REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-438/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, 12. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 112-50-4203631 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 21. lipnja 2007., a koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ...“ pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 193,77 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. lipnja 2007. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007. (NN 72/02), za period od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 276,55 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. siječnja 2026. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV U preostalom dijelu za iznos od 65,75 EUR odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika navodeći da je 21. lipnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 112-50- 4203631, a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 9.988,54 CHF. Odredba čl. 3. toga Ugovora da propisuje iznos jednokratne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Ukazuje kako predmetna odredba ugovora ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Ističe da je sukladno čl. 3. banka tužitelju zaračunala i ustegnula jednokratnu naknadu, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita te da je na ime tzv. ulazne naknade tužitelj banci 27. lipnja 2007. uplatio iznos od 1.459,97 kuna (sada 193,77 EUR uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450), odnosno da je navedeni iznos ustegnut prilikom isplate kredita. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o predmetnoj naknadi te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika, a unatoč tome što je visina naknade za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku koji iznosi 3,30% od iznosa odobrenog kredita, radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Tužitelj ističe da odredba o jednokratnoj naknadi ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, te da je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Navodi kako je ugovor o kreditu formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te da tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. U tom smislu ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 te ističe da pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Ističe kako je Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, ističe da navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, a s obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom. Ističe da je sporna odredba suprotna čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se navedenom odredbom potrošaču nameću određene obveze, a da isti u trenutku sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s svim parametrima odlučnim za njezinu primjenu. Sporna ugovorna odredba ukazuje da tuženik ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se ovakva jednokratna naknada određuje, niti je definirano na koje usluge/troškove se ove naknade odnose, a kako sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu prema odluci tuženika da je ništetna kao neodrediva. Zakon o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03) u odredbi čl. 81. da propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok da je odredbom čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog Zakona da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Zaključno ukazuje i na odredbe čl. 3. i čl. 5. Direktive 93/13 te na sudsku praksu Europskog suda u predmetu C-84/19. Ističe kako sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila te da je s obzirom na to da je ništetna ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita, tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 1.459,97 kuna odnosno sada 193,77 EUR sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. lipnja 2007. pa do isplate. Uz tužbu tužitelj je dostavio i Ugovor o kreditu broj 112-50-4203631 (list 8-12 spisa) te potvrdu banke o naplaćenoj naknadi (list 13 spisa).
2. Tuženiku je dopisom ovog suda od 19. kolovoza 2025. dostavljena tužbu na odgovor u roku od 45 dana uz upozorenje da će sud, ako u zadanom roku ne podnese odgovor, donijeti presudu zbog ogluhe temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
3. Uvidom u dostavnicu utvrđeno je kako je navedeni dopis s tužbom i prilozima tuženiku uručen 22. kolovoza 2025. Rok za dostavu odgovora na tužbu je protekao, a tuženik odgovor na tužbu nije dostavio.
4. S obzirom na to da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, utvrđeno je da su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku te je stoga valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i odlučiti kao u točkama I i II izreke ove presude zbog ogluhe.
5. Pri tome je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR u skladu s Tbr. 7/1 u vezi s Tbr. 46 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 – dalje: Tarifa), te trošak sudske pristojbe na tužbu u uplaćenom iznosu od 26,55 EUR. Međutim, tužitelju nije priznat i trošak sastava dopisa od 25. travnja 2025. te trošak poštarine u iznosu od 3,25 EUR jer se ne radi o troškovima koji su bili potrebni za vođenje ove parnice u skladu s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP.
6. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Puli-Pola, 12. siječnja 2026.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana, od dana primitka ovjerenog prijepisa ove presude, a odluku o žalbi donosi nadležni županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).
Dostaviti:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku
