Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: Povrv-127/2022-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu po sutkinji Ivani Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja PROMET d.o.o., OIB 13421314997, Split, Hercegovačka 20, protiv tuženika NO, OIB [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta za prijevoz [obrt], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljubica Vuković, odvjetnica u Splitu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 24. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja NOŽ i zamjenika punomoćnika tuženika Ivana Vidovića, odvjetnika u Splitu, na ročištu za objavu odluke 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovnog broja Ovrv-2096/2021 kojeg je 9. kolovoza 2021. donijela javna bilježnica u Solinu Maja Radovani, kojim je naloženo tuženiku NO, vlasniku obrta za prijevoz [obrt] u roku od osam dana platiti tužitelju PROMET d.o.o. iznos od 8.673,75 kuna/ 1.151,20 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 757,02 eura od 16. prosinca 2020. do isplate, na iznos od 394,19 eura od 16. siječnja 2021. do isplate, i kojim mu je naloženo u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 33,18 eura sa zateznim kamatama od 9. kolovoza 2021. do isplate, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II Nalaže se tužitelju PROMET d.o.o. u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tuženiku NO, vlasniku obrta za prijevoz [obrt] troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 (sedamsto pedeset) eura.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika NO, vlasnika obrta za prijevoz [obrt], da mu tužitelj PROMET d.o.o. naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 (petsto) eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, kao ovrhovoditelj, podnio protiv tuženika, kao ovršenika, 14. ožujka 2022. prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave- Izvoda otvorenih računa na dan 7. lipnja 2021. Na temelju tog prijedloga javna bilježnica Maja Radovani donijela je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-2096/2021 od 9. kolovoza 2021. kojim je naloženo ovršeniku platiti ovrhovoditelju iznos od 8.673,75 kuna (1.151,20 eura) s pripadajućim zateznim kamatama kao i troškove ovršnog postupka u iznosu od 250,00 kuna (33,18 eura) sa zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate, te je radi prisilne naplate tražbine odredila ovrhu općenito na ovršenikovoj imovini.

2. Protiv tog rješenja o ovrsi tuženik je 18. kolovoza 2021. izjavio pravodoban prigovor kojim je rješenje o ovrsi pobijao u cijelosti. Budući da tuženik obavlja prijevoz putnika na linijama koje su kraće od 40 kilometara, u prigovoru se pozvao na odredbu članka 100. stavka 1. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu ("Narodne novine" br. 41/18., 98/19., 30/21., dalje: ZPCP) kojom je propisana obveza prijevoznika koji obavlja javni linijski prijevoz putnika koristiti usluge kolodvora u mjestu gdje postoji autobusni kolodvor, osim na linijama kraćim od 40 kilometara. Nadalje, u odnosu na uslugu peronizacije u dolascima, naveo je kako je 31. siječnja 2019. obavijestio autobusni kolodvor Trogir da neće koristiti usluge autobusnog kolodvora u dolascima, no unatoč toj obavijesti, da je autobusni kolodvor Trogir obračunavao peronizaciju dolazaka. Navodi i da je nakon toga, u lipnju 2019. obavijestio autobusni kolodvor Trogir kako tuženik više neće uopće obavljati prijevoz putnika na dotadašnjim linijama, nego da je u svoje dozvole "uveo" drugog prijevoznika, ali da je autobusni kolodvor Trogir i dalje vršio peronizaciju na ime tuženika.

3. Zaključno, tuženik u prigovoru smatra da tužitelj zloupotrebljava svoj položaj na tržištu i ne pruža kolodvorske usluge svim prijevoznicima pod istim uvjetima. Time da tužitelj postupa protivno zakonskim propisima i ugovornim odredbama, što je i razlog otkazivanja korištenja kolodvorskih usluga.

4. Tuženik je uz prigovor dostavio: obavijest od 12. lipnja 2019. (kojom je obavijestio autobusni kolodvor Trogir da je na njegovim dozvolama upisan prijevoznik HIEMS d.o.o., a da sam tuženik neće koristiti kolodvorske usluge od 17. lipnja 2019.), ispis komunikacije elektroničkom poštom između tuženika i MO od 31. siječnja 2019. i 1. veljače 2019., dozvolu C103073, vozni red za tu autobusnu liniju i prikazom međugradske linije Split-Trogir, dozvolu C103072 s voznim redom za tu liniju i prikazom međugradske linije Split-Kaštel Štafilić , dozvolu C103071 s voznim redom za tu liniju i prikazom međugradske linije Split-Kaštel Novi, dozvolu C103070 s voznim redom za tu liniju i prikazom međugradske linije Split-Kaštel Stari, dozvolu C103076 s voznim redom za tu liniju i prikazom međugradske linije Split-Trogir. Predložio je da se od tužitelja zatraži očevidnik polazaka i dolazaka autobusa koji se odnosi na predmetnu tražbinu.

5. Ovaj je sud rješenjem Povrv-127/2022-2 od 17. ožujka 2022. stavio izvan snage citirano rješenje o ovrsi u dijelu kojim je određena ovrha, ukinuo provedene radnje te odlučio postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

6. Budući da je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa od 1.151,20 eura, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu članka 502. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Stoga su stranke pozvane postupiti u skladu s odredbama članka 461. a ZPP-a.

7. Tužitelj je tako podneskom od 12. travnja 2022. pojasnio da je tuženiku u utuženom razdoblju: studenom i prosincu 2020., pružao kolodvorske usluge na autobusnom kolodvoru Trogir u skladu sa zakonskim propisima, ugovoru o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga i općim uvjetima obavljanja kolodvorske djelatnosti. Naveo je da su usluge peronizacije, za koje su ispostavljeni utuženi računi, zaista i pružene tuženiku, a tuženik da nije iskoristio svoje pravo prigovora na te račune. Istaknuo je kako su ugovor o pružanju kolodvorskih usluga stranke sklopile 20. ožujka 2013. na neodređeno vrijeme, uz mogućnost raskida koji je predviđen člankom 12. ugovora, ali da pravo na raskid tuženik nije iskoristio.

8. O korespondenciji elektroničkom poštom, kojom je se tuženik obratio tužiteljevoj zaposlenici MO **.**.2019., tužitelj je naveo kako je ta tuženikova obavijest (da će koristiti kolodvorske usluge u dolasku i polasku po dvije dozvole, a po ostalim dozvolama samo u polascima) uvažena u svrhu dobrih poslovnih odnosa. S tim ciljem da je tužitelj putem oglasne ploče obavijestio svoje prometnike da ne obračunavaju naknadu za dolaske na kolodvor praznih tuženikovih autobusa, no za slučaj da u autobusu ima putnika, kolodvorska se usluga smatra korištenom. Ista obavijest je sadržana i u odgovoru kojeg je elektroničkom poštom OO uputila tuženiku 1. veljače 2019. i koju je tuženik primio.

9. Tužitelj je naveo kako njegovi prometnici evidentiraju dolazak i odlazak određenog prijevoznika uočavanjem „table“- ploče na prednjem staklu autobusa, koju je svaki prijevoznik dužan istaknuti. Na toj ploči bude uočljiv logotip i naziv prijevoznika, kao i linija koju vozi, zbog čega tužitelj smatra da je njegova evidencija u očevidniku točna i potpuna.

10. Međutim, tužitelj je porekao da je ikad primio pisanu obavijest od 12. lipnja 2019. koju je tuženik dostavio uz prigovor. Tom obavijesti tuženik obavještava da je u svoje dozvole upisao i HIEMS d.o.o. i da od 17. lipnja 2019. tuženik više neće koristiti usluge autobusnog kolodvora Trogir. Naglašava da je iz dozvola koje je tuženik predao u spis vidljivo da iste i dalje glase na tuženika, odnosno na tuženika i na HIEMS d.o.o. Tužitelju da nije poznat interni odnos ta dva prijevoznika ali kako tuženik nije raskinuo ugovor s tužiteljem niti je ukinuo predmetne dozvole na svoje ime, tužitelj je baš tuženiku, kao svojoj ugovornoj strani ispostavljao račune za korištenje kolodvorskih usluga po predmetnim linijama.

11. Tužitelj je u spis dostavio: Ugovor o korištenju i pružanju kolodvorskih usluga od 20. ožujka 2013., Opće uvjete obavljanja kolodvorske djelatnosti od 10. srpnja 2019., račun broj 836-702-82066, obračun broj 165, račun broj 913-702-82066, obračun broj 176, izvod otvorenih računa na dan 7. lipnja 2021., opomenu pred tužbu s povratnicom, ispis e-mail korespondencije od 31. siječnja 2019. i 1. veljače 2019., obavijest prometnicima od 1. veljače 2019., fotografije kolodvora i autobusa Setra registracijskih [registarska oznaka] te podatke Stanice za tehnički pregled, Centra za vozila Hrvatske d.d. o vlasništvu autobusa slijedećih registracijskih oznaka: [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], koji su na ime tuženika navedeni u tužiteljevom očevidniku dolazaka i polazaka u utuženom razdoblju.

12. Predložio je da se izvede dokaz saslušanjem tuženika NO. Na okolnost evidentiranja polazaka i dolazaka autobusa na kolodvor Trogir predložio je saslušanje svjedoka UO, voditelja autobusnog kolodvora i IO, tužiteljevog prometnika. Iako je tužitelj predložio i saslušanje ŽO, odgovorne osobe HIEMS d.o.o., te saslušanje svih vlasnika vozila navedenih registracijskih oznaka, od tog prijedloga je prijedloga odustao na ročištu 17. siječnja 2024., kao i od prijedloga da se obavijesti HIEMS d.o.o. o predmetnoj parnici u svojstvu umješača.

13. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 1.151,20 eura sa zateznim kamatama i troškovima postupka, na temelju izdanog računa 836-702-82066 na iznos od 757,02 eura dospjelog 15. prosinca 2020., te računa broj 913-702-82066 na iznos od 394,19 eura, dospjelog 15. siječnja 2021. koje je tužitelj izdao tuženiku na ime usluge peronizacije na autobusnom kolodvoru Trogir za studeni i prosinac 2020.

14. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o korištenju i pružanju kolodvorskih usluga na autobusnom kolodvoru Trogir od 20. ožujka 2013. i da taj ugovor nije raskinut u utuženom razdoblju. Nije sporno ni da je Splitsko- dalmatinska županija izdala dozvole C103073, C103072, C103071, C103070 i C103076 za obavljanje županijskog linijskog prijevoza putnika, koje su dozvole vrijedile u utuženom razdoblju i da je kao nositelj tih dozvola, uz tuženika, upisan i HIEMS d.o.o.

15. Sporno je je li tuženik dužan platiti iznose po ispostavljenim računima, odnosno je li tuženik zaista koristio kolodvorske usluge navedene u tužiteljevom očevidniku dolazaka i polazaka. Tuženik je učinio spornom i visinu tražbine, budući da tužitelj u spis predmeta nije dostavio cjenik po kojem je vršio obračun usluge.

16. Sud je izveo dokaz čitanjem isprava i dokumentacije priložene u spis (točke 4. i 11. ovog obrazloženja) te saslušanjem tuženika i svjedoka IO i UO.

17. Na temelju brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao rezultat cjelokupnog postupka, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

18. Između stranaka nije sporno da su sklopile ugovor o pružanju i korištenju kolodvorskih usluga na neodređeno vrijeme, koji su izvršavale od 21. siječnja 2013. godine. Kolodvorske usluge prijevoznicima, u smislu članka 3. tuženikovih Općih uvjeta obavljanja kolodvorske djelatnosti od 10. srpnja 2019. (dalje: Opći uvjeti), obuhvaćaju i usluge prihvata i otpremanja autobusa.

19. Prihvat i otpremanje autobusa podrazumijeva rezervaciju dolaznog i/ili odlaznog perona i omogućavanje nesmetanog korištenja dolaznog i/ili odlaznog perona za polaske i/ili dolaske pojedinog prijevoznika prema dostavljenim dozvolama i organizaciju prometovanja na površini autobusnog kolodvora u skladu s mogućnostima. Pod pojmom "polazak" podrazumijeva se polazak autobusa s perona kao polaznog mjesta po voznom redu ili posebnog linijskog i povremenog prijevoza, a pod pojmom "dolazak" podrazumijeva se dolazak autobusa na peron kao posljednjeg mjesta pristajanja, odnosno iskrcaja putnika po voznom redu u javnom linijskom prijevozu ili posebnom linijskom i povremenom prijevozu; kako je to propisano člankom 4. Općih uvjeta.

20. Odredbama članka 40. stavaka 1. do 4. ZPCP-a propisano je da dva ili više prijevoznika mogu zajednički obavljati prijevoz kao kooperaciju. Ti prijevoznici su u slučaju zajedničkog obavljanja prijevoza na međužupanijskoj liniji ili županijskoj liniji, kada županijski prijevoz nije reguliran ugovorom o javnoj usluzi, dužni uz zahtjev za zajedničko obavljanje prijevoza priložiti i pisani ugovor o zajedničkom obavljanju prijevoza. U tom je ugovoru obvezno navesti koji od prijevoznika je u određenom razdoblju odgovoran za održavanje prijevoza na liniji, kao i utvrditi druga prava i obveze prijevoznika u vezi sa zajedničkim obavljanjem prijevoza. Za zajednički prijevoz izdaje se jedna dozvola koja glasi na sve prijevoznike.

21. Prema odredbi članka 41. stavka 1. ZPCP-a prijevoznik je dužan obavljati javni linijski prijevoz putnika na liniji za koju ima dozvolu ili pravo na prijevoz sukladno ugovoru o koncesiji ili ugovoru o javnoj usluzi u svoje ime, na vlastitu odgovornost i za vlastiti račun.

22. Odredbama članka 99. stavaka 5. i 6. ZPCP-a propisano je da usluge autobusnog kolodvora moraju biti dostupne svim korisnicima pod jednakim uvjetima i bez diskriminacije. Pružatelj kolodvorskih usluga na autobusnom kolodvoru donosi cjenik kolodvorskih usluga kojeg je dužan pridržavati se.

23. Usluge pružanja kolodvorskih usluga na autobusnim kolodvorima i teretnim kolodvorima moraju biti pod istim uvjetima dostupne svim korisnicima. Opći uvjeti obavljanja kolodvorskih djelatnosti moraju biti objavljeni na vidljivom mjestu i dostupni korisnicima (članak 103. stavci 1. i 2. ZPCP-a).

24. Prema odredbama članka 101. stavaka 1. do 3. ZPCP-a, pružatelj kolodvorskih usluga na autobusnom kolodvoru dužan je voditi očevidnik o dolascima i polascima autobusa, u predviđenom radnom vremenu kolodvora. Dužan je inspekciju cestovnog prometa Ministarstva izvješćivati do desetog dana u tekućem mjesecu za protekli mjesec o neobavljanju prijevoza na odobrenim linijama i o obavljanju prijevoza na odobrenim linijama suprotno izdanim dozvolama, odnosno voznim redovima, te o svim ostalim nepravilnostima u obavljanju javnog linijskog prijevoza putnika koje su propisane ZPCP-om. Vozač autobusa dužan je prijaviti pružatelju kolodvorskih usluga na autobusnom kolodvoru vrijeme svakog dolaska i polaska autobusa, a autobusni kolodvor prijavu je dužan ovjeriti na putnom radnom listu i unijeti je u očevidnik o polascima i dolascima autobusa.

25. Prema odredbama članka 7. stavaka 1. i 2. Pravilnika o autobusnim kolodvorima ("Narodne novine" br. 57/18., dalje: Pravilnik) očevidnik o polascima i dolascima autobusa se sastoji od prometnog dnevnika polazaka i prometnog dnevnika dolazaka u javnom linijskom prijevozu putnika te prometnog dnevnika polazaka i prometnog dnevnika dolazaka u povremenom prijevozu putnika. Prometni dnevnik polazaka i prometni dnevnik dolazaka autobusa u javnom linijskom prijevozu putnika najmanje mora sadržavati: datum, broj linije u upisniku po vremenu polaska/dolaska po voznom redu, naziv linije s polaznim i završnim stajalištem, skraćenu naznaku tvrtke odnosno naziva prijevoznika, registracijsku oznaku i broj autobusa, vrijeme polaska/dolaska po voznom redu, vrijeme stvarnog polaska/dolaska i zakašnjenje izraženo u minutama.

26. Člankom 8. Općih uvjeta, određeno je da se Općim uvjetima daje opća ponuda na neodređeno vrijeme svim zainteresiranim osobama za sklapanje adhezijskog ugovora o pružanju kolodvorskih usluga. Prihvat te ponude zainteresirana osoba vrši na konkludentan način, poduzimanjem neke od radnji koje su određene općim uvjetima za neku vrstu usluga. Prihvatom opće ponude smatra se da je sklopljen ugovor o pružanju kolodvorskih usluga.

29. Prema članku 9. Općih uvjeta pravo na korištenje usluga u javnom linijskom prijevozu prijevoznik stječe osmi dan od kada dostavi Prometu važeće dozvole, cjenik i vozni red za liniju koja ima registrirano stajalište na autobusnom kolodvoru Trogir. Promet će prijevozniku nakon primitka dozvola i ostalih potrebnih informacija, poslati putem pošte ugovor o pružanju kolodvorskih usluga u pisanom obliku, s rokom važenja ponude za sklapanje takvog ugovora od osmog dana od dana primitka ponude. Prijevoznici koji zajednički obavljaju prijevoz na nekoj liniji, pored navedenih podataka dužni su dostaviti i presliku ugovora o zajedničkom obavljanju prijevoza, na koji se primjenjuju odredbe posebnog propisa o ortaštvu, kao i izjavu o isplati i terećenju.

30. Člankom 14. Općih uvjeta propisano je da se obračun kolodvorskih usluga obavlja prema cjeniku kolodvorskih usluga, i to za pristajanje u javnom linijskom prijevozu na način da se broj polazaka, dolazaka ili tranzita koje prijevoznik ima registrirane prema voznom redu na autobusnom kolodvoru, pomnoži s cijenom prihvata i otpreme autobusa.

31. Tužitelj svoj zahtjev temelji na računu 836-702-82066 od 30. studenoga 2020. i 913-702-82066 od 31. prosinca 2020. za izvršene usluge peronizacije u studenome i prosincu 2020.

32. Način evidentiranja pružene usluge peronizacije sud je utvrdio saslušanjem svjedoka IO, koji radi na mjestu prometnika kod tužitelja. Iz njegova iskaza proizlazi da tužiteljevi prometnici evidenciju vode tako što se u program Euro- Tera upisuje svaki polazak autobusa s kolodvora, a ulazak autobusa na kolodvor samo ako u autobusu ima putnika. Prema tvrdnjama ovog svjedoka, svi podaci upisani u prometni dnevnik su pouzdani i točni. Nadalje, svjedok je iskazao kako prometnik lako može identificirati autobus jer je rampa na kojoj radi na ulazu u kolodvor i ploča na kojoj je naveden prijevoznik i linija lako je uočljiva. Svjedok je također potvrdio da su mu, a i ostalim kolegama poznati mjerodavni propisi pa u skladu s time da se ne evidentira dolazak za linijski prijevoz do 50 km ako nema putnika u autobusu. Izjavio je da mu nije poznato da je tuženik obavijestio tužitelja kako neće koristiti usluge dolaska autobusa na Trogirski autobusni kolodvor. Međutim, primio je obavijest MO da se tuženiku ne evidentira ulazak autobusa na autobusni kolodvor ako nema putnika, iako tu obavijest smatra suvišnom jer su prometnicima poznati propisi koji reguliraju takve situacije. Na koncu, izjavio je da nema saznanja da je tuženik imao primjedbi na tužiteljeve usluge, ali je naveo da, s obzirom na njegovo radno mjesto, nije u poziciji znati takve informacije.

33. Svjedok UO također je iskazao kako je evidencija u očevidniku pouzdana. Prema njegovim navodima, prometnici tužitelja imaju potpuni pregled autobusnog kolodvora te im je poznato tko ulazi i izlazi s kolodvora. On, kao voditelj autobusnog kolodvora Trogir, sačinjava obračun usluge za svakog prijevoznika vezano za korištenje autobusnog kolodvora. Poznato mu je da je prijevoznik [obrt] imao pritužbe na obračunate usluge vezano uz dolaske autobusa i kombija. Povodom tih primjedbi, svjedok je s prometnicima provjerio ulaske tuženika na autobusni kolodvor te su ga prometnici uvjerili u pravilnost vođenja svoje evidencije. Zbog toga nije mijenjao izdane račune tuženiku.

34. Iskazao je, nadalje, da su prometnici uočili da je na natpisnim pločama autobusa bio naveden i prijevoznik [obrt] i HIEMS d.o.o. Međutim, navodi da je obveza tih prijevoznika bila obavijestiti tužitelja kako su prijevoznici regulirali međusobne odnose. Budući da nisu tako postupili, tužitelju je ostalo nepoznato kako su uredili svoj odnos. Zbog toga ni tužitelj nije mogao obavijestiti o tome svoje prometnike, pa su sve usluge evidentirane kao da su pružene NO. Naglašava svjedok kako su oba prijevoznika, ako imaju jednu dozvolu za prijevoz, dužni obavijestiti tužitelja kome će se ispostavljati računi za usluge autobusnog kolodvora.

35. Na koncu, iskazao je i da je tužitelj više puta slao NO odnosno njegovom obrtu i društvu HIEMS d.o.o. zahtjev za zajedničku izjavu koju su trebali potpisati i NO i odgovorna osoba u društvu HIEMS d.o.o. o tome koga će teretiti odnosno na koga će se ispostavljati računi za obavljene usluge autobusnog kolodvora Trogir. Navedeni zahtjevi vraćali su se tužitelju neuručeni.

36. Tuženik NO, u iskazu je potvrdio da je u poslovnom odnosu s tužiteljem od 2013. ali je otpočetka bio nezadovoljan pruženom uslugom, osobito vezano za prodaju dnevnih karata, ali i zbog toga što mu tužitelj nije osiguravao korištenja usluge perona. Zbog toga je se pismeno obratio tužitelju, a u više navrata i usmeno voditeljima autobusnog kolodvora u Trogiru. Opisao je kako je jednom prilikom s ranijom voditeljicom kolodvora MO pregledavao snimke video nadzora autobusnog kolodvora i tada su zajedno uočili nedosljednosti u evidentiranju dolazaka njegovih autobusa i kombija. Iako se OO obvezala ispraviti tu evidenciju, računi koji su mu ispostavljeni nisu ispravljeni, niti mu je uz račune ikada dostavljena evidencija dolazaka i odlazaka autobusa i kombija, već bi na uvid dobio samo zbirno iskazanu uslugu.

37. Zbog toga je 1. veljače 2019. obavijestio tužitelja da će koristiti kolodvorske usluge u dolasku i polasku samo po dvije dozvole, a po ostalim dozvolama isključivo u polascima.

38. Nadalje iskazao je kako je zajedno s društvom HIEMS d.o.o. ishodio više zajedničkih dozvola, potaknut obiteljskim razlozima. Navodi da je 12. lipnja 2019., odmah po primitku dozvola na koje je upisan i HIEMS d.o.o. obavijestio autobusni kolodvor u Trogiru. Tvrdi da je tužitelju predao navedene dozvole i da je tužitelj bio obaviješten. Ističe da je obavijestio tužitelja kako se po dobivenim dozvolama za obavljanje županijskog linijskog prijevoza njegov obrt više neće koristiti uslugama autobusnog kolodvora u Trogiru.

39. Na posebno pitanje je li tuženik tužitelja obavijestio i o tome kako su on i HIEMS d.o.o. uredili obvezu plaćanja usluga, tuženik je naveo da je 12. lipnja 2019. odnosno 17. lipnja 2019. obavijestio tužitelja da tuženik po zajedničkim dozvolama više neće uopće koristiti usluge autobusnog kolodvora Trogir. Tuženik je izjavio da je nastavio koristiti se uslugama autobusnog kolodvora Trogir samo po dozvolama za linijski prijevoz koje su glasile isključivo na tuženika.

40. Tuženik je naveo da je s voditeljima autobusnog kolodvora Trogir komunicirao elektroničkom poštom ili telefonski, pa mu je neuvjerljiva tvrdnja UO da ga je putem pošte pozivao izjasniti se o ispostavljanju računa u svezi sa zajedničkim dozvolama.

41. Budući da je tužitelj osporio da je primio obavijest tuženika od 12. lipnja 2019. (list 13 spisa), kojom bi bio obaviješten da tuženik uopće neće koristiti njegove usluge po zajedničkim dozvolama, na tuženiku je bio teret dokaza da je istu dostavio tužitelju. Tuženik tu tvrdnju, međutim, nije ničim dokazao. Tuženik iskazuje da je pisanu komunikaciju s tužiteljem obavljao elektroničkom poštom, ali iz navedene obavijesti nije vidljivo kojim putem bi bila upućena tužitelju ali je očito da nije poslana elektroničkom poštom. Stoga u ovom dijelu sud nije povjerovao tuženikovom iskazu.

42. Iz navedenog sud zaključuje kako tuženik (a ni HIEMS d.o.o.) nije postupio prema odredbama ZPCP-a te nije tužitelju dostavio pisani ugovor o međusobnoj suradnji s HIEMS do.o. i izjavu o isplati i terećenju, na što ih obvezuje članak 40. stavak 2. ZPCP-a i članak 9. Općih uvjeta.

43. Kako je, međutim, tuženik osporio tužiteljevu tvrdnju da su usluge peronizacije izvršene za njega, tužitelj je prilog osnovanosti svog zahtjeva u spis predao evidenciju dolazaka i odlazaka (list 68-82 spisa), tzv. očevidnik. Iz tog očevidnika proizlazi da su svi dolasci i odlasci evidentirani kao dolasci, odnosno odlasci tuženika. U očevidniku su na tuženikovo ime evidentirani dolasci i polasci autobusa s ukupno 12 različitih registracijskih oznaka: [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka] i [registarska oznaka].

44. Tužitelj je u spis predao uvjerenja stanice za tehnički pregled vozila Centar za vozila Hrvatske d.d. CVH STP "CROATIA" za ukupno pet vozila sljedećih registracijskih oznaka: [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka], [registarska oznaka] te [registarska oznaka].

45. Iz tih je uvjerenja razvidno da su sva ta vozila u vlasništvu različitih leasing kuća, a kao korisnik prva četiri navedena vozila upisan je HIEMS d.o.o., dok je za vozilo registracijske oznake [registarska oznaka] kao korisnik upisan tuženik. U spisu nema podataka o vlasništvu ni korisnicima preostalih sedam vozila čije su registracijske oznake u studenom i prosincu 2020. navedene u očevidniku peronizacije.

46. U navedenom se očituje nepodudarnost podataka iz očevidnika s tužiteljevom tvrdnjom da su usluge iz utuženih računa pružene upravo tuženiku. I saslušani svjedoci UO i IO potvrdili su kako su tužiteljevi prometnici evidentirali sve dolaske i odlaske po zajedničkim dozvolama na teret tuženika iako im je bilo poznato da prijevoz obavljaju dva prijevoznika i da su dva logotipa naziva na ploči vjetrobranskog stakla. Iz toga sud zaključuje da evidencija u očevidniku nije uredno ni točno vođena.

47. Prema tome, ni tužitelj nije ispunio obveze koje mu nameću mjerodavni propisi, osobito odredbe čl. 101. ZPCP-a i 7. Pravilnika. Naglasiti je kako je tužitelj prema odredbi članka 101. stavka 2. ZPCP-a bio dužan inspekciju cestovnog prometa izvijestiti o bilo kojoj uočenoj nepravilnosti u obavljanju javnog linijskog prijevoza putnika. U spisu nema dokaza, niti je tužitelj tvrdio da je tako postupio kad je uočio da tuženik i HIEMS d.o.o. imaju na autobusima istaknute ploče s dva natpisa i logotipima, te da obavljaju prijevoz na zajedničkim linijama, a da tužitelju nisu dostavili ugovor o međusobnim pravima i obvezama.

48. U opisanoj situaciji, kad su obje stranke propustile postupiti u skladu s propisima, sud smatra da nema osnove naložiti tuženiku plaćanje usluge koja mu očito nije pružena.

49. Potrebno je navesti da iz tužiteljevog očevidnika proizlazi kako je za određeni, razmjerno manji, broj korištenja tužiteljeve usluge peronizacije zaista evidentiran tuženik s vozilom registracijskih oznaka [registarska oznaka]. Međutim, u tom dijelu sud nije mogao ispitati visinu tražbine jer tužitelj u spis nije dostavio cjenik svojih usluga, a na njemu je teret dokaza u pogledu osnove i visine zahtjeva.

50. Tužiteljeve tvrdnje da je sve dolaske i odlaske evidentirao kao tuženikove zbog toga što je tuženik njegova ugovorna strana, te da ga se ne tiče interni odnos tuženika i HIEMS d.o.o., ovaj sud ne može prihvatiti kao osnovane. Ovakva interpretacija nema uporište u mjerodavnim propisima. Naime, tumačenjem odredbi članaka 40. i 41. ZPCP-a proizlazi kako svaki prijevoznik koji ima dozvolu obavlja prijevoz u svoje ime, na vlastitu odgovornost i za vlastiti račun, a dva ili više prijevoznika mogu imati zajedničku dozvolu, te u tom slučaju međusobna prava i obveze uređuju ugovorom. Budući da zakon propisuje da dva ili više prijevoznika prijevoz mogu obavljati kao kooperaciju, zaključiti je da zakon ne pretpostavlja solidarnu odgovornost prijevoznika u zajedničkoj dozvoli nego uređenje tog odnosa prepušta volji prijevoznika.

51. Člankom 8. tuženikovih Općih uvjeta propisano je da objavljeni opći uvjeti predstavljaju opću ponudu na sklapanje ugovora, da se prihvat ponude vrši konkludentnom radnjom i da se samim korištenjem neke usluge ugovor prijevoznika s kolodvorom smatra sklopljenim. Stoga sud drži da je HIEMS d.o.o. samim korištenjem kolodvorske usluge sklopio ugovor s tužiteljem te tužitelj, u nedostaku pisanog ugovora tuženika i HIEMS d.o.o. ne može zahtijevati od tuženika plaćanje usluge koju je koristio drugi.

52. Zbog navedenog je tužiteljev zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, pa primjenom članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinuti platni nalog iz citiranog rješenja o ovrsi kao pod točkom I. izreke.

53. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom članka 154. stavka 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023., dalje: Tarifa).

54. S obzirom na vrijednost predmeta spora od 1.151,20 eura, tuženiku zastupanom po punomoćniku- odvjetniku, za pojedinu radnju pripada nagrada u visini od 75 bodova (Tbr 7.1. i 9.1 Tarife). Sud je tuženiku u toj visini priznao troškove zastupanja na ročištima 13. veljače 2023., 24. travnja 2023., 17. siječnja 2024. te 24. studenoga 2025. (Tbr 9.1 Tarife). Zbog toga je tuženiku ukupno priznat trošak u visini 300 bodova, što prema vrijednosti boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za PDV (Tbr. 46. Tarife), daje iznos od 750,00 eura; pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

55. U preostalom dijelu, za iznos od 500,00 eura, tuženikov zahtjev za troškove postupka odbijen je kao neosnovan. Zahtjev je u tom dijelu postavljen previsoko za pojedinu radnju, a trošak sastavljanja prigovora od 17. kolovoza 2021. neosnovano je zatražen jer isti nije sastavljen po punomoćniku- odvjetniku. Zbog toga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

U Splitu 9. siječnja 2026.

Sutkinja

Ivana Hrkać

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 3. točka 3. ZPP-a (članka 467. stavak 1. ZPP-a).

DNA:

- tužitelju

- tuženiku po punomoćniku

- u spis