REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-376/21-48

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ljiljani Maravić-Pirš, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16. prosinca 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice Ljiljane Bilbija, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Marije Vujasin, odvjetnika, dana 09. siječnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I./ Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu broj:016-2196/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljen dana 02.10.2006.g., solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, posl.br. OU-2313/06, dana 06.10.2006.g., kao i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-2196/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od dana 20.01.2016.g. solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, posl.br. OV- 835/16, od dana 22.01.2016.g., a koji su sklopljeni između tuženika, tada tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je dana 11.07.2016.g. promijenila tvrtku u Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao davatelja kredita i tužiteljice JK iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, ništetni te da nemaju pravnog učinka.

II./ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljici JK iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime vraćanja onoga što je temeljem ništetnih ugovora primio, iznos od 35.535,45 EUR/ 267.741,83 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 01.03.2016.g. pa do konačne isplate, i to od 01.03.2016.g. pa do 31.12.2022.g., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl.29.st.2. i 8. ZOO, a od 01.01.2023.g. pa do konačne isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a koju kamatnu stopu objavljuje Hrvatska narodna banka prema čl.29.st. 2. i 8. ZOO-a, u roku od 15 dana.“

kao neosnovan.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj:

016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice JK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 2. i članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici JK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.202,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 26,52 eura od 11. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 26,70 eura od 10. studenog 2007. godine do isplate,

- iznos od 26,84 eura od 08. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 27,05 eura od 09. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,29 eura od 08. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 27,93 eura od 09. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 56,10 eura od 06. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,38 eura od 09. svibnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,68 eura od 08. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,95 eura od 06. srpnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,08 eura od 07. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 54,25 eura od 04. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 55,44 eura od 05. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 82,26 eura od 06. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 79,29 eura od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 83,64 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 85,01 eura od 12. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 87,00 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 83,71 eura od 12. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 83,65 eura od 10. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 83,31 eura od 07. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 82,59 eura od 12. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 82,62 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 83,19 eura od 13. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 82,07 eura od 14. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 82,49 eura od 08. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 83,52 eura od 06. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 84,53 eura od 10. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 85,56 eura od 07. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 85,32 eura od 07. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 87,07 eura od 11. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 88,05 eura od 09. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 88,99 eura od 06. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 92,89 eura od 09. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 90,06 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 96,12 eura od 12. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 93,92 eura od 10. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 93,92 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 98,25 eura od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 87,06 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,68 eura od 13. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 86,24 eura od 13. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 84,46 eura od 08. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 87,41 eura od 08. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,46 eura od 12. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 96,46 eura od 17. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 103,46 eura od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 92,81 eura od 11. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 91,05 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 81,17 eura od 09. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 81,37 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 83,36 eura od 15. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,93 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,86 eura od 11. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,10 eura od 12. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,50 eura od 09. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 84,24 eura od 10. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,39 eura od 08. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,74 eura od 08. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 82,10 eura od 09. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 82,27 eura od 06. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,53 eura od 10. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,25 eura od 09. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 83,72 eura od 12. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,29 eura od 20. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,33 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,64 eura od 14. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,54 eura od 12. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,82 eura od 09. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,04 eura od 09. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 81,54 eura od 09. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,06 eura od 12. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,63 eura od 13. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,93 eura od 10. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 83,56 eura od 15. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 82,46 eura od 18. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,24 eura od 08. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,28 eura od 08. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,27 eura od 13. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,18 eura od 09. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,14 eura od 12. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,19 eura od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,33 eura od 10. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,33 eura od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,33 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,46 eura od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,51 eura od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 13,51 eura od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 13,50 eura od 12. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 13,50 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 13,50 eura od 08. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 13,50 eura od 03. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 13,50 eura od 06. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 13,50 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 13,50 eura od 09. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 13,50 eura od 06. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja je za razdoblje od 11. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007 godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici JK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.203,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 12,09 eura od 06. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,11 eura od 09. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 24,10 eura od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 32,77 eura od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,39 eura od 12. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,14 eura od 10. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,66 eura od 07. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,51 eura od 12. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,66 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,14 eura od 13. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 11,26 eura od 14. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 13,06 eura od 08. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 17,57 eura od 06. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 21,99 eura od 10. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 26,50 eura od 07. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,45 eura od 07. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 33,11 eura od 11. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 37,38 eura od 09. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 41,51 eura od 06. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 58,55 eura od 09. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 46,17 eura od 10. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 72,66 eura od 12. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,06 eura od 10. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 63,06 eura od 10. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 81,97 eura od 16. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 87,45 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 75,52 eura od 13. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 83,32 eura od 13. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 74,43 eura od 08. travnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 89,16 eura od 08. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 109,39 eura od 12. lipnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 134,39 eura od 17. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 169,37 eura od 10. kolovoza 2011. godine do isplate,

- iznos od 116,14 eura od 11. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 107,34 eura od 12. listopada 2011. godine do isplate,

- iznos od 108,51 eura od 09. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 109,64 eura od 14. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 120,81 eura od 15. siječnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 124,04 eura od 15. veljače 2012. godine do isplate,

- iznos od 123,63 eura od 11. ožujka 2012. godine do isplate,

- iznos od 119,35 eura od 12. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 121,63 eura od 09. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 125,80 eura od 10. lipnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 121,02 eura od 08. srpnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 122,95 eura od 08. kolovoza 2012. godine do isplate,

- iznos od 113,76 eura od 09. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 114,71 eura od 06. listopada 2012. godine do isplate,

- iznos od 121,77 eura od 10. studenog 2012. godine do isplate,

- iznos od 120,23 eura od 09. prosinca 2012. godine do isplate,

- iznos od 122,84 eura od 12. siječnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,81 eura od 20. veljače 2013. godine do isplate,

- iznos od 115,03 eura od 15. ožujka 2013. godine do isplate,

- iznos od 122,43 eura od 14. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 110,63 eura od 12. svibnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 112,19 eura od 09. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 107,82 eura od 09. srpnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 110,60 eura od 09. kolovoza 2013. godine do isplate,

- iznos od 113,51 eura od 12. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 116,75 eura od 13. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 118,40 eura od 10. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 121,97 eura od 15. prosinca 2013. godine do isplate,

- iznos od 115,79 eura od 18. siječnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 104,86 eura od 08. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 106,24 eura od 08. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 105,76 eura od 13. travnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 103,03 eura od 09. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 101,80 eura od 12. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 103,54 eura od 10. srpnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 107,57 eura od 10. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 107,68 eura od 16. rujna 2014. godine do isplate,

- iznos od 107,64 eura od 11. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 111,69 eura od 11. studenog 2014. godine do isplate,

- iznos od 113,15 eura od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 113,23 eura od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 112,90 eura od 12. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 112,90 eura od 10. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 112,90 eura od 08. travnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 112,90 eura od 03. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 112,90 eura od 06. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 112,90 eura od 10. srpnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 112,90 eura od 09. kolovoza 2015. godine do isplate te na

- iznos od 112,90 eura od 06. rujna 2015. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 06. studenog 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, platiti tužiteljici JK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 1.257,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, naknaditi tužiteljici JK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.849,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09. siječnja 2026. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. članka 2., članka 3. i članka 4. Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine te na utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. i članka 8. Ugovora o kreditu broj: 016- 2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. listopada 2006. godine kao neosnovan.

VIII. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.257,08 eura od 01. listopada 2015. godine do 06. listopada 2025. godine kao neosnovan.

IX. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.783,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate kao neosnovan.

X. Odbija se tužbeni zahtjev na ime obračunate zatezne kamate na razliku glavnice u iznosu od 677,91 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 102,17 eura od 08. listopada 2015. godine do isplate,

- iznos od 100,50 eura od 08. studenog 2015. godine do isplate,

- iznos od 98,84 eura od 11. prosinca 2015. godine do isplate,

- iznos od 101,18 eura od 10. siječnja 2016. godine do isplate te na

- iznos od 135,63 eura od 27. veljače 2016. godine do isplate,

kao neosnovan.

XI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko

dosuđenog iznosa kao neosnovan.

XII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva učinjena podneskom od 07. listopada 2025. godine.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužiteljice u tužbi navodi da je dana 02. listopada 2006. godine tužiteljica kao korisnica kredita s tuženikom, tada tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, poslovni broj OU-2313/06 od 06. listopada 2006. godine, u iznosu od 107.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na da korištenja kredita, uz rok otplate od 360 mjeseci, s time da se zaračunava promjenjiva kamatna stopa od 4,80% dekurzivno godišnje, a mjesečni anuitet iznosi 565,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. Nastavno punomoćnik tužiteljice je ističući da je dana 20. siječnja 2016. godine tužiteljica s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u euro, naglasio da se time tužiteljica nije odrekla potraživanja temeljem ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako punomoćnik tužiteljice je napomenuo da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu kojim je utvrđeno da je među ostalim bankama i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, odosno ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Inače navedena pravna utvrđenja iz predmetnih presuda su sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača obvezujuća i u predmetnom postupku za naslovni sud. Slijedom navedenog punomoćnik tužiteljice je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i to prvim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje da su Ugovor o kreditu broj 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. listopada 2006. godine, kao i Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 016-2196/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine, sklopljenim između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. kao kreditora ništetni i nemaju pravnog učinka te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime vraćanja onoga što je primio temeljem ništetnog Ugovora o kreditu iznos od 35.535,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 2016. godine do isplate, dok je drugim eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom predložio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnim odredba 2., članka 3., članka 4., članka 5., članka 6. i članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i odredba članka 1. članka 2., članka 3. i članka 4. predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu od 20. siječnja 2016. godine, u dijelu kojim je ugovorna promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF te naložiti tuženiku platiti tužiteljici na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.202,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, zatim na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.203,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te na ime razlike glavnice iznos od 5.040,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, kao i platiti tužiteljici na ime obračunate zatezne kamate na razliku glavnice iznos od 677,91 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, s time da je prvenstveno naglasio da tužiteljica kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kojeg je sklopila s tuženikom i vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane Ugovora o kreditu navedene odredbe zamijenile drugim i to s retroaktivnim učinkom, pa stoga sporne odredbe više ne egzistiraju, kao što su se sporazumjele oko iznosa koji tužiteljica potražuje u ovom postupku. Naime tužiteljica i tuženik su 20. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit i to sukladno prisilnim propisima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena je ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Dakle sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, što se osporava, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužiteljice upravo njezinim prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu. Inače Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio je predmet ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom RH, koji je rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. godine potvrdio sukladnost istog s Ustavom RH, s time da se ujedno u tom rješenju navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koji su ili će pokrenuti potrošači. Dakle predmetom ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17, jer se ne može bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene ništetnim, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. Naprotiv tuženik je sklapajući predmetni Ugovor o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svih važećim kogentnim propisima, a ujedno se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom te je djelatnik tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu objasnio tužiteljici značenje valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužiteljicu te joj je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio pravne posljedice, utvrdio da su tužiteljice iste jasne i razumljive te se uvjerio o njezinoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno i prigovor zastare potraživanja te navodeći da je tužbenim zahtjevom od 07. listopada 2025. godine tužba preinačena, kojoj preinaci se protivi, predložio odbiti prvi i drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku izračuna (stranica 11-13 spisa), u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 016- 2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. listopada 2006. godine (list 15-22 spisa), u presliku otplatnog plana (list 23-33 i 68-71; stranica 332- 339 i 351 spisa), u presliku solemniziranog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine (list 34-38 spisa), u presliku obavijesti o dospijeću prvog anuiteta (list 39 spisa), u presliku potvrde o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2006. do 31.12.2006. godine (list 40 spisa), u presliku obavijesti o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25317524 (list 41-44 spisa), u presliku izvoda po kreditu (list 45-56 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (list 57-59 spisa), u presliku simuliranog otplatnog plana u EUR (list 60-63 spisa), u presliku popisa uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2025. (list 64-65 spisa), u presliku obavijesti o provedenoj konverziji (list 66-67 spisa), u presliku potvrde o prestanku obveza po kreditu (list 72 spisa), u presliku obavijesti o prijevremenom zatvaranju (list 73 spisa), u presliku sudske prakse (list 87-94, 97, 101-129 i 140-145 spisa), u presliku promotivnih materijala (list 95, 98-100 i 130-138 spisa), u presliku objavljenih članaka (list 96, 139 i 147-153 spisa), u presliku zahtjeva za kredit (list 146 spisa), u presliku specifikacija uplata (list 176-178 spisa), u presliku tablice G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 193-194 spisa), u iskaz tužiteljice (stranica 279-280 spisa), u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 286-312 spisa), u presliku pregleda prometa za klijenta (stranica 317-331 spisa), u presliku izračuna efektivne kamatne stope za kredite građanstvu (stranica 340-350 spisa) te u usmeno očitovanje sudskog vještaka Darka Prpića (stranica 381-382 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) u svezi s odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a sud je utvrdio da je prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev neosnovan, dok je drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kreditor, dana 02. listopada 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 107.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate 30 godina i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,80%, koja je promjenjiva u skladu s „Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke“, kao i činjenica da se tužiteljica, korisnica kredita, obvezala otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužiteljica, korisnica kredita i prednik tuženika, kreditor dana 20. siječnja 2016. godine sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kao i činjenica da je tužiteljica u cijelosti otplatila predmetni kredit. Naprotiv sporno je pitanje da li tužiteljica s obzirom na provedenu konverziju ima pravo zahtijevati utvrđenje nepoštenim, a time i ništetnim, osnovnog Ugovora o kreditu, kao i predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu i po toj osnovi isplatu svih isplaćenih iznosa po tom Ugovoru o kreditu, a sporno je i da li tužiteljica ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu i predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, zatim isplatu razlike glavnice te obračunate zatezne kamate na razliku glavnice. Isto tako sporno je potrošačko svojstvo tužiteljice, visina tužbenog zahtjeva, zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužiteljice konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 07. listopada 2025. godine povisio tužbeni zahtjev te je ujedno uz postojeći tužbeni zahtjev istaknuo i drugi tužbeni zahtjev, čime je tužba sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika protivio preinaci. Naime sud je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva te isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer osim što tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, s obzirom da su tek provedenim financijskim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, već je to ujedno svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Drugim riječima kada sud ne bi dopustio navedenu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva te isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka financijske struke, tada bi tužiteljica, koja je predložila provođenje dokaza financijskim vještačenjem upravo iz razloga jer ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem, kao uostalom niti tuženik i sud, zapravo bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na tuženika, s obzirom da se dokaz vještačenjem u postupku uvijek provodi nakon zaključenja prethodnog postupka, a što nikako nije bila intencija zakonodavca. Naprotiv upravo zbog ovakvih situacija odredbom članka 190. stavka 2. ZPP-a je propisan izuzetak od pravila da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Imajući na umu da je Aneksom uz Ugovor o kreditu broj: 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine (list 34-38 spisa) sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR bitno je naglasiti slijedeće. Naime Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužiteljica konverzijom nije izgubila pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016- 2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine. Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu Direktiva 93/13/EEZ) ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen parametar promjene kamatne stope, niti tečajni rizik, zbog čega tužiteljica, potrošač niti nije mogla sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužiteljici su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogla procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njezine financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako bitno je naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivala tužiteljica.

10. Nadalje odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ propisano je da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužiteljice (stranica 279-280 spisa) koja je u bitnom istaknula da je otišla u banku radi dizanja stambenog kredita, ponudili su joj kredit u valuti euro i u valuti CHF, rekli su da je kredit u valuti CHF „povoljniji, jer je bila niža kamatna stopa, a time je bila i niža mjesečna rata kredita“, da je valuta CHF „stabilna valuti“ te da svi tada dižu kredite u valuti CHF, koji krediti su se tada i jako reklamirali, znala je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata ovisi o tečaju valute u kojoj diže kredit, ali je nitko, niti u banci, a niti javni bilježnik nije upozorio na rizik valute CHF, nego su naprotiv u banci valutu CHF prikazivali kao „stabilnu“, a niti je bilo govora o monetarnoj politici HNB-a, sud je poklonio povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sud je poklonio povjerenje i dijelu iskaza tužiteljice da nije niti pokušala pregovarati s bankom da joj kamatna stopa bude fiksna, s time da joj nisu objasnili iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, što utječe na promjenu kamatne stope, što nije objasnio niti javni bilježnik, jer je uvjerljiv. Nadalje sudu je razumljiv i dio iskaza tužiteljice da je predmetnim kreditom kupila stan u kojem i danas stanuje, taj stan nikada nije iznajmljivala, to je njezin dom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i tijekom otplate, a isti je u cijelosti otplatila, bila je zaposlena kao i danas u Ministarstvu gospodarstva, nije imala svoj obrt, niti je bila vlasnica trgovačkog društva. Konačno sudu je logičan i dio iskaza tužiteljice da je pristala na konverziju, iako joj u banci nisu ništa objašnjavali, jer je zbog porasta mjesečnih rata kredita jedva uspjela plaćati kredit, a konverzijom se ipak smanjila mjesečna rata kredita. S obzirom da je tužiteljica, fizička osoba, sklopila predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. Nastavno u odnosu na prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu broj: 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. listopada 2006. godine, kao i Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine te za isplatom iznosa od 35.535,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 2016. godine do isplate sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Treba naglasiti da je odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila niti uvjet ugovora, niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, s time da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje, s time da je identična odredba propisna i odredbama ZZP-a. Imajući na umu da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i uz valutnu klauzulu, ali samo u dijelu kojim je ugovorena zaštitna valutna klauzula i način promjene kamatne stope, koja ništetnost je ustanovljena iz razloga da bi potrošački ugovori o kreditu u CHF bili oslobođeni tog dijela ugovornih odredbi o zaštitnoj valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, što rezultira time da je valjan početni tečaj CHF na dan sklapanja svakog pojedinog potrošačkog ugovora o kreditu u CHF, kao i početno ugovorena kamatna stopa, sud je utvrdio da zbog tog dijela nepoštenih, ništetnih ugovornih odredbi nije ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti, kao uostalom niti predmetni Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim je izvršena konverzija i to sukladno odredbama ZIDZPK/15. Drugim riječima iako su sukladno odredbi članka 1021. ZOO-a bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja tog novčanog iznosa uz ugovorene kamate u vrijeme i na način kako je to ugovoreno, sama ništetnost dijela ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope, ne rezultira time da je ništetan predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti, s obzirom da je ništetnost tih dijelova ugovornih odredbi ustanovljena upravo iz razloga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen dijelova tih ugovornih odredbi i vrijedio bez njih. Inače sudska praksa je u nizu odluka zauzela jasan pravni stav da ništetnost dijelova odredbi ugovora o potrošačkim kreditima u CHF vezanim uz način promjene kamatne stope i valutnu klauzulu nikako ne rezultira time da je ništetan ugovor o potrošačkom kreditu u CHF u cijelosti, pa tako primjerice i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj J1/19 od 04. ožujka 2020. godine te u odluci poslovni broj Rev-259/22 od 09. listopada 2024. godine, kao uostalom i Visoki trgovački sud RH odlučujući u kolektivnom sporu, odnosno u odluci poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, na koju se čak i punomoćnik tužiteljice pozivao u ovom parničnom postupku. S obzirom da dakle predmetni Ugovor o kreditu od 02. listopada 2006. godine, kao i Aneks uz Ugovor o kreditu od 20. siječnja 2016. godine nije ništetan, to tužiteljica niti ne može osnovano zahtijevati isplatu iznosa od 35.535,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 2016. godine do isplate. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a i odredbom članka 324. stavka 1. i stavka 2. ZOO-a sud je odbio kao neosnovan prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu broj: 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. listopada 2006. godine te Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine, kao i tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 35.535,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 2016. godine do isplate te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

13. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužiteljice počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno počeo je teći 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 07. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan. Isto tako prigovor zastare potraživanja je neosnovan i u odnosu na preinačenu tužbu povišenjem tužbenog zahtjeva te isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, jer je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024. godine izrazio pravno shvaćanje da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, neprava preinaka, moguća i dopuštena, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe, što se mutatis mutandis odnosi i na preinaku tužbe isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći i to iz iste činjenične i pravne osnove.

14. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darka Prpića (stranica 286-312 spisa) proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 8.450,33 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 46.732,74 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 6.202,47 eura, dok ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 54.275,54 kuna, a eurska protuvrijednost iznosi 7.203,59 eura. Isto tako sudski vještak je utvrdio da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 37.977,10 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.040,43 eura, s time da je izračunom konverzije utvrđen više uplaćeni iznos tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. godine te iznosi 28.505,68 kuna, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.783,35 eura. Nastavno sudski vještak je utvrdio da ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene kamatne stope do 30. rujna 2015. godine iznose 3.373,80 eura, a ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta zbog promjene tečaja do 30. rujna 2015. godine iznose 2.331,15 eura. Konačno sudski vještak je istaknuo da ukoliko se po simuliranom otplatnom planu umanji glavnica nakon konverzije za iznos razlike glavnice od 5.040,43 eura i na istu primjene kamatne stope po obračunu banke tada ukupno razlika kamata iznosi 677,91 eura.

15. Stranke su se očitovale na nalaz i mišljenje sudskog vještaka na način da punomoćnik tužiteljice nije imao nikakvih prigovora na matematički izračun, osim što je naglasio da sudski vještak nije u cijelosti sačinio nalaz i mišljenje sukladno prijedlogu tužiteljice, jer nije utvrdio ukupan iznos koji je tužiteljica platila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, dok je punomoćnik tuženika prigovorio nalazu i mišljenju ističući da sudski vještak nije utvrdio da li je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.

16. Sudski vještak Darko Prpić se usmeno očitovao na iznesene prigovore na ročištu 16. prosinca 2025. godine (stranica 381-382 spisa) navodeći da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja te je naglasio da zadatak vještačenja niti nije bio utvrditi sve uplate tužiteljice po predmetnom Ugovoru o kreditu, a ujedno je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15.

17. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, kao i usmeno očitovanje, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. Naprotiv u odnosu na navode punomoćnika tužiteljice da sudski vještak nije utvrdio visinu potraživanja tužiteljice po osnovi ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti treba naglasiti da to niti nije bio zadatak vještačenja, jer sud, koji sukladno odredbama ZPP-a s obzirom na meritum spora, kao i osnovanost tužbenog zahtjeva odlučuje koji su dokazni prijedlozi stranaka relevantni, osnovani, utvrdivši da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu neosnovan, nije usvojio prijedlog punomoćnika tužiteljice da sudski vještak financijske struke utvrdi potraživanje tužiteljice po navedenoj osnovi, jer bi to bilo apsolutno nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka. Iz navedenog razloga sud je odbio kao neosnovan prijedlog zamjenika punomoćnika tužiteljice za provođenjem dokaza dopunskim financijskim vještačenjem radi utvrđivanja ukupnog iznosa koji je tužiteljica platila tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu.

18. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK/15 propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denomiraniranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 016-2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 20. siječnja 2016. godine, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužiteljica, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZIDZPK/15 sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, zatezne kamate na te preplaćene iznose po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, tako i razliku glavnice koja iznosi 5.040,43 eura, s time da je ujedno provedenom konverzijom utvrđena preplata u iznosu od 3.783,35 eura. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose, upravo zbog odredbe članka 19 c ZIDZPK/15, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužiteljica, potrošač nije u cijelosti obeštećena, umanjena preostala glavnica eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a niti eventualno od zateznih kamata obračunatih na te preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZIDZPK/15 vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

19. U odnosu na visinu konačno postavljenog drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.202,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, kao i na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.203,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate sud je utvrdio slijedeće. Imajući na umu da je sudski vještak financijske struke utvrdio da ukupan iznos preplate po osnovi promjenjive kamatne stope do dana konverzije iznosi 6.202,47 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznosi 7.203,59 eura, sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 6.202,47 eura, a na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 7.203,59 eura i to sve sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate. Treba ponovno naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, pa tužiteljica sukladno odredbi članka 1115. ZOO- a ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž-2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 5.040,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate sud je utvrdio da tužiteljica može osnovano zahtijevati na ime razlike glavnice iznos od 1.257,08 eura, jer se po sudskom vještaku utvrđena razlika glavnice u iznosu od 5.040,43 eura treba umanjiti za preplatu priznatu konverzijom u iznosu od 3.783,35 eura, što iznosi 1.257,08 eura. Isto tako treba naglasiti da tužiteljica na navedenu razliku glavnice u iznosu od 1.257,08 eura sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnijela takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 07. listopada 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik niti nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije. Naprotiv u odnosu na tužbeni zahtjev na ime obračunate zatezne kamate na razliku glavnice u iznosu od 677,91 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sud je utvrdio da je taj tužbeni zahtjev neosnovan iz slijedećih razloga. Naime tuženik vezano uz osnovanu razliku glavnice u iznosu od 1.257,08 eura, nije bio nepošten, jer je dakle konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZIDZPK/15, po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije, što rezultira time da tužiteljica može osnovano zahtijevati na tu razliku glavnice u iznosu od 1.257,08 eura zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana podnošenja tog tužbenog zahtjeva do isplate, odnosno tekuću od 07. listopada 2025. godine do isplate, a što je tužiteljici i dosuđeno. Isto tako treba napomenuti da je punomoćnik tužiteljice uz tužbeni zahtjev na ime razlike glavnice u zatraženom iznosu od 5.040,43 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate ujedno zatražio obračunate zatezne kamate na razliku glavnice i to od 07. listopada 2015. godine do 26. veljače 2016. godine, tzv. procesnu kamatu u iznosu od 677,91 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što samo dodatno potvrđuje stav suda da je taj tužbeni apsolutno neosnovan, jer je dakle dva puta zatražena zakonska zatezna kamata na razliku glavnice. Konačno u odnosu na dio drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva i to dio deklaratorne tužbe na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. članka 2., članka 3. i članka 4. predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu od 20. siječnja 2016. godine te na utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. i članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu od 02. listopada 2006. godine sud je utvrdio da je isti neosnovan, jer tim odredbama niti nije ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a niti valutna klauzula, već su odredbama predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu samo konstatirani uvjeti pod kojima je sklopljen Ugovor o kreditu, dok je odredbom članka 5. i članka 8. Ugovora o kreditu ugovorena tzv. ulazna naknada i tzv. izlazna naknada, čije utvrđenje ništetnim se međutim niti ne zahtijeva konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, nego je naprotiv konačno postavljenim tužbenim zahtjevom pogrešno navedeno da je tim odredbama ugovorena valutna klauzula u CHF.

20. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 188. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan drugi eventualno kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. i članka 6. Ugovora o kreditu broj: 016- 2196/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 02. listopada 2006. godine sklopljenog između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i odredba članka 2. i članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, s time da je usvojio kao osnovan kako kondemnatorni tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 6.202,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate, tako i na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 7.203,59 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini preplaćeni iznos od prvog slijedećeg dana nakon dana plaćanja do isplate te dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 1.257,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. listopada 2025. godine do isplate. Naprotiv sud je odbio kao neosnovan drugi eventualno kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. članka 2., članka 3. i članka 4. predmetnog Aneksa uz Ugovor o kreditu od 20. siječnja 2016. godine te na utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. i članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu od 02. listopada 2006. godine, zatim dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 1.257,08 eura od 01. listopada 2015. godine do 06. listopada 2025. godine te dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 3.783,35 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine do isplate, kao i tužbeni zahtjev na ime obračunate zatezne kamate na razliku glavnice u iznosu od 677,91 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je odlučeno kao pod točkom II., točkom III., točkom IV., točkom V., točkom VII., točkom VIII., točkom IX. i točkom X. izreke presude.

21. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 07. svibnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 10. srpnja 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 05. studenog 2019. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 15. siječnja 2020. godine u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8. točka 4.), troška zastupanja na ročištu 20. veljače 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 16. listopada 2020. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška sastava podneska od 29. srpnja 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 20. studenog 2024. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 02. travnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 07. listopada 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s odredbom članka 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 16. prosinca 2025. godine u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 1.262,50 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 600,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 401,75 eura. S obzirom da je tužiteljica uspjela u postupku u omjeru od 89,09%, a tuženik je uspio u omjeru od 10,91%, pa kada se sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a omjera uspjeha tužiteljice umanji za omjer uspjeha tuženika, sud je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 5.849,20 eura, s time da je trošak predujma za financijsko vještačenje dosuđen u cijelosti, jer isti nije determiniran omjerom uspjeha u sporu. Nadalje, treba napomenuti da je na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a dosudio i zatraženu zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekuću od 09. siječnja 2026. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VI. izreke presude.

22. Naprotiv zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 13. svibnja 2019. godine i podneska od 02. travnja 2025. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužiteljice dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, odnosno dokaz o uplati predujma za financijsko vještačenje, što je bilo nepotrebno, s obzirom da sud informaciju o tome dobiva putem računovodstva suda. Nadalje zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 30. listopada 2019. godine, podneska od 19. prosinca 2019. godine, podneska od 21. lipnja 2024. godine, zatim podneska od 30. kolovoza 2024. godine, podneska od 03. listopada 2024. godine i podneska od 04. studenog 2024. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podnescima punomoćnik tužiteljice u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka, pa tužiteljica ne može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tih podnesaka, nego je dužna sama snositi trošak sastava tih podnesaka. Isto tako zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava podneska od 15. siječnja 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 100,00 eura, jer je tim podneskom punomoćnik tužiteljice izvijestio sud da mu je pogreškom suda dostavljen na očitovanje njegov podnesak, pa tužiteljica može osnovano zahtijevati naknadu troška sastava tog podneska i to po Tbr. 8. točci 4., dakle kao za neobrazloženi podnesak, što isti sadržajno i jest, a što je tužiteljici i dosuđeno. Konačno i zahtjev tužiteljice za naknadom troška sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 401,75 eura sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 151. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer tužiteljica, potrošač, niti nije obvezna platiti sudsku pristojbu na presudu. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XI. izreke presude.

23. Nastavno zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je vodeći računa o omjeru uspjeha tužiteljice i tuženika u postupku dosudio tužiteljici naknadu troška parničnog postupka umanjen za omjer uspjeha tuženika. Treba naglasiti da je punomoćnik tuženika uz visinu tužbenog zahtjeva tijekom postupka neosnovano osporavao i osnovu drugog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, dok ujedno činjenica da tužiteljica nije uspjela vezano uz prvi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i to kako deklaratorni tužbeni zahtjev, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev, ne znači da tuženik može osnovano zahtijevati naknadu troška parničnog postupka, jer zbog toga tuženiku zastupanom po punomoćniku niti nije nastao ikakav trošak čiju bi naknadu mogao osnovano zahtijevati, tim više što je tužiteljica djelomično uspjela u postupku u odnosu na drugi eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i to kako deklaratorni, tako i kondemnatorni tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom XII. izreke presude.

24. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 11. listopada 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2026. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužiteljici po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 09. siječnja 2026. godine