REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

STALNA SLUŽBA U SV. IVANU ZELINI

Vatrogasna 1a, Sv. Ivan Zelina

Poslovni broj: P-176/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Svetom Ivanu Zelini, po sucu pojedincu toga suda Žanet Vidović, u pravnoj stvari tužiteljice ZM, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Vuković, odvjetniku u Križevcima, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene i zaključene glavne i javne rasprave održane 25. studenoga 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 9. siječnja 2026. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. i 9. Ugovora o kreditu broj 84880/04 zaključenog dana 22.10.2004. godine između tužiteljice ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je iskazana promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci kreditora.

II/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 281,33 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 13,10 EUR od dana 15.11.2010.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.12.2010.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.01.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 14.02.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 14.03.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.04.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.05.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.06.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.07.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 16.08.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.09.2011.

- na iznos od 22,59 EUR od dana 13.10.2011

- na iznos od 19,74 EUR od dana 14.11.2011

pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnove promjenjive kamatne stope s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama se odbija.

IV/ Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 84880/04 zaključenog dana 22.10.2004. godine između tužitelja ZM, Sveti [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao i korisnika kredita i tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

V/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 450,00 EUR / 3.393,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 27.10.2004. godine do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine od dana 1.8.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VI/ Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužitelju ZM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1,603,10 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII/ U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka se odbija.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 30.3.2023. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom dana 22.10.2004. sklopila Ugovor o kreditu broj 84880/04, a koji je solemniziran kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora tuženik joj je odobrio i isplatio kredit u iznosu od 15.000,00 EUR-a. Odredbama čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a odredbama čl. 9.1. Ugovora o kreditu je određeno je kako se promjenjiva kamatna stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora isti Ugovor sastavio unaprijed kao formulirani standardizirani obrazac Ugovora na način da je uglavio niz nepoštenih ugovornih odredaba. Navedenim odredbama je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista vršena po jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati je prema tvrdnji tužitelja ništetna jer je povećanje kamatne stope utemeljeno na jednostranoj odluci Uprave banke, a što je jasno vidljivo i iz obavijesti o promjeni kamatne stope. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO- a čini bitan sastojak Ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko.

U članku 4. Ugovora o kreditu promjenjivost kamatne stope, a člankom 9. je ugovoreno da je ista kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranom aktu, Odluci banke bez ikakve mogućnosti da korisnik kredita prigovori opravdanosti povećanja iste. Odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima.

Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi.

Kako je vidljivo iz citirane sporne ugovorne odredbe, visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, odnosno u skladu s važećim jednostranim odlukama Banke kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, tj. jedne od ugovornih strana.

Tuženik tužitelju nije prezentirao nikakav poseban rizik i upozorenje o tome će doći do povećanja kamatne stope već štoviše, tužitelju je prezentirano da do povišenja kamatne stope neće dolaziti već da će ista samo padati.

1.1. Dalje navodi da je i odredba čl. 5. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Naime, odredbom čl. 5. Ugovora ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00 % od odobrenog iznosa kredita.

Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Navedenom odredbom definirano je što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Upravo iz navedenog je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Na temelju ništetne odredbe tuženik je naplatio iznos od 3.343,00 HRK odnosno 450,00 EUR-a te traži pozivom na članak 59. ZZP, a u vezi s člankom 81. stavak 1. i 2. i 4. ZZP-a tuženik vrati ono što je stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe. Zbog navedenih razloga traži usvojiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 5.5.2023. navodi da se tužitelj neosnovano poziva na presude donesene u postupku kolektivne zaštite jer se u tim postupcima isključivo odlučivalo o ugovorima o potrošačkom kreditiranju vezanima uz valutu CHF. Ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja jer tužitelj potražuje povrat tvrdeći da se radi o stjecanju bez osnove na strani tuženika a za što je propisan rok zastare od pet godina. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva i to iz razloga što tužitelj smatra da istu ne treba dokazivati pozivom na utvrđenja iz presude Potrošač. Tvrdi da osporene odredbe Ugovora nisu nepoštene ni ništave. Da bi se radilo o ništavoj odredbi potrebno je da kumulativno budu ispunjeni uvjeti i to da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna ili teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kako niti jedna od tih pretpostavki nije utvrđena smatra da nema mjesta ni primjeni članka 1111 stavak 3. ZOO-a. tužitelj treba dokazati da se o odredbi navodi da osporava tužiteljevo svojstvo potrošača. U pogledu naknade za obradu kredita ističe da je ta odredba jasna, predvidljiva i da je tužitelj nedvojbeno mogao izračunati kolika je njegova obveza jer ugovor sadrži sve parametre potrebne za njegov izračun, a ako tužitelju nešto nije bilo jasno mogao je prilikom dizanja kredita službenicima tuženika postavljati pitanja i tražiti razjašnjenja. Tvrdi da je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbi Ugovora o kreditu koji definira kamatnu stopu protivan prisilnim propisima jer je materijalnim propisima predviđena mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Pravni osnova za promjenu kamatnih stopa kod tuženika predstavlja odredbe samih Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i načinu primjene, interni akti tuženika i ostale isprave tuženika. Stoga nije pravilna tvrdnja da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tvrdi da se sa tužiteljem o svemu pojedinačno pregovaralo. Osporava visinu tužiteljevog potraživanja u odnosu na promjenjivu redovnu kamatnu stopu. Tijekom postupka navodi da ako se bude provodilo financijsko vještačenje da vještaku treba dati zadatak da od pozitivnih razlika na temelju preplate kamatne stope treba oduzeti i negativne razlike kako bi se utvrdilo stvarno stanje stvari. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz nadoknadu troška parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu 84880/04 od 22.10 2004. (list 7-8), obavijesti banke o promjeni kamatne stope (list 9-10), otplatni plan kredita (list 11-13, 16-20), pregled promjena kamatne stope kredita (list 14-15), pregled otplata (list 21-31), obavijest vještaka (list 67), otplatni plan (73-78), promet po kreditu (74-78 spisa), promet po računu za plaćanje kredita od 27. listopada 2004. do 7. listopada 2010 (list 79-91) promet po računu za razdoblje od 14. prosinca 2009. do 14. studenoga 2011 (list 92-93) otplatni plan kredita (list 99 spisa) nalaz i mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja (list 104-110), dodatno očitovanje vještaka na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje (list 119-120), usmenu obranu nalaza i mišljenja sudskog vještaka (list 147-148) te je saslušana tužiteljica.

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 128/08, 57/11,148/11, 25/13 i 89/14 dalje ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila s tuženim kao kreditorom dana 22.102004. Ugovor o kreditu broj 84880/04 na temelju kojeg je tužiteljici stavljen na raspolaganje iznos od 15.000,00 EUR te da je tim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Iz Ugovora proizlazi da se radilo o gotovinskom kreditu s rokom otplate od 84 jednaka mjesečna anuiteta. U vrijeme sklapanja Ugovora kamatna stopa iznosila je 8,90% godišnje, a ugovorena je kao promjenjiva (čl. 9. toč 1.)te da se promjena kamatnih stopa vrši prema Odluci o visini kamatne stope banke ili drugim aktom Banke.

Dakle među strankama nije prijeporno da je citiranim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno Odluci banke. Među strankama nije prijeporno ni da je Ugovorna obveza u cijelosti izvršena kao ni da je tužena tijekom otplatnog razdoblja više puta mijenjala kamatnu stopu.

Iz materijalne dokumentacije u spisu koju je dostavila tužiteljica uz tužbu i tuženik tijekom postupka, a što stranke nisu osporavale niti je to bilo prijeporno među strankama proizlazi da je posljednji anuitet po ovom kreditu dospio i plaćen dana 14. studenoga 2011. Među strankama nije bilo prijeporno ni da je tužiteljica platila trošak obrede kredita u visini 3% od iznosa kredita sukladno ugovornoj obvezi.

6. Među strankama je prijeporno temelji li tužiteljica svoj zahtjev na utvrđenju iz parnice „Potrošač“ je li zastarjelo tužiteljevo potraživanje, jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, je li ništetna odredba o tzv. ulaznoj naknadi, visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

7. Prema članku 3. stavku 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03., 46/07., 97/07. dalja ZZP/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit dizala u privatne, a ne poslovne svrhe i to radi gradnje kuće, te da u vrijeme dizanja kredita nije imala otvoren OPG ili obrt već je za vrijeme svog radnog vijeka bila zaposlenica. Iz samog Ugovora o kreditu proizlazi da se tužiteljica kao ugovorna strana pojavljuje kao fizička osoba, a ne unutar svoje obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

9. Stoga prema ocjeni ovog suda tužiteljica ima status potrošača te se na odlučivanje o osnovanosti njenog zahtjeva primjenjuju i odredbe ZZP-a.

10. U odnosu na prigovor tuženika da se u ovom postupku ne može primijeniti odluka donesena u kolektivnom sporu, ovdje treba navesti da se tužitelj ni u tužbi ni tijekom postupka nije pozivao na učinke presuda u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. broj: P- 1401/12 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipna 2014., broj: Pž-7129/13-4 jer se iste ni ne primjenjuju na korisnike kredita u EUR-ima (a u kojoj valuti je ovdje predmetni ugovor o kreditu)

11. Nije osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja.

11.1. Naime tužitelj ovom tužbom traži i utvrđivanje točaka 4. i 9. Ugovora o kreditu ništetnima (točka I tužbenog zahtjeva) kao i utvrđivanja ništetnom točke 5. Ugovora (točka III tužbenog zahtjeva) dok točkom II zahtjeva traži povrat svih preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a točkom IV povrat plaćenoga na temelju ništetne ugovorne odredbe. Naime člankom 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05....155/23, dalje u tekstu ZOO) propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti ni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu kojega je tužiteljica ugovorna strana. Prema članku 327. ZOO na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Zahtjev za isplatu pak predstavlja restitucijski zahtjev. Stoga je ovaj sud imajući na umu obvezujuće pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok, u slučaju restitucijskog zahtjeva po kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primili na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora. Kako se tek u ovom postupku traži utvrđivanje ništetnosti dijela Ugovornih odredbi i to članka 4. 9. i 5. Ugovora to svakako zastara tužiteljevog potraživanja nije ni mogla nastupiti.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj zaposlenica banke koja je u ime tuženika s njom sklopila ugovor nije pojasnila parametre promjene kamatne stope niti ju upozorila na rizik povećanja kamatne stope kao i da se o odredbama ugovora nije moglo pregovarati te da svojim znanjem i iskustvom nije mogla predvidjeti promjenu kamatne stope kao i povećanje mjesečnih rata za kredit. Jednako tako tužiteljica je tužiteljica je iskazala da ni o visini naknade za obradu kredita nije mogla pregovarati te da ni na tu odredbu i njen sadržaj nije mogla utjecati te da joj nije pojašnjeno što konkretno plaća tim iznosom.

12.1. Tuženik nije predlagao dokaze (npr. saslušanje djelatnika banke ili materijalne dokaze iz kojih bi bilo vidljivo da su tužiteljici kao rezultat pregovora odobreni fleksibilniji uvjeti) radi osporavanja takvih tvrdnji tužiteljice. Tuženik je trebao dokazati tvrdnje koje mu idu u prilog, odnosno da je sa tužiteljicom kao potrošačem pojedinačno pregovaralo pri sklapanju ugovora o kreditu te da je tijekom tih pregovora tužiteljica dobila valjane, jasne i adekvatne informacije o tome što znači promjenjiva kamatna stopa i koji sve ekonomski parametri imaju utjecaj na njeno kretanje. Jednako tako tuženik je trebao dokazati da je sa tužiteljicom vodio i pojedinačne pregovore o visini ulazne naknade te o tome koje to stvarne materijalne troškove podmiruje iznosom koji tužiteljica plaća za obradu kreditnog zahtjeva te da je taj materijalni trošak ekvivalentan iznosu ulazne naknade koju naplaćuje od tužiteljice.

13. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice ocjenjujući ga uvjerljivim i životnim te iz razloga što ni materijalni dokazi u spisu iskaz tužiteljice ne dovode u sumnju.

14. Naime, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sud je utvrdio da se radi o standardnom, tipskom ugovoru u smislu članka 295. ZOO-a, koje Banke sklapaju sa svojim klijentima, u kojem su Ugovorne odredbe odnosno sam Ugovor unaprijed sastavljen od tuženika. Uglavljivanjem formulacije u članku 9. točci 1. Ugovora da se promjena kamatnih stopa vrši prema Odluci i drugom aktu kreditora prema shvaćanju ovog Suda govori u prilog tome da je tuženik kao jača ugovorna strana i visokospecijalizirana financijska ustanova koja je bila svjesna rizika koji nosi ugovaranje kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, iskoristio takvu svoju jaču ugovornu poziciju i nametnuo takvu ugovornu odredbu, na koju potrošač ako želi odobrenje kredita mora pristati, a da pri tom nije informirao tužiteljicu kao buduću korisnicu kredita. Time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

15. Na temelju iskaza tužiteljice te okolnosti da je predmetni ugovor o kreditu tipski ugovor sa unaprijed formuliranim sadržajem, ovaj sud zaključuje da tužena kao visoko specijalizirana bankarska institucija nije adekvatno prilikom pregovora oko sklapanja kredita informirala tužiteljicu kao potrošača o tome što znači ugovaranje kredita sa promjenjivom kamatnom stopom, od čega ovisi promjena kamatne stope niti o potencijalnim rizicima ugovaranja kredita u EUR-u vezanim za ugovaranje promjenjive kamatne stope niti su o tome stranke pojedinačno pregovarale pa se ne može prihvatiti tvrdnja tužene iz odgovora na tužbu o adekvatnoj informiranosti tužiteljice prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

16. Stoga pravilno navodi tužiteljica da su naprijed navedene odredbe Ugovora nepoštene i protivne kogentnim odredbama iz članka 81. i 82. ZZP-a, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost prema članku 87. ZZP.

17. Osim toga pravilno navodi tužiteljica da u smislu članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO ugovorna obveza mora biti određena odnosno odrediva, što posljedično kod neodređene ili neodredive činidbe dovodi do ništavosti, a što je upravo ovdje slučaj.

18.1. Naime, sama formulacija o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se vrši sukladno Odluci i drugim aktima Banke je neodređena formulacija jer ne daje jasne parametre o visini kamatne stope tijekom dugogodišnje financijske obveze tužiteljice koja se odnosi na otplatu kredita. Tužiteljica je u ovim okolnostima jedino sigurno, jasno i određeno bila upoznata sa visinom kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora, dok su tijekom dugotrajnog razdoblja otplate (od 2004. do 2011.) kredita visina kamatne stope više puta mijenjana jednostranom odlukom tuženika, čiji parametri tužiteljici nisu bili poznati jer joj nisu pojašnjeni pa nije mogla ni provjeriti opravdanost razloga za povećanje kamatne stope.

18. Člankom 84 ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. No iz same ugovorne odredbe o promjenjivim kamatama kojom se upućuje na drugi akt odnosno Odluke o kamatama Banke i njihove izmjene i dopune (koji bankarski akti su pak lako razumljivi samo osobama koji imaju ekonomsku naobrazbu) nikako se ne može ocijeniti da je prijeporna ugovorna odredba jasna i lako razumljiva. Upravo suprotno prijeporna odredba prema ocjeni ovog suda predstavlja nedorečenu i nerazumljivu formulaciju. Dakle u okolnostima ovog slučaja sud zaključuje kako tužiteljica osim što nije bila adekvatno informirana o prijepornoj odredbi ugovora, kraj okolnosti da se radi o nerazumljivim i neodređenim i neodredivim odredbama nije ni propustila postupati s pažnjom i oprezom jer je prema iskazu kad je dobila obavijest o povećanju kamatne stope pokušala dobiti informaciju u banci ali iz odgovora "da tako mora biti" joj i prema ocjeni ovog suda nisu mogli biti jasni razlozi za povećanje kamatne stope.

19. Prema odredbi Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ( članak 5) u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, a odredbe ovdje prijepornih dijelova Ugovora kao što je naprijed navedeno ne zadovoljavaju uvijet jasnosti i razuljivosti. Ovdje treba navesti kako unatoč okolnosti što Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te što je predmetna Direktiva implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 78/12) da je Sud Europske unije ustanovio u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da tumače nacionalno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz tumačenje daju iste učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom prava Zajednice.

20. Stoga ovaj sud na temelju naprijed navedenih odredaba ZZP i ZOO-a utvrdio da su pobijane odredbe Ugovora o kreditu nepoštene i da su kao takve dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a kao posljedica nepoštenosti nastupila je ništetnost tih odredbi pa se one među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu potraživanja na temelju ništetnh ugovornih odredbi. Ništavost ugovornih odredbi za posljedicu ima obvezu ugovornih strana vratiti drugoj strani u povodu restitucijskog zahtjeva ono što je na temelju ništetnih odredbi naplaćeno, a što proizlazi iz članka 323, a u vezi s člankom 1111. ZOO.

21. U odnosu na prigovore tuženika iz točke 3.5. odgovora na tužbu sud napominje da je imao u vidu da je tek stupanjem na snagu ZID ZPK/13 postrožen režim jednostrane izmjene ugovorene kamatne stope. No navedeno pravno pitanje razmatrao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-396/2021-3 od 24. siječnja 2023. te u istovrsnoj situaciji naveo da „Prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala j e prisilna zakonska odredba u čl. 74. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu uz ostalo mora sadržavati odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, kao i odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Odredbama ZID ZPK/13 je samo precizirana zakonska obveza na način da se promjena kamatne stope može vezati uz jedan od parametara promjenjivosti propisanih tim zakonom (EURIBOR, LIBOR, NRS, prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječna kamatna stopa na depozite građana u odnosnoj valuti). Zato se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu prije stupanja na snagu ZID ZPK/ 13 bez unaprijed ugovorenih jasnih parametara promjenjivosti, smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom.“

Slijedom navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda koja se analogno može primijeniti i na kredite u EUR-ima (kao i u kunama) ali i detaljno obrazloženih okolnosti ovog slučaja (neodređenost i neodredivost odredbe, sadržaj odredbe pripremila jedna ugovorna strana, sadržaj odredbe nerazumljiv) sud je i navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

22. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa do kojih je došlo zbog primjene ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i njenom povišenju sukladno jednostranoj odluci kreditora u odnosu na iznos koji bi tužiteljica platila da se primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa koja je tužiteljici jedina bila jasna, poznata i određena.

23. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa zbog primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i njenom povišenju u skladu s odlukom kreditora, provedeno je financijsko vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja. Iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da je od dana dospijeća prve obveze (13.12.2004.) do otplate kredita (14.11.2011.) a koja proizlazi iz povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita zaključno sa zadnjim anuitetom tužiteljica preplatila tuženiku iznos od 281,33 eura, a koji iznos čini zbroj pojedinačnih iznosa razlike navedenih u tabličnom prikazu. U svom nalazu vještak je naveo da se ugovorena kamatna stopa od 8,90% primjenjivala od prvog anuiteta do zaključno s dospijećem 13.2.2007. (zbog čega u tom razdoblju ne postoji pretplata tužiteljice na temelju promijenjene kamatne stope), da se u razdoblju od 13. ožujka 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 13. prosinca 2009. primjenjivala promijenjena kamatna stopa od 9,50% te je iznose preplate u tom razdoblju iskazao u stupcu m, a da se od 13. siječnja 2010. do konca izračuna (14.11.2011) primjenjivala promijenjena kamatna stopa od 10,49% te je i te iznose preplate za to razdoblje iskazao u stupcu m svoga nalaza i mišljenja.

24. Tuženik nije osporavao matematički izračun nalaza i mišljenja vještaka već se u ranijoj fazi postupka protivio samoj osnovi potraživanja tužitelja.

25. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka (list 116) zbog čega je zatraženo dodatno očitovanje vještaka (list 119-120).

25.1. Vještak je u dodatnom očitovanju otklonio primjedbu tužitelja koja se odnosila na zbroj razlika iskazanih u stupcu m Tabele 1 nalaza i mišljenja te naveo da zbroj preplaćenih razlika s osnove povećanja kamatne stope iznosi 281,33 EUR-a kao što je pravilno naveo i u izvornom nalazu i mišljenju. Nadalje se na primjedbu i prijedlog tužiteljice da razlike treba računati kao razlike kamata, a ne razlike anuiteta naveo da je izračun kakav je dan u nalazu i mišljenju jedini ispravan o čemu se detaljno i prihvatljivo očitovao u svom podnesku (list 119-120) te pojasnio metodologiju i način ove vrste izračuna.

25.2. Kako je tužitelj ustrajao kod prigovora sud je na ročištu 25. studenoga 2025. izveo dokaz saslušanjem vještaka (list 147-148) kojim je prema ocjeni ovog suda vještak valjano i podrobno obrazložio te argumentirao svaki od elemenata koje treba uzeti u obzir kod izrade nalaza i mišljenja, a prema dokumentaciji koju su tužitelj i tuženi dostavili tijekom postupka.

25.3. U odnosu na anuitet od 14. prosinca 2009. vještak je pojasnio da se tu radi o uobičajenoj metodologiju koju godinama primjenjuje u predmetima istovrsne pravne prirode za kredite u EUR-ima u kojima se pozitivne razlike umanjuju za negativnu razliku jer bez negativnog iznosa nije moguće ni utvrditi valjano iznos pretplate s ove osnove. S tim u vezi ovaj sud smatra potrebnim napomenuti da je upravo takva (list 62) bila i zadaća vještačenja kao i u nizu istovrsnih predmeta. U odnosu na prigovor tužiteljice da bi bilo ispravno računati razliku kamata a ne razliku anuiteta vještak je naveo da se o tome već detaljno očitovao i dao računski primjer u nadopuni (list 119- 120) te dodatno naveo da ukupna razlika koju je on izračunao iznosi jednako kao da su računate razlike kamata te da se radi o jednom te istom ukupnom iznosu.

26. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje sudskog vještaka ocjenjujući da je sačinjen sukladno zadaći vještačenja, te je u istom jasno naveden i podrobno objašnjen predmetni izračun. Stoga prema ocjeni ovog suda predstavlja valjan dokaz na temelju kojega sud može utvrditi pravilnost zatraženih iznosa preplata s osnove promjenjive kamatne stope.

27. Ovdje odmah treba navesti da je vještak još podneskom od 13. siječnja 2025. (list 67) izvijestio sud da je tužitelj uz tužbu dostavio dokumentaciju iz nekoliko različitih izvora koji se međusobno ne podudaraju, o čemu je sud obavijestio tužitelja dopisom od 14. siječnja 2025. (list 68). Sukladno prijedlogu vještaka sud je od tuženika zatražio relevantnu dokumentaciju s prikazom promjena kamatnih stopa za cijelo razdoblje otplate kredita broj 84880/04

Tužiteljica je tužbenim zahtjevom na isplatu s osnove preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope (točka II tužbenog zahtjeva) zatražila preplaćene iznose u razdoblju pretplate u ukupnom iznosu od 317,89 EUR-a dok je vještak u svom nalazu i mišljenju kao ukupan iznos pretplata naveo iznos od 281,33 EUR-a.

28. Punomoćnik tužitelja je na raspravi 25. studenoga 2025. tražio dodatni rok za usklađenje tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Navedenome se izričito protivio tuženik , a Sud je navedeni prijedlog za dodjelu roka odbio imajući na umu načelo ekonomičnosti, te okolnosti da je još u svibnju 2025. zaprimio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručević, a očitovanje na prigovore vještaka u lipnju 2025. pa je prema tome imao dostatno vremena pripremiti se za usklađenje i uskladiti tužbeni zahtjev i prije usmene obrane nalaza i mišljenja vještaka na ročištu 25. studenoga 2025. Tim više što je vještak i u pisanom očitovanju i u usmenoj obrani mišljenja naveo identično kao i u osnovnom nalazu i mišljenju. Stoga bi svako drugačije postupanje bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti postupka.

29. Stoga je sud osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio na temelju dokaza – vještačenja u spisu.

30. Dakle iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka jasno proizlazi da bi u slučaju promatranja samo pozitivnih razlika ukupni iznos preplate iznosio 627,93 EUR- a. No od pozitivnih razlika potrebno je umanjiti za negativnu razliku od 346,60 EUR-a koja je iskazana u anuitetu 61. dana 14. prosinca 2009.

Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da u anuitetu 61 kada se od negativnih razlika (346,60 EUR) oduzmu do tada pozitivna preplata (111,21) ostaje iznos u korist negativnih razlika od -212,80.

Negativne razlike i potraživanje tužiteljice susreli su se u anuitetu 72 (15. studenoga 2010.) i to u korist potraživanja tužiteljice u iznosu od 13,10 EUR-a (pozitivne razlike u iznosu od 13,10 EUR-a), a kasnije kako je to u nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka navedeno od u iznosima od anuiteta 73 do 84.završno sa 14. studenoga 2011. a što čini ukupan zbroj pretplate od 281,33 Eura koje je tuženik dužan vratiti tužiteljici. Stoga je prvi iznos preplate koji bi tužiteljici pripadao na osnovi promjenjive kamatne stope (kada se umanji za negativne razlike) bio u iznosu 13,10 EUR-a plaćen 15. 11.2010. (anuitet 72), a dalje do anuiteta 84. kako je to vještak u nalazu i mišljenju naveo. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev pod točkom II valjalo usvojiti, a u preostalom dijelu odbiti pod točkom III.

31. Tužitelj uz pravo na povrat preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi Ugovora prema članku 1115 ZPP ostvaruje pravo i na zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos teku od dana kad je tužitelj te iznose preplatio odnosno od dana kada ih je tuženi stekao, a sve kako je i navedeno u izreci ove presude. Ovo jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojoj tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, a nije ni dobio valjane i adekvatne informacije o razlozima i parametrima određivanja i kretanja kamata pa je stoga nepošten stjecatelj i duguje zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

32. Stoga je i odlučeno kao pod točkom I, II i III izreke ove presude.

33. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništavosti članka 5. Ugovora kojim je ugovoreno plaćanje tzv "ulazne naknade" i zahtjeva za isplatu pored naprijed navedenoga što se odnosi na status tužiteljice kao potrošača, neosnovanosti prigovora zastare te utvrđenih okolnosti prije i u vrijem sklapanja ugovora ovaj sud smatra potrebnim navesti i slijedeće.

34. U odnosu na ulaznu naknadu cijenjeno je poštovanja načela savjesnosti i poštenja iz čl. 81. stavak 1. ZZP te je bilo odlučno ocijeniti bi li tuženik mogao očekivati da bi tužitelj prihvatio predmetnu ugovornu odredbu da se o njoj moglo adekvatno pojedinačno pregovarati. Imajući na umu da je za iznos naknade za obradu kredita tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, a što proizlazi iz knjigovodstvene kartice kredita koju je izdao tuženik ne može se zaključiti da je tuženik sa sigurnošću i razumno mogao očekivati da bi tužitelji pristao na tu odredbu da je znao da o takvoj odredbi može pregovarati. Osim toga iz okolnosti da je tužitelj smatrao da mu kredit neće biti odobren ako ne pristane na plaćanje naknade za obradu kredita i da su pregovori vođeni po principu "uzmi ili ostavi" jasno ukazuje na odnos u kojem tužitelj nije imao mogućnost postavljanja pitanja i dobivanja odgovora o tzv. ulaznoj naknadi te na ugovorni odnos u kojem stranke nisu bile ravnopravne.

35. Pri procjeni postojanja znatnije neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno tvrdnji tuženoga, neravnoteža se ne procjenjuje samo u odnosu na materijalnu vrijednost (npr. tako da se stavi u omjer ukupan iznos kredita s naknadnom za obradu kredita) jer značajna neravnoteža nastaje već time što je jedna ugovorna strana suprotno materijalnim propisima i načelima ugovornih odnosa o ravnopravnosti ugovornih stranaka i sl. stavljena u nejednakopravan položaj tako da joj se nameću dodatne obveze o kojima nije dobila adekvatnu informaciju i o kojima nije mogla pregovarati.

36. Stoga iz okolnosti da predmetni ugovor predstavlja ugovor koji je prethodno pripremio tuženik odnosno tipski ugovor u smislu članka 295. ZOO, da iz navoda tužitelja tijekom postupka proizlazi da se o visini naknade za obradu kredita odnosno prijepornom dijelu odredbe članka 5 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije tijekom ovog postupka uopće dokazivao suprotno a što sve upućuje na zaključak da je u postupku pregovaranja povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Stoga ovaj Sud na temelju članka 81. stavka 1., a u vezi s stavkom 2. i 3. te u vezi s člankom 87. stavak 1. ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ocjenjuje da je ugovorna odredba članka 5. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, što tužiteljica nije informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje ulazne naknade, što je odredbu unaprijed formulirao trgovac, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorih strana na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je presudio kao pod I izreke.

37. Sud je u smislu članka 83. ZPP-a pri donošenju odluke u obzir uzeo i okolnostima prije i prilikom sklapanja ugovora, predmet ugovora te ostale ugovorne odredbe. Pri tom je ovaj sud na umu imao i Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (članak 4. stavak 2. i članak 5 Direktive) te Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive već adekvatno i dostatno pojašnjene.

38. Kako je odredba članka 5 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe pa je tuženik na temelju članka 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

39. Dakle tužitelj ima pravo na povrat plaćene naknade za obradu kredita koja je na dan plaćanja 27. 10 2004. iznosila 450,00 EUR (dokumentacija tuženika 99 spisa), što predstavlja 3% od iznosa odobrenog kredita.

40. Tuženik je u odgovoru na tužbu paušalno (bez navođenja konkretnih razloga) prigovorio visini postavljenog tuženog zahtjeva no sud je na temelju kreditne dokumentacije koju je izdao upravo tuženik i dokumentacije tuženika utvrdio da tužitelj traži isplatu s navedene osnove u pravilnom iznosu te prigovor tuženika ocjenjuje neosnovanim. Na navedenu okolnost dokaz financijskim vještačenjem nije proveden jer visina ulazne naknade proizlazi upravo iz dokumentacije koju je izdao tuženik te se ne radi o složenom matematičkom pitanju i znanju kojim sud ne raspolaže pa provođenje istog ne bi bilo ekonomično.

41. Slijedom navedenoga naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je primio na ime naknade za obradu kredita u iznosu od 450,00 EUR-a uz zakonske zatezne kamate određene prema članku 1115 ZOO od 27. 10 2024. kako je to tužitelj zatražio tužbenim zahtjevom. Stoga je odlučeno kao pod točkom IV i V izreke.

42. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 2. i članku 155. ZPP-a jer tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva. Visina troška odmjerena je prema troškovniku koje je z. pun tužiteljice naveo na zapisnik kod suda dana 25. studenoga 2025. te prema vrijednosti predmeta spora.

Opravdani trošak tužiteljice sastoji se od troška plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR-a, i troška plaćenog za pristup vještak na glavnu raspravu radi obrane nalaza i mišljenja u iznosu od 50,00 EUR-a, troška za sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR-a, troška za pristup na pripremno ročište 25. travnja 2024. u iznosu od 250,00 EUR-a, troška za pristup na ročište za glavnu raspravu 26. rujna 2024. u iznosu od 250,00 EUR-a, troška za podnesak od 4. 6. 2025. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka od 250,00 Eura te trošak za pristup na ročište 25. studenoga 2025. u iznosu od 250,00 EUR-a. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 EUR-a (koliko je plaćeno korištenjem umanjenja e-sustava), i sudske pristojbe na presudu od 26,55 EUR-a, tako oda ukupni opravdani trošak tužiteljice iznosi 1.603,10 EUR-a.

43. Tužitelju nije priznat trošak za podnesak od 3. 7. 2025. jer je tužitelju već priznat trošak na podnesak kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te što za navedeni podnesak tužitelj nije u smislu čl. 299a ZPP-a imao odobrenje niti bio pozvan na očitovanje, a u tom podnesku tužitelj suštinski citira sudsku praksu koja spada u doseg primjene materijalnog prava što je sudu već poznato. Nije priznat trošak ni za podnesak od 31. 5. 2023. jer tužitelj za taj podnesak nije ni tražio ni imao odobrenje u smislu članka 299a ZPP-a a taj podnesak zapravo sadrži ponavljanja koja je tužitelj već naveo u samoj tužbi. Stoga je odlučeno kao pod točkom VI i VII.

U Svetom Ivanu Zelini, 9. siječnja 2026.

S u d a c :

Žanet Vidović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

I/Dna presudu

-tužitelju putem punomoćnika uz poziv na plaćanje pristojbe na presudu (nalogom ili ostaviti točku 2. rješenja o pristojbi)

-tuženiku putem punomoćnika