Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-637/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borni Marjanoviću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, po objavi 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 12. Ugovora o kreditu broj 9014195763 sklopljen 6. listopada 2008. između tužitelja DŽ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn“

II. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naknade za obradu kredita iznos od 199,61 EUR (slovima: stotinu devedeset devet eura šezdeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 9014195763 sklopljen 6. listopada 2008. između tužitelja DŽ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koji glasi: ‘’U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima

Banke važećim na dan prijevremene otplate.’’

IV. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 359,24 EUR (slovima: tristo pedeset devet eura dvadeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2012. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju DŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 414,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 2. svibnja 2025. navodi da je 16. listopada 2008. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu broj 9014195763 na iznos od 42.127,00 € po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, za kupovinu stana. U članku 12. stavku 3. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je odredba prema kojoj se tužitelj obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženoj naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Za navedeni kredit tužitelj je platilo naknadu za obradu kredita u iznosu 1.503,93 kn. Tužitelj je platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlaznu naknadu) u iznosu od 2.706,68 kn. Naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorena je u članku 10. Ugovora o kreditu, sukladno kojoj odredbi je tužitelj bio u obvezi izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu tužene u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Sukladno članku 96. ZZP/07 koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, tužitelj ovakve ugovorne odredbe smatra nepoštenima i ništetnima iz razloga: odredbe su potpuno nejasne i općenite, ne ukazuju na što se odnosi; tužitelj nije imao mogućnost pregovarati s tuženom o pojedinačnim odredbama, obzirom je tužena potpisala tipiziran ugovor kojeg je formulirao tužitelj; tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj ugovora; odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a ugovorena je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sukladno članku 102. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Ako tužena tvrdi da se o konkretnim ugovornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužna je to dokazati (članak 96. stavak 4.). Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C- 224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle, kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati, a za posljedicu imaju neravnotežu među strankama, na štetu tužitelja. Tužitelj je 13. listopada 2008. platio naknadu za obradu kredita u iznosu 1.503,93 kn / 199,61 € (fiksni tečaj konverzije 7,53450), te je 1. siječnja 2012. platio i naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu 2.706,68 kn / 359,24 € (fiksni tečaj konverzije 7,53450). Slijedom navedenog tužitelj predlaže sudu kao stvarno i mjesno nadležnom da nakon provedenog postupka donese presudu:

"I. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 12. Ugovora o kreditu broj 9014195763 sklopljen 6. listopada 2008. između tužitelja DŽ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredit, a najviše 7.000,00 kn“

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 199,61 € na ime naplaćene naknade za obradu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 13. listopada 2008. do isplate, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez učinka dio odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 9014195763 sklopljen 6. listopada 2008. između tužitelja DŽ i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., a koji glasi: ‘’U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima

Banke važećim na dan prijevremene otplate.’’

IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 359,24 € na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 1. siječnja 2012. do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana."

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Ističe prigovor zastare. Osnove za fiksiranje dospijeća i početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe nema, a isto proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C-561/21 od 25. travnja 2024. (GP i BG protiv Banco Santander SA), prema kojoj je taj Sud, među ostalim, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/ EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Dakle, na temelju presude Suda EU, koja djeluje prema svima (erga omnes) i retroaktivno (ex tunc), pa tako i u odnosu na hrvatske sudove, potrošač, ovdje tužitelj je mogao postati svjestan nepoštenosti predmetne odredbe. Svijest je potrošača, ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati, ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Neovisno od toga što se prvi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ veže za klauzulu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu s CHF valutnom klauzulom, riječ je o istim „standardima“ koji se mogu primijeniti i na ostale klauzule ugovora, što je između ostalog i argumentacija sudova kada sude o ništetnosti odredaba ugovora na koje se presuda po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite ne primjenjuje izravno, ali se prema argumentaciji sudova primjenjuju „standardi“ po kojima je utvrđena ništetnost za ugovorne odredbe iz CHF ugovora o kreditu. Svijest potrošača o ništetnosti ugovornih odredbi i posljedica koje iz toga proizlaze morali su nastati/postojati, ako ne ranije, onda 2018. kada je i drugi dio presude po tzv. „kolektivnoj tužbi“ za CHF kredite postao pravomoćan. Odredbom članka 59. ZZP-a propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Sukladno odredbi članka 2. stavka 1. točka 7. ZPK, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Tužena ističe da je i odredbom članka 2. ZOO-a propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, stoga tužitelj ne može tražiti da sud „pronalazi“ volju ugovornih strana ugovora o kreditu (ovdje tužitelja i tužene) koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Iz navedenog proizlazi da sukladno odredbama ZOO-a nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, a iz citiranih odredaba ZZP-a i ZPK-a, kao lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Odredbom članka 1. i članka 14. Zakona o izmjenama i dopunama ZPK dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; Tako je 31. siječnja 2014. donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite kojim je izrijekom u odredbi članka 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi, odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. U Direktivi 2008/48/ EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ navodi se kako se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika; troškovi u pogledu dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, a posebno premije osiguranja, također su uključeni ako je, povrh toga, sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno s ciljem dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koje vrijede na tržištu. Prema tome, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu naplata naknade za obradu kredita je bila redoviti trošak kreditiranja, koji je prepoznat kako u nacionalnom zakonodavstvu, tako i na razini Europske unije. Također, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017., propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2008. godine, isključenje propisivanja plaćanja naknade za obradu kredita ne odnosi se na kredit koji je predmet spora. Predmetna odredba ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu, pa samim time, kako nema značajne neravnoteže, nema niti ništetnosti sporne odredbe. Sporna odredba nije nejasna/neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao. Dakle, iznos naknade je fiksan i poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. U ugovoru nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tužene (kao što nije niti danas). Ukazuje i na odluku Suda EU C-621/17 te napominje da nije niti bitno što naknada uključuje, već koliko ona iznosi, a to je tužitelju bilo poznato, pa je tako mogao donijeti informiranu odluku o sklapanju ugovora;

➢ Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

➢ Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Činjenica da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne vodi automatski do zaključka da je među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Prema presudi Suda EU C-415/11 D proizlazi sljedeće: „Koncepcija pojma „značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom.“ Tužena ističe kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, odnosno jer je ista u vrijeme sklapanja ugovora bila izričito dopuštena temeljem zakonskih odredaba, ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku. Ugovaranje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno je u skladu s odredbama zakona, a što čini neosnovanima navode tužitelja o eventualnoj nepoštenosti, odnosno ništetnosti iste. Predmetna odredba sastavljena je na jasan i razumljiv način, a zbog čega je tužitelj razumio doseg i posljedice, a što je u konačnici potvrđeno u pisanom obliku; predmetna odredba nedvojbeno je jasna te unesena u ugovor o kreditu na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ugovora o kreditu. Točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima koji su bili na snazi u vrijeme na koje se odnosi tužbeni zahtjev, određeno je da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i ugovorom o kreditu. Određeno je i da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima Banke. Sama naknada za obradu kredita predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita. Tužitelj je pristao platiti iznos određen sukladno predmetnoj odredbi. Ista je jasno koncipirana ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane službenika tužene mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Kada su riječi pisane isprave jasne ne može se dokazivati da je volja sastavljača bila drugačija jer se tumačenje jasnih ugovornih odredbi protivi pojmu i smislu tumačenja. Time bi bilo povrijeđeno osnovno načelo slobodnog uređivanja obveznog odnosa. Tužena ističe kako je vrijednost predmeta spora utvrđena suviše visoko te ukazuje i na sudsku praksu VSRH:„ U sporu je tužiteljica istaknula zahtjev za činidbu, te deklaratorni zahtjev koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.“ (VSRH, br. Revr 774/05-2 od 13.12.2005.). „Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koja treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se tada samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu“ (VSRH, br. Revr 475/08-2 od 27.10.2008.). Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da joj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 11. prosinca 2025. tužena je iznijela da ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao knjigovodstvenu karticu (stranica 7-13 spisa), Ugovor o kreditu broj: 9014195763 od 6. listopada 2008. (stranica 14-18 spisa), očitovanje tužene (stranica 19 spisa), iskaz tužitelja (stranica 46 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Nije provedeno financijsko vještačenje, budući je tužitelj na ročištu 11. prosinca 2025., a obzirom je tužena iznijela da ne spori visinu tužbenog zahtjeva, odustao od provođenja istog.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 12. Ugovora o kreditu od 6. listopada 2008. koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn“, te isplata iznosa od 199,61 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2008. pa do isplate na ime ništetne odredbe. Nadalje, predmet spora je i zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 10. Ugovora o kreditu od 6. listopada 2008. koja glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.’’, te isplata iznosa od 359,24 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 2012. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 6. listopada 2008. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 9014195763, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 42.127,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% (slovima: nula cijelih pedeset posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn (članak 12.),

- da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita u kom slučaju je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate (članak 10.),

- da je kredit odobren za kupnju stambenog objekta,

- da je tužena tužitelju na ime naknade za obradu kredita naplatila iznos od 199,61 euro,

- da je tužena tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita naplatila iznos od 359,24 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kreditnog zahtjeva u visini 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn, sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu, ništetna, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2014., dakle u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

7.1. Člankom 74. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." odnosno (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

7.2. Člankom 96. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita, naknadi za prijevremenu otplatu kredita kao i o visini tih naknada.

7.3. Člankom 96. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 96. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 96. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita kao ni naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (naknada za obradu kredita), odnosno prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementima ugovora o kreditu koji definiraju bit tog ugovornog odnosa.

7.4. Osim toga, tekst članka 96. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Jednako tako, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe članka 12. i članka 10. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

7.5. U okviru te ocjene, potrebno je ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

7.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tužena, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem, mogla razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporne ugovorne odredbe članka 12. i članka 10. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

7.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

7.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

7.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. ZZP-a, kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za kupnju stambenog objekta, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio za kupovinu stana u kojem je živio, kao i da trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik tvrtke ili obrta, niti je stan kupljen sredstvima kredita unio u imovinu tvrtke ili obrta. Tužena pak tijekom postupka nije dokazala da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač u smislu citirane odredbe članka 3. ZZP-a, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

9. Obzirom na naprijed iznijeto, valjalo je utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak 12. i članak 10. Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj tih odredbi Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti ovaj sud je saslušao tužitelja te pročitao Ugovor o kreditu od 6. listopada 2008.

9.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio sa tuženikom 2008. godine, da mu prilikom pregovaranja o uvjetima kreditiranja ništa nije rečeno u svezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva, nije mu rečeno zašto se ta naknada plaća, odnosno na koji način je određena visina iste. Ugovor o kreditu sačinila je banka i on je taj ugovor dobio na potpis. Ugovor je pročitao i ustvari najbitnije mu je bilo da je dobio kredit u iznosu koji mu je bio potreban za kupovinu stana. Što se tiče drugih odredbi, njih je pročitao ali nije posve razumio, po struci je inženjer građevine. Nije mogao pregovarati o uvjetima kredita pa niti o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva onako kako je ista unijeta u ugovor o kreditu od strane banke. Zna da ukoliko ne bi platio tu naknadu ne bi ni dobio kredit. Ne sjeća, se kako je ta naknada naplaćena. Prilikom pregovaranja o uvjetima kreditiranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu od strane banke mu nije ništa rečeno o tome na što se odnosi naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno na koji način se određuje visina iste. Kredit je prijevremeno otplatio. Otišao je u banku i tražio da mu izračunaju ostatak duga. Taj obračun sadržavao je i naknadu za prijevremenu otplatu kredita i nju je platio. Od strane banke nije mu rečeno na koji način je ta naknada obračunata, odnosno na koji način je banka došla do iznosa za koji ga tereti. Ugovor je odnio kod javnog bilježnika radi ovjere potpisa i isti mu nije pojasnio ni jednu stavku ugovora o kreditu.

9.2. Na temelju iskaza tužitelja, proizlazi da tužitelju od strane tužene nije bilo pojašnjeno za što se plaća naknada za obradu kredita, niti na koji način je određena visina iste, jednako tako mu nije pojašnjeno ništa u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita, a pogotovo na koji način se određuje i visina iste. Prilikom prijevremene otplate kredita u banci su joj izračunali ostatak duga, te mu tom prilikom nije rečeno da je u tom iznosu sadržana i naknada za prijevremenu otplatu kredita, niti u kojoj visini i na koji način je utvrđena visina. Banka je sačinila ugovor i nije mogao mijenjati niti jednu odredbu ugovora.

9.3. Iz dijela odredbe članka 12. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je korisnik kredita obvezan prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn.

9.4. Iz dijela odredbe članka 10. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita u kom slučaju je Korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj tužitelj može prijevremeno otplatiti kredit uz uvjete koje odredi kreditor, dakle tužena je jednostrano određivala uvjete prijevremene otplate kredita, dakle i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

9.5. Temeljem tako provedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužena, na kojoj je teret dokaza, nije dokazala da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tužena. Jednako tako, a u odnosu na naknadu za prijevremenu obradu kredita, nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosni niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita.

9.6. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.7. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 0,50% iznosa kredita do najviše 7.000,00 kn, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.8. Odredba o troškovima obrade kredita je transparenta jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.9. Budući se o spornom dijelu odredbe članka 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tužene i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 96. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 102. stavak 1. ZZP-a.

9.10. Slijedom navedenog ovaj sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz članka 10. Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

10. Utvrđenje je li ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), ovisi o utvrđenju je li tužena imala štetu/ troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022- 2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedilo ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

10.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud zaključuje da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tužena trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. (Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.).

10.4. Tužena nije tijekom postupka dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, već je samo iznijela da naplate te i drugih naknada nije bila zakonom zabranjena, pa kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je dio predmetne odredbe (članak 12.) nepošten, a time, u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07, ništav.

11. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti dijela odredbi članka 12. i članka 10. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjeve za isplatu, pa se radi o restitucijskim zahtjevima, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj:

Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO- a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti dijela odredbi članka 12. i članka 10. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

12. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnih iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

12.1. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za obradu kredita u visini od 199,61 euro, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema knjigovodstvenoj kartici – konto 1240074400 izvršena 13. listopada 2008. Tužitelju zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa na ime naknade za prijevremenu obradu kredita u visini od 359,24 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema knjigovodstvenoj kartici – konto 1240070301 izvršena 1. siječnja 2012. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

13. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev u cijelosti.

14. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP) te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 11. prosinca 2025. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 558,85 eura, a koji iznos predstavlja zbroj utuženih iznosa kondemnatornih dijelova tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onih dijelova koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako su u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjevi iz točke I. i III. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknuti samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

14.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 10. studenoga 2025. u iznosu 100,00 eura

(Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

ukupno 300,00 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 375,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak pristojbe za tužbu u iznosu 13,27 eura i za presudu u iznosu 26,54 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 414,81 euro na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP-a) pa do isplate.

15. Stoga je odlučeno kao u izreci presude.

U Osijeku 9. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Borna Marjanović, odvjetnik u Osijeku

2. Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu