REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3276/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojega zastupaju odvjetnici u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 21. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, dana 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, broj 40304707, sklopljenog 24. ožujka 2005. između prednika tuženika HVB Splitske banke d.d. kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, kojima je ugovorna obveza tužiteljice da plati naknadu za obradu kredita, dakle toč. 5.2. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku da u 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak od 856,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 24.3.2005. s prednikom tuženika kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu br. 40304707 na temelju kojega joj je odobreno 26.000,00 CHF. U čl. 5.2. Ugovora tužiteljica je kao korisnik kredita obvezana na plaćanje naknade za obradu kredita u iznosu od 1,00 % iznosa odobrenog kredita, koja joj je i naplaćena u iznosu od 1.253,42 kn.

2. Tužiteljica tvrdi da su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakva je odredba nepoštena i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, a posljedično ništetna. Zato tužiteljica, pozivajući se na čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 323. i 1115. Zakona o obeznim odnosima predlaže donošenje presude kao u izreci.

3. Tuženik je osporio zahtjev tužiteljice, prije svega pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje. Osim toga, iako ne osporava tvrdnje tužiteljice iz tužbe, osporava zahtjev navodeći da je sporna odredba ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena, odnosno ništetna, Tužiteljica je s naplatom ovih naknada bila upoznata jer su navedene u ugovoru o kreditu, a troškovi obrade opravdani su. Predlaže zahtjev odbiti.

4. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 40304707 i ostalu dokumentaciju u spisu i dokaze ocijenio po čl. 8. ZPP-a te utvrdio da je zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kredita.

6. Prigovor nepostojanja pravnog interesa tužiteljice koja nije postavila i kondemnatorni zahtjev neosnovan je: tužiteljica ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe te po pravomoćnosti odluke zahtijevati isplatu, ukoliko ne dođe do dogovora stranaka. Navedeno se veže na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020., koje je potvrđeno na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2020. (SU-IV-33/2022-2).

7. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužiteljica obvezala prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kredita.

8. Nisu sporne tvrdnje tužiteljice iz tužbe, pa tako niti one kojima navodi da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog teksta ugovora, niti se s njome o ovoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP). Po čl. 81. st. 1. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelo savjesnoti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. iste odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP). Po čl. 59. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima je zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nepoštena ugovorna odredba ništava je (čl. 87. st. 1. ZZP).

10. Kako je tuženik na ročištu 21.11.2025. činjenične navode tužbe učinio nespornima, sud je utvrdio da se o predmetnim ugovornim odredbama o naknadi za uvećanu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica - potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljica bila informirana o vrsti i strukturi troškova koje je bila obvezana platiti, niti je sam tuženik konkretno naveo koje je to troškove imao zbog zahtjeva tužiteljice za uvećanu otplatu kredita.

11. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade te naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a iz tvrdnji tužiteljice i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

13. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici su ove ugovorne odredbe najkasnije morale postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer su sadržane u samom njegovom tekstu. Osim što su lako uočljive u tekstu ugovora, riječ je o odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene. Međutim, iako je riječ o ugovornim odredbama koje su jasno i razumljivo sastavljene, one u potpunosti ne omogućuju tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu sporne naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata uz uvjete određene Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

15. Odredbe o naknadi (konkretno za uvećanu otplatu kredita) nisu izuzete iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

17. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi onabio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da svaka sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

18. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

19. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za uvećanu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadama nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

20. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

21. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prilikom isplate uvećanog anuiteta kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini u kojoj su i naplaćene, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

24. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi jer je u pitanju spor o utvrđenju ništetnosti dijela ugovora. Dosuđen joj je trošak za sastav tužbe i podneska od 27.6.2025. od po 200,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištu 21.11.2025. od 200,00 eura (tbr 9/1), ukupno 600,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 150,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu i presudu od po 53,09 eura iznosi 856,18 eura. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 9. siječnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika