Poslovni broj: P-641/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 22. lipnja 54, zastupanog po Kazimiru Ferenčiću, odvjetniku iz Crikvenice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB 53056966535), iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupano po pun iz OD Mađarić & Lui, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 12. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objaviviši dana 09. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu od dana 03. veljače 2006. godine sklopljenog između parničnih stranaka, i to:

a. Odredba članka 2. u dijelu koji glasi: „promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“;

b. odredba članka 7. st. 1. koja glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 1.437,25 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 27,00 EUR, počev od 03. prosinca 2010. godine do isplate;

- na iznos od 36,57 EUR, počev od 04. siječnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 29,91 EUR, počev od 04. veljače 2011. godine do isplate;

- na iznos od 32,35 EUR, počev od 04. ožujka 2011. godine do isplate;

- na iznos od 29,40 EUR, počev od 04. svibnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 30,02 EUR, počev od 02. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 42,98 EUR, počev od 25. lipnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 44,34 EUR, počev od 06. srpnja 2011. godine do isplate;

- na iznos od 55,27 EUR, počev od 03. kolovoza 2011. godine do isplate;

- na iznos od 49,83 EUR, počev od 04. listopada 2011. godine do isplate;

- na iznos od 43,84 EUR, počev od 01. studenog 2011. godine do isplate;

- na iznos od 43,58 EUR, počev od 01. studenog 2011. godine do isplate;

- na iznos od 43,18 EUR, počev od 06. prosinca 2011. godine do isplate;

- na iznos od 46,20 EUR, počev od 03. siječnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,86 EUR, počev od 06. ožujka 2012. godine do isplate;

- na iznos od 49,28 EUR, počev od 06. ožujka 2012. godine do isplate;

- na iznos od 47,58 EUR, počev od 05. travnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,87 EUR, počev od 01. lipnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 49,78 EUR, počev od 30. lipnja 2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,47 EUR, počev od 02. kolovoza 2012. godine do isplate;

- na iznos od 48,92 EUR, počev od 04. rujna 2012. godine do isplate;

- na iznos od 47,95 EUR, počev od 04. rujna 2012. godine do isplate;

- na iznos od 285,05 EUR, počev od 04. rujna 2012. godine do isplate;

po stopi od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 02.01.2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 621,40 EUR-a/4.682,01 kn, zajedno sa zateznim kamata koje teku:

- na iznos od 6,57 EUR-a/ 49,53 kn od 30.11.2007. do isplate

- na iznos od 6,46/EUR-a/ 48,69 kn od 31.12.2007. do isplate

- na iznos od 6,49 EUR-a/ 48,93 kn od 31.01.2008. do isplate

- na iznos od 6,47 EUR-a/ 48,78 kn od 29.02.2008. do isplate

- na iznos od 6,49 EUR-a/48,90 kn od 31.03.2008. do isplate

- na iznos od 6,25 EUR-a/ 47,04 kn od 30.04.2008. do isplate

- na iznos od 12,14 EUR-a/ 91,53 kn od 02.06.2008. do isplate

- na iznos od 12,12 EUR-a/ 91,39 kn od 01.07.2008. do isplate

- na iznos od 11,73 EUR-a/88,45 kn od 01.08.2008. do isplate

- na iznos od 11,58 EUR-a/ 87,28 kn od 29.08.2008. do isplate

- na iznos od 11,54 EUR-a/ 86,94 kn od 30.09.2008. do isplate

- na iznos od 12,28 EUR-a/ 92,58 kn od 31.10.2008. do isplate

- na iznos od 11,49 EUR-a/ 86,55 kn od 01.12.2008. do isplate

- na iznos od 12,10 EUR-a/ 90,95 kn od 31.12.2008. do isplate

- na iznos od 11,99 EUR-a/ 90,34 kn od 06.02.2009. do isplate

- na iznos od 11,84 EUR-a/ 89,23 kn od 02.03.2009. do isplate

- na iznos od 17,16 EUR-a/ 129,27 kn od 01.04.2009. do isplate

- na iznos od 16,90 EUR-a/ 127,36 kn od 04.05.2009. do isplate

- na iznos od 16,31 EUR-a/ 122,86 kn od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 16,03 EUR-a/ 120,78 kn od 01.06.2009. do isplate

- na iznos od 15,56 EUR-a/ 117,22 kn od 30.06.2009. do isplate

- na iznos od 15,38 EUR-a/ 115,86 kn od 03.08.2009. do isplate

- na iznos od 15,07 EUR-a/ 113,53 kn od 31.08.2009. do isplate

- na iznos od 14,66 EUR-a/ 110,45 kn od 01.10.2009. do isplate

- na iznos od 14, 56 EUR-a/ 109,69 kn od 02.11.2009. do isplate

- na iznos od 14,01 EUR-a/ 108,53 kn od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 14,31 EUR-a/ 107,82 kn od 02.02.2010. do isplate

- na iznos od 13,94 EUR-a/ 105,06 kn od 01.03.2010. do isplate

- na iznos od 13,90 EUR-a/ 104,72 kn od 06.04.2010. do isplate

- na iznos od 13,52 EUR-a/ 101,86 kn od 03.05.2010. do isplate

- na iznos od 13,28 EUR-a/ 100,06 kn od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 13,78 EUR-a/ 103,86 kn od 01.07.2010. do isplate

- na iznos od 13,24 EUR-a/ 99,81 kn od 06.08.2010. do isplate

- na iznos od 13,39 EUR-a/ 100,87 kn od 24.09.2010. do isplate

- na iznos od 12,84 EUR-a/ 96,72 kn od 01.10.2010. do isplate

- na iznos od 12,20 EUR-a/ 91,91 kn od 02.11.2010. do isplate

- na iznos od 12,36 EUR-a/ 93,15 kn od 02.12.2010. do isplate

- na iznos od 12,62 EUR-a/ 95,15 kn od 03.01.2011. do isplate

- na iznos od 11,75 EUR-a/ 88,59 kn od 03.02.2011. do isplate

- na iznos od 11,50 EUR-a/ 86,67 kn od 02.03.2011. do isplate

- na iznos od 10,90 EUR-a/ 82,09 kn od 04.04.2011. do isplate

- na iznos od 10,51 EUR-a/ 79,24 kn od 03.05.2011. do isplate

- na iznos od 10,83 EUR-a/ 81,64 kn od 24.06.2011. do isplate

- na iznos od 10,46 EUR-a/ 78,78 kn od 05.07.2011. do isplate

- na iznos od 10,56 EUR-a/ 79,59 kn od 02.08.2011. do isplate

- na iznos od 9,79 EUR-a/ 73,81 kn od 02.09.2011. do isplate

- na iznos od 9,03 EUR-a/ 68,00 kn od 03.10.2011. do isplate

- na iznos od 5,69 EUR-a/ 42,91 kn od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 5,36 EUR-a/ 40,41 kn od 05.12.2011. do isplate

- na iznos od 5,12 EUR-a/ 38,61 kn od 02.01.2012. do isplate

- na iznos od 4,86 EUR-a/ 36,62 kn od 02.02.2012. do isplate

- na iznos od 4,54 EUR-a/ 34,20 kn od 05.03.2012. do isplate

- na iznos od 4,17 EUR-a/ 31,43 kn od 04.04.2012. do isplate

- na iznos od 3,85 EUR-a/ 29,04 kn od 30.05.2012. do isplate

- na iznos od 3,53 EUR-a/ 26,64 kn od 04.06.2012. do isplate

- na iznos od 3,17 EUR-a/ 23,90 kn od 29.06.2012. do isplate

- na iznos od 2,83 EUR-a/ 21,33 kn od 01.08.2012. do isplate

- na iznos od 2,47 EUR-a/ 18,63 kn od 03.09.2012. do isplate

- na iznos od 2,10 EUR-a/15,88 kn od 03.09.2012. do isplate

- na iznos od 1,78 EUR-a/13,45 kn od 03.09.2012. do isplate

- na iznos od 1,43 EUR-a/10,83 kn od 03.09.2012. do isplate

- na iznos od 1,07 EUR-a/08,12 kn od 03.09.2012. do isplate

- na iznos od 0,70 EUR-a/05,28 kn od 03.09.2012. do isplate

- na iznos od 0,35 EUR-a/02,69 kn od 03.09.2012. do isplate

po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za 8 referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.700,00 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana 09. siječnja 2026. godine do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od dana 25. lipnja 2021. godine, u bitnome, navodi da su parnične stranke dana 03. veljače 2006. godine, tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a tuženik u svojstvu kreditora, zaključile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, na iznos od 17.104,70 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. U članku 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 3,50 % godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno jednostranim odlukama tuženika. Tuženik je jednostranim odlukama, potpuno arbitrarno odnosno bez jasnih parametara mijenjao kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i/ili drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a takve ugovorne odredbe su ništetne. Opisanom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci banke ništetno. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. S obzirom da je u ugovoru određeno da će se promjene kamatne stope, kao i način obračuna i naplata istih, vršiti u skladu s odlukama banke, a o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj smatra da je ugovorna odredba čl. 2., temeljem koje se promjena kamatne stope vrši temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, dakle jednostranom odlukom tuženika, ništetne, te predlaže da se deklaratornom presudom te odredbe i utvrde ništetnima. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.104,70 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, te je određeno da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan uplate anuiteta. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan korištenja/isplate ugovora o kreditu 03.02.2006. godine, srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,733451 CHF. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a tako stipulirane odredbe da bi bile ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je ništetno ugovaranje kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke, među kojima i tuženik, nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Ugovorom o kreditu iz toč. I. ove tužbe glavnica kredita veže se za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra osnovanim tvrditi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarskog franka, i to konkretno odredbe čl. 7. st. 1. ništetne, te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01.09.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača prvostupanjski sud je vezan naprijed navedenim presudama. Odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2) i o valutnoj klauzuli (čl. 7 st. 1) protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj tužbene zahtjeve postavlja na način da u točki 1. traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi spornog ugovora, zatim u točki 2. postavlja zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope, te u točki 3. po osnovi ništetnosti valutne klauzule.

2. U svome odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da su tužitelj i tuženik dana 03.02.2006.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 628-50-3253962 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 17.107,70 s redovnom kamatom u iznosu od 3,50 %, godišnjom, promjenjivom i kamatom po dospijeću u iznosu od 15,00% godišnje, također promjenjivom. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio Ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužitelju uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva. Tužitelj nije obrazložio koliko bi prema njegovom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je isti njihovo razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužitelja u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer mu fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevao fiksnu kamatnu stopu, već je pristao na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003. Tuženik ističe i prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom posl.br. Rev-2245/17 od 20.3.2018.g. povodom izvanredne revizije izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-7129/13 od 13.6.2014.g. postala pravomoćna danom kada je donesena, a upravo ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 na koju se tužitelj poziva. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći dana 13.6.2014.g. i na konkretnu tražbinu se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 25.06.2021.g., razvidno je da je od pravomoćnosti gore navedene sudske odluke proteklo više od 5 godina, odnosno da je protekao opći zastarni rok od 5 godina slijedom čega se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da je upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora. Da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj, između više ponuđenih valuta (EUR, CHF,USD, kunski kredit), vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 25.06.2021.g. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude i zahtijevati samo isplatu. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te mu naložiti da mu naknadi trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 10. prosinca 2025. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u točki II. izreke ove presude.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u izračun (stranice 11-13 spisa), otplatni plan (stranice 14-20 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranice 21-26 spisa), ugovor o kreditu broj 628-50-3253962 (stranice 27-32 spisa, te 49-54), sudska praksa (stranice 55-60 spisa), zahtjev za kredit (stranica 61 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 (stranice 64-239 spisa), presudu Viskog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 (stranice240-280 spisa), odluku Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 (stranice 241-296 spisa). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedokinje MC obzirom je pun tuženika na ročištu za glavnu raspravu od 12. prosinca 2025. godine odustao od predmetnog dokaznog prijedloga.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 628-50-3253962 (stranice 27-32 spisa, te 49- 54) je utvrđeno da je isti zaključen u Rijeci, dana 03. veljače 2006. godine između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je 17.104,70 CHF, za kupnju novih vozila Hyundai Auto Zagreb d.o.o., rok otplate 84 mjeseca. Čl. 2 je određeno da na dan zaključenja ugovora kamatna stopa iznosi 3,50%, godišnje i da je promjenjiva, u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, u čl. 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

6. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Tomislav Prpić, dipl.oec. je naveo da isti daje po uvidu u tužbu, ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, te promjene kamatnih stopa. Vještak je naveo da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosnoda je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata više uplatio iznos od 613,92 €. Nadalje, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 1.437,25 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na danisplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 206,22 €, te nakon prijeboja točke 2 i 3, potraživanje tužitelja po preplaćenom tečaju iznosi 1.231,00 EUR-a.

7. Saslušan kao parnična stranka tužitelj u svome iskazu navodi da je 2006. godine odlučio kupiti osobni automobil pa je otišao u auto kuću Hyundai u Permanima i oni su ga uputili u banku koja mu je predložila vrstu kredita obzirom je cijeli iznos morao pokriti iz kredita. Sjeća se da je radi dizanja kredita bio i u banci i kod javnog bilježnika i pročitao je ugovor koji je bio unaprijed sastavljen i pripremljen i nitko mu ništa nije posebno objašnjavao. Da su mu u banci predložili vrstu kredita odnosno valutu ugovora o kreditu, tj kredit u švicarcima kao najpovoljiniji. Da kao laik načeno razumje pojam valutna klauzula, a razumio je i izraz promjenjiva kamatna stopa. navodim da da. Da je kod javnog bilježnika pitao zašto kredit nije u eurima i tamo mu je rečeno da su ti krediti u švicarcima. Da nije na bilo koji način pregovarao sa bankom da je prihvatio ono što su mu rekli. Odmah pri sklapanju ugovora nije dobio iznos rata a nakon nekoliko godina došlo je do čega je došlo, rate su počele rasti tj. divljati a svoj kredit da je uredno isplatio do kraja.

8. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

9. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 i čl. 7 st. 1 Ugovora o kreditu br. 628-50-3253962 od 03.02.2006.g. a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te na ugovorenu valutnu klauzulu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, kao i povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute).

10. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu br. 3253962 od 03.02.2006.g. kojim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 17.104,70 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Isto tako nije sporno da je čl 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 3,50% godišnje, koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također nije sporno niti da je čl 7. ugovorena obveza tužitelja na isplatu potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 3,50% godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.

11. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 01.01.2004.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

12. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe čl. 2 i čl. 7 br. 628-50-3253962 od 03.02.2006.g a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi.

13. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Tomislaa Prpića prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu, pa mu u cijelosti poklanja vjeru. Što se tiče iskaza tužitelja valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan, pa ga je sud prihvatio kao istinit.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl 2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o visini kamatnih stopa, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

16. Naime, odredbom čl 2. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 3,50 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 3,50 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

17. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba t. 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, dok odredba t. 2. u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 3,50 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 3,50 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.

18. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

19. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 7. koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz prodajni tečaj CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se niti o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

20. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

21. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO- a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Iako je vještak je u svome nalazu i mišljenju utvrdio i da je razlika manje uplaćenih anuiteta 206,22 EUR-a po mišljenju ovoga suda isto nije od značaja jer tužitelj tu negativnu razliku nije primio, već je tuženiku vršio isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i obratno.

22. Međutim, prigovor zastare je djelomično osnovan. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/13 dana13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 25. lipnja 2021. nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan u odnosu na restitucijski zahtjev na ime ništetne valutne klauzule. Međutim, kako je od pravomoćnosti dijela presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (od 13. lipnja 2014.) do utuženja proteklo više od pet godine, to je nastupila zastara u odnosu na restitucijski zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa na ime razlika s osnova promjene kamatne stope. Kako zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze (članak 214. stavak 1. ZOO-a) za zastarjelo potraživanje valjalo je tužbeni zahtjev u tome dijelu odbiti, kao neosnovan, te odlučiti kao u točki III. izreke ove presude.

23. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika u odnosu na valutnu klauzulu, te je na navedeno odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.

24. Nadalje, tužitelj je 100% uspio u sporu na ime osnova i 57,29 % na ime visne dok je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., posljedično tome, uspio sa 42,71 % u odnosu na visinu svog zahtjeva. Sud je, s obzirom na navedeno, a poglavito imajući u vidu da se radi o sporu koji je proizašao iz potrošačkog ugovora, u kojem je tuženik nastupio kao jača strana, ocijenio da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi sve troškove izazvane vođenjem postupka, pozivom na odredbu čl. 154. st. 1 i 5 ZPP-a. Dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 47,82 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 08. veljače 2024. godine i 10. prosinca 2025. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 09. veljače 2024., te 12. prosinca 2025. godine u iznosima po 200,00 EUR-a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.000,00 EUR-a, tužitelju je priznat PDV po stopi od 25 % koji iznosi 250,00 EUR-a pa ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 1.250,00 EUR-a. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak postupka od 1.700,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Crikvenici, 09. siječnja 2026.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.