Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Kž-305/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Bešenskog, kao predsjednika vijeća, Gorana Miličevića i Klaudije Grubišić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Melite Tandara, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenika ĆO, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona (Narodne novine, broj; 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 - dalje: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, u poslovni broj: K-327/2022-93 od 6. travnja 2023., sjednici vijeća održanoj 12. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba okrivljenika ĆO, kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: K-327/2022-93 od 6. travnja 2023., okrivljeni ĆO, s ostalim osobnim podacima, kao u izreci pobijane presude, proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv osobne slobode, prijetnjom, opisano u članku 139. stavak 2. i 3. KZ/11, kaznenog djela tjelesne ozljede, opisano u članku 117. stavak 1. i 2. KZ/11, kaznenog djela protiv osobne slobode, protupravno oduzimanje slobode iz članka 136. stavka 1. i 3. KZ/11, dva kaznena djela protiv imovine, krađom, opisano i kažnjivo po članku 228. stavku 1. KZ/11 i kaznenog djela oštećenja tuđe stvari, opisano i kažnjivo po u članku 235. stavku 1. KZ/11, sve u svezi članka 51 KZ/11, te mu je sud na za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 117. stavak 2. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju do 1 (jedne) godine, za kazneno djelo iz članka 136. stavak 3. KZ/11, utvrdio kazna zatvora u trajanju od jedne 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 228. stavak 1. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, za kazneno djelo iz članka 228. stavak 1. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, da bi ga potom na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11, prvostupanjski sud je okrivljenom u jedinstvenu kaznu zatvora uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 4. lipnja 2021. do 2. srpnja 2021., te od 29. svibnja 2022. do 6. travnja 2023.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 2. KZ/11, prvostupanjski sud je oštećenu HO sa imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine, broj; 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje: ZKP/08), prvostupanjski sud je okrivljenog u cijelosti oslobodio plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08.

2. Protiv navedene presude pravodobno je podnio žalbu okrivljenik, po branitelju Marku Plavetiću, odvjetniku iz Karlovca, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da nadležni županijski sud, prihvati predmetnu žalbu, te preinači presudu prvostupanjskog suda, na način da umjesto osuđujuće presude donese oslobađajuću presudu primjenom načela „in dubio pro reo“ iz razloga što krivnja okrivljenika nije nedvojbeno utvrđena, a podredno da ukine presudu i vrati predmet na ponovno postupanje prvostupanjskom sudu radi upotpunjavanja činjeničnog stanja i ispravljanja bitnih povreda postupaka.

3. Odgovor na žalbu podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu i predložilo da se žalba okrivljenika odbije kao neosnovana.

4. Temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08, spisi su dostavljeni županijskom državnom odvjetniku u Vukovaru, koji je spise nakon razgledanja vratio sudu.

5. Žalba okrivljenika nije osnovana.

6. Žalitelj u žalbi navodi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08, navodeći da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima odluke, odluka nema uopće razloga ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti su razlozi potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni, te u odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima odluke o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6.1. Iako okrivljenik ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavaka 2. i 3. ZKP/08, međutim, iste tek formalno navodi, dok obrazloženje u potpunosti izostaje, već iz sadržaja žalbe proizlazi samo žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Nije u pravu žalitelj kada navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u ovom predmetu, jer iz sadržaja spisa, prikupljenih dokaza, dokaza izvedenih na raspravi, te interpretacije istih ovaj drugostupanjski sud utvrdio je upravo suprotno. Naime, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenika krivim zbog predmetnih kaznenih djela na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. U odnosu na predmetna kaznena djela za koje se tereti okrivljenik valja istaknuti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio iskaz oštećene ocjenjujući ga istinitim i vjerodostojnim upravo iz razloga što je isti u bitnom potvrđen navodima nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prim. dr. sc Želimira Koraća, navodima nalaza i mišljenja dr. med. ĆOL, specijaliste psihijatra subspecijaliste forenzične psihijatrije, iskazom svjedoka OO, te prikupljenom materijalnom dokumentacijom, te u tom smislu neosnovana je žalba okrivljenika u dijelu kada navodi da se presuda temelji isključivo na iskazu oštećene.

10. Cijeneći sve gore navedeno, prigovor okrivljenika vezano za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja je po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, neosnovan, te se ničim ne dovodi u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

11. Budući da je prvostupanjski sud dao jasne i određene razloge vezano za vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, te postojanje bitnih elemenata terećenog kaznenog djela, a te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, to se u ostalom, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, žalitelj upućuje na iste.

12. Prema naprijed navedenom prvostupanjski je sud, protivno žalbenom prigovoru, pravilno utvrdio činjenično stanje i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši okrivljenika krivim za kazneno djelo protiv osobne slobode, prijetnjom, opisano u članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11, kazneno djelo, tjelesne ozljede, opisano u članku 117. stavku 1. i 2. KZ/11, kazneno djelo protiv osobne slobode, protupravno oduzimanje slobode iz članka 136. stavka 1. i 3. KZ/11, dva kaznena djela protiv imovine, krađom, opisano i kažnjivo po članku 228. stavku 1. KZ/11 i kazneno djelo oštećenja tuđe stvari, opisano i kažnjivo po u članku 235. stavku 1. KZ/11, na način kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, pa je neosnovana njegova žalba i iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Okrivljenik sudu prvog stupnja prigovara što nije primijenio načelo “in dubio pro reo” koji je procesno-pravni institut, a ima prednost pred materijalno-pravnom teorijom ekvivalencije, jer bi sud u tom slučaju, presuđujući u dvojbi u korist okrivljenika morao zaključiti da ovdje okrivljeni nije kriv za počinjenje kaznenog djela.

13.1. Naime, sud će doći u priliku da primijeni pravno pravilo “in dubio pro reo“ kao univerzalno pravilo u situaciji kada u pogledu postojanja, odnosno nepostojanja neke činjenice egzistira dvojba, koja se onda uklanja na taj način da se uzima da postoji, odnosno ne postoji ona činjenica koja je za optuženog povoljnija. Naime, kada postoje proturječni dokazi, dakle i oni čiji sadržaj upućuje, kao i oni čiji sadržaj ne upućuje na postojanje neke odlučne činjenice, tada prvostupanjski sud mora ocijeniti koji je od tih dokaza vjerodostojan i na temelju te ocjene donijeti odluku. Takvo postupanje suda slijedi iz dužnosti svestranog raspravljanja predmeta i dužnosti savjesne ocjene dokaza „pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima“. Sud pri tome nije vezan niti ograničen nekim formalnim dokaznim pravilom, već primjenom načela slobodne ocjene dokaza. Tek ukoliko nakon takvog postupanja nije moguće otkloniti dvojbe oko (ne)postojanja neke odlučne činjenice, sud će primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Radi se, dakle, o pravno-logičkom pomagalu, a ne o dokaznom pravilu ili načelu, koje se primjenjuje tek ako dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti i tada se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist okrivljenika. Drugim riječima, kod postojanja proturječnih dokaza, pogrešno je postupanje koje bi u svojoj srži imalo zaključak da zbog proturječnosti dokaza nije moguće utvrditi neku odlučnu činjenicu, pa tada u sumnji odlučiti u korist okrivljenika. Sumnja u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08, postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Tek tada se radi o dvojbi koju rješava navedeno pravno- logično pomagalo.

13.2. No, prema stanju stvari u ovom predmetu, primjena pravno-logičkog pomagala ovdje izgleda nepotrebna i za sada pogrešna, jer postoje određeni dokazi koji jasno i nedvojbeno ukazuju na postojanje odlučnih okolnosti i sastavnica subjektivnih i objektivnih obilježja kaznenih djela koje su predmet optužbe. Ako bi u situaciji postojanja proturječnih dokaza čiji sadržaj (ne)upućuje na (ne)postojanje objektivnih i subjektivnih sastavnica kaznenog djela uvijek odlučivali primjenom članka 3. stavka 2. KZ/11, onda bi se radilo o postupanju suprotnom temeljnim postavkama kaznenog postupka, uključujući i dužnost svestranog raspravljanja predmeta, savjesne ocjene dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te slobodne ocjene dokaza. Takvo postupanje dovelo bi u pitanje djelotvornost kaznenog postupka uopće, ali i vjerodostojnost sudskih odluka. U konkretnoj situaciji takva dvojba ne postoji, sud je u dokaznom postupku, ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve zajedno, primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno utvrdo da je okrivljeni, počinio kaznena djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret.

14. Činjenica da je okrivljenik tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, s pravom sud navodi na zaključak da je okrivljeni bio svjestan svojih radnji, te da se ne može opravdati predmetno protupravno postupanje zbog toga što je okrivljeni ovisnik o alkoholu.

15. U odnosu na povrede kaznenog zakona koje okrivljenik u svojoj žalbi ne pojašnjava niti konkretizira, koje su to povrede kaznenog zakona učinjene tijekom postupaka pred prvostupanjski sudom, ispitujući navedenu žalbenu osnovu po službenoj dužnosti na temelju članka 476. stavka 2. ZKP/08, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena povreda kaznenog zakona, stoga je i u odnosu na taj žalbeni prigovor žalba, neosnovana.

16. Okrivljeni u svojoj žalbi ne navodi žalbenu osnov odluke o kazni, no kako žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj sud će se očitovati i o odluci o kazni.

17. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne.

18. Vijeće ovog drugostupanjskog suda, izrečenu kaznu prema okrivljeniku smatra primjerenom, te u cijelosti prihvaća obrazloženje pobijane presude u tom dijelu. S obzirom na značaj otegotnih okolnosti na strani okrivljenika, njegova osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela, dakle radi se o specijalnom povratniku, pri odabiru vrste i mjere, te imajući na umu da je predmetna kaznena djela počinio s izravnom namjerom, vodeći računa i o stupnju povrede zaštićenog dobra, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud je mišljenja da je kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci u cijelosti primjerena počinjenom kaznenom djelu i ličnosti počinitelja i prikladna za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

19. Stoga, kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, nije prestroga, a niti preblaga za predmetna kaznena djela, te će se kaznom zatvora u navedenom trajanju, imajući u vidu i kriminalnu količinu i po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, u smislu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te ujedno utjecati na ovog okrivljenog i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja, te resocijalizacije okrivljenika.

20. Kako žalbenim razlozima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točkama 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenog, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Slijedom svega iznesenog presuđeno je kao u izreci ove odluke.

Vukovar, 12. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Nikola Bešenski