Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-53/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužiteljice RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Anamarija Udiljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 1. prosinca 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu broj 9011952885 koji su dana 26. rujna 2006. sklopili tužitelj RZ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao kreditor u dijelu kojim se Korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. isplatiti tužiteljici RZ isplati iznos od 85,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. rujna 2006. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od

- 2

30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. naknaditi tužiteljici RZ troškove postupka u iznosu od 1.454,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je navela da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila dana 26. rujna 2006. Ugovor o kreditu broj: 9011952885 koji ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera pod brojem OU-1587/2006 dana 26. rujna 2006., da joj je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 9.149,74 CHF kojim joj se tuženik obvezao staviti na raspolaganje u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 72 mjeseca te da je dana 25. studenog 2010. u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Navela je da je odredbom članka 12. stavka 3. predmetnog ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % (slovima: dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, što navedenu obvezu nje kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 12. stavka 3. ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed

- 3

pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njim. Smatra da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Navela je da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tuženik joj je odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom korištenja kredita dana 27. rujna 2006. za iznos od 644,56 kn, odnosno današnjih 85,55 EUR kao troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužiteljica smatra da je odredba članka 12. stavka 3. predmetnog ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo. Predložila je utvrditi ništetnom odredbu članka 12. stavak 3. ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 85,55 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da su stranke odredbom članka 11. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile isključivu mjesnu nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke, a da je iz zaglavlja ugovora vidljivo da je riječ o Podružnici Zagreb, pa je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Naveo je da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani. Prigovorio je naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 85,55 EUR, a tužiteljica je u tužbi označila VPS u iznosu od 1.327,36 EUR, kao i 85,55 EUR. Budući da tužiteljica potražuje isplatu od 85,55 EUR smatra da bi to sukladno ZPP trebala biti i naznačena vrijednost spora. Naveo je da je ugovaranje naknade za obradu kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9011952885 izrijekom bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama, da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom, da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužiteljica ocijenila da bi predmetna odredba bila ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što niti ne obrazlaže, da suprotno navodima tužiteljice, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Istaknuo je prigovor zastare kondemnatorog dijela tužbenog zahtjeva te posljedično nedostatka pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu njegovih troškova postupka.

- 4

3. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011952885 od 26. rujna 2006. (str. 5-9 spisa), plan otplate (str. 10-15 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 29.06.2021. (str. 16-17 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 18-32 spisa) i potvrdu tuženika od 24. prosinca 2024. (str. 33 spisa) te je proveo saslušanje tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 12. stavka 3. Ugovora o kreditu broj 9011952885 od 26. rujna 2006. u dijelu kojim se tužiteljica obvezala prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, te zahtjev za isplatu iznosa od 85,55 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U postupku nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9011952885 od 26. rujna 2006. i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 9.149,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora), da je namjena kredita kupnja vozila (članak 2. ugovora) te da je ugovorena obveza tužiteljice kao korisnika kredita prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 %, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (članak 12.3. ugovora).

7. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja,

- 5

dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužiteljice koja je u iskazu navela da je 2006. godine sklopila ugovor o kreditu sa Privrednom bankom Zagreb radi kupnje automobila za osobne potrebe te da nije bila vlasnica obrta niti poduzeća. Automobil je kupila u autokući u Sesvetama, a koja autokuća je imala dogovor s bankom i ona je samo otišla u banku potpisati ugovor. U banci je bila samo jednom i tada su joj dali ugovor na potpis te su joj rekli da joj je to najpovoljnije. Ugovor je bio u valuti švicarski franak. U ugovoru nije mogla ništa promijeniti, a u banci joj nisu rekli da će morati platiti naknadu. Ugovor nije pročitala. Ne sjeća se da li je ja platila kakvu naknadu vezanu uz kredit. Odgovarajući na posebna pitanja punomoćnice tuženika tužiteljica je navela da je prije nekoliko godina tužila banku vezano za predmetni ugovor o kreditu, da ne zna da li je tužila zbog ništetne valutne klauzule ili promjenjive kamate te da je njezin tužbeni zahtjev usvojen. Navela je da je vidjela na Facebook stranici da ljudi dobivaju tužbe za franak pa je i ona išla tužiti.

10. Iz iskaza tužiteljice koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

11. Iz navoda tužiteljice da je u banci bila samo jednom i da su joj tada dali ugovor na potpis, da su joj rekli da joj je to najpovoljnije, da u ugovoru nije mogla ništa promijeniti te da joj u banci joj nisu rekli da će morati platiti naknadu proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da nije bila od strane tuženika informirana o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogala utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 12.3. ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik tužiteljici nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (1,50 % od iznosa kredita). Također u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

13. U odnosu na navode tuženika da je odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, valja navesti da niti u predmetnom ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknada iz članka 12.3. ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni

- 6

i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Stoga, odredba članka 12.3. Ugovora, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužiteljica nije mogala unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 12.3. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

15. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

16. Iz potvrde tuženika od 24. prosinca 2024. proizlazi da je kredit broj 9011952885 korišten 27. rujna 2006. te da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 644,56 kn što je kunska protuvrijednost iznosa od 137,25 CHF. Valja dodati da je na pripremnom ročištu za glavnu raspravu održanom 2. listopada 2025. tuženik naveo da nije sporno da je tužiteljici naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 85,55 EUR dana 27. rujna 2006.

17. Stoga je tužiteljici dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 85,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (28. rujna 2006.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

18. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

19. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda valja reći da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formuliranom obrascu o kojem se nije pregovaralo (kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, a tuženik nije dokazao suprotno) te da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj, pa tako niti na sadržaj

- 7

klauzule o nadležnosti. Budući je prebivalište tužiteljice u [adresa], a sud čija je mjesna nadležnost određena ugovorom nalazi se u Zagrebu (članak 11. ugovora), dolaskom na sud u Zagrebu tužiteljica bi zbog udaljenosti imala visoke troškove, a čime dolazi do znatne ekonomske neravnoteže ugovornih strana budući je tužiteljica fizička osoba koja je u predmetnom postupku tužitelj po osnovi potrošačkog ugovora. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba članka 11. predmetnog ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

20. S obzirom na ništetnost ugovorne odredbe koja sadrži prorogacijsku klauzulu valjalo je primijeniti odredbu članka 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) kojom je propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tužitelj je podnio tužbu pred sudom mjesta gdje ima prebivalište pa prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

21. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužiteljica je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 85,55 EUR (točka II. zahtjeva) postavila i zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. zahtjeva), dakle nenovčani zahtjev te je kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos od 1.412,91 EUR, a koji iznos čini zbroj vrijednosti zahtjeva za isplatu od 85,55 EUR i vrijednosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u iznosu od 1.327,36 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.412,91 EUR.

22. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podnesaka od 29. travnja 2025. i 16. rujna 2025. 2025. 100 bodova za svaki (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 2. listopada 2025. i 1. prosinca 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 550 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 1.100,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.375,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.454,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužiteljici priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 9. siječnja 2026.

S u d a c:

Lovorka Grahek

- 8

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku