Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-380/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 26. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja osobno, a u odsutnosti tuženika, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 9. siječnja 2026.,

p r e s u d i o je

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9014849831, sklopljenog u Sisku između tužitelja i tuženika 22. veljače 2010., sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju MJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 94,82 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 22. veljače 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju MJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 281,25 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 9. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se vrijednost premeta spora u iznosu od 189,64 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 26. studenog 2024., tužitelj MJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d. , Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 (dalje; tuženik), sklopio 22. veljače 2010. Ugovor o kreditu broj: 9014849831 (dalje: Ugovor o kreditu). Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratno, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Sukladno navedenom tužitelj potražuje da se sporne odredbe utvrde ništetnim te da mu se s osnova troškova kredita isplati iznos od ukupno 94,82 €.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 25. veljače 2025., tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, smatra isti neosnovanim, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužitelj odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranice 5-6 spisa), otplatni plan (stranice 26-34 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Tužitelj je povukao prijedlog za utvrđivanje visine potraživanja, tuženik nije izričito naveo da li se protivi visini ili ne, međutim u odgovoru na tužbu kod prigovaranja visini tužbenog zahtjeva (stranica 49 spisa), spominje kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 94,82 €. Isto tako, uvidom u otplatnu tablicu razvidno je da je tužitelju naplaćena naknada za kredit u iznosu od 714,42 kn, što preračunato prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450, iznosi 94,82 €, a kako to potražuje tužitelj u svom tužbenom zahtjevu

6. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja MJ. Tužitelj u svom iskazu navodi da je sa tuženikom 22. veljače 2010. sklopio ugovor o kreditu u kunskom iznosu koji je odgovarao iznosu od otprilike 5.000,00 eura. Kod podizanja kredita njemu nitko ništa nije objašnjavao niti ga upućivao na to da postoje kakve ulazne naknade niti koji bi to bio iznos, on o tome nije imao nikakvog saznanja. Kredit je podigao za adaptaciju u kući. U to vrijeme je bio u mirovini i mirovina mu je bila nešto više od 300,00 eura i od toga su živjeli njegova supruga i dvoje male djece koja su tek krenula u školu. Tek kasnije kada mu je isplaćen kredit vidio je da mu fali novaca, odnosno da mu je dio novaca zadržan, te je u tom trenutku bio okupiran sa adaptacijom, nije nikoga ništa niti pitao, bilo mu je bitno da dobije novac koji mu je bio potreban. Taj iznos od 100,00 eura s obzirom na njegova primanja i s obzirom da supruga ne radi i da imaju dvoje djece, njemu bi značilo puno i tada pa i sada jer sa navedenim novcem je mogao platiti režije jedan mjesec, troškove prehrane, a taj novac mu je zadržan bez njegove volje i bez njegovog znanja. O niti jednoj odredbi ugovora nije mogao pregovarati niti mu je bilo što objašnjavano u smislu zadržavanja dijela novca. Nije bio vlasnik OPG-a, trgovačkog društva niti sl. U banci mu nitko nije rekao da će mu naplatiti tu naknadu.

7. Dakle, iz iskaza saslušanog tužitelja, a kojeg u tom dijelu ne dovode u pitanje provedeni dokazi, sud je utvrdio da je upravo tužitelj bio potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014; dalje ZZP/07), a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi rješavanja stambenog pitanja. Dakle tužitelj je postupao isključivo kao fizička i to radi kupovine automobila, radi se isključivo o osobnim i obiteljskim potrebama (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja, sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (naknada i prijevremena isplata kredita), već protivno tome tužitelj osporava takvu činjenicu ističući da je ugovor u cijelosti samostalno sastavljen, kao tipski, od strane tuženika, te je kao takav dan na potpis tužitelju. Ono što proizlazi iz iskaza tužitelja je da tužitelju nije na transparentan način predočeno što znači trošak kredita niti zašto i koliko se isti plaća, kao niti da mu je objašnjeno da će plaćati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, na što se ista odnosi, te da bi mu bilo potrebno bilo kakvo odobrenje. Dakle, tužitelj kao potrošač, ne samo da nije imao mogućnost pregovaranja u svezi spornih ugovornih odredaba, jer je tuženik samostalno sastavio sve ugovorne odredbe po obrascu, već sam tuženik tužitelju nije dao potpunu i transparentnu informaciju vezanu za ugovaranje troškova kredita i prijevremenu otplatu, a isto podupire i to što tužitelj je pregovarao za kredit u auto kući, a u banci je ugovor samo potpisao.

8. Naime, odredbom čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07; dalje ZZP/07) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

9. U konkretnom slučaju, a kako je utvrđeno osnovom iskaza tužitelja, Ugovor o kreditu sastavljen je kao tipski (standardni) ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

10. Iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 96. ZZP/07) da se u svezi Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj spornoj ugovornoj odredbi.

11. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9014849831 utvrđeno je da je tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 4.900,00 EUR, obračunato prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužitelja da plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % od iznosa kredita, jednokratno, bez da mu je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 2,00 % od iznosa kredita.

12. Osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati jer isti iskaz nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja, jasno je da su se svi podaci vezani uz kredit rješavali na tipiziranom ugovoru, na kojima se mijenjao korisnik kredita i iznos kredita, stoga je utvrđeno da je upravo tužitelj potrošač, a u smislu članka 3. toč 1. ZZP/2007 (a koji se u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. toč. 2. ZZP/07 budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Nastavno iz iskaza tužitelja sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, već tužitelj ističe da je ugovor bio na tipiziranom obrascu. Za Ugovor je također utvrđeno da je u obliku tipiziranog obrasca, sa unaprijed pripremljenim odredbama od strane tuženika i da je kao takav od tužitelja zahtijevao samo potpis. Jedina važna stavka oko koje se pregovaralo i koja je posebno istaknuta tužitelju jest iznos kredita i anuiteti u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača (ovdje tužitelja) kao drugu stranu koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, sklapajući ugovor za osobne potrebe sa drugom stranom (ovdje tuženikom) koja taj isti ugovor sklapa u svom poslovnom interesu, osobito u vidu pribavljanja dodatne zarade i posjeduje potrebna znanja jer djeluje u svojstvu stručnjaka.

13. Odredbom članka 96. stavka 1. i 2. ZZP/07) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavak 2. istog članka da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o ugovorenoj naknadi) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

15. U smislu članka 98. ZZP-a/07 je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 99. ZZP-a/07 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 102. stavka 1. ZZP-a/07 je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Člankom 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu članka 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je člankom 7. stavkom 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom člankom 10. stavkom 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu članka 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Dakle, upravo je iz Ugovora o kreditu, iskaza tužitelja, vidljivo je da u konkretnom slučaju, a vezano za odredbu članka 1. ugovora, tužitelj prije sklapanja ugovora nije upozoren na to kako će ta naknade utjecati na iznos odobrenog kredita, te da je ugovor unaprijed sastavljen prema obrascu od strane tuženika i takav dan tužitelju na potpis, a da se prije samog sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo o svakoj od spornih ugovornih odredaba.

17. Nastavno, u odnosu na odredbu članka 100. ZZP-a/07, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o naknadi, u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 FJ od 23. travnja 2015., par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i naknadi (u vidu troškova osiguranja i obrade kredita) koju će platiti i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi ta naknada i kako ona utječe na iznos kredita koji će se isplatiti tuženiku, a tuženik nije dokazao da je to i učinio. Takvim postupanjem, tuženik nije na transparentan način informirao potrošača o navedenim naknadama kojima je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja, prvenstveno zbog toga što se o njima nije pregovaralo, a posljedično što iste nisu jasne, razumljive i lako uočljive, a utjecala je na konačnu isplatu kredita tužitelju, kao i kasnije plaćanje temeljem prijevremene isplate kredita .

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na naknadu koju će morati platiti i koja će mu u konačnici smanjiti iznos kredita koji će mu se isplatiti, navedena naknada sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 koje su prema odredbi članka 102. stavka 1. ZZP-a/07 ništetne. U skladu s tim, u presudama Suda Europske unije C- 84/19 od 3. rujna 2020. i C-224/19 od 16. srpnja 2020. također je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove ulaznih naknada za obradu kredita i osiguranje kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene jer dovode do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu potrošača jer su bile unaprijed formulirane od strane tuženika kao trgovca na što tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja.

19. Plaćanje naknade koja smanjuje iznos kredita koji je početno ugovoren za isplatu, a o kojoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo niti informiralo potrošača već se samo navelo kao odredbu u Ugovoru i time dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelja i tuženika na štetu potrošača(ovdje tužitelja) predstavlja nepoštenu odredbu. Tuženik je u odgovoru na tužbu isticao da navedeno snošenje naknade nije uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Navedeno ovaj sud ne smatra osnovanim iz razloga da iznos od 94,82 eura za tuženika kao bankarsku instituciju ne predstavlja velik iznos i sukladno tome neravnotežu u pravima, međutim za tužitelja kao prosječnog čovjeka (mala mirovina od 300,.00 eura, nezaposlena supruga, dvoje male djece), predstavlja iznos kojim onom može zadovoljiti svoje osnovne potrebe u jednom mjesecu (npr. režije), pa je za njega isti iznos značajna neravnoteža u pravima proizašlim iz ugovora, a naročito što je iz iskaza tužitelja jasno da je u tom trenutku taj iznos dostatan za njegove režije ili troškove prehrane, pa ovaj trošak o kojem se nije pregovaralo za njega svakako predstavlja neravnotežu. Činjenica da tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogao sagledati opseg svoje obveze, (pri čemu na sadržaj ugovora kojim se traži njezin bezuvjetni pristanak na naknadu, nije mogao utjecati), uzrokovao je upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

21. U smislu članka 323. stavka 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem članka 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za poslovanje banke) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze.

22. Potrebno je istaknuti članak 324. ZOO-a u kojem je jasno određeno da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora u cijelosti. Konkretno, ugovor i dalje ostaje na snazi, ali se utvrđuje ništetnost pojedinih njegovih odredbi, kao što je i ova sadržana u članku 1. Ugovora o kreditu vezanoj uz plaćanje naknada čija je ništetnost utvrđena jer je iste odredbe nije bila jasne, razumljive i lako uočljive za potrošača (tužitelja), dovele su do znatne neravnoteže ugovornih strana, sadržana su u ugovoru isključivo odlukom tuženika bez ikakvog informiranja i pregovaranja s tužiteljem o istima i kao takve su dovele do povrede odredbi ZZP-a i ZOO-a. Stoga, moguće je istaknuti ništetnost pojedine odredbe ugovora, a ukoliko ugovor može opstati bez takve ništetne odredbe on će i dalje biti valjan, a ništetnost će biti utvrđena samo za tu odredbu.

23. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja.

24. Člankom 328. ZOO-a propisano je kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Vezano uz prigovor zastare, prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na osnovi ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje potvrđuje i stajalište Suda Europske unije izraženo u presudi u predmetu C-485/19 od 22. travnja 2021. prema kojem načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenog iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanja izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare od tri godine koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.

25. U konkretnom slučaju, a u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok počinje teći tek nakon što sud utvrdi ništetnost odredbe ugovora, odnosno od pravomoćnosti presude kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga ovdje zastarni rok još nije ni počeo teći jer nije zastario restitucijski zahtjev tužitelja za povrat plaćenog po ništetnom dijelu ugovora točnije naknade sadržane u članku 1. Ugovora o kreditu, pa se tužiteljev prigovor zastare smatra neosnovanim.

26. U ovom postupku tužitelj ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz članka 323. ZOO, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužitelju za štetu koju isti trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj plaćanjem naknada tuženiku nije primao nikakve iznose jer je tužitelj taj koji je vršio uplatu, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (članak 1111. ZOO). Stoga je tuženik nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača koristeći u ugovoru nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

27. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana stjecanja neosnovano stečenog pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na moguće naknade za troškove i osiguranje kredita), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.

28. Tužitelj je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.422,04 EUR, a tuženik se protivio ovako određenoj visini navodeći kako je tužitelj postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na iznos od 94,82 EUR. Točno je da je da je tužitelj postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na iznos od 94,782 EUR, međutim, tužitelj je i postavio tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu što predstavlja deklaratorni tužbeni zahtjev. Tužitelj smatra da na visinu tužbenog zahtjeva, s obzirom da je točka I. deklaratorni tužbeni zahtjev, treba se primijeniti članak 19. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23), što ovaj sud ne smatra osnovanim pa je prigovor vezan uz VPS djelomično osnovan. Naime, tužitelj potražuje utvrđenje ništetnosti točke I. Ugovora o kreditu u pogledu naknade od 2,00 % pa s obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da u odnosu na točku I. petita tužbe, treba uzeti VPS u odnosu na utvrđenje u iznosu od 94,82 € i isto tako u odnosu na točku II., isti taj iznos koji se potražuje, pa kada se ova dva iznosa zbroje, VPS se utvrđuje u iznosu od 189,64 € te je sukladno tome sud tužitelju priznao i trošak.

29. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a sud je odlučio o troškovima postupka te je tužitelju dosudio parnični trošak i to: trošak sastava tužbe u iznosu od 62,50 €, trošak sastava podneska od 27. veljače 2025. u iznosu od 62,50 €, trošak zastupanja na ročištima od 23. listopada 2025., te 26. studenog 2025., svako u iznosu od 62,50 €, zatim trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 31,25 €, što ukupno iznosi 281,25 €.

30. Tužitelj je potraživao i troškove sudskih pristojbi a koji mu nisu dosuđivani, a budući da se u tužbi poziva na odredbe članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama.

31. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 9. siječnja 2026.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba