REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] H 5

Poslovni broj: Us I-1240/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužiteljice HM (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Dragan Antić (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Puli, Marsovog polja 8, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave istarske, Pula, Trg Republike 1, radi odjave prebivališta, 9. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, KLASA: UP/I-220-01/25-06/1384, URBROJ: 511-08-18-25-1 od 22. svibnja 2025. godine.

II. Upravni postupak se obustavlja.

III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijskoj upravi istarskoj da tužiteljici HM nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 2.000,00 (dvije tisuće) eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u ostavljenom roku tužiteljici ne nadoknadi troškove spora, tužiteljici pripadaju i zatezne kamate, koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora u preostalom iznosu od 2.000,00 (dvije tisuće) eura.

r i j e š i o  j e

Odgađa se izvršenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, KLASA: UP/I-220-01/25-06/1384, URBROJ: 511-08-18-25-1 od 22. svibnja 2025. do dostave strankama pravomoćne presude u ovom upravnom sporu.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-220-01/25-06/1384, URBROJ: 511-08-18- 25-1 od 22. svibnja 2025., odjavljeno je prebivalište tužiteljice s adrese [adresa], te je utvrđeno da je tužiteljica dužna u roku od osam dana od dostave rješenja vratiti tuženiku osobnu iskaznicu serijskog broja [broj osobne iskaznice]. Svoju odluku tuženik je utemeljio, u bitnome, na utvrđenju da tužiteljica ima prebivalište na adresi na kojoj stvarno ne živi.

2. Tužiteljica u tužbi i u nastavku spora osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, sljedeće. Tužiteljica je na dotičnoj adresi prijavljena više od 40 godina, u kojem razdoblju se vezano uz njezinu prijavu prebivališta ništa nije mijenjalo. Nakon ozljeđivanja na ulazu u kuću, bila je na bolničkom liječenju od 17. veljače 2025. do 27. veljače 2025., nakon čega je otpuštena uz hod s dvije štake. Dakle, u ožujku 2025. bila je faktično nepokretna, a uz pomoć štaka mogla se kretati samo do nužnika, boraveći u spomenutoj nekretnini, uz dvije kontrole u bolnici. O svojoj bolesti tužiteljica je obavijestila tuženika putem elektroničke pošte. Tu je poruku uputila tužiteljičina kći LM, koja se i brinula o tužiteljici za vrijeme njezina oporavka u predmetnoj nekretnini. Istodobno, tuženik se pozvao na navodnu tvrdnju LM da tužiteljica ne živi na prijavljenoj adresi prebivališta. Tuženik se pozvao i na obavijest ZM (udovice tužiteljičina sina pok. IM), iako je ona u prosincu 2024. protiv ovdje tužiteljice pokrenula parnični postupak radi iseljenja i predaje u posjed stana u kojem živi tužiteljica. Da je tužiteljica koristila stan u konkretnoj nekretnini FM je iskazala i u postupku pred Općinskim sudom u Puli, dok je ovdje tuženiku iskazala suprotno. Uz to, tuženik označava FM kao vlasnicu nekretnine, premda je ona tek manjinska suvlasnica nekretnine, što je jasno vidljivo i iz vlasničkog lista. Vezano uz vlasnička prava na nekretnini traje i sudski spor. Tužiteljica je sada u mirovini, povremeno odlazi raditi u Njemačku, gdje je boravila i u drugoj polovici siječnja 2025. godine. Tuženik navodi da je postupak pokrenut 28. studenoga 2024. godine. Međutim, nakon toga su policijski službenici tuženika u više navrata intervenirali na toj adresi, i to kako po prijavama HM, tako i po prijavama tužiteljice te LM (tužiteljica dodatno opisuje svaku od tih intervencija, kao i bitne elemente aktivnih imovinskih sporenja vezanih uz nekretninu). Od pet intervencija, u tri prilike prisutna je bila i tužiteljica. Tuženik daje vjeru ZM, koja pretežno boravi u [adresa] i nije hrvatska državljanka, a tužiteljicu želi izbaciti iz stana u kojem živi kako bi taj stan iznajmljivala. Istodobno, tuženik ne vjeruje tužiteljici, hrvatskoj državljanki, koja je iznijela svoju cjelokupnu pravnu situaciju. U međuvremenu je u parničnom postupku utvrđeno da je tužiteljica suvlasnica nekretnine u dijelu od 1/10. Tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz obustavu upravnog postupka. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 4.000,00 eura, uvećano za zatezne kamate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije u sporu ostaje kod navoda osporenog rješenja, opisuje način dostave poziva tužiteljici na izjašnjenje, te se poziva na rezultate provedenih terenskih provjera. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

4. Izvanraspravnim rješenjem od 8. rujna 2025. odbijen je prijedlog tužiteljice za određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu, zbog razloga iznesenih u tom rješenju.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljice, s obzirom na to da i bez njihova izvođenja stanje spisa spora omogućuje presuđenje u korist tužiteljice.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 10. prosinca 2025. u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi (članak 2. stavak 1. Zakona o prebivalištu, „Narodne novine“, broj 144/12, 158/13 i 114/22).

8. Prema članku 12. stavku 1. Zakona o prebivalištu, policijska uprava na čijem području osoba ima prijavljeno prebivalište po službenoj će dužnosti donijeti rješenje o odjavi prebivališta osobe ako se terenskom provjerom utvrdi da osoba stvarno ne živi na prijavljenoj adresi ili o tome bude obaviještena od strane tijela javne vlasti te drugih pravnih i fizičkih osoba. Odredbom stavka 3. navedenoga članka propisano je da nadležna policijska uprava, prije donošenja rješenja o odjavi prebivališta osobe, mora utvrditi činjenice i okolnosti na temelju kojih se može nedvojbeno zaključiti živi li osoba na adresi prijavljenog prebivališta.

9. Odredbom članka 12. stavka 3. Zakona o prebivalištu propisan je razmjerno strogi standard dokazivanja, koji razumijeva valjanu podlogu za nedvojbeni zaključak da stranka ne živi na adresi prijavljenog prebivališta. Takva regulacija logična je u upravnim stvarima, poput predmetne, u kojima se po službenoj dužnosti onerozno intervenira u postojeći pravni položaj građanina, ovdje miješanjem u ustavno i konvencijsko pravo slobodnog biranja boravišta.

10. Zadaća Suda u ovome sporu nije utvrditi gdje je tužiteljica doista prebivala u spornom razdoblju, već je li tuženik, pravilnom primjenom propisanog standarda dokazivanja, osnovano utvrdio da postoji pravni temelj za oneroznu intervenciju u prijavu prebivališta tužiteljice. Da bi se, u okolnostima konkretnog slučaja, moglo nedvojbeno zaključiti da tužiteljica više stvarno više ne živi na prijavljenoj adresi, u smislu odredbi članka 12. stavka 1. i 3. Zakona o prebivalištu, bilo je potrebno nedvojbeno utvrditi da tužiteljica pretežni dio svojih prava i obveza vezanih uz životne interese u kontekstu trajnog nastanjenja ne obavlja u mjestu i na adresi prebivališta.

11. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi da se sadržaj terenskih provjera, prema kojem tužiteljica ne boravi na dotičnoj adresi, temelji na razgovoru s ZM, premda je riječ o osobi koja je tada bila u sudskom sporu s tužiteljicom. Sud je ovdje tuženiku već ukazivao da se u ovoj vrsti predmeta onerozna odluka javnopravnog tijela ne može bazirati primarno na navodima osoba čiji su odnosi sa strankom narušeni (primjerice, presude u upravnim sporovima poslovnih brojeva UsI- 651/17 i Us I-70/2022). Unatoč tome, tuženik se ovdje pouzdao u navode ZM.

12. Što se tiče obavijesti primljene od LM, u terenskoj provjeri od 23. siječnja 2025. navedeno je da je, prema toj obavijesti, njezina majka (ovdje tužiteljica) otišla u Njemačku, ali bez ikakvih dodatnih informacija o tom putovanju, odnosno izbivanju (poput njegova trajanja, svrhe i dr.).

13. To što je terenska provjera dokazno sredstvo koje je propisano za utvrđivanje činjenica u ovoj vrsti upravne stvari ne znači da je bilo kakva provedba terenske provjera dovoljna za pouzdano utvrđivanje odlučnih činjenica.

14. Dosad izneseno dovoljno je za zaključak Suda da u predmetnom slučaju, u svjetlu članka 12. stavka 3. Zakona o prebivalištu, tuženik nije utvrdio činjenice i okolnosti na temelju kojih se može nedvojbeno zaključiti da tužiteljica ne živi na adresi prijavljenog prebivališta. To je dovoljno za usvajanje tužbenog zahtjeva u ovome sporu. Tuženik, naime, na štetu tužiteljice, nije u cijelosti postupio prema dužnostima vezanima uz pouzdano, potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja, kojima je tuženik podvrgnut posebnom odredbom članka 12. stavka 3. Zakona o prebivalištu, te općim odredbama članka 8. i članka 47. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). K tomu, činjenice na kojima tuženik temelji svoju odluku nisu rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno te rezultata cjelokupnog postupka, u smislu članka 9. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku.

15. Sud dodatno primjećuje da je tuženik u ovome sporu propustio cjelovito i precizno izjasniti se o dijelu relevantnih tužbenih navoda, vezanih, primjerice, uz tretiranje ZM kao vlasnice nekretnine, boravak tužiteljice u nekretnini za vrijeme oporavka nakon bolničkog liječenja, navodno različita iskazivanja ZM u pojedinim postupcima, te uz policijske intervencije na konkretnoj nekretnini kojima je prisustvovala i tužiteljica.

16. Općenito, ako tuženik tijekom upravnog spora spozna da nema valjane argumente pomoću kojih bi osporio izlaganje tužitelja kojim je ozbiljno dovedena u pitanje zakonitost osporavanog rješenja, iz perspektive tuženika može biti razumno i profesionalno postupiti prema tužbenom zahtjevu poništenjem vlastitog rješenja, ili priznati tužbeni zahtjev. Time možebitno nepovoljni položaj stranke ne traje duže negoli je nužno, a tuženikova obveza naknade troškova spora u konačnici je manja.

17. Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavanu odluku tuženika, utvrdivši da u vrijeme donošenja te odluke tuženik, u svjetlu ovdje mjerodavnih odredbi Zakona o prebivalištu, nije imao valjanu pravnu osnovu za interveniranje u postojeću prijavu tužiteljičina prebivališta. S obzirom na to, kao i na okolnost da ishod ovog spora nije zapreka da tuženik u budućem razdoblju po službenoj dužnosti pokrene novi, zasebni postupak odjave tužiteljičina prebivališta (ako utvrdi da za to postoje propisani razlozi), Sud nije vratio predmet tuženiku na ponovni postupak (u kojem bi bilo mjerodavno stanje stvari u vrijeme donošenja novoga, a ne poništenog rješenja), već je u odnosu na konkretnu odjavu prebivališta poništenjem osporenog rješenja sam riješio stvar (članak 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), uz obustavu postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, kao način dovršetka toga postupka, odgovarajućom primjenom odredbe članka 46. stavka 5. ZUP-a.

18. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

19. Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25), u okviru troškovnika tužiteljice podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tuženik u cijelosti izgubio spor, a bazira se na sljedećim elementima. Kao radnje u odnosu na koje tužiteljica može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (1.000,00 eura), te pristup na ročište za raspravu (1.000,00 eura), tj. ukupno 2.000,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 151. stavku 2. ZUS-a, dok se odluka o zateznim kamatama kao dijelu troškova spora temelji na članku 144. stavku 4. ZUS-a. Nije prihvaćen dio troškovnika tužiteljice što se odnosi na sastav podnesaka od 28. kolovoza 2025. i 13. studenoga 2025., sadržaj kojih je mogao biti iznesen i na raspravi, za pristup na koju joj je dosuđena naknada troška zastupanja. Zbog toga je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova spora.

20. Tužiteljica je uoči zaključena rasprave ponovno predložila određivanje odgodnog učinka tužbe u ovome sporu. Ova presuda nije pravomoćna, pa je zasad nemoguće procijeniti koliko će upravni spor ukupno trajati. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usvojen, te na onerozni karakter osporavanog rješenja tuženika, Sud je ocijenio opravdanim odgoditi izvršenje tog rješenja do dostave pravomoćne presude strankama, čime se ostvaruje svrha odredbe članka 42. stavka 2. ZUS-a.

U Rijeci 9. siječnja 2026.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (članak 128. stavak 3. ZUS-a).

Dostaviti:

- Odvjetniku Draganu Antiću, Pula, Marsovog polja 8

- Ministarstvu unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Pula, Trg Republike 1