REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Vukovaru
Vukovar, Županijska br. 31
Poslovni broj: P-34/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u pravnoj stvari tužitelja GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik ĐK, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika A1 Hrvatska d.o.o., OIB: 29524210204, Vrtni put 1, Zagreb, kojega zastupa punomoćnik Hrvoje Toš, odvjetnik u odvjetničkome društvu Borić & Toš d.o.o., Radnička cesta 34, Zagreb, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 27. studenoga 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 9. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koji glasi: "I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, posl. broj: Ovrv-6968/07, od 24. srpnja 2007. godine, pravomoćno i ovršno 18. listopada 2007. godine, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 44.239,05 kn/5.871,53 eura, sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 4.811,40 kn/ 638,58 eura počevši od 22. 08.2006. godine, na iznos od 5.231,46 kn/ 694,33 eura počevši od 22.09.2006. godine, na iznos od 3.875,51 kn/ 514,37 eura počevši od 22.10.2006. godine, na iznos od 808,98 kn/ 107,37 eura počevši od 23.11.2006. godine, na iznos od 29.511,70 kn/ 3.916,88 eura počevši od 22.12.2006. godine pa do isplate. II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.".
II. Nalaže se tužitelju GK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], da tuženiku A1 Hrvatska d.o.o., OIB: 29524210204, Vrtni put 1, Zagreb, naknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 € (slovima: sedamsto pedeset eura), sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za isplatu troškova postupka koji se odnose na trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnoga postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj GK je 9. veljače 2024. podnio tužbu protiv tuženika A1 Hrvatska d.o.o., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
2. Tužitelj u tužbi navodi kako slijedi: "I. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, posl. broj:
Ovrv-6968/07, od 24. srpnja 2007. godine, pravomoćno i ovršno dana 18. listopada 2007. godine, određena je ovrha temeljem vjerodostojne isprave- izvoda iz poslovnih knjiga, općenito na imovini tužitelja, a radi dospjelog novčanog potraživanja tuženika u iznosu od 44.239,05 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 4.811,40 kn od 22.08.2006., na iznos od 5.231,46 kn od 22.09.2006., na iznos od 3.875,51 kn i to od 22.10.2006, na iznos od 808,98 kn i to od 22.11.2006., i na iznos od 29.511,70 počevši od 20.12.2006. godine, pa do isplate, te da plati trošak postupka i da na isti plati zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja rješenja pa do isplate, sve u roku od 8 dana. II. Tuženik je dana 19. prosinca 2022. godine podnio zahtjev za naplatu kod Financijske agencije Zagreb i to na svim računima u vlasništvu ovršenika, ovdje tužitelja. Financijska agencija postupajući po zahtjevu za naplatu tužitelja, svakomjesečno usteže novčana sredstva sa računa tužitelja i vrši prijenos na račun tuženika. Iz Očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje bez specifikacije naplate Financijske agencije od 06. veljače 2024. godine proizlazi da je do pokretanja ove tužbe sa računa tužitelja ustegnut iznos od 2.106,81 eura na ime rješenja o ovrsi Ovrv- 6968/07, kao i iz Specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Financijske agencije od 06. veljače 2024. godine. III. Tužitelj je dana 16. siječnja 2023. godine Općinskom sudu u Vukovaru izjavio žalbu ovršenika nakon proteka vremena- izvansudska ovrha, a temeljem čl. 53. st. 1. Ovršnog zakona, protiv zahtjeva za naplatu- temeljem Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, Javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, posl. broj: Ovrv-6968/07, od 24. srpnja 2007. godine, a koje je pravomoćno i ovršno dana 18. listopada 2007. godine. IV. Rješenjem Općinskog suda u Vukovaru, broj: Ovr-29/2023., od 18. siječnja 2024. godine ovršenik, ovdje tužitelj, upućuje se da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. V. Tužitelj prije svega ističe da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave protiv ovršenika, ovdje tužitelja, jer je novčana tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik, ovdje tužitelj, više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg odluka proistječe i jer je nastupila zastara novčanog potraživanja. Člankom 233. Zakona o obveznim odnosima propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok. Iz ovršne isprave evidentno je da se novčana tražbina ovrhovoditelja temelji na rješenju o ovrsi, koje je pravomoćno i ovršno dana 18. listopada 2007. godine, te je u konkretnom slučaju novčana tražbina ovrhovoditelja zastarjela u smislu čl. 233. Zakona o obveznim odnosima. Člankom 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona propisano je da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika, odnosno ako je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Kako je tuženik kao ovrhovoditelj ovršni postupak temeljem gore navedene ovršne isprave pokrenuo dana 28. svibnja 2008. godine, to je protekao rok ( deset godina ) u kojem se može zahtijevati ovrha odnosno iz razloga što je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom. Dakle, protekom roka od 14 godina tuženik kao ovrhovoditelj svojom neaktivnošću izgubio je pravo prisilnim putem zahtijevati namirenje svoje novčane tražbine, odnosno zahtijevati pravnu zaštitu. U konkretnom slučaju, nastupila je zastara naplate novčanog potraživanja ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u odnosu na ugovorenu kamatu, kao i u odnosu na zakonsku zateznu kamatu, te sva druga sporedna potraživanja pa sukladno odredbi čl. 222., st. 2. ZOO- a novčana tražbina tuženika nije osnovana a samim time je ovrha određena u odnosu na ovršenika, ovdje tužitelja, u tom dijelu nedopuštena. VI. Dakle, u konkretnom slučaju ispunjeni su žalbeni razlozi čl. 50., st. 1., toč. 7. i 11. Ovršnog zakona, odnosno iz razloga što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno ako nije odnosno iz razloga što je nastupila zastara naplate novčane tražbine tuženika.
VII. Imajući u vidu navedeno, tužitelj predlaže da naslovljeni sud, kao stvarno i mjesno nadležan, nakon svih provedenih dokaznih prijedloga, donese sljedeću presudu: I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ivana Malekovića iz Velike Gorice, posl. broj: Ovrv-6968/07, od 24. srpnja 2007. godine, pravomoćno i ovršno 18. listopada 2007. godine, radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 44.239,05 kn/5.871,53 eura, sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 4.811,40 kn/ 638,58 eura počevši od 22. 08.2006. godine, na iznos od 5.231,46 kn/ 694,33 eura počevši od 22.09.2006. godine, na iznos od 3.875,51 kn/ 514,37 eura počevši od 22.10.2006. godine, na iznos od 808,98 kn/ 107,37 eura počevši od 23.11.2006. godine, na iznos od 29.511,70 kn/ 3.916,88 eura počevši od 22.12.2006. godine pa do isplate. II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koja je propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.".
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako slijedi: "II/ Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti te predlaže iste odbiti. III/ U suštini, iz historijata tužbe proizlazi da tužitelj smatra da tuženik nije smio dostaviti FINA-i zahtjev za izravnu naplatu rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića pos.br.: Ovrv-6968/07 od 24.07.2007. godine iz razloga što je nastupila zastara potraživanja. Tuženik ističe da je Člankom 233. stavak 1. ZOO-a određen je zastarni rok od 10 godina za sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom. Međutim, člankom 241. ZOO-a utvrđeno je kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Naime, navedeno rješenje bilo je zavedeno u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje do 04.08.2018. godine kada je zbog promjena Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima isto isknjiženo sukladno čl.12. – NN 68/18. Također, ovrhovoditelj skreće pažnju na odluku VSRH pos.br.: Rev-1027/2021 od 03.05.2022. iz koje jasno proizlazi da dok je rješenje o ovrsi aktivno na FINA-i, zastara niti ne može početi teći: 16. Budući da prema utvrđenju sudova nije došlo do izvršenja osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu (čl. 241. ZOO), nije prestao, dakle, i dalje traje, odnosno je eventualno trajao do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ 68/18) 14. srpnja 2018. (koja okolnost nije bila predmet raspravljanja u postupku koji je prethodio reviziji). Dakle, u konkretnom slučaju zastarijevanje temeljem rješenja o ovrsi Ovrv-6968/2007 prekinuto je 02.07.2008. kada je dostavljeno FINI gdje je ovrha bila aktivna skroz do isknjižavanja i nemogućnosti izvršenja temeljem čl.12.ZPONS-a. IV/ Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju podmirenje troškova ovog parničnog postupka.".
4. Tužitelj je podneskom od 26. ožujka 2024. naveo kako slijedi: "U odgovoru na tužbu tuženik se poziva na odredbu čl. 241 ZOO-a navodeći kako se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, u odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je predmetno rješenje bilo zavedeno u očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje do 04. kolovoza 2018. godine kada je zbog promjena Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima isto isknjiženo sukladno čl. 12 (NN 68/18.), te tuženik navodi da je u konkretnom slučaju zastarijevanje temeljem rješenja o ovrsi Ovrv-6968/2007, prekinuto 02. srpnja 2008. godine kada je dostavljeno FINI gdje je ovrha bila aktivna skroz do isknjižavanja i nemogućnosti izvršenja temeljem čl. 12 ZPONS-a. Svi navodi tuženika sadržani u odgovoru na tužbu u cijelosti su činjenično i pravno neosnovani. Tužitelj opetovano ističe da tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave protiv ovršenika, ovdje tužitelja, jer je novčana tražbine prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik, ovdje tužitelj, više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg odluka proistječe i jer je nastupila zastara novčanog potraživanja. U smislu odredbe čl. 233 Zakona o obveznim odnosima propisano je da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za 10 godina pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok. Obzirom da je od pravomoćnosti i ovršnosti rješenja o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića, broj: Ovrv-6968/2007, od 24. srpnja 2007. godine, pa do podnošenja zahtjeva za naplatu novčane tražbine proteklo više od 10 godine, to tužitelj smatra da je zbog nastupa zastare potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja predmetna ovrha nedopuštena, sukladno čl. 50. st. 1. toč. 11 Ovršnog zakona. Osim prigovora zastare, tužitelj nadalje ističe kako iz Zaključka Vrhovnog suda od 27. studenog 2019. godine, broj: Su-IV-245/2019-3, odnosno iz Zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod toč. 6. proizlazi da nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome. Čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima propisuje da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti. Tužitelj na ovaj način ističe da je tuženikov zahtjev za naplatu tražbine nedopušten jer je rješenje o ovrsi javnog bilježnika Ivana Malekovića, broj: Ovrv- 6968/2007, od 24. srpnja 2007. godine već bilo upisano u Očevidnik Financijske agencija s datumom 02. srpnja 2008. godine, ali je Financijska agencija sukladno odredbi čl. 12. st. 1. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala izvršavati predmetnu osnovu za plaćanje s danom 04. kolovoza 2018. godine, te se ista osnova sukladno Zaključku VSRH ne može ponovno upisati u Očevidnik i nastaviti postupak po toj osnovi, pa analogno tome, a suprotno pravnom stajalištu tuženika, u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare u smislu čl. 241 Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na navedeno, predmetna izvansudska ovrha na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika pokrenuta po zahtjevu tuženika kao ovrhovoditelja pred Financijskom agencijom dana 19. prosinca 2022. godine je nedopuštena, pa se predlaže tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti usvojiti, a tuženika obvezati na plaćanje prouzročenog parničnog troška.".
5. Podneskom od 29. ožujka 2024. tuženik je naveo kako slijedi: "U odnosu na podnesak tužitelja od 25.03.2024. tužitelj ističe da su navodi iz istoga u potpunosti neosnovani, a posebno navod da je „tražbina prestala“ na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg odluka proistječe jer i jer je nastupila zastara potraživanja. Tražbina isknjižavanjem iz očevidnika po čl.12. ZPONS-a ne prestaje. Tražbina i dalje kao takva egzistira jer ovršna isprava, osnova za naplatu nije ukinuta, preinačena ili na drugi način stavljena izvan snage. Također, tražbina niti zastarom ne prestaje nego samo prestaje mogućnost njezina prisilnog ostvarenja, a u ovom konkretnom slučaju zastara nije niti nastupila. Nadalje, a vezano za navode tužitelja i pravno shvaćanje VSRH, tuženik ističe da se isti odnosi isključivo na sudske ovrhe gdje je neophodno da nakon tri godine ovrhovoditelj pokuša s novim sredstvom ovrhe. Kod izvansudske ovrhe to nije slučaj jer ovrhovoditelj raspolaže pravomoćnom i ovršnom ispravom i kada bi stav tužitelja bio ispravan, toj istoj ovršnoj ispravi oduzela bi se pravna snaga, a ovrhovoditelju mogućnost izbora predmeta i sredstva ovrhe. Tuženik ovim putem dostavlja sentence odluka županijskih sudova koje se odnose upravo na slučajeve kao što je ovaj. Županijski sud u Varaždinu tako u odluci GŽ Ovr-168/2022 od 25.03.2022. navodi slijedeće: 7.2. Pored toga, Tuženik u konkretnom slučaju nije zatražio da se rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave ponovo zavede u Očevidnik osnove za plaćanje, već je zatražio ponovo izvansudsku ovrhu na temelju istog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, što nije nedopušteno. Time što je zbog nastupanja uvjeta iz čl. 12. ZPONS-a FINA prestala s izvršavanjem te osnove, ne znači da na temelju te iste osnove Tuženik ne može protiv ovršenika pokrenuti novi postupak ovrhe, a što je Tuženik i učinio u konkretnom slučaju. Ne bi bio dopušten prijedlog Tuženika da FINA, nakon što je na temelju čl. 12. ZPONS-a prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, u istom postupku ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome. Isto tako i Županijski sud u Zadru u odluci Gž-1093/2022 od 17.11.2022. navodi slijedeće: 7.1. Prvostupanjski sud, na temelju prethodno navedenih činjenica, utvrđuje da isknjižavanje ovršne isprave iz redoslijeda naplate prema čl. 12. ZPONS ne predstavlja niti jedan od slučajeva iz čl. 242. ZOO (koja odredba propisuje da nije došlo do prekida zastare ako vjerovnik odustane od zahtjeva odnosno ako njegov zahtjev bude odbijen ili odbačen, odnosno ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage) jer da kod postupanja po čl. 12. ZPONS znači da se ovršna isprava prestala izvršavati zbog nemogućnosti naplate kroz razdoblje od 3 godine, a ne zbog toga što bi bilo utvrđeno da je vjerovnikov zahtjev nedopušten ili neosnovan, odnosno da bi vjerovnik svojevoljno odustao od naplate. Posebno jasno je to obrazložio Županijski sud u Zagrebu u odluci Gž Ovr-405/2022 od 14.11.2022. pa tako navodi: 6. Pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 27. studenog 2019., na koje se žaliteljica u žalbi poziva, nije primjenjivo u ovoj pravnoj stvari. Naime, istim je određeno da nije dopušten prijedlog Tuženika da FINA, nakon što je na temelju čl. 12 ZPONS prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi ponovno postupati sukladno istome. 7. U ovoj žalbenoj fazi među strankama nije sporno, a kako to proizlazi i iz preslike zahtjeva za izravnu naplatu od 22. studenog 2021. koji je priložila ovršenica uz prijedlog za proglašenje izravne naplate nedopuštene i očitovanja Tuženika od 10. siječnja 2022., navode kojeg ovršenica nije osporila, da je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika I. H. Ž. i L. Š. S. poslovni broj Ovrv-44792/07, koje je postalo pravomoćno i ovršno 13. prosinca 2007. određena ovrha na cjelokupnoj imovini ovršenice, da je Tuženik 28. prosinca 2013. navedenu osnovu dostavio na naplatu FINI, da je navedena osnova 2018. bila isknjižena jer po istoj nije bilo naplate, sukladno odredbi čl. 12. ZPONS te da je Tuženik ponovno podnio istu osnovu plaćanja FINI na postupanje, zahtjevom od 22. studenog 2021. 8. Dakle kako je u ovoj pravnoj stvari Tuženik 22. studenog 2021. dostavio novi zahtjev za izravnu naplatu FINI čime je pokrenuo novi postupak izravne naplate kod FINE odnosno kako nije predložio FINI da nastavi, nakon što je na temelju čl. 12 ZPONS prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, postupati u tom postupku po toj osnovi, ne radi se o nedopuštenom prijedlogu u smislu naprijed navedenog pravnog shvaćanja. III/ Tuženik opet upućuje na odluku VSRH pos.br.: Rev-1027/2021 od 03.05.2022. iz koje jasno proizlazi da dok je rješenje o ovrsi aktivno na FINA-i, zastara niti ne može početi teći: 16. Budući da prema utvrđenju sudova nije došlo do izvršenja osnove za plaćanje, niti je zadužnica povučena, prekid zastarijevanja nastao podnošenjem zadužnice na naplatu (čl. 241. ZOO), nije prestao, dakle, i dalje traje, odnosno je eventualno trajao do stupanja na snagu Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ 68/18) 14. srpnja 2018. (koja okolnost nije bila predmet raspravljanja u postupku koji je prethodio reviziji). Dakle, u konkretnom slučaju zastarijevanje temeljem rješenja o ovrsi Ovrv-6968/2007 prekinuto je 02.07.2008. kada je dostavljeno FINI gdje je ovrha bila aktivna skroz do isknjižavanja i nemogućnosti izvršenja temeljem čl.12.ZPONS-a. IV/ Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju podmirenje troškova ovog parničnog postupka.".
6. Punomoćnik tuženika je podneskom od 25. studenoga 2025. predložio ovome sudu da se pripremno ročište održi u njegovoj odsutnosti, jer nije u mogućnosti pristupiti istome zbog drugih poslovnih obveza te je ostao kod svih navoda iznesenih tijekom postupka.
7. Dana 27. studenoga 2025. održano je pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari, na koje je pristupio za tužitelja punomoćnik ĐK, odvjetnik u [adresa].
8. Punomoćnik tužitelja izjavio je kako ostaje pri tužbi, tužbenome zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Izjavio je kako odustaje od dokaznoga prijedloga za saslušanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari jer se radi o pravnome pitanju.
9. Na pripremnome ročištu zaključen je prethodni postupak i održana je glavna rasprava, na kojoj su se izveli dokazi čitanjem svih isprava priloženih u sudski spis, nakon čega je glavna rasprava zaključena.
10. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP)), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev nije osnovan.
11. U skladu s odredbom članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje: ZOO) sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
12. Prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
13. Sukladno odredbi članka 245. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (stavak 1.). Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (stavak 3.). Kad je prekid zastare nastao prijavom tražbine u stečajnom postupku, zastara počinje teći iznova od dana okončanja toga postupka (stavak 4.). Isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja (stavak 5.).
14. Člankom 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (Narodne novine, broj: 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20. i 133/20., dalje: ZPONS) propisano je da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti (stavak 1.). Ako je po osnovi za plaćanje za koju je ispunjen uvjet iz stavka 1. ovoga članka zaplijenjen određeni iznos, taj iznos ostaje zaplijenjen i nakon prestanka daljnjeg izvršenja osnove, dok se ne steknu uvjeti za prijenos ili prestanak zapljene (stavak 4.).
15. Kao sporno pravno pitanje u ovoj pravnoj stvari javlja se pitanje je li nastupila zastara predmetnoga novčanog potraživanja tužitelja prema tuženiku, radi čega je tužitelj i upućen u ovu parnicu rješenjem ovoga suda poslovni broj: Ovr-29/2023-4 od 18. siječnja 2024.
16. Sud je uvidom u spis utvrdio kako je javni bilježnik Ivan Maleković iz Velike Gorice 24. srpnja 2007. donio rješenje o ovrsi poslovni broj: Ovrv-6968/07, a koje je rješenje postalo pravomoćno i ovršno 18. listopada 2007. i kojim je određena ovrha na cjelokupnoj imovini ovršenika, ovdje tužitelja, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 44.239,05 kn s pripadajućom kamatom i troškovima postupka.
17. Također, iz spisa proizlazi kako među strankama nije sporno da je tuženik kao ovrhovoditelj ovršni postupak na temelju označene ovršne isprave – rješenja o ovrsi od 24. srpnja 2007. pokrenuo 28. svibnja 2008., dostavom rješenja o ovrsi FINA- i, koja je isto isknjižila iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje 4. kolovoza 2018., sukladno odredbi članka 12. ZPONS-a.
18. Iz navedenoga je sud utvrdio kako među strankama nije sporno da je FINA označeno pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi od 24. srpnja 2007. držala u redoslijedu naplate za tužitelja od 28. svibnja 2008. do 4. kolovoza 2018.
19. Također, sud je utvrdio kako je zastara prekinuta dostavom rješenja o ovrsi od 24. srpnja 2007. FINA-i 28. svibnja 2008. u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a da je isknjižena iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje 4. kolovoza 2018., sukladno odredbi članka 12. ZPONS-a.
20. Kako je glede predmetne tražbine propisan desetogodišnji zastarni rok u smislu odredbe članka 233. stavka 1. ZOO-a, jer je ista utvrđena označenim pravomoćnim rješenjem o ovrsi od 24. srpnja 2007., ista je počela teći donošenjem toga rješenja o ovrsi, a prekinuta je dostavom označenoga rješenja o ovrsi od 24. srpnja 2007. Financijskoj agenciji (FINA-i) na provedbu 28. svibnja 2008. u smislu odredbe članka 241. ZOO-a.
21. Uzimajući u obzir da je označeno rješenje o ovrsi od 24. srpnja 2007. FINA kao provedbeno tijelo isknjižila iz očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje 4. kolovoza 2018., sukladno odredbi članka 12. ZPONS-a, moglo bi se zaključiti da je zastara eventualno počela ponovno teći toga dana, odnosno 4. kolovoza 2018., no desetogodišnji zastarni rok nije istekao niti danom podnošenja tužbe 9. veljače 2024., niti u trenutku donošenja ove presude 9. siječnja 2026.
22. Slijedom iznesenoga, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
23. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 5.871,53 €, kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).
24. Tuženiku, koji je u cijelosti uspio u postupku i koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška u podnesku od 25. studenoga 2025., trošak sastava odgovora na tužbu u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava obrazloženoga podneska od 29. ožujka 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH) te trošak sastava obrazloženoga podneska od 25. studenoga 2025. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), što ukupno čini iznos od 750,00 € pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.
25. Sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu troška sudskih pristojbi za odgovor na tužbu, jer sukladno članku 4. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj: 118/18. i 51/23.) obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a tuženik je u ovoj parnici uspio u cijelosti te ne plaća pristojbu na odgovor na tužbu, slijedom čega je sud odlučio kao u izreci presude pod točkom III.
26. Kako je, slijedom iznesenoga, tužitelj izgubio parnicu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti, primjenom odredbe članka 154. ZPP-a, kao u izreci presude pod točkom IV.
27. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Vukovaru 9. siječnja 2026.
Sudac
Đuro Druško
Uputa o pravnome lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.
Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2. i 4. – 14. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnoga prava.
DNA:
1. Tužitelju, putem punomoćnika
2. Tuženiku, putem punomoćnika
3. Kalendar 30 dana
