REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-151/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Borisa Hanžekovića, zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću odvjetniku iz Požege, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po opunomoćenicima iz OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vps 4.486,66 EUR nakon javne glavne rasprave zaključene 11. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja, opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika na temelju čl. 335. stavak 4. ZPP-a, dana 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se, da su ništetne odredba glave 2. i 7.Ugovora o kreditu, koji je tužitelj NA iz [adresa], zaključio sa tuženikom Erste&Steiermarkischebank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, dana 24.10.2006., pod brojem 24002006-1031262160/51404627-5103216998, koje glase:

1. Iznos kredita

-56.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.

7. Način vraćanja

Otplata kredita je u 144 mjesečnih anuiteta, nakon prijenosa kredita u otplatu. Kredit dospijeva svakog prvog u mjesecu.

Iznos anuiteta=605,87 CHF

Valutna klauzula

Povrat obaveza iz ovog Ugovora, obračunati će se prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznos anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranki trg 3a, da tužitelju NA iz [adresa], isplati iznos od 3.787,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008., po stopi od 15%, a od 1.kolvoza 2008. do 31.srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. god. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023 godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima i to na dalje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 8,15 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 120,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 115,82 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 10.07.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 120,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.08.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 123,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 127,25 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 127,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.11.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 133,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.12.2013 do 25.03.2016.

-za iznos od 125,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 133,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 134,10 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 133,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 130,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.05.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 129,97 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 132,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.07.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 136,20 EUR sa z,z.kamatom počevši od 11.08.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 137,65 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 137,93 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 141,63 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 142,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2014 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.01.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.06.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.07.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2015 do 25.03.2016.

-za iznos od 143,84 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2015 do 25.03.2016. sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Odbija se tužitelji s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 699,04

EUR.

IV. Nalaže se tuženiku Erste& Steiermarkischebank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, da tužitelju ĐA iz [adresa], plati zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća do 31.srpnja 2008. godine, po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008 godine, do 31.srpnja 2015. godine, po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. godine do 31.srpnja 2022. godine, po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine, pa do isplate, po stopi zateznih kamata koje se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sukladno odredbi članka 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1. Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima na dolje navedene iznose kako slijedi:

-za iznos od 2,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2008 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 0,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2008 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 12,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2008 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 0,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2008 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 22,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.01.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 26,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 36,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 19,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 21,17 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11,05.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 15,01 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16.06.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 19,35 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10,07.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 15,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13.08.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 18,57 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 14,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.10.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 16,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 16,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.12.2009 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 26,61 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12.01.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 31,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.02.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 29,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 37,63 EUR sa z.z kamatom počevši od 09.04.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 43,40 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 52,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 63,29 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.07.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 51,47 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 85,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 68,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.10.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 70,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 84,71 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2010 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 104,39 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 85,20 EUR sa z.z.kaamtom počevši od 10.02.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 90,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.03.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 80,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 102,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 117,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.06.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 123,81 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.07.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 197,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 125,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.09.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 116,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 118,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.11.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 118,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.12.2011 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 128,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 133,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.02.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 134,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.03.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 130,48 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 132,58 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.05.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 135,89 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.06.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 131,91 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.07.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 132,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.08.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 123,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.09.2012 godine do10.5.2013.

-za iznos od 126,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.10.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 132,62 EUR sa z.z.kamatom počevši od 09.11.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 130,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.12.2012 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 133,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.01.2013 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 126,72 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.02.2013 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 122,87 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11.03.2013 godine do 10.5.2013.

-za iznos od 131,05 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10.04.2013 godine do 10.5.2013.

V. Odbije se tužitelj u preostalom djelu zahtjeva na ime zakonskih zateznih kamata koje teku na daljnje iznose počevši od 10.5.2013. pa na dalje.

VI. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 da tužitelju ĐA, Požega, [adresa], naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.553,17 EUR, na koje troškove teku zakonske zatezne kamate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3%-tna poena, počev od 9. siječnja 2026. pa do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva koji glasi " utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5.3. Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu broj : 5103216998 sklopljenog između tužitelja NA i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., dana 28. 12. 2015.

II. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, 51000 Rijeka, OIB 23057039320 o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Požegi radi odlučivanja u ovoj građansko-pravnoj stvari.

III. Odbija se tuženik s prigovorom radi prijeboja.

Obrazloženje

1. NA podnio je tužbu protiv Erste&Steiermarkische Bank d.d., radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate. Ističe da je s tuženikom dana 24.10.2006. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 24002006-1031262160/51404627-5103216998, te su stranke tako sačinjenu ispravu podnijele na potvrdu kod Javnog bilježnika. Temeljem navedenog ugovora ishodio je kod tuženika kredit u iznosu od 56.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama na rok otplate kredita od 144 mjeseca.

1.1. Ističe da je člankom 2. navedenog ugovora ugovoreno da kreditor odobrava i stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 56.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, na dan puštanja kredita u tečaj, a prema čl.7 ugovora otplata kredita je u 144 mjesečnih anuiteta nakon prijenosa kredita u otplatu time da je iznos anuiteta 605,87 CHF. Korisnik kredita se obvezao navedeni iznos vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

1.2. Dana 25.3.2016. godine. ugovorne stranke su sklopile Aneks broj 1 gore navedenom Ugovoru o kreditu, broj 5103216998, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju -Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

1.3. U točki 5. Konverzija, stav 3, ugovoreno je da : U skladu sa prethodnim stavcima i odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju utvrđuje se da po provedbi konverzije omogućene Korisniku kredita ZID ZPK, na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa postoji više uplaćeni iznos (pretplata) iz članka 1. ZID ZKP kojim je Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19c. stavak 1.točka 5. u iznosu od 33.804,76 HRK, čije korištenje/isplata će se regulirati Sporazumom iz članka 7. koji je sastavni dio ovog aneksa. Potpisnici ovog Aneksa suglasno utvrđuju da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju 1.10.2015. god., do dana navedenog u zaglavlju ovog Aneksa u vezi podmirenja obveza iz Osnovnog ugovora uzete u obzir pri izračunu iznosa iz ovog stavka.

1.4. Tužitelj drži da je tuženik postupanjem, a na način kako je to određeno u članku 1.Ugovora o kreditu doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom.

1.5. Naime, člankom 2 i 7 Ugovora o namjenskom kreditu, a zatim i njegovom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Ističe da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obvezno pravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja.

1.6. Tužitelj je kod tuženika podigao namjenski kredit za kupnju kuće, a nakon sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu došlo je do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita.

1.7. Poziva se na parnicu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012., od 4.srpnja 2013.godine kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica u razdoblju od 2004.godine, do 31.prosinca 2008.godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje.

1.8. Smatra da je sklopljeni Aneks ugovoru o kreditu, koji je između stranaka sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, ništetan, s obzirom na to, da su u konverziju „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (a koja je bila ništetna) i promjenjivim kamatnim stopama na način, da se mijenjaju jednostranom odlukom banke (a koja je bila ništetna) a ne početne postavke (početni isplatni tečaj i početna kamatna stopa) a što je uslijed ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli (i promjenjivim kamatnim stopama na način da se mijenja jednostranom odlukom banke) bilo stvarno stanje koje se potvrđuje nepostojanjem podredno ništetnosti „Konverzije“.

1.9. Ističe da prema članku 270.st.1. ZOO-a, kada je činidba nemoguća ugovor je ništetan, a konkretno predmet ugovora, konvertiranje CHF-a je ništetno, kao i primjena ništetne kamatne stope. Konkretno, primjena valute CHF, a koji ugovor je bio ništetan, bio je glavni predmet konverzije, uz što je izmijenjena i ništetna cijena. Kako je ništetno stanje „ušlo“ u konvertiranje sukladno članku 324.st.1 ZOO-a, sklopljena konverzija ne može opstati, jer se iz nje, ne mogu izvući nikakve početne postavke temeljem kojih bi ona mogla valjana.

1.10. Tužitelj ne spori, da mu je tuženik utvrdio gore navedenu preplatu, međutim, ista je provedena protivno zakonu. Kako od banke nije mogla dobiti izračun, tj. utvrđenu preplatu, stoga je prisiljen podignuti ovu „stupnjevitu“ tužbu. Osim toga, da iz aneksa nije jasno, na čega se odnosi preplata, da li na promjenjivu kamatu ili valutnu razliku.

1.11. Predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe čl. 2., 7., navedenog ugovora o kreditu te odredbu čl. 5.3 Aneksa br. 1, kao i da sud naloži tuženiku isplatu novčanih iznosa čija će se visina utvrditi nakon provedbe financijskog knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 13. listopada 2023. (list br. 21-39) ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi iz razloga što su stranke odredbom čl. 14. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta Erste banke te se pozivaju na članak 46. i 48. ZPP-a.

2.1. Nadalje navodi da je, sukladno čl.3. st.1 Zakonu o zaštiti potrošača ( NN 96/2023), tužitelj dužan dokazati svojstvo potrošača jer se status potrošača ne presumira.

2.2. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, budući su tužitelj i tuženik dana 28. prosinca 2015. sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Ističe da su tim aneksom ugovorne strane stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je korisnikov kredit koji je bio denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit, denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da je i VSRH, a nastavno na odluku suda EU u predmetu (C- 567/20) u rješenju posl. br. Gos-1/2019, konačno zauzeo i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Stoga smatra da korisnik kredita nema pravni interes utvrđivati ništenim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i / ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Naime, aneksom je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužitelj je prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora a iz razloga jer se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.3. Nadalje ističe da je odredbom članka 19. c. ZIDZPK/15 određen način izračuna konverzije te da su prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi članka 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

2.4. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR kojom je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, i to sa retroaktivnim učinkom konverzije. Pri tome je konverzijom uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizašle iz osnovnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenog tužitelj se ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EEZ tako da predlaže sudu da odbaci tužbu tužitelja a podredno da odbije sve zahtjeve tužitelja.

2.5. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok a imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbi članka 230. ZOO. Kako je predmetna tužba podnesena 20.5.2023. to ističe da je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio tako da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.

2.6. U odnosu na odluku VTS-a Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u djelu u kojem je utvrđeno da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak te odluku VSRH broj Rev-2221/18 kojom je potvrđena navedena odluka VTS, tuženik ističe da su obje odluke nepravilne i ne zakonite, a što osobito potvrđuju odluka suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20.

2.7. Tuženik ističe da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe čl.22. Zakona o obveznim odnosima te je sukladno citiranim odlukama suda EU isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti čak i ako se navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je u reklamnim materijalima nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR te ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao potrošače pa tako niti tužitelju na bilo koju opciju iz ponude. Isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita mora biti svjestan. Napominje kako su potrošačima a tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama.

2.8. Tuženik također ističe kako banka nije ostvarila niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Naime da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanja u kunama tako da bi bilo kakvo odstupanje stvorilo valutni rizik koji si banka ne može priuštiti.

2.9. Neovisno o gore navedenom tuženik ističe da odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nije nepoštena jer je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.10. Tuženik smatra da, ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što osporava, da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe u smislu čl. 214 ZOO-a jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten.

2.11. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju i izračunati i iznosi koji su manje plaćeni tzv. negativne razlike s osnove valutne klauzule.

2.12. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja a podredno da odbije tužbeni zahtjeve tužitelja kao neosnovane uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Očitujući se na navode odgovora na tužbu, tužitelj u podnesku od 22.10.2023.( list 210-213 ) vezano za prigovor mjesne nadležnosti, ističe da je temeljem članka 59.ZPP- a, određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne ili ugovorene nadležnosti, nadležan je i sud je i sud na čijem području se ta poslovna jedinica nalazi, odnosno posluje.

3.1. Smatra neosnovanim navode iznesene u odgovoru na tužbu, a posebno navod, da tužbeni zahtjev tuženika treba odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, jer da je tužitelj restituiran.

3.2. Tužitelj ovim podneskom također ukazuje sudu, da je u međuvremenu sud Europske unije u predmetu C-452/18, (u predmetu španjolskog tužitelja protiv banke) svojom presudom utvrdio slijedeće: potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim, zaštite koju mu pruža Direktiva vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom, potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu. Jasno je da odredbe odnosnog ugovora i odredbe dodatka ugovora kojima je provedena konverzija mogu se ocjenjivati nepoštenima i za tu ocjenu uvijek vrijede pravila savijenosti i poštenja. Odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba, smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu, odnosno drugim riječima, da se korisnici kredita se takve zaštite mogu odreći samo izričito, slobodno i informirano što znači da su morali u trenutku sklapanja sporazuma morali znati da je odredba po kojoj se zaštite odriču nepoštena i ništetna, a u trenutku konverzije valuta švicarski franak je bila valjana pa prema tome potrošači nisu znali, niti su mogli znati iznos obeštećenja kojeg se eventualno odriču.

3.3. Isto tako da iz presude Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž- 6632/2017 od dana 14.06.2019.godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj 1401/12 od dana 4.07.2013 godine, u dijelu kojim se, između ostalog, utvrđuje, da su tužene banke, među kojima i sam tuženik, u razdoblju od 01.04.2004 godine do 31.12.2008 godine, povrijedio kolektivne interese i prava i potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci, svoje potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici-banke postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima: 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31.prosinca 2008 godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 3.09.2019 godine, posl.br. Rev-221/2018, gdje je nesporno zaključeno da su banke, između kojih je i tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije također pojedinačno pregovaralo.

3.4. S tim u vezi, tužitelj naglašava, kako su sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, u daljnjem tekstu: ZPP) predmetne presude obvezujuće za ovaj sud u predmetnom postupku.

3.5. Posebno napominje da bi se moglo govoriti o prestanku prijašnjeg ugovornog odnosa, bilo bi potrebno da se potrošač, na prijedlog kreditora, usuglasi o raskidu prijašnjeg ugovora i sklapanju novog. Čak ni tada ne bi bio doveden u pitanje potrošačev pravni interes za utvrđenje ništetnosti prijašnjeg ugovornog odnosa obzirom da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno odredbi članka 328 Zakona o obveznim odnosima. Dakle, radi se o neodrecivom pravu koje ne može biti uskraćeno nikakvim aneksima, raskidima ili retroaktivnošću zakona.

4. Tuženik u podnesku od 25.4.2024 god. (list 214-223) ponavlja navode iz odgovora na tužbu ukazujući na određenu sudsku praksu te ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 217,50 EUR ( kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja)

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 24.10.2006., br. ugovora: 5103216998, u Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103216998, obračun konverzije, u pisani iskaz TA, u Nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka Filipa Tolića od 31.3.2025. (list br. 330-370), u sve priloge spisu te je saslušan tužitelj.

5.1. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim do presuđenog iznosa odbivši tužitelja s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznos od 699,04 EUR, odlučivši kao i izreci presude pod točkom II. i III. te je odbio tužitelja s djelom tužbenog zahtjeva na ime zakonskih zateznih kamata koje teku na iznose počevši od 10.5.2013. pa na dalje, odlučivši kao u točki V. izreke presude.

6. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužitelj i tuženik dana 24.10.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 24002006-1031262160/51404627-5103216998, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju, kao korisniku kredita, iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 56.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 144 mjeseca. Prema čl. 7 Ugovora o kreditu utvrđen je iznos anuiteta od 605,87 CHF a povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja pri plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalog u slijed promjene tečaja. Potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima o promjeni tečaja.

6.1. Sporna je mjesna nadležnosti ovoga suda. Sporna je osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, svojstvo potrošača i prigovor radi prijeboja te tijek zakonske zatezne kamate.

7. Sud prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda ocjenjuje neosnovanim.

7.1. Naime, odredbom čl. 59 ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svoga sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz priloženoga ugovora o kredita vidljivo je kako je ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] tako da je tužitelj mogao podnijeti tužbu i nadležnom Općinskom sudu u Požegi u smislu čl. 59. ZPP-a.

7.2. Osim navedenoga, sud zaključuje da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 14. - ugovora o kreditu ništetna jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te bi u konkretnom sporu trebalo primijeniti odredbu Zakona o zaštiti potrošača narodne novine (79/07 i 125/07- dalje u tekstu: ZZP.) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra ništenom. A smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.3. O prorogacijskoj klauzuli (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke zauzeo je i stav VSRH na sastanku Predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 5. studenog 2020. na kojem je donesen Zaključak br. Su-IV-308/2020. Imajući u vidu da je prebivalište tužitelja u [adresa], a sjedište tuženika u Rijeci, sasvim sigurno bi zbog udaljenosti tužitelju nastali znatno veći troškovi zbog putovanja na sud u Rijeku, koje okolnosti dovode do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pojedinačno pregovaralo o mjesnoj nadležnosti te da je dobio unaprijed formulirani standardni ugovor banke.

7.4. Imajući u vidu navedeno, sud zaključuje da je odredba čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu ništetna te je odbio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, odlučivši kao u točki II. izreke rješenja.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9.1. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

9.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate, odnosno navedena presuda ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača te i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. c ZPP-a obvezuje sud u ovom postupku.

10. Uvidom u predmetni ugovor utvrđeno je da je prema čl. 2 Ugovora o kreditu tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje iznos od 56.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Iz čl.7. ugovora proizlazi da je način vraćanja 144 mjesečna anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj te da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu a anuitet iznosi 605,87 CHF te da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja pri plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je sa mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalog u slijed promjene tečaja. Potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima o promjeni tečaja.

11. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništetne odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu).

11.1. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2006. godine podigao kredit u iznosu od oko 56.000,00 CHF za izgradnju kuće i taj novac je uložio u izgradnju kuće u kojoj i stanuje. Nema nikakav obrt i nije kuću iznajmljivao niti je ostvarivao prihode već ju koristi za potrebe stanovanja. Bio je klijent Erste banke tako da se tamo interesirao za kredit u iznosu koji mu je bio potreban za izgradnju kuće. U banci su mu predložili da digne kredit u CHF jer mu je to najpovoljnije. Obilazio je i druge banke, ali vjerovao je Erste banci i njihovom referentu koji mu je rekao da je najpovoljniji kredit u CHF. Ne sjeća se da li je znao da tečaj može rasti i padati te je mislio da će rate biti onolike kako je navedeno u otplatnom planu. Nisu ga u banci upozorili da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na EUR. Nije mu u banci objašnjavano što je valutna klauzula i što je kamatna stopa. Rata mu je u početku bila oko 2.800,00kuna da bi otišla na iznos od 4.000,00 kuna, koji iznos nakon određenog vremena nije mogao plaćati. Otišao je u banku radi refinanciranje, jer platežno više nije bio sposoban. Rečeno mu je da se tu ništa ne može i tek kada je donesen Zakon o konverziji banka mu je ponudila mogućnost konverzije i on je to prihvatio jer mu je bilo povoljno odnosno bilo mu je lakše nakon konverzije plaćati kredit nego da je ostao po osnovnom ugovoru. Kada je sklapao Ugovor o konverziji nije znao da su ništetne odredbe osnovnog ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Nakon što su mu u banci ponudili kredit u CHF kao najpovoljniji, nisu pregovarali pojedinačno o niti jednoj odredbi već je prihvatio uvjete ugovora a obzirom da je znao kolika mu je rata i da mu odgovara visina iste. Također nisu pregovarali koji bi sud bio nadležan u slučaju spora niti kod sklapanja osnovnog ugovora niti kod ugovora o konverziji. Nije uopće razmišljao koji bi sud bio nadležan. Nakon što se odlučio za iznos kredita u banci su mu pripremili ugovor. Ugovor je pročitao ali nije tražio pojašnjenje, jer mu je bilo bitno da dobije kredit da može graditi kuću. Nije pomišljao na bilo kakve rizike sklapanja ugovora u CHF. Misli da je bio kod javnog bilježnika radi ovjere ugovora, tamo mu nije čitan ugovor i nitko ga nije upozorio na bilo kakve pravne posljedice zaključenog ugovora. Kada je sklapao ugovor znao je kolika će biti njegova novčana obveza, mislio je da se ona neće mijenjati i da će tako ostati. Išla mu je administrativna zabrana na plaću tako da je isključivo on otplaćivao kredit.

12.1. Iz iskaza tužitelja, kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi. Po ocjeni suda tuženik je propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

12.2. Tužitelj je dobio unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužitelju dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

13. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti i odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu (čl. 2. i 7. ugovora) osnovan, odlučivši kao u izreci presude po točkom I.

13.1. Sud nije posebno cijenio pisani iskaz TA (list 119), jer se iz istog ne može zaključiti o postupanju tuženika u konkretnom pravnom poslu odnosno predmetnom ugovoru o kreditu. Imenovana općenito navodi na koji način je postupano s klijentima u svezi sa kreditima u švicarskim francima no to ne znači da se u konkretnom slučaju tako postupalo.

14. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

14.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.2. Kako je na temelju naprijed navedenog utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita u kojem se kamata i glavnica vežu uz valutu švicarski franak uz primjenu promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

15. Po ocjeni suda, izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječu na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatne stope i valutne klauzule i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

15.1. Sud nalazi da tužitelj, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

15.2. Sud je pri tome imao u vidu i Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužitelj u trenutku sklapanja Aneks br. 1 ugovoru o kreditu br. 5103216998 nije mogao znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P-1401/2012 potvrđenoj u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017., a niti se tužitelj odrekao zaštite koju mu pruža direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

15.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

16. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Filipa Tolića od 31.3.2025. (list br.330-370) koji nalaz i mišljenja ocjenjuje stručnim i objektivnim.

16.1. Naime, iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da preplaćeni iznos uslijed utjecaja promjene tečaja CHF za kune u otplati kredita iznosi 8.274,28 EUR a da je korisniku utvrđena preplata temeljem konverzije na dan 30.9.2015. u iznosu od 33.804,76 HRK / 4.486,66 EUR tako da je priznatim iznosom konverzije zatvarao najstarije utvrđene ukupne preplate i tako redom dok iznos priznat konverzijom nije iscrpljen. Nakon navedenog umanjenja utvrdio je ukupne preplate na dan 30.9.2025. u iznosu od 3.787,62 EUR.

16.2. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka od 31.3.2025., te je podneskom od 19.4. 2025 ( list 376-380) uskladio tužbeni zahtjev potražujući na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.486,66 EUR. Tužitelj je istim podneskom povukao dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosit čl. 5.3. Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103216998.

16.3. Tuženik u podnesku od 29.7.2025. (list 386-396) nije imao primjedbi na sami matematički izračun vještaka dok nadalje osporava tužitelju pravo na restituciju. Protivi se preinaci tužbe obzirom da je tužitelj uz postojeće tužbene zahtjeve podneskom od 22.4.2025. postavio i zahtjev za isplatu s osnove zateznih kamata na navodno preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije. Istim podneskom je izjavio prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 192,59 EUR umjesto prethodno istaknutog iznosa od 217,50 EUR.

17. Po ocjeni suda ne radi se o preinaci tužbenog zahtjeva jer tužitelj svoje zahtjeve temelji iz iste činjenične i pravne osnove ništetnih odredbi koje se odnose na valutu kredita u CHF, odnosno tužitelj već u tužbi zahtjeva novčane iznose s osnova ništenih odredbi čl. 2 i 7 Ugovora o kreditu a koje iznose je mogao tek specificirati po provedenom financijskom vještačenju. Stoga je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu tužitelja specificiranog podneskom od 19.4.2025.

18. Sud je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Filipa Tolića od 31.3.2025. iz kojeg proizlazi da izračun samo više plaćenih anuiteta s osnova valutnog utjecaja, umanjenog za obračunatu preplatu u iznosu od 33.804,76 HRK / 4.486,66 EUR po konverziji na dan 30.9.2025., iznosi 3.787,62 EUR, koji iznos je sud dosudio tužitelju sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama odlučivši kao pod točkom II izreke presude a odbio ga sa preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 699,04 EUR odlučivši kao u točki III izreke presude.

18.1. Naime tuženik je pravilno, sukladno zakonskim odredbama uzeo u obzir preplatu s osnova valute u iznosu od 33.804,76 HRK / 4.486,66 EUR tako da je neosnovan zahtjev tužitelja u koji je uključen i navedeni iznos zbog čega je sud tužitelja odbio s preostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 699,04 EUR. Ukoliko se ne bi umanjio navedeni iznos od potraživanja, tužitelj bi ga stekao bez osnova.

18.2. Kako je tuženik prilikom konverzije uzeo u obzir samo preplaćene iznose s osnova valute a koji prema nalazu vještaka iznose 4.486,66 EUR, a ne i zakonsku zateznu kamatu na navedene iznose do konverzije to je po ocjeni suda osnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose počev od dana plaćanja preplaćenih iznosa do dana 10.5.2013. od kojeg datuma tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose nakon izvršene konverzije pa do isplate, odlučivši kao u točki IV. izreke presude. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate koje teku na iznose počevši od 10.5.2013. pa na dalje jer su isti iznosi navedeni u tužbenom zahtjevu pod točkom II. a o kojima je odlučeno pod točkom II. izreke presude. Stoga je sud odbio tužitelja s tim djelom tužbenog zahtjeva odlučivši kao u točki V. izreke presude.

18.3. Napominje se da je vještak u svom nalazu i mišljenju u tablici 5 a u kojoj je dao pregled preplata po pojedinim datumima umanjenim za iznos koje je tužitelju priznat u dodatku ugovora o kreditu, pogrešno naveo dva puta iste iznose a obzirom da iznosi na koje kamate teku od 10.5.2013. pa do 10.9.2015. predstavljaju ukupan zbroj od 3.787,62 EUR, dok prema tablici kad se zbroje ti dvostruki iznosi ukupna preplata iznosi 7.575,24 EUR te je očito iz navedenog razloga tužitelj prepisao iznose iz tablice tako da se u zahtjevu pojavljuju dupli iznosi.

19. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

19.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe ( ovdje 14. lipanj 2018.). Rok zastare dakle počinje teći od 15. lipnja 2018. god. a kako je predmetna tužba podnesena 22.5.2023. to nije nastupila zastara potraživanja.

20. Sud nalazi da prigovor tuženika radi prijeboja na ime potplaćenih i povlaštenih anuiteta nije osnovan. Odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. U ovom postupku utvrđeno je da tužitelj kao ugovorne strane ugovora o kreditu nije znao niti je mogao znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

22. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao u svrhu gradnje kuće u kojoj kući i danas živi s obitelji, tako da je tužitelj nedvojbeno imao status potrošača u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

23. Neosnovan je prigovor tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate , jer nije odlučno da li je isti nepošten stjecatelj od donošenja odluke u kolektivnom sporu a obzirom da je prema čl. 323. st.1 Zakona o obveznim odnosima, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, tako da od primitka svakog anuiteta teku zakonske zatezne kamate.

24. Kako je tužitelj povukao tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništenosti čl. 5.3. Aneksa 1. Ugovora o kreditu, kojem povlačenju tuženik se nije protivio, riješeno je kao u izreci rješenja pod točkom I.

25. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 2. ZPP a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

26. Tužitelj je uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva u cijelosti, a s visinom tužbenog zahtjeva 84%, dakle ukupno je uspio u omjeru od 92%,.Tuženik je uspio s 16% visine tužbenog zahtjeva a 0% s osnovom tako da je ukupno uspio sa 8% tužbenog zahtjeva. Sud je oduzeo postotak s kojim je uspio tuženik od postotka kojim je uspio tužitelj te je tužitelju odmjerio parnični trošak u visini od 84% ukupno priznatih troškova.

26.1. Sud je tužitelju na ime troškova parničnog postupka priznao nagradu za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), nagradu za zastupanje na pripremnom ročištu od 3.5.2024. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 23.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 19.4.2025. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu za zastupanje na glavnoj raspravi od 11.11.2025. u iznosu od 200,00 EUR, i nagradu u iznosu od 100 EUR za pristup ročištu za objavu presude. Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.375,00 EUR, tako da je sud na ime troškova nastalih zastupanjem, imajući u vidu uspjeh u parnici od 84% priznao iznos od 1.155,00 EUR. Trošak vještačenja iznosi 398,17 EUR koji je sud priznao u cijelosti, tako da je sud tužitelju na ime troškova parničnog postupka dosudio iznos 1.553,17 EUR.

27. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 9. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Polgar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Požega, Dragutina Lermana 6

2. OD N, Đ i partneri d.o.o, Zagreb, Lopašićeva 6