Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
Poslovni broj Pr-212/2019-26
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja BK iz [adresa], OIB; 39870785897, zastupanog po Andreju Bašoviću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Komunalnog društva Čistoča d. o. o., Rijeka, Dolac 14, OIB: 06531901714, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 31. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, SK, odvjetničke vježbenice u Rijeci kao zamjenice punomoćnika tužitelja i RK, punomoćnice tuženika po zaposlenju, 9. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuju se nedopuštenim Odluka tuženika Komunalno društvo Čistoča d. o. o., OIB: 06531901714 o izvanrednom otkazu ugovora o radu od dana 27. ožujka 2019., kojom se Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju BK, OIB: [osobni identifikacijski broj], otkazuje Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen dana 04. ožujka 2019., te Odluka tuženika Komunalno društvo Čistoća d.o.o. OIB 06531901714 o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava radnika tužitelja BK OIB [osobni identifikacijski broj], od 16. travnja 2019.
II Nalaže se tuženiku Komunalno društvo Čistoča d. o. o., OIB: 06531901714, da tužitelju BK, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.250,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja (9. siječnja 2026.), pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 8 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 3. svibnja 2019. podnio protiv tuženika tužbu u kojoj navodi da su stranke 4. ožujka 2019. sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme broj 121/19 za rad na poslovima i radnim zadacima na održavanju čistoće u RJ „Komunalni program“ KD Čistoća d.o.o., da mu je Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu (dalje u tekstu: Odluka) tuženika od 27. ožujka 2019. izvanredno otkazan Ugovor o radu uz navodi da je odbio izvršiti radni zadatak dobiven od poslovođe i voditelja radne jedinice - pražnjenje spremnika za otpad, da je protiv navedene Odluke 8. travnja 2019. podnio zahtjev za zaštitom prava, kojeg da je tuženik zaprimio 9. travnja 2019., da tuženik u zakonskom roku od 15 dana od dana dostave nije udovoljio podnesenom Zahtjevu. Nadalje, tužitelj ističe da sukladno članku 116. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, dalje u tekstu: ZOR) poslodavac i radnik imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Tužitelj tvrdi kako razlozi navedeni u Odluci o otkazu ugovora o radu nisu razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu, da je osporena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nezakonita i sadrži formalne i materijalne nedostatke. Potvrđuje da je zaprimio Odluku o otkazu, da je ta odluka nezakonita i neutemeljena, suprotna kogentnim propisima ZR-a koji propisuju način davanja izvanrednog otkaza radniku. Kako bi postojala pravna valjanost odluke o otkazu da su potrebni jasni i nedvojbeni razlozi davanja izvanrednog otkaza, da ti razlozi predstavljaju predmet ispitivanja tijekom sudskog postupka. Dalje, tužitelj smatra da su paušalno navedeni razlozi navedeni u Odluci neistiniti, nedovoljno određeni i suprotni proceduri koju predviđa ZR, da opis osobito teške povrede radne obveze treba biti precizan, a ne neprecizan i nekonkretan. Naglašava da tuženik niti dokazao da su nastupile okolnosti zbog kojih daljnji nastavak radnog odnosa nije moguć, odnosno, nije dokazao postojanje razloga koje je u odluci naveo, da jednostavno navođenje da je odbio 16. ožujka 2019. izvršiti radni zadatak - pražnjenje spremnika za otpad ne predstavlja osobitu tešku povredu radnog otkaza zbog kojeg nastavak radnog otkaza nije moguć, a osobito jer postoje konkretni razlozi zbog kojih je tužitelj zajedno sa kolegom to i odbio učiniti. Tužitelj ukazuje da je nelogično je da nakon stotina ispražnjenih spremnika za otpad bez razloga odbija isprazniti baš taj, da su svjedoci (LK i GK) prijavili sporni spremnik kako se u njemu nalazi građevinski otpad - takozvana šuta. Prema pravilima glede procesa rada, takav spremnik da se ne smije prazniti jer bi ta vrsta otpada mogla izazvati oštećenja na radnim strojevima. Dakle, da su navedeni svjedoci su propisno upozorili na postojanje građevinskog otpada, a navedeni razlog ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, jer bi i drugi radni kolege onda dobili izvanredni otkaz ugovora o radu. Predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju svojom Odlukom o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 27. ožujka 2019., nije dopušteni zakonit, zatim utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na posao i omogući mu rad na ranijem radnom mjestu Radnik na održavanju čistoće ili na drugom radnom mjestu, sukladno stažu i struci tužitelja, sve u roku 8 dana.
Potražuje i trošak postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 27. svibnja 2019. ističe da su tužba i tužbeni zahtjev nisu osnovani, da je tužitelj kod njega obavljao poslove radnog mjesta "Radnik na održavanju Čistoće" temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenim 04. ožujka 2019. na rok od tri mjeseca, da je zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa morao izvanredno otkazati navedeni ugovor o radu, da je iz nepoznatih i nerazumljivih razloga tužitelj, iako mladi radnik, dana 16.03.2019. odbio isprazniti spremnik s otpadom u mjestu Sušačka draga, da mu je nalog dao neposredno pretpostavljeni vozač brigadir LK i poslovođa NK, koji da je ponovio nalog tužitelju da isprazniti spremnik s otpadom, međutim tužitelj da je odbio i nalog pretpostavljenog mu poslovođe. Tvrdi da je JK bio prisutan predmetnom događaju, da se sve to dogodilo tek 12 dana nakon sklapanja ugovora o radu, da ovakva ponašanja ne tolerira niti može opravdati jer bi to imalo negativne posljedice i na ostale radnike što bi dovelo do neadekvatnog pružanja javne usluge građanima i pravnim subjektima. Ukazuje da je postupak otkazivanja ugovora o radu proveden sukladno Zakonu o radu, a tužitelj da nije u tijeku postupka osporavao činjenicu da je odbio isprazniti spremnik s otpadom, a što predstavlja njegov Osnovni radni zadatak (posao). Tuženik navodi da mu nije u interesu da zapošljava radnike, plativši im prethodno trošak liječničkog pregleda i dodijelivši radniku radnu i zaštitnu odjeću i obuću, a što predstavlja znatan trošak, pa da bezrazložno otkazuje ugovor o radu. Prestankom rada jednog radnika tuženik mora zaposliti drugog radnika i opet plaćati navedene troškove, da nerazumno tužitelj u tužbi navodi da neke vrste otpada iz spremnika ne treba isprazniti. Tuženik naglašava da ne postoji otpad koji bi bio odložen u spremnik za otpad, da ga se ne mora isprazniti i zbrinuti na odgovarajući način, a to i nije briga i posao tužitelja da odlučuje koji spremnik treba isprazniti, a koji ne, da se u spremniku nađe i opasni otpad i taj otpad se mora zbrinuti, da bi i bez izvanrednog otkaza Ugovor o radu prestao praviti pravne učinke s danom 4. lipnja 2019. Kod tuženika da nije utemeljeno radničko vijeće pa tu dužnost obavlja sindikalni povjerenik. Kako između tužitelja i tuženog nije sporna činjenica da je tužitelj odbio isprazniti spremnik s otpadom i po nalogu pretpostavljenih vozača brigadira i poslovođe to tuženik smatra da je nepotrebno provoditi predložene dokaze po tužitelju. Predlaže da sud izvrši uvid u cjelokupnu dokumentaciju o provedenom postupku otkazivanja ugovora o radu i temeljem te dokumentacije donese odluku kojom će tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti. Tuženik potražuje trošak postupka. Predlaže da se u cijelosti odbije tužba i tužbeni zahtjev kao neosnovan.
Potražuje od tužitelja naknadu parničnog troška.
3. Podneskom od 29. listopada 2025. (stranica 102 spisa), uz dopunu na ročištu održanom 31. listopada 2025. (str. 104 spisa) tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priležeću spisu (sve isprave su pročitane). Saslušan je na ročištu 19.5.2019. svjedok LK (str. 34 - 35), na ročištu 15.10.2021. svjedoci NK (str. 53 i 54 spisa) i JK (str. 54 spisa), Završno, na ročištu 31.10.2025. saslušan je tužitelj BK (stranice 103 - 104 i 33 – 34 spisa).
5. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakon o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev da se utvrdi nedopuštenom tuženikova odluka o dodijeljenom mu izvanrednom otkazu ugovora o radu i Odluka tuženika o odbijanju njegovog zahtjeva za zaštitu prava radnika.
7. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa uređena je člankom 133. stavkom 1. Zakon o radu («Narodne novine» broj 93/14 i 127/17; dalje u tekstu: ZR) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, dok je stavkom 2. istog članka regulirano da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
8. Odredbom članka 116. stavci 1. i 2. ZR-a normirano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
9. Obzirom da je konkretno poslodavac otkazao ugovor o radu, u smislu članka 135. stavka 3. ZR-a, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na tuženiku.
10. Glede ostalih činjenice koje su relevantne u pojedinom radnom sporu, primjenjuju se odredbe članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
11. U odnosu na postupak prije otkazivanja, člankom 119. stavkom 2. ZR-a regulirano je da je prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
12. Među strankama nije sporno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu radnik na održavanju čistoče u RJ «Komunalni program» temeljem Ugovora o radu na određeno vrijeme br. 121/19 dana 4. ožujka 2019. do najduže 4. lipnja 2019. (str. 13 i 14 spisa), te da je tuženik Odluku o izvanrednom otkazu tog Ugovora o radu donio 27. ožujka 2019. (str. 6 spisa).
13. Sud je utvrdio da je protiv Odluke o izvanrednom otkazu od 27. ožujka 2019., tužitelj zahtjeva za zaštitom prava sastavljen 7. travnja 2019. podnio 8. travnja 2019. (str. 7), da je taj zahtjev tuženik odbio Odlukom od 16. travnja 2019. (stranica 22 spisa), potom da je tuženikovu Odluku od 16. travnja 2019. tadašnja punomoćnica tužitelja zaprimila 18. travnja 2019. (dokaz - preslika povratnice na str. 23 spisa), te je potom tužitelj 3. svibnja 2019. pravovremeno podnio predmetnu tužbu, sve u smislu i u rokovima normiranim člankom 133. ZR-a.
14. Sporna je među strankama osnovanost otkaznih razloga navedenih u Odluci o otkazu, te je li ta Odluka donesena, u smislu pravilnosti, sukladno procesno-pravnim i materijalno-pravim odredbama pravnih izvora (ZR) koji su relevantni za ovaj spor.
15. Važno je naglasiti da su za pravnu valjanost odluke o otkazu mjerodavni razlozi navedeni u obrazloženju, koji bi trebali biti jasno i nedvojbeno okolnosno argumentirani. To stoga što obrazloženje navedeno u odluci o otkazu predstavlja predmet ispitivanja tijekom sudskog postupka. Stoga, samo ono što je poslodavac u obrazloženju naveo kao razlog otkazivanja, može predstavljati razlog za otkaz i ne može se naknadno proširivati obrazloženje isticanjem tijekom postupka i drugih razloga otkazivanja. Prema sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revr- 1895/10 od 12. 1. 2011., citirano: » Poslodavac se ne može osnovano pozivati na ono što ne sadržava obrazloženje odluke. Radnika se ne može dovoditi u situaciju da sam istražuje za koje je povrede ili propuste u radu okrivljen.».
16. Iz obrazloženja Odluke o otkazu slijedi da je po Prijavi voditelja RJ «Komunalni program» od 16. ožujka 2019. (Prijava se nalazi na str. 16 spisa) pokrenut postupak protiv radnika BK zbog kršenja radne obveze jer je radnik BK istog dana 16. ožujka 2019. odbio izvršiti radni zadatak dobiven od poslovođe i voditelja radne jedinice – pražnjenje spremnika za otpad. Navode iz prijave potvrđuju NK i JK.
17. U iskazu svjedok LK, u bitnom, navodi da je tužitelj radio s njim na kamionu. Svjedok da je bio vozač a tužitelj radnik na kamionu, poslužitelj stroja odnosno kamiona, da je po ugovoru o radu svjedok bio brigadir, i njim nadređeni. Svjedok se sjeća da je jednog dana u Sušačkoj dragi bili on, tužitelj i GK, koji je radio iste poslove kao i tužitelj, da su mu oni rekli da ne mogu dignuti kontejner jer da je pretežak odnosno pun šute, da im je on rekao da puste kontejner, da je nazvao šefa NK kako bi ga obavijestio da nisu digli kontejner jer da je šuta u njemu. Svjedok navodi da on taj kontejner nije provjeravao jer im vjerovao na riječ, da su išli dalje raditi, a na kraju radnog vremena da su kamion iskrcali na deponiju, da na Prijava s lista 16 spisa nije sadržan njegov potpis, da su poslije taj kontejner došli isprazniti tužitelj GK i on, čemu da je bio nazočan NK koji nam je i rekao da ispraznimo kontejner jer u njemu da nije bili šute već vrećice od cementa i malo šute, da su kontejner smo povukli GK i on, dok je tužitelj sjedio u kamionu jer da je rekao da neće dizati kontejner sa šutom.
18. Svjedok NK, u bitnom, ističe da jednom prigodom BK nije htio izvršiti svoje radni zadatak dok je radio na prikupljanju otpada, da je kod tuženika bio tada još je poslovođa komunalnog programa, da ga je telefonski obavijestio vozač kamiona LK, da mu je rekao da BK nije htio isprazniti kontejner, došao je na lice mjesta za 20-tak minuta, da je pogledao u unutrašnjost kontejnera i u njemu da je bilo smeće, a na vrhu u vrećici „šaka šute“. Potvrđuje da je na Prijavi s lista 16 spisa njegov potpis. Nadalje, svjedok tvrdi da je uspio pomaknut sporni kontejner, da je nakon toga ponovno pozvao prisutne radnike i oni su ispraznili (vozač LK) i drugi radnik, dok da BK nije htio sudjelovati u pražnjenju kontejnera, da je pitao radnika BK zašto nije htio pomoći prilikom pražnjenja kontejnera, a on mu je odgovorio da to ne želi zato jer je unutra građevinski materijal. Pojašnjava, da je prilikom pražnjenja kontejnera vidio da je u istom bilo isključivo smeće, a u slučaju kada bi kontejner bio pun šute da tada kamion ne bi zbog težine tereta mogao podignuti kontejner.
19. Nadalje, svjedok JK u iskazu, u bitnom, navodi da je kod tuženika zaposlen na radnom mjestu kordinatora (poslovođe) individualnih usluga i odvoza reciklaže, da ga je jednom prilikom kolega NK nazvao i rekao mu da je potrebno da dođe s grajferom (kamion sa dizalicom) u Dragu- Brig jer da se u jednom kontejneru nalazi građevinski materijal, da je krenuo na lice mjesta međutim putem da ga je ponovo nazvao NK i rekao mu da ne mora dolaziti da je kontejner ispražnjen, te da u njemu nije bilo građevinskog materijala, da je obzirom je imao još posla na tom području došao tamo gdje se nalazio NK, da je stao, pogledao kontejnere i vidio da su svi ispražnjeni.
20. U stranačkom iskazu tužitelj, u bitnom, navodi da je kod tuženika radio 20-ak mjeseci, konstantno, na ugovore po mjesec dana, par mjeseci, 6 mjeseci, da je radio sam na radnom mjestu radnika na kamionu, da su jednom prilikom na terenu bili LK, GK i on, da su kupili smeće i u tom kontejneru da je vidio šutene vreće u kojima je bila šuta, a koje da su zauzimale polovicu kontejnera, dok da je u drugoj polovici bilo smeće, da su on i kolega GK povukli taj kontejner da ga zakačimo na kamion, nakon čega da mu je malo krcnulo u donjem dijelu kičme, između kuka i kičme, da je rekao ne možemo dignuti taj kontejner zato što je u njemu šuta, da to bio komunalni kontejner namijenjen za mješovito smeće, a ne za šutu, da je obavijestio šofera brigadira LK da je šuta u kontejneru, da je sjeo u kamion i rekao da taj kontejner neće dizati, da taj kontejner nije trebao dizati, već ga samo dovući do kamiona jer ga kamion diže, da je na kraju radnog vremena otišao u firmu i napisao izjavu sa šefom u vezi tog kontejnera, uz napomenu da su sva trojica pisali izjave, da se idućeg dana probudio s bolovima u kičmi, otišao kod doktora i otvorio bolovanje, da su on i kolega GK pokušali povući i podići taj kontejner na trotoar, no u tome da nismo uspjeli, a GK da je to uspio zajedno s LK koji je fizički jači, da je prije i nakon ovog kontejnera predmetnog dana uredno izvršavao svoje radne dužnosti, da nije da nije brigadiru LK na pitanje zašto je odbio obaviti radni zadatak odgovorio da nema što pričati s njim, već da je njemu rekao da je u kontejneru šuta, da nikada nije bilo primjedbi na njegov rad.
21. Prema odredbi članka 120. stavci 1. i 2. ZR-a otkaz mora biti u pisanom obliku. Poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz.
22. Vezano uz ocjenu zakonitost osporene Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, prema već citiranoj odredbi čl. 116 ZR-a poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu samo ako, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, nastavak radnog odnosa više nije moguć, pri čemu je na poslodavcu teret postojanja takvih okolnosti (čl. 135. st.3. ZR-a).
23. Temeljem provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da tuženik, prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu, nije u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.
24. Naime, iz sadržaja Prijave od 16. ožujka 2019. (taj dokument se spominje i u obrazloženju Odluke o otkazu kao ishodište njezinog donošenja) po osnovi koje je protiv tužitelja poslodavac pokrenuo postupak, proizlazi da je tu ispravu podnio Voditelj radne jedinice «Komunalni program», dakle (u ovoj parnici imenom nenavedena) osoba koja nije bila prisutna neposredno na terenu (to nitko od saslušanih pred sudom nije spomenuo), prema tome on nije bio očevidac događaja koji se tužitelju stavljaju na teret. Bilo što drugačije u odnosu na nazočnost Voditelja RJ «Komunalni program» na licu mjesta, odnosno suprotno od toga tuženik niti nije isticao tijekom ovog parničnog postupka. Unatoč tome, tuženik prije donošenja Odluke o izvanrednom otkazu nije pribavio (u ovoj parnici to nije dokazao) izjave radnika koji su predmetnog dana radili u tročlanom timu za sakupljanje otpada u Sušačkoj Dragi-Brig zajedno s tužiteljem (nesporno to su bili LK i GK), iako su upravo oni mogli dati neposredna saznanja o tijeku događaja i okolnostima pod kojima tužitelj nije obavio radni zadatak u odnosu na sporni kontejner.
25. Nadalje, vozač – brigadir, svjedok LK (koji se u sadržaju obrazloženja Odluke o otkazu navodi kao tužiteljev neposredno nadređeni radnik, a čiji da je nalog za pražnjenje spremnika za otpad tužitelj odbio), u svom iskazu pred sudom uopće nije potvrdio da je tužitelj odbio njegov bilo koji nalog, dok svjedok naveden u Prijavi (JK) koji je u tom dokumentu svojim potpisom potvrdio kao istinu da je tužitelj odbio naloge brigadira i poslovođe, u odlučujućem trenutku uopće nije niti bio prisutan na licu mjesta, pa stoga nije ni mogao imati neposredna saznanja o tužiteljevom odbijanju naloga nadređenih. Ta činjenica jasno slijedi iz dijela Jašarijeva iskaza na mjestu gdje je izjavio da ga je NK ponovo nazvao i rekao mu da ne mora dolaziti jer je kontejner ispražnjen.
26. Poslovođa NK koji je na mjesto događaja došao po pozivu vozača brigadira LK, u Prijavi (str. 16 spisa) potvrdio je istinitim da je tužitelj odbio izvršiti njegov nalog, ali pritom nije naveo da je čuo od tužitelja za razlog odbijanja, dok je u iskazu pred sudom naveo da mu je na njegovo pitanje zašto nije pomogao tužitelj rekao kao razlog da se u spremniku nalazi šuta, odnosno građevinski materijal. Prema sadržaju dokazne građe i navodima stranaka isticanim u postupku, ne slijedi da bi osim navoda u Prijavi, NK eventualno sastavio kakvu posebnu izjavu u kojoj bi bilo što spomenuo da mu je tužitelj rekao zašto je odbio isprazniti konkretni kontejner.
27. Takva nedosljednost u iskazu svjedoka NK u komparaciji s njegovim navodom u sastavljenoj Prijavi (svoj je potpis ovaj svjedok na toj ispravi potvrdio pred sudom), dodatno dovodi u pitanje pouzdanost i potpunost činjeničnih utvrđenja na kojima je tuženik temeljio odluku o izvanrednom otkazu.
28. Također, sud je utvrdio (iz iskaza neposrednog svjedoka LK koji je kazao da su nakon spornog kontejnera nastavili prikupljati smeće) da je tužitelj tijekom cijele smjene odbio izvršiti isključivo jednu radnu operaciju i to pražnjenje samo spornog konkretnog, dok je ostale istovrsne radne zadatke tog radnog dana sve uredno obavio, odnosno izvršio radne zadatke. Iz provedenih dokaza neprijeporno proizlazi da je tužitelj odmah na licu mjesta naveo razlog zbog kojeg odbija pražnjenje spornog spremnika, dok tuženik u osporenoj odluci nije obrazložio zašto je taj razlog smatrao neprihvatljivim, niti je naveo zbog čega se (unatoč činjenici što je tužitelj prisutnima na terenu doista rekao konkretne razloge) bez razmatranja njihove (ne)osnovanosti (tih razloga), odlučio baš na najtežu sankciju iz radnog odnosa – izvanredni otkaz.
29. S općenite razine, iako sud prihvaća gledište da radnikovo odbijanje izvršenja makar i jedne radne operacije iz opisa poslova određenog radnog mjesta može predstavljati kršenje radne obveze, takvo ponašanje samo po sebi uvijek nužno ne predstavlja osobito tešku povredu radne obveze u smislu članka 116. ZR-a, osobito u okolnostima kada poslodavac ne utvrdi sve relevantne činjenice, ne ispita razloge odbijanja naloga, i u kontekstu okolnosti konkretnog slučaja ne obrazloži zašto nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, više nije moguć. Potonje je u spornoj Odluci izostalo. Povrh svega, sam tuženik u obrazloženju predmetne Odluke o otkazu, vezano uz opis ponašanja tužitelja i ocjenjujući ga, ne koristi ZR-om normiranu terminologiju «osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa», već sintagmu «kršenje radne obveze».
30. Sud je nadalje utvrdio da je tuženik tužitelja pozvao za iznošenje obrane u roku od tri dana od zaprimanja poziva (stranica 15 spisa), ali je Odluku o izvanrednom otkazu donio tijekom trajanja posljednjeg dana tog roka (27. ožujka 2019. jer je Poziv za tužitelja stavljen na tuženikovu oglasnu ploču 19.3.2019. zbog netočne adrese / str. 24. i 25. spisa /, kako se to navodi u Odluci o otkazu, dok je člankom 135. st. 6. tuženikova Pravilnika o radu / str. 90 spisa / normirano da se u situaciji stavljanja pismena na oglasnu ploču smatra da je tada dostava pismena radniku obavljena istekom posljednjeg dana roka od pet dana), dakle prije nego što je tužitelj imao stvarnu mogućnost iznijeti svoju obranu. Time je tuženik (u okolnostima u kojima je kao poslodavac smatrao da ne postoje druge okolnosti da radnika prije odluke o otkazu ne mora pozivati na obranu) povrijedio pravo tužitelja na obranu kao jedno od temeljnih prava iz radnog odnosa, što dodatno ukazuje na nezakonitost osporene odluke.
31. Slijedom svega navedenog, zaključak je prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje tužiteljeve osobito teške povrede radne obveze, niti je prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje na temelju kojeg (da ga je utvrdio) bi razloge koje je radnik nesporno neposredno na terenu naveo zašto je odbio isprazniti kontejner, ili prihvatio ili ih ocijenio neopravdanim, i svoju ocjenu o tome izložio, odnosno razjasnio, dakle prezentirao u obrazloženju Odluke. Konačno, tuženik nije poštovao niti ZR-om regulirani postupak vezano uz iznošenje obrane, u situaciji kada je svojom dispozicijom odabrao u smislu članka 119. st.2. ZR-a pravni put pozivanja tužitelja na iznošenje obrane. S tim u vezi, stav je ovog suda da u situaciji kada je poslodavac koristio (svojom dispozicijom) pravni put pozivanja radnika na iznošenje obrane prije otkazivanja ugovora o radu, da je tada isključeno u sudskom postupku utvrđivati jesu li u relevantnom periodu prije izvanrednog otkazivanja egzistirale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da to učini (omogući radniku iznošenje obrane).
32. Stoga je Odluka o izvanrednom otkazu nezakonita jer je donesena protivno odredbi članka 116. st.1. ZR-a, pa je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da osporena Odluka nema pravni učinak (dakle, da je nedopuštena), a nužno i posljedično s prvostupanjskom, također i Odluka o odbijanju zahtjeva tužitelja za zaštitu prava, kao drugostupanjski pojedinačni akt poslodavca. Iz navedenih razloga odlučeno je sadržajem točke I dispozitiva.
33. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1., u vezi s čl. 155. ZPP-a, ostvareni potpuni uspjeh tužitelja, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/23, dalje: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku od 30. listopada 2025. (str. 106 spisa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i zastupanja na ročištima 3.3.2021., 19.5.2021. i 15.10.2021 iznos od 500,00 eura (Tbr. 7. toč. 2., st. 1., alineja 4. Tarife), te primjenom (Tbr. 7. toč. 2., st. 2. Tarife – svaka daljnja radnja) po 100,00 eura za sastav zahtjeva za zaštitu prava radnika (jer bez tog podneska tužitelj uopće ne bi ostvario mogućnost podnošenja ove tužbe, dakle taj je trošak bio potreban), sastav podnesaka od 11.11.2021. i 30.10.2025. te zastupanja na ročištima 17.7.2025. i 31.10.2025., ukupno 500,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 46. Tarife), dakle sveukupno 1.250,00 eura.
34. Na priznati parnični trošak tužitelju je dosuđena i u tužbi zatražena zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, u visini određenoj u čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima
1 0
(«Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; u nastavku: ZOO), te u članku 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne Novine» broj 155/23).
35. U ovom sporu rok za podnošenje žalbe je osam dana (čl. 437. st. 1. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku - «Narodne novine» broj 70/19; na snazi od 1. rujna 2019. – dalje: ZIDZPP/19), obzirom je predmetna tužba podnesena 3. svibnja 2019. Paricijski rok iznosi 8 dana (čl. 436. ZPP-a/14, u vezi s člankom 117. stavkom 1. ZIDZPP/19).
U Rijeci 9. siječnja 2026.
Sudac:
Robert Mihelj
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 8 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).
Dostaviti:
- tužitelju po pun. – e.komunikacijom
- tuženiku – e.komunikacijom
