REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 2747/23-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice BĐ, OBI: 43380796065, iz Splita, Ante Katunarića 17, zastupane po pun. Ines Milić, odvj. u Splitu protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. ZAGREB, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, zastupanog po pun. Kruni Peronji, odvj. u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2025. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužiteljice i zamjenice pun. tuženika, izvanraspravno dana 9. siječnja 2026. g.

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici BĐ, OBI: 43380796065, iznos od 702,74 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,55 EUR teče od 14. listopada 2008. g. do isplate,

-4,38 EUR teče od 14. studenog 2008. g. do isplate,

-8,40 EUR teče od 14. siječnja 2009. g. do isplate,

-8,90 EUR teče od 13. veljače 2009. g. do isplate,

-6,01 EUR teče od 16. ožujka 2009. g. do isplate,

-6,43 EUR teče od 15. travnja 2009. g. do isplate,

-6,73 EUR teče od 13. svibnja 2009. g. do isplate,

-5,19 EUR teče od 10. lipnja 2009. g. do isplate,

-5,73 EUR teče od 15. srpnja 2009. g. do isplate,

-3,99 EUR teče od 12. kolovoza 2009. g. do isplate,

-5,73 EUR teče od 14. rujna 2009. g. do isplate,

-5,01 EUR teče od 10. studenog 2009. g. do isplate,

-4,83 EUR teče od 11. prosinca 2009. g. do isplate,

-4,90 EUR teče od 14. prosinca 2009. g. do isplate,

-7,97 EUR teče od 15. siječnja 2010. g. do isplate,

-9,47 EUR teče od 16. veljače 2010. g. do isplate,

-11,80 EUR teče od 19. travnja 2010. g. do isplate,

-11,70 EUR teče od 22. travnja 2010. g. do isplate,

-14,78 EUR teče od 17. svibnja 2010. g. do isplate,

-14,92 EUR teče od 17. lipnja 2010. g. do isplate,

-20,05 EUR teče od 16. srpnja 2010. g. do isplate,

-19,56 EUR teče od 16. kolovoza 2010. g. do isplate,

-23,47 EUR teče od 19. listopada 2010. g. do isplate,

-23,83 EUR teče od 17. studenog 2010. g. do isplate,

-21,85 EUR teče od 20. studenog 2010. g. do isplate,

-29,97 EUR teče od 17. prosinca 2010. g. do isplate,

-29,70 EUR teče od 21. veljače 2011. g. do isplate,

-29,70 EUR teče od 21. veljače 2011. g. do isplate,

-29,58 EUR teče od 19. travnja 2011. g. do isplate,

-29,19 EUR teče od 28. travnja 2011. g. do isplate,

-38,85 EUR teče od 16. lipnja 2011. g. do isplate,

-49,65 EUR teče od 19. srpnja 2011. g. do isplate,

-50,60 EUR teče od 1. kolovoza 2011. g. do isplate,

-42,69 EUR teče od 14. rujna 2011. g. do isplate,

-40,27 EUR teče od 22. rujna 2011. g. do isplate,

-37,54 EUR teče od 12. listopada 2011. g. do isplate,

-38,82 EUR teče od 10. studenog 2011. g. do isplate,

i to po stopi:

 -od 14% godišnje u periodu od 14. listopada 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.337,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 9. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 7. lipnja 2023. g. ustala tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da joj je tuženik temeljem Ugovora o kreditu broj 9012101078 od 17. studenog 2006. g. za kupnju vozila stavio na raspolaganje novčani iznos u kn koji odgovara protuvrijednosti od 10.188,25 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita. Tužiteljica da se tim Ugovorom obvezala iznos od 10.188,25 CHF kao i kamate isplatiti tuženiku u otplatnom roku od 60 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,99% godišnje koja je promjenjiva te se obračunavala u CHF valuti, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Navedena su utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g., temeljem kojih proizlazi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica i otplata kredita (t. 1. i 6. Ugovora). Tuženik, kao davatelj kredita, da je na ime ništetnih odredbi Ugovora neosnovano stekao iznos od ukupno 741,32 EUR koji predstavlja razliku između anuiteta obračunatih po tečaju koji je primjenjivao tuženik i anuiteta po početnom tečaju iz Ugovora. Predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 741,32 EUR s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli dopuštena i zakonita. Predmetni Ugovor da je solemniziran kod javnog bilježnika te stoga ima snagu javnobilježničkog akta. Prilikom sklapanja Ugovora da je Ugovor pročitan i protumačen. Predmetni ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita 2011. g. Stoga da se radi o prekluziji iz odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te je potraživanje tužiteljice i zastarjelo. Osporena je i visina tužbenog zahtjeva.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 13. svibnja 2025. g. te je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 702,74 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9012101078 od 17. studenog 2006. g. s otplatnom tablicom, pregleda uplata na dan 29. prosinca 2021. g., plana otplate, knjigovodstvene kartice i izračuna preplate sudskog vještaka Ante Beusa od 14. ožujka 2023. g. kojeg je privatno angažirala tužiteljica. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 19. ožujka 2025. g. te saslušanjem tužiteljice.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 702,74 EUR s pripadajućim kamatama koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Radi se o sporu male vrijednosti, zbog čega je u postupku trebalo primijeniti odredbe čl. 457. do 467. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 EUR. Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnice kredita, dana 17. studenog 2006. g. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012101078 za kupnju vozila s valutnom klauzulom na iznos od 10.188,25 CHF s rokom otplate od 60 mjeseci, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 10. studenog 2011. g. u cijelosti otplatila kredit koji je zatvoren.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Pri tome je bilo potrebno osvrnuti se na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., koje je i tužiteljica navela u tužbi, jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita, odnosno tužiteljica, bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 10.188,25 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče ugovaranja valutne klauzule u CHF, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

Saslušana u ovom postupku i tužiteljica je to potvrdila: navela je da je kredit podigla 2006. g. jer je odlučila kupiti auto nakon što se zaposlila, da joj je u banci kao najpovoljniji ponuđen kredit u CHF te je ponovljeno da je to za tužiteljicu najbolja opcija, da o toj valuti nije imala nikakvih saznanja ali da nije sumnjala u to što joj je preporučeno. Navela je i da je Ugovor pročitala prije potpisivanja.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 19. ožujka 2025. g. navela da je u Ugovoru bila ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 60 mjeseci. Kredit da je isplaćen 23. studenog 2006. g., dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu da je bilo 31. prosinca 2006. g. u iznosu od 192,22 CHF, a dospijeće slijedećih anuiteta u pravilu svakog zadnjeg dana u mjesecu i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

Što se tiče tečaja CHF da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti taj tečaj oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

Tako da u razdoblju otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da je preplaćeno 702,74 EUR, dok je zbog pada tečaja manje plaćen iznos od 79,79 EUR.

Tužiteljica u odnosu na nalaz i mišljenje sudske vještakinje nije imala prigovora te je i tužbeni zahtjev konačno uredila u skladu s tim nalazom i mišljenjem u podnesku od 13. svibnja 2025. g. zatraživši isplatu iznosa od 702,74 EUR s pripadajućim kamatama. Ni tuženik nije imao prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje, a kako je izričito navedeno na ročištu od 25. studenog 2025. g.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na potraživanje tužiteljice, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 7. lipnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice prema izračunu razlike više obračunatih iznosa temeljem ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini od ukupno 702,74 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. g. određuje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena što je u cijelosti u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima i što je sud u cijelosti prihvatio.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 19. rujna 2024. g. i zastupanja na ročištima od 16. listopada 2024. g. i 11. veljače 2025. g. po 75 bodova (ukupno 300 bodova) i trošak sastava podnesaka od 7. kolovoza 2023. g. i 17. veljače i 13. svibnja 2025. g. i zastupanja na ročištu od 25. studenog 2025. g. po 18,75 bodova (ukupno 75 bodova).

Ukupan broj bodova od 375 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (750,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.337,50 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe tužbe jer je tužiteljica stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23). Stoga, kad je tužiteljica platila pristojbu koju nije bila dužna platiti ima pravo na traženje povrata tako uplaćene pristojbe. Što se tiče pristojbe presude, temeljem navedene odredbe tužiteljica neće biti pozvana na plaćanje te pristojbe.

U Splitu, 9. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. tog Zakona.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).

DNA:

-pun. tužiteljice

-pun. tuženika