Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama – Buie

Buje, Istarska 1

Repubblica di Croazia

Tribunale comunale di Pisino

Sezione distaccata di Buje – Buie

Via dell'Istria 1, 52460 Buie

Posl. br. P-302/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sutkinji Pavici Gulišiji Brečević, u pravnoj stvari tužitelja CH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dragan Antić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne rasprave zaključene 30. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, Metke Hrga, odvjetnice u Poreču, 9. siječnja 2026., objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se povodom prijedloga tuženika ADDIKO BANK d.d. OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, vodi pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo posl.br. Ovr-798/2024 na novčanim sredstvima ovršenika ovdje tužitelja CH OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], a radi namirenja novčanih tražbina ovdje tuženika iz Ugovora o kreditu broj 356-47/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. travnja 2007.g, solemniziranog po javnom bilježniku 2007.g, ovršnog 16. veljače 2021.g. zaključen između banke kao kreditora sa tužiteljem kao korisnikom kredita, BH OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa] u svojstvu sudužnika, sada pok. SH OIB: [osobni identifikacijski broj] i GH OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa], 6. svibnja 9 i oboje u svojstvu založnih dužnika, kao i Aneksa tom Ugovoru sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. veljače 2016.g, solemniziranog po javnom bilježniku Željku Krajini iz Umaga 26. veljače 2016.g, pod poslovnim brojem OV-1993/2016.”

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka isplatom 2.390,00 (dvijetisućetristodevedeset) eura u roku 15 dana.

III. U preostalom dijelu se odbija tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se vodi kod Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo pod posl. br. Ovr- 798/2024.

. 1. 1. U tužbi se navodi da ovršnu ispravu u predmetnom ovršnom postupku

predstavlja Ugovor o kreditu broj 356-47/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. travnja 2007., solemniziranog po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja pod poslovnim brojem OV-2541/07 od 17. travnja 2007., ovršnog 16. veljače 2021., zaključenog između banke kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, te UH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u svojstvu sudužnika, kao i sada pok. ŠH, OIB: [osobni identifikacijski broj] i GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], 6. svibnja 9 i oboje u svojstvu založnih dužnika, kao i Aneksa tom Ugovoru sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. veljače 2016. solemniziranog po javnom bilježniku Željku Krajini iz [adresa] 26. veljače 2016. pod poslovnim brojem OV-1993/2016. Predmetnim Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju stambeni kredit u iznosu 222.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika sukladno tada važećoj tečajnoj listi na dan korištenja kredita.

1. 2. Tuženik je u predmetnom kreditnom poslu koji je potrošački ugovor, kao trgovac sam sastavio tekst Ugovora o kreditu kao njezin unaprijed formulirani standardni ugovor (članak 49. st. 2. ZZP-a 2014. i članak 81. ZZP-a) i kao takvog dao na potpis i potvrdu tužitelju kao potrošaču, a da se prethodno nije pregovaralo o ugovornim odredbama toga ugovora. U tom ugovoru nisu utvrđeni egzaktni parametri za izračun kamata i efektivne mjesečne rate (usp. čl. 97. toč. 13. i 15. Zakona o zaštiti potrošača); odnosno nije razvidna metoda po kojoj se određuju parametri za izračun visine kamata i sama metoda izračuna pomoću takvih parametara, koji bi utjecali na donošenje Odluke o kamatama tuženika (članak 3. Kamatna stopa Ugovora o kreditu). U toč. II pravomoćne presude VTSRH u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Posl.br. Pž-7219/13 od 13. lipnja 2014. (presuda u slučaju "Franak") utvrđeno je da je "petotužena Hypo Alpe Adria Bank d.d.. … u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ... a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Tužitelj se poziva na to pravno utvrđenje iz presude VTSRH Posl.br.: Pž-7219/13, koje vezuje i naslovni sud, sukladno odredbama čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP-a.

1. 3. Kod sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u mjesecu travnju 2007. godine tuženik nije upozorio tužitelja da je izložen valutnom riziku u odnosu na švicarski franak – odnosno da u smislu Smjernica HNB za upravljanje valutno induciranim kreditnim rizikom iz svibnja 2006. godine predstavlja tužitelj „klijenta s neusklađenom deviznom pozicijom“ – obzirom da ovdje tužitelj ostvaruje svoje prihode u kunama i ne raspolaže bankovnim depozitima i drugom financijskom imovinom izraženom u švicarskim francima, a hrvatska kuna je tzv. „nominalnim sidrom“ vezana uz euro, a ne uz švicarski franak. Od sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka porastao sa 4,66 kn/CHF na 7,09 kn/CHF, tj. za 52,14%; stoga je i dug tužitelja po stambenom kreditu porastao u odgovarajućem postotku. Naime Hrvatska narodna banka čuva hrvatski monetarni i bankarski sustav koji je visoko „euroiziran“, na način da dopušta samo manje promjene tečaja kune prema euru. Tečaj kune prema drugim valutama (pa tako i prema švicarskom franku) mijenja se točno onoliko koliko se mijenjaju tečajevi eura prema tim valutama. Na taj je način kod ugovaranja stambenog kredita tuženik stavio na tužitelja - kao potrošača

- teški valutni rizik; koji se rizik i realizirao, na tešku štetu tužitelja. Za razliku od tuženika koji se od takvog valutnog rizika mogao (i znao) osigurati metodama upravljanja valutnim rizikom uobičajenim u bankarskom poslovanju – npr. povećavanjem i smanjivanjem plasmana u državne i bankovne obveznice nominirane u švicarskim francima i drugim valutama, te uzimanjem, vraćanjem i davanjem kratkoročnih međubankarskih pozajmica izraženih u švicarskim francima i drugim valutama - kako nalažu pravila bankarske struke i Smjernice HNB, tužitelju nije u njegovom ugovoru ostavljena baš nikakva mogućnost da se na razuman način zaštiti od valutnog rizika. Pritom je tuženiku moralo biti poznato, a i bilo je poznato da tužitelj nema prihode, depozite i drugu imovinu u švicarskim francima. Također nije ugovorom predviđena mogućnost da se obveza na vraćanje kredita veže uz neku drugu valutu, osobito euro koji predstavlja jedinu valutnu klauzulu koja isključuje valutni rizik za klijenta koji ostvaruje prihode u valuti zemlje (Republika Hrvatska) čija je valuta vezana uz – euro i koji ne raspolaže depozitima i drugom financijskom imovinom izraženom u švicarskom franku ili nekim drugim valutama koje nisu vezane uz euro. Tužitelj stoga smatra da je valutna klauzula ugovorena ne nepošten način (čl. 96., 98. i 102. Zakona o zaštiti potrošača, kao i čl. 5. i 10. ZOO) te zahtijeva da plati onoliko kuna koliko je od tuženika i primio.

1. 4. Tuženik je raskinuo predmetni Ugovor o kreditu broj 356-47/2007 Odlukom od 15.02.2021., a predmetni Ugovor o kreditu i Aneks postali su ovršni dana 16.02.2021., dok je prema izvatku iz poslovnih knjiga tuženika od 01.07.2024. potraživanje tuženika navodno iznos od 106.992,24 eura zbog čega je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja spram tužitelja kao ovršenika podnio prijedlog za ovrhu temeljem ovršne isprave na novčanim sredstvima ovršenika u ovosudnom predmetu posl. br. Ovr-798/2024.

1. 5. Presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie posl. br. P-55/2022-49 od dana 24. svibnja 2024. utvrđena je nezakonitom odluka tuženika o raskidu predmetnog Ugovora o kreditu, utvrđene su ništetnim dijelovi ugovornih odredbi sadržani u članku 2, članku 3, članku 4 i članku 6. predmetnog Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 34.969,11 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom kao i da mu naknadi prouzročeni parnični trošak.

1. 6. Tužitelj smatra da nisu postojali zakonom propisani uvjeti da se temeljem predmetnog Ugovora o kreditu broj 356-47/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. travnja 2007. solemniziranog po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja pod poslovnim brojem OV-2541/07 od 17. travnja 2007., ovršnog 16. veljače 2021., zaključenog između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, kao i Aneksa tom Ugovoru sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 11. veljače 2016., solemniziranog po javnom bilježniku Željku Krajini iz [adresa] 26. veljače 2016.g, pod poslovnim brojem OV-1993/2016.g., kao ovršne isprave, pokrene ovršni postupak od strane ovršenika ovdje tuženika posl. br. Ovr-798/2024. Također i prvostupanjskom, nepravomoćnom presudom posl. br. P-55/2022-49 od 24.05.2024., sud je utvrdio kako se tuženik prilikom raskida Ugovora nije u cijelosti pridržavao ugovornih odredbi o raskidu Ugovora iz članka 18. st. 2. toč. 2. istog Ugovora, odnosno kojim je kao razlog za raskid ugovora ugovoreno ako korisnik kredita ovdje tužitelj unatoč opomeni kasni sa plaćanjem jednog anuiteta, odnosno bilo koje druge dospjele obveze više od 30 dana, dok je tuženik opomenama pred raskid Ugovora o kreditu za ispunjenje ostavio tužitelju rok od 15 dana. U tom parničnom postupku, prvostupanjski sud zaključuje kako tuženikova odluka o raskidu predmetnog Ugovora o kreditu nije bila zakonita, jer je tuženik tužitelju trebao ostaviti naknadni rok za ispunjenje od najkraće 30 dana, a koji bi početo teći nakon što je tužitelju dostavljena opomena, te da tuženik nije bio ovlašten rok skraćivati na 15 dana, pa stoga prvostupanjski sud smatra kako naknadni rok za ispunjenje od 15 dana nije primjeren rok, a niti odgovara prirodi ugovorne obveze obzirom da je i ispunjenje ugovornih obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu, ugovoreno u mjesečnim anuitetima koji dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu sukladno članku 4. st. 2. predmetnog Ugovora o kreditu što bi odgovaralo 30-to dnevnom roku za ispunjenje.

1. 7. Slijedom iznesenog, tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju nedvojbeno kako je ovrha nedopuštena, pa predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kao u t. I. izreke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi te osporio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Tuženik u samom uvodu prigovora naznačenoj vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 106.992,24 eura dok je tužbeni zahtjev uperen na utvrđenje, a ne isplatu slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena. Slijedom navedenog, predlaže sudu da temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku utvrdi vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.400,00 eura, s obzirom na to da se radi o deklaratornom tužbenom zahtjevu.

2. 1. Tuženik u cijelosti osporava paušalne navode tužitelja o ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, ovdje ovršne isprave odnosno preplati tužitelja temeljem iste. Eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik također osporava, svakako ne može povlačiti ništetnost i samog ugovora. Odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Slijedom navedenog, ako bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i/ili odredba o valutnoj klauzuli i ulaznoj naknadi, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi moglo značiti da je ništetan Ugovor o kreditu. Upravo je stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih. Dakle, neovisno o navodima tužitelja, ovršna isprava - Ugovor o kreditu i dalje egzistira.

2. 2. Tužitelj ni na koji način ne obrazlaže osnovu na temelju koje bi se odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatnih stopa te raskidu ugovora imale smatrati ništetnim. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Rješenje o ovrsi naslovnog suda broj Ovr-798/2025 doneseno je u skladu s odredbama Ovršnog zakona te se isto ima izvršiti, obzirom da tužitelj nema kakvu sudsku presudu temeljem koje bi eventualno mogao isticati ništetnost kao tužbeni razlog. Nadalje, tužitelj propušta utvrditi i predložiti dokaze na okolnost da bi se tražbina tuženika temeljila na onom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu koji bi bio zahvaćen navodnom ništetnošću, a ne na dijelu koji prema shvaćanju tužitelja nije ništetan.

2. 3. Tuženik ističe da je činjenica da su on i tužitelj sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj ovršenika je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Dakle, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom navedenog, nema sudske prakse koja bi potvrdila osnovanost navoda tužitelja da bi postojala kakva preplata i nakon izvršene konverzije. Tužitelj je iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka.

2. 4. Iako tužitelj nema pravo navoditi postojanje kakve preplate i prigovarati visini dugovanja, s obzirom na to da je konvertirao kredit iz valute CHF u valutu EUR, tuženik u odnosu na navode o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora navodi sljedeće. Tužitelj propušta navesti konkretne razloge ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, već samo paušalno ističe ništetnost. Tuženik, opreza radi, navodi da je glede utvrđenja radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za korisnika kredita tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

2. 5. Nastavno na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Predviđeni parametri su postavljeni objektivno, te je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Dakle, ugovorena mogućnost promjene kamatne stope određena je sukladno pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju korisnika kredita, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: "..kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je korisnik kredita potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je korisnik kredita dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, s obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao ovrhovoditelj. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad korisnik kredita dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao.

2. 6. U odnosu na prijedlog tužitelja za provedbu vještačenja, tuženik ukazuje kako su ugovorne strane člankom 19. Ugovora o kreditu sporazumno utvrdile da Banka dospjelost tražbina iz ugovora dokazuje izvodom iz svojih poslovnih knjiga. Opreza radi, za slučaj prihvata prijedloga tužitelja za provedbu vještačenja, tuženik ističe kako je potrebno uzeti u obzir da se radi o konvertiranom kreditu. Dakle, vještak odnosno sud ima utvrditi ključnu stvar – da li je ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno jesu li sve uplate uzete prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR te da je tuženik sve uplate koje su izvršene na partiju kredita uvrstio u izračun konverzije, a koja je prema tome u cijelosti provedena prema ZIDZPK (čl. 19.). Sve i da tužitelj ima pravni interes postavljati kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodne ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što se u potpunosti osporava s obzirom je tužitelj konvertirao svoj kredit u valutu EUR, tužitelj opet ne bi mogao potraživati iznos navodne preplate bez da je iste umanjio za iznos priznate preplate u konverziji od 82.932,43 kn. Dodatno, tuženik je pravna osoba te tužitelj ničim nije dokazao da bi materijalno stanje tuženika bilo takvo da bi onemogućavalo protuovrhu u slučaju eventualno dvostruke naplate potraživanja niti je učinio vjerojatnim da se onda ne bi mogao naplatiti od ovrhovoditelja. Objekt ovrhe je zamjenjiva stvar – novac, a materijalno stanje ovrhovoditelja takvo da bi u slučaju kakve preplate, tužitelj kao ovršenik bio u potpunosti obeštećen.

2. 7. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te da naloži tužitelju da mu nadoknadi trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskim kamatama koje na dosuđeni iznos troška teku od presuđenja, pa do isplate.

3. U podnesku od 24. rujna 2025. tuženik ukazuje da je tužitelj pokrenuo parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koja se vodila pred Općinskim sudom u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo pod posl. br. Ovr-798/2024. Predmeti posl. br. Ovr-797/2024 i Ovr-798/2024 spojeni su u jedan postupak te se nastavili voditi pod posl.br. Ovr-797/2024. Predmetna tužba je deklaratornog karaktera te je usko vezana uz konkretan ovršni postupak posl.br. Ovr-797/2024 (ranije Ovr- 798/2024). Ukazuje na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH Rev x-987/2013 i Rev x-982/2016, prema kojem u situaciji kada je ovrha provedena i utvrđen dovršetak ovrhe, kao u konkretnom slučaju, da više ne postoji osnova za provođenje postupka u kojem bi se utvrdila nedopuštenost ovrhe u smislu odredbe čl. 55. st. 1. i st. 2. Ovršnog zakona. Imajući navedeno u vidu, a kako je ovrha koja se vodila pod posl. br. Ovr-797/2024 pravomoćno obustavljena, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu mu parničnog troška.

4. Na pripremnom ročištu održanom 30. rujna 2025., tužitelj je predložio prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog predmeta ovog suda posl. br. P-55/2022 kojim se odlučuje o ništetnosti ugovora, odnosno o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi. Vezano za prigovor tuženika da je previsoko naznačio vrijednost predmeta spora, tužitelj je odluku o tome prepustio sudu.

4. 1. Tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu te svih ostalih navoda iznijetih tijekom postupka, a posebice iz podneska od 24. rujna 2025. S obzirom na to da je otpala osnova za vođenje ovog postupka predlaže da sud zaključi glavnu raspravu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik se usprotivio prekidu ovog postupka.

5. Na temelju čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/23., u nastavku: ZPP), a u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama, sud je na pripremnom ročištu od 30. rujna 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u visini od 1.327,22 eura, jer se parnica vodi radi utvrđenja, a ne isplate tea je tužitelj previsoko naznačio vrijednost predmeta spora u tužbi.

6. Odbijen je prijedlog tužitelja za prekid ovog postupka do pravomoćnog završetka parničnog postupka koji se vodi kod ovog suda pod posl. br. P-55/2022 jer je činjenično stanje u ovom postupku utvrđeno u dovoljnoj mjeri za presuđenje.

7. U dokaznom postupku su pročitane sve isprave i dokumentacija u ovom spisu, te je izvršen uvid u e-Spis ovog suda posl. br. Ovr-797/2024 (na koji je spojen Ovr-798/2024) i u spis ovog suda posl. br. P-55/2022.

8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču - Parenzo, posl. br. Ovr-798/24-2 od 4. studenog 2024. određena je ovrha na novčanim sredstvima ovršenika (ovdje tužitelja) radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja (ovdje tuženika).

10. Ovršenik (tužitelj) je izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi iz razloga navedenih u čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona. Smatra da nisu postojali zakonom propisani uvjeti da se na temelju predmetne ovršne isprave – Ugovora o kreditu 356- 47/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 13. travnja 2007., solemniziranog po javnom bilježniku Snježani Nazarević iz Buja pod poslovnim brojem OV-2541/07 od 17. travnja 2007., kao i Aneksa tom Ugovoru od 11. veljače 2016., pokrene predmetni ovršni postupak od strane tuženika. Posebno stoga što je nepravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P-55/2022 od 24. svibnja 2024. sud utvrdio kako se tuženik prilikom raskida Ugovora nije u cijelosti pridržavao ugovornih odredbi o raskidu Ugovora.

11. Ovrhovoditelj (tuženik) je osporio navode ovršenika (tužitelja) pa je sud zaključkom posl. br. Ovr-798/2024-25 od 26. ožujka 2025. uputio ovršenika (tužitelja) da u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

12. U okviru parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom, sud raspravlja i odlučuje samo o žalbenim razlozima zbog kojih je ovršenik upućen u parnicu te se i tužba može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi. Kada tome ne bi bilo tako onda ni sam postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a koji je pokrenut upravo radi upućivanja ovršenika od strane suda na pokretanje parnice u određenim, ovršnim zakonom, propisanim situacijama, ne bi imalo smisla. To zato jer bi ovršenik kao tužitelj mogao iznositi daljnje činjenice i prigovore i u tužbi, a radi kojih nije bio upućen na parnicu. Postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je u određenom smislu i strogo formalan postupak zato jer je sud strogo vezan na raspravljanje o onim prigovorima koji su izneseni kao žalbeni razlozi.

13. Prema čl. 50. st. 1. t. 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., dalje: OZ) ovršenik može podnijeti žalbu protiv rješenja o ovrsi, ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave.

13. 1. Sukladno odredbi čl. 52. OZ-a, ako je žalba izjavljena u odnosu na žalbene razloge iz čl. 50. st. 1. t. 7. i t. 9. -11., sud će ako ovrhovoditelj ospori postojanje tih razloga ili se ne očituje u roku od osam dana, donijeti zaključak kojim će ovršenika uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz kojih je ovršenik i izjavio žalbu.

13. 2. Isto je propisano i u čl. 55. st. 3. OZ-a, u kojem je određeno da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je ovršenik upućen može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi protiv rješenja o ovrsi, a radi čega je upućen u parnicu.

14. Prema tome, u ovoj pravnoj stvari može se raspravljati samo o razlozima nedopuštenosti ovrhe zbog kojih je došlo do upućivanja tužitelja u parnicu. Dakle, isključivo o žalbenim razlozima iz čl. 50. st. 1. t. 9. OZ-a.

14. 1. Ovakav pravni stav izražen je između ostalog u Sentenci Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1129/2019 od 12. rujna 2019., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-433/2017 od 16. svibnja 2017.

15. Čitanjem nepravomoćne presude ovog suda posl. br. P-55/2022 od 24. svibnja 2024. utvrđeno je da je sud utvrdio da je nezakonita odluka ovdje tuženika o raskidu predmetnog Ugovora o kreditu broj 356-47/2007 od 15. veljače 2021. te je utvrdio da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi tog ugovora, a kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je naloženo tuženiku da ovdje tužitelju isplati iznos od 34.969,11 eura sa zateznim kamatama.

16. Uvidom u e-Spis (i presliku spisa) ovog suda posl. br. Ovr-797/2024 (na koji je spojen spis ovog suda posl. br. Ovr-798/2024) utvrđeno je da je rješenjem posl. br. Ovr-797/2024-54 od 19. kolovoza 2025. obustavljena ovrha u odnosu na ovršenika (ovdje tužitelja) određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-798/2024-2 od 4. studenog 2024. te su ukinute sve provedene ovršne radnje.

16. 1. Čitanjem citiranog rješenja o obustavi utvrđeno je da je rješenjem o ovrsi ovog suda poslovni broj: Ovr-797/2024-2 od 4. studenog 2024. određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika UH, a da je rješenjem o ovrsi poslovni broj: Ovr-798/2024-2 od 4. studenog 2024. određena ovrha na novčanim sredstvima ovršenika CH. Rješenjem posl. br. Ovr-797/2024-41 od 11. lipnja 2025., ograničena je ovrha u tom ovršnom postupku i određeno je da će se provoditi isključivo ovrha na novčanim sredstvima ovršenika CH određena rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr-798/2024-2 od 4. studenog 2024., obustavljena je ovrha u odnosu na ovršenika UH određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-797/2024-2 od 4. studenog 2024. te su u odnosu na istog ukinute sve provedene ovršne radnje, a Financijskoj agenciji je naloženo da po pravomoćnosti tog rješenja zaplijenjena sredstva prenese na račun ovršenika UH. S obzirom na to da je ovrhovoditelj (ovdje tuženik) u podnesku od 12. kolovoza 2025. u cijelosti povukao prijedlog za ovrhu, sud je na temelju odredbe čl. 40. OZ-a obustavio ovrhu u odnosu na ovršenika (ovdje tužitelja) određena rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-798/2024-2 od 4. studenog 2024. te su ukinute sve provedene ovršne radnje.

17. Parnični postupak koji se vodi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, vezan je za konkretni ovršni postupak i raspravljanje u istom je ograničeno samo na razloge zbog kojih je došlo do upućivanja u parnicu, pa zbog toga u situaciji kao u ovom postupku kada je ovršni postupak obustavljen, odnosno više ne egzistira postupak ovrhe, ne može se niti tražiti, a niti donijeti deklaratorna odluka da je ta ovrha nedopuštena. Ovakav parnični postupak je obustavom ovrhe postao suvišan jer ishod te parnice više ne može imati utjecaja na ovršni postupak. Naime, tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom je deklaratornog karaktera jer se njome traži utvrđenje sadržaja postojećeg pravnog odnosa ili prava, ovdje nedopustivosti ovrhe na temelju određene ovršne isprave.

18. Slijedom utvrđenog i navedenog, tužbeni zahtjev je ocijenjen neosnovanim pa je isti odbijen (t. I. izreke).

18. 1. Sud nije dalje ocjenjivao ni razmatrao osnovanost žalbenih razloga zbog kojih je tužitelj upućen na ovu parnicu, jer su postali bespredmetni.

19. Obje stranke su podnijele zahtjeve za naknadu troškova postupka.

20. U skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troškova pripada onoj stranci koja uspije u sporu. Kako je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu, valjalo mu je dosuditi opravdane parnične troškove.

21. Tuženik je zatražio naknadu troškova na ime sastava odgovora na tužbu te zastupanja na ročištu od 30. rujna 2025., za svaku radnju po 1.612,00 eura uvećano za PDV ili po 2.015,00 eura te na ime sastava podneska od 24. rujna 2025. u iznosu 100,00 eura uvećano za PDV (ukupno 125,00 eura), sveukupno 4.155,00 eura te sudske pristojbe prema odluci suda.

21. 1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23., u nastavku: Tarifa) i čl. 155. ZPP-a, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 106.992,24 eura u trenutku podnošenja tužbe do ročišta od 30. rujna 2025. kada je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 1.327,22 eura, tuženiku je, kako je pravilno i zatražio priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini 806 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife, zatim trošak sastava podneska od 24. rujna 2025. u visini 50 bodova prema Tbr. 8/1 Tarife (koliko je zatražio iako bi mu pripadao veći trošak s obzirom na vrijednost predmeta spora u trenutku sastava tog podneska) te zastupanja na ročištu od 30. rujna 2025. u visini 100 bodova (ne u visini 806 bodova jer je u tom trenutku vrijednost predmeta spora 1.327,22 eura) prema Tbr. 9/1 Tarife, ukupno 956 bodova uvećano za PDV od 25 % što prema Tbr. 46. i 54. Tarife, sveukupno iznosi 2.390,00 eura.

21. 2. O zahtjevu za naknadu troška sudske pristojbe sud nije odlučivao jer nije određeno postavljen. Osim toga, obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u sporu.

22. Slijedom navedenog naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu 2.390,00 eura, dok je u preostalom dijelu odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška kao neosnovan (t. II. i III.).

23. Budući da je tužitelj izgubio parnicu njegov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen (t. IV. izreke).

U Bujama 9. siječnja 2026.

Sutkinja

Pavica Gulišija Brečević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dostave presude.

DNA:

1. tužitelju p.p.

2. tuženiku p.p.