REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-5669/25-11

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice EZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Goranu Suiću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Maržić i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći Su-1537/11, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice te zamjenika punomoćnika tuženika Petra Barbira, odvjetnika, dana 09. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011694743 od 19. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice EZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita“.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužiteljici EZ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 9011694743 od 19. srpnja 2006. godine, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 13.701,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Nastavno punomoćnik tužiteljice je istaknuo da je odredbom članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, s time da o toj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tuženik tužiteljici prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva, od čega se isti sastoji, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu, pa navedena ugovorna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Dakle radi se o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna stranka o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom i koja na sadržaj te ugovorne odredbe nije mogla utjecati, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tužiteljice. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnom odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011694743 od 19. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita“ uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi navodima tužbe i tužbenom zahtjevu u cijelosti te je prvenstveno istaknuo da je tužiteljica podnijela deklaratornu tužbu bez da je dokazala pravni interes kako to propisuje odredba članka 187. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Naime osim što je za eventualni restitucijski zahtjev vezan uz traženo utvrđenje nastupila zastara, već ujedno čak i u slučaju da sud utvrdi ništetnost sporne odredbe tužiteljica od takve presude ne bi imala nikakve praktične i efektivne koristi, budući da ne može ostvarivati restitucijski zahtjev zbog proteka zastarnog roka. Nastavno punomoćnik tuženika je istaknuo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 19. srpnja 2006. godine, dok je tužba podnesena dana 04. rujna 2025. godine, a na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima, što znači da je u konkretnom slučaju za sva eventualna potraživanja tužiteljice nastala prije 04. rujna 2020. godine nastupila zastara, jer je tužiteljica u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila upoznata s predmetnom ugovornom odredbom, koja je bila jasno istaknuta i nedvojbeno određivala obvezu plaćanja ulazne naknade, koja je i naplaćena 2006. godine. Inače Sud Europske unije u predmetu C-561/21 odlučivao je o pitanju tijeka zastare u odnosu na restitucijske zahtjeve potrošača plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi te je zauzeo stav prema kojem se ne protivi pravu EU da pružatelj usluga (trgovac, odnosno kreditna institucija u tom slučaju) ima pravo dokazivati da je potrošač znao ili razumno mogao znati za postojanje okolnosti koje za posljedicu imaju ništetnost ugovora (ili pojedine ugovorne odredbe) i prije donošenja presude kojom se utvrđuje ništetnost. Isto tako punomoćnik tuženika je napomenuo da je presudom naslovnog suda poslovni broj P-4950/22 od 24. veljače 2025. godine između ostalog donijeta odluka o restitucijskom zahtjevu tužiteljice temeljem utvrđenja o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli izraženom u donesenim pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i to presudi Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine. Dakle ako se nastupanje zastare vezano za učinke pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine veže u odnosu na datum 14. lipnja 2023. godine tada se najkasnije taj datum 14. lipnja 2023. godine mora uzeti i kao mjerodavan datum za nastupanje zastare svih drugih eventualno ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od 19. srpnja 2006. godine, a posebno jer su razlozi ništetnosti koje ističe i na koje se poziva tužiteljica u odnosu na sve odredbe predmetnog Ugovora o kreditu iste. Nadalje punomoćnik tuženika je naglasivši da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi nije protivna propisima, već je u skladu s odredbama Zakona o bankama (NN 84/02) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a ujedno je tuženik postupao u dobroj vjeri u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača i članka 3. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, istaknuo da ta ugovorna odredba niti ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je naknada jasno i nedvosmisleno ugovorena, njezin iznos i svrha su unaprijed bili poznati tužiteljici te je bila ugovorena i naplaćena razmjerno tada pruženim uslugama tužiteljici. Isto tako ugovaranje tzv. ulazne naknade u postotku od iznosa uplate temelji se na načelu razmjernosti, koji je u skladu s pravnim standardima i nije uobičajen samo u praksi financijskih institucija, nego ga primjenjuje i sama država u odnosu prema građanima, što je i logično, jer stvarni troškovi pružanja usluge niti ne moraju biti obračunati u apsolutno točnom iznosu, jer je praktično nemoguće svaku administrativnu ili operativnu radnju precizno razlomiti na pojedinog potrošača, čemu u prilog govori i sudska praksa, presuda ŽS u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/22 od 11. listopada 2022. godine, presuda ŽS u Splitu poslovi broj Gž-279/23 od 08. ožujka 2023. godine i presuda ŽS u Splitu poslovni broj Gž-230/23 od 09. veljače 2023. godine. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ali je zbog proteka vremena od gotovo 20 godina i obujma poslovanja jedne od pet vodećih banaka u RH praktično nemoguće dokazivanje okolnosti svakog pojedinog poslovnog i ugovornog odnosa konkretnim dokazima o tijeku tih pregovora, predložio odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku knjjgovodstvene kartice (stranica 4-15 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu na dan 25.08.2022 (stranica 16-18 spisa), u presliku otplatne tablice sa prikazom efektivne kamatne stope (stranica 19-20 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9011694743 od 19. srpnja 2006. godine (stranica 21-26 spisa), u presliku presude naslovnog suda poslovni broj P-4950/22 od 24. veljače 2025. godine (stranica 37-49 spisa) te u iskaz tužiteljice (stranica 59-60 spisa).

4.Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 19. srpnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, korisnici kredita kredit za kupnju vozila u iznosu od 13.701,38 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne list banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita platiti prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, koja naknada je naplaćena. Naprotiv sporno je pitanje da li je navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu nepoštena, a time i ništetna, s time da je sporan i prigovor zastare potraživanja, potrošačko svojstvo tužiteljice, a sporno je i pitanje pravnog interesa za podnošenje ove tužbe.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom „glavni predmet ugovora“ treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Sud Europske Unije je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošače“, pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, „glavni predmet ugovora“ su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez kojih to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jer te odredbe ne definiraju bit ugovora o kreditu, iako ulaze u „ukupne troškove kredita za potrošače“. Isto tako u predmetnoj presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine Sud EU je utvrdio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 03. rujna 2020. godine Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćeni iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

7. Isto tako bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Nadalje prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem 8. Iskazu tužiteljice (stranica 59-60 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja kredita koji joj je trebao za kupnju auta, prije potpisivanja Ugovora o kreditu nije bilo govora o plaćanju bilo kakve naknade, a iako je pročitala tekst Ugovora o kreditu i o čijim se odredbama niti nije moglo pregovarati, nije uočila odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita, jer se više fokusirala na odobreni iznos kredita i mjesečnu ratu koju mora plaćati, s time da joj u banci nisu ništa objašnjavali vezano uz naknadu za obradu kredita, zašto to mora platiti i što konkretno time plaća, što joj nije objasnio niti javni bilježnik, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i razumljiv. Isto tako sudu je uvjerljiv dio iskaza tužiteljice da je naknada za obradu kredita naplaćena iz iznosa kredita, s time da je ovim kreditom kupila auto koji je koristila za privatne svrhe, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate bila je zaposlena u Hrvatskom sindikatu male privrede, obrtništva, uslužnih djelatnosti i stranih predstavništva, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, a ujedno je sredstvima ovog kredita kupila auto koji je koristila za privatne svrhe, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač.

9. Analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena obveza korisnika kredita platiti prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % od iznosa kredita, tzv. ulazna naknada, nepoštena ugovorna odredba, a time sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna iz slijedećih razloga. Imajući na umu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao prednik tuženika, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud je stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, s obzirom da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Inače za pitanje da li je ugovorna odredba, pa tako i ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača nije odlučna samo visina te naknade, već prvenstveno činjenica da je ta tzv. ulazna naknada, o kojoj se dakle nije pojedinačno pregovaralo, ugovorena od strane trgovaca po sistemu „uzmi ili ostavi“, a ujedno je i ugovorena u postotku od odobrenog iznosa kredita. Iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita sasvim sigurno imao određene troškove, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi, kao primjerice trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata, trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama iz registra obveza po kreditima i slično, sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da ti troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužiteljici niti nije jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Nadalje činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran nikako ne znači da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi time tužiteljici, potrošaču bila jasna i razumljiva, jer javni bilježnik, kojim prilikom solemnizacije ugovora objašnjava strankama smisao i posljedice pravnog posla, niti nije mogao tužiteljici „razjasniti“ na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, nije mogao prikazati strukturu troškova, koji se plaćaju tom naknadom, jer to nije učinio niti tuženik, trgovac. Konačno treba naglasiti da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, jer su tek odredbama Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) definirane naknade za obradu kreditnog zahtjeva, ali tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača.

10. U odnosu na sporni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti kako činjenica da tužiteljica uz ovu deklaratornu tužbu nije podnijela i kondemnatorni tužbeni zahtjev za restituciju, odnosno isplatu po osnovi te ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, nikako ne rezultira time da tužiteljica ne bi imala pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe iz slijedećih razloga. Naime osim što ništetnost nekog pravnog posla, a time i neke ugovorne odredbe, predstavlja takvu grubu povredu pozitivnih pravnih propisa, obvezno pravnih odnosa, zbog kojih sukladno odredbi članka 327. stavka 1. ZOO-a i odredbi članka 328. ZOO-a i sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se ujedno pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, već ujedno treba imati na umu da tužiteljica ovom deklaratornom tužbom rješava postojeću pravnu nesigurnost i neizvjesnost vezanu uz spornu valjanost navedene ugovorne odredbe, što govori u prilog stava suda da tužiteljica sukladno odredbi članka 187. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a ima potrebni pravni interes za podnošenje ove deklaratorne tužbe.

11. Nastavno u odnosu na prigovor zastare potraživanja, koji je punomoćnik tuženika isticao tijekom postupka, sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine izrazio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da je tek u ovom parničnom postupku utvrđeno da je odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, što znači da rok za restitucijski zahtjev tužiteljice niti nije početi teći, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan.

12. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP- a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 2., članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 295. ZOO-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 327. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 11.3. Ugovora o kreditu broj: 9011694743 od 19. srpnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50 % (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita“ te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 1.079,64 eura, sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 04. rujna 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 22. listopada 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. studenog 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 17. prosinca 2025. godine u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 46.), troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

14. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 12. studenog 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer spisu niti ne prileži podnesak punomoćnika tužiteljice bilo datiran 12. studenog 2025. godine, bilo tog datuma predanog na sud, već naprotiv spisu prileži samo podnesak punomoćnika tužiteljice od 11. studenog 2025. godine, kojim je dostavio zamjeničku punomoć, za što tužiteljica nikako ne može osnovano zahtijevati naknadu troška, s obzirom da je zamjenik punomoćnika tužiteljice tu zamjeničku punomoć u svakom slučaju mogao predati na ročištu 12. studenog 2025. godine. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer od kada funkcionira e-oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, čiju bi naknadu stranka mogla osnovano zahtijevati, a sve to tim više što intencija zakonodavca kada je propisao uručenje presude na ročištu za objavu i uručenje, odnosno dostavu presude putem e-oglasne ploče, sasvim sigurno nije bila na taj način povećavati troškove parničnog postupka, nego upravo suprotno. Iako je Tbr. 9. točkom 3. predviđena naknada troška pristupa na ročište za objavu i uručenje presude treba posebno naglasiti da sud odluku o naknadi troškova donosi sukladno odredbi članka 151. stavka 1. ZPP-a i odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a vodeći računa o ekonomičnosti postupka, odnosno vodeći računa da se svaki parnični postupak završi u razumnom roku i samo s troškovima koji su bili potrebni, a trošak pristupa na ročište i objavu presude nikako nije nužan, niti opravdani trošak, a to tim više što za tu parničnu radnju sasvim sigurno nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužitelja, koje bi moglo opravdati taj trošak. Drugim riječima punomoćnik tužiteljice u svakom slučaju ima pravo pristupiti na ročište za objavu i uručenje presude, ali zbog toga tužiteljica ne može osnovano od tuženika zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište, jer za tu radnju, pristup na ročište za objavu i uručenje presude, nije potrebno nikakvo stručno znanje punomoćnika tužiteljice, za razliku od ostalih parničnih radnji i to sastava tužbe i obrazloženih podnesaka, kao i zastupanja na ročištima, za što je tužiteljici i dosuđena naknada. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na presudu sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 140,00 eura, jer je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 eura te je ujedno obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 eura, što je tužiteljici i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

15. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tuženik zastupan po punomoćniku izgubio u predmetnom parničnom postupku. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

16. Konačno stopa zatezne kamate je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku – uz rješenje na platež sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura

2. Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2026. godine