako je on sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, budući da je u to vrijeme on bio jedini kreditni referent kod tuženika, pa je zbog svega toga ona i morala doći na razgovor s njim, odnosno raspitivati se radi podizanja predmetnog kredita, međutim ne sjeća se točnog razgovora za konkretni slučaj, ali iskazuje kako je praksa kod tuženika da objašnjavaju sve radnje i stavke ugovora o kreditu i to sa svakim klijentom se ti razgovori vrše jednako. Ističe nadalje kako su kamata i naknada jedini troškovi koje banka uzima, pa stoga uvijek posebno razgovaraju u vezi istoga sa svim klijentima iz razloga jer se radi o troškovima kredita i to bi se uvijek u tom slučaju naglasilo. Ističe nadalje kako je prilikom razgovora radi realizacije kredita uvijek klijent upoznat sa iznosom kamate i naknade, i to kako u postupku, tako i brojčano. Potom iskazuje kako naknada služi za pokrivanje operativnih i administrativnih troškova, troškova režija, zaposlenika i slično. Nadalje, iskazuje kako se svim klijentima govori da se naknada odnosi na administrativne i operativne troškove i to se sve govori već prilikom prvog razgovora s klijentom tj. prije nego se ide u realizaciju samog kredita. Također iskazuje kako se obavezno i kasnije posebno naglašava kolike su kamate, ali i koliki su troškovi za obradu kredita, međutim ne sjeća se u konkretnom slučaju razgovora s tužiteljicom, ali takva je praksa bila i da je sa svima vršio takav razgovor. Banka sačinjava ugovor o kreditu, a na upit radi li se o tipskim obrascima, ističe kako prilikom pregovora s klijentom, a ovisno o sposobnosti vraćanja kredita klijenta, nude niz različitih vrsta kredita, a za tužiteljicu je također nuđeno više vrsta kredita. Postoje kod tuženika različite vrste naknada, odnosno u konkretnom slučaju tužiteljica je stekla uvjete za najpovoljniju naknadu budući da se kod redovnog kredita naknada kreće od 1,49% pa na više, a budući da je tužiteljica imala dobro procijenjeni kredit, stekla je uvjete za tzv. super kredite, gdje je naknada 0,49%. U odnosu na hodogram, odnosno na koji način se realizira kredit kod tuženika, ističe da nakon što klijent dođe u poslovnicu pošalju ga sa šaltera kod kreditnog referenta tj. kod njega, gdje se potom razgovara s klijentom, nude mu se različite vrste kredita, a ovisno o mogućnostima, potom se odabire koji bi kredit klijent želio uzeti, nakon toga se ponovno razgovara s klijentom i objašnjavaju mu se uvjeti uz odabrani kredit, te mu se pri tome govori koja dokumentacija je potrebna za realizaciju odabranog kredita, pa potom nakon što se tražena dokumentacija dostavi, prolaze se detalji ukoliko to klijent zatraži još jednom, a potom se ide na obradu kredita i nakon što se isti odobri, to se javlja klijentu i dogovara dan realizacije kredita. Na dan realizacije kredita sva dokumentacija kada bude pripremljena ide se na potpis i ponovno prije toga objašnjavanje klijentu svake pojedine stavke, s time da se prvo potpisuje obrazac o informacijama, potom nalog za plasman i otplatni plan, iz kojih je već vidljivo koliki je iznos naknade za obradu kredita i to u točno određenom iznosu, a potom posljednje se uvijek potpisuje ugovor o kreditu. Iskazuje kako prilikom potpisivanja samog ugovora o kreditu klijent bude upoznat sa svim stavkama ugovora o kreditu, pa tako i sa mogućnošću odustanka ugovora o kreditu i nakon njegove isplate, a u kojem slučaju ne bi bilo nikakvog troška za klijenta, osim kamate koja bi se obračunavala od dana isplate do dana odustanka. Također iskazuje kako klijent u svim fazama može odustati od kredita, pa i nakon što isti bude isplaćen. Ističe nadalje kako klijent ima informaciju na način da u svim dokumentima piše iznos naknade, a to često bude i posebno istaknuto kako bi moglo biti vidljivo svakom klijentu. Ističe da se ne sjeća je li se tužiteljica u konkretnom predmetu žalila na visinu naknade, međutim sumnja da je to bio slučaj budući da se radilo o tzv. akcijskoj nagradi, odnosno najpovoljnijoj naknadi u tom trenutku.

6.1. U odnosu na dva saslušana svjedoka BJ i SJ, sud im je u cijelosti priklonio vjeru, međutim valja naglasiti kako se u konkretnom slučaju radi o tužiteljici i njezinom svojstvu potrošača, pa je tako svjedok BJ iskazao kako niti ne poznaje tužiteljicu, da isti nije osobno sudjelovao u pregovorima i razgovorima s tužiteljicom, dok svjedok SJ je iskazao kako također ne poznaje tužiteljicu, međutim iste se ne sjeća, odnosno razgovora s njom, već mu je poznata iz različitih izvješća. Stoga je sud zaključio kako su iskaza oba svjedoka bez predmetna, a način kakvo je poslovanje banke i hodogram dobivanja kredita nije predmet spora, već sama tužiteljica i njezino svojstvo potrošača, te je li bilo mogućnosti pregovaranja i je li i što i kako objašnjeno potrošaču vezano uz odredbu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

7. Iz dopisa tuženika odo 22.5.2024. (stranica 6 spisa, stranica 10 spisa i stranice 56- 57 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužiteljici da je istoj kao korisnici predmetnog kredita naplaćena naknada u iznosu od 747,05 kuna, odnosno 99,15 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 4 predmetnog ugovora.

8. Iz naloga za korištenje kredita (stranice 8-9 spisa i stranica 16 spisa) proizlazi kako je tužiteljici naznačena isplata traženog kredita i u istom je vidljivo kako je obračunata naknada u iznosu od 98,00 eura (plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a).

9. Iz ugovora o kunskom kreditu uz valutnu klauzulu (stranice 11-15 spisa) proizlazi kako je tužiteljici odobren kredit od strane tuženika na iznos od 20.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan korištenja, te je člankom 4. propisana naknada od 0,49% od iznosa kredita, jednokratna i naplaćuje se prilikom korištenja kredita.

10. Iz zahtjeva za kredit (stranice 35-36 spisa) proizlazi kako je tužiteljica kod tuženika podnijela zahtjev za odobrenje predmetnog kredita, navodeći u istome svoje podatke o prihodima i rashodima, te mjesečnim primanjima.

11. Iz potvrde (stranica 37 spisa) proizlazi kako je poslodavac tužiteljice ovjerio dokument, a kojom potvrđuje mjesečno primanje tužiteljice, radi realizacije predmetnog kredita.

12. Iz izjave (stranica 38 spisa) proizlazi kako je ista dala izjavu kojom tuženiku dopušta obradu svojih podataka u Hrvatskoj registru obveza po kreditima (HROK).

13. Iz suglasnosti za pribavljanje OIB [osobni identifikacijski broj]a (stranica 39 spisa) proizlazi kako dopušta tuženiku obradu svojih osobnih podataka.

14. Iz obračunske isprave za isplatu plaće-naknade plaće (stranice 40-43 spisa) proizlazi kolika su mjesečna primanja tužiteljice.

15. Iz kreditnog izvješća potrošača (stranice 44-46 spisa) proizlazi kako je u vrijeme obrade kredita tužiteljica već ranije imala kredit koji je uredno otplaćivala.

16. Iz mišljenja odjela kontrole i upravljanja rizicima (stranica 48 spisa) proizlazi kako je tuženik mišljenja za tužiteljicu kako su za istu zadovoljeni svi uvjeti o odobravanju nenamjenskog kredita i to kao super krediti.

17. Iz obrasca o informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu (stranice 54-55 spisa) proizlazi kako je tužiteljici predan obrazac u kojemu je navedeno kako će za predmetni kredit biti zaračunata naknada u iznosu od 98,00 eura, a na kojem obrascu se nalazi potpis tužiteljice.

18. Iz naloga za korištenje sredstava kredita (stranica 56 spisa) proizlazi kako je tužiteljica potpisala nalog iz kojeg je vidljivo kako će se izvršiti plasman predmetnog kredita na način da će biti naplaćena naknada u iznosu od 747,05 kuna.

19. Iz odluke o visini naknade za usluge banke (stranice 70-91 spisa) proizlazi kako je tuženik donio odluku da će vršiti uslugu naplate naknade za korištenje kratkoročnog kredita od 0,5-1,00% jednokratno.

20. Iz odluke o odobravanju nenamjenskih gotovinskih kredita s valutnom klauzulom u eur uz fiksnu kamatnu stopu super krediti (stranice 92-94 spisa) proizlazi kako se kod takvih kredita naplaćuje naknada u visini od 0,49%.

21. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

22. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj 7223000644, sklopljenog 28.8.2014., a koja glasi: „Za obradu i vođenje namjenskog kunskog gotovinskog kredita uz valutnu klauzulu naplaćuje naknada u iznosu od 0,49% od iznosa kredita. Utvrđenu naknadu kreditor naplaćuje jednokratno unaprijed, a najkasnije prilikom korištenja odobrenog iznosa kredita.“., te isplata iznosa od 99,15 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 28.8.2014. pa do isplate.

23. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u skladu s Odlukom o tarifi naknade za usluge koje obavlja Kreditor, sadržane u članku 4. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

24. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 28.8.2014. tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu Ugovora o kreditu broj 7223000644, kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos od 20.000,00 eura po kupovnom deviznom tečaju kreditora, vrijedeći za valutu eur, na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se korisniku kredita naplaćuje naknada u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja Kreditor za obradu zahtjeva i to u iznosu jednokratno od iznosa kredita unaprijed,

- da je odobren gotovinski kredit,

- da je tuženik tužiteljici na ime predmetne naknade naplatio iznos od 99,15 eura.

25. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. – dalje: ZZP).

25.1. Člankom 74. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

25.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

25.3. Člankom 99. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

25.4. Osim toga, tekst članka 99. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 4. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

25.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 96. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 4. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

25.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

25.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 96. stavka 1. i 2. i članka 97. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

25.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. Tužiteljica je potrošač u smislu članka 3. ZZP, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica, kao fizička osoba, sklopila ugovor o kreditu, te da se radi o gotovinskom kreditu, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit utrošila za osobne potrebe, nije bila vlasnica niti obrta niti tvrtke. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljičine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužiteljica je potrošač, a tuženik trgovac, te se radi o potrošačkom ugovoru.

27. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 4. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužiteljicu, svjedoke BJ i SJ, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

28. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

29. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

29.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,49% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 100. ZZP-a jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

29.3. Budući se o odredbi članka 4. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 97. stavka 1. ZZP-a.

29.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 4. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

30. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti članka 4. Ugovora o kreditu. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka47. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

31. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

31.1. Tužiteljici zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 99,15 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tuženika od 22.5.2024. izvršena 29.8.2014., pa kako tužiteljica potražuje zateznu kamatu počevši od 29.8.2014., to joj je ista dosuđena sukladno traženju. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

32. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, sadržana u članku 4. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 99,15 eura s kamatom počevši od 29.8.2014. pa do isplate. Također valja naglasiti kako iznos od 98,00 eura koji navodi tuženik da je naplaćen na ime predmetne naknade valja istaknuti kako se tu radi o iznosu od 98,00 eura, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan korištenja, te je vidljivo kako je zapravo naplaćena naknada u kunama (747,05 kuna), a što, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22. i 88/22.) odgovara iznosu od 99,15 eura/fiksni tečaj konverzije 7,53450.

33. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

34. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

35. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 9.4.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, zastupanja na ročištima od 24.10.2025. i 2.12.2025. za svako u visini od po 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, te za pristup ročištu za objavu odluke u visini od 12,5 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, odnosno ukupno 112,5 boda, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 281,25 eura. Tužiteljici je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 307,79 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 12. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, te je stoga odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

35.1. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 57,81 eura nije osnovan i to za razliku zatraženog troška pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 31,25 eura, budući da tužiteljici pripada pravo na taj trošak sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, a isti iznosi 50% nagrade iz Tbr. 7. točke 1. Tarife. Također nije osnovan niti trošak pristojbi na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,56 eura, jer je tužiteljici trošak pristojbi dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

36. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 187,50 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 12. siječnja 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika