REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 3910/19-42

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Mariu Žaji, odvj. u Splitu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 25. studenog 2024. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 9. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 87731/04 od 10. studenog 2004. g. u dijelu u kojem je iskazana kamatna stopa po odluci tuženika, a koja je označena u t. 11. 1. Ugovora i koja glasi: ''Redovna (nominalna) kamatna stopa je promjenjiva, a utvrđuje se aktom/odlukom Kreditora.''.

II.Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2., 10. b/1 Ugovora o kreditu broj 87731/04 od 10. studenog 2004. g. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi: ''Iznos kredita'' Kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 45.000,00. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita. ''Otplata kredita'' b) Rata i dospijeća 1. Kredit se otplaćuje u 180 mjesečnih rata i to u: 179 jednakih mjesečnih rata u iznosu od =356,65 CHF i jedne (preostale) mjesečne rate u iznosu od =354,33 CHF.

II.Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split, OIB: 52508873833, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici GŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.141,53 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-27,97 EUR teče od 15. lipnja 2011. g. do isplate,

-86,11 EUR teče od 15. srpnja 2011. g. do isplate,

-106,31 EUR teče od 16. kolovoza 2011. g. do isplate,

-77,14 EUR teče od 15. rujna 2011. g. do isplate,

-67,62 EUR teče od 17. listopada 2011. g. do isplate,

-68,68 EUR teče od 15. studenog 2011. g. do isplate,

-70,40 EUR teče od 15. prosinca 2011. g. do isplate,

-77,44 EUR teče od 16. siječnja 2012. g. do isplate,

-80,16 EUR teče od 15. veljače 2012. g. do isplate,

-77,91 EUR teče od 15. ožujka 2012. g. do isplate,

-77,98 EUR teče od 16. travnja 2012. g. do isplate,

-79,28 EUR teče od 15. svibnja 2012. g. do isplate,

-80,60 EUR teče od 15. lipnja 2012. g. do isplate,

-78,46 EUR teče od 16. srpnja 2012. g. do isplate,

-76,78 EUR teče od 16. kolovoza 2012. g. do isplate,

-70,83 EUR teče od 17. rujna 2012. g. do isplate,

-77,32 EUR teče od 15. listopada 2012. g. do isplate,

-78,73 EUR teče od 15. studenog 2012. g. do isplate,

-77,48 EUR teče od 17. prosinca 2012. g. do isplate,

-74,94 EUR teče od 15. siječnja 2013. g. do isplate,

-74,74 EUR teče od 15. veljače 2013. g. do isplate,

-73,22 EUR teče od 15. ožujka 2013. g. do isplate,

-79,06 EUR teče od 15. travnja 2013. g. do isplate,

-70,53 EUR teče od 15. svibnja 2013. g. do isplate,

-69,26 EUR teče od 17. lipnja 2013. g. do isplate,

-70,61 EUR teče od 15. srpnja 2013. g. do isplate,

-69,77 EUR teče od 16. kolovoza 2013. g. do isplate,

-72,23 EUR teče od 16. rujna 2013. g. do isplate,

-74,61 EUR teče od 11. listopada 2013. g. do isplate,

-933,75 EUR teče od 15. studenog 2013. g. do isplate,

-55,84 EUR teče od 15. studenog 2013. g. do isplate,

-60,52 EUR teče od 16. prosinca 2013. g. do isplate,

-53,02 EUR teče od 15. siječnja 2014. g. do isplate,

-43,22 EUR teče od 17. veljače 2014. g. do isplate,

-44,94 EUR teče od 17. ožujka 2014. g. do isplate,

-43,62 EUR teče od 15. travnja 2014. g. do isplate,

-41,68 EUR teče od 15. svibnja 2014. g. do isplate,

-41,76 EUR teče od 16. lipnja 2014. g. do isplate,

-43,29 EUR teče od 15. srpnja 2014. g. do isplate,

-44,26 EUR teče od 18. kolovoza 2014. g. do isplate,

-44,69 EUR teče od 15. rujna 2014. g. do isplate,

-45,88 EUR teče od 15. listopada 2014. g. do isplate,

-47,30 EUR teče od 17. studenog 2014. g. do isplate,

-47,58 EUR teče od 15. prosinca 2014. g. do isplate,

-92,90 EUR teče od 15. siječnja 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 16. veljače 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 16. ožujka 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 15. travnja 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 15. svibnja 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 15. lipnja 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 15. srpnja 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 17. kolovoza 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 15. rujna 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 15. listopada 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 16. studenog 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 15. prosinca 2015. g. do isplate,

-43,91 EUR teče od 11. siječnja 2016. g. do isplate,

-69,10 EUR teče od 10. veljače 2016. g. do isplate,

-67,34 EUR teče od 10. ožujka 2016. g. do isplate,

-68,07 EUR teče od 11. travnja 2016. g. do isplate,

-63,28 EUR teče od 10. svibnja 2016. g. do isplate,

-68,64 EUR teče od 10. lipnja 2016. g. do isplate,

-69,95 EUR teče od 11. srpnja 2016. g. do isplate,

-67,17 EUR teče od 10. kolovoza 2016. g. do isplate,

-65,51 EUR teče od 12. rujna 2016. g. do isplate,

-66,71 EUR teče od 10. listopada 2016. g. do isplate,

-71,03 EUR teče od 10. studenog 2016. g. do isplate,

-72,47 EUR teče od 12. prosinca 2016. g. do isplate,

-72,43 EUR teče od 16. siječnja 2017. g. do isplate,

-71,98 EUR teče od 10. veljače 2017. g. do isplate,

-68,99 EUR teče od 10. ožujka 2017. g. do isplate,

-70,51 EUR teče od 10. travnja 2017. g. do isplate,

-63,84 EUR teče od 10. svibnja 2017. g. do isplate,

-65,61 EUR teče od 10. lipnja 2017. g. do isplate,

-62,72 EUR teče od 10. srpnja 2017. g. do isplate,

-55,66 EUR teče od 10. kolovoza 2017. g. do isplate,

-54,49 EUR teče od 11. rujna 2017. g. do isplate,

-54,69 EUR teče od 10. listopada 2017. g. do isplate,

-54,04 EUR teče od 10. studenog 2017. g. do isplate,

-52,43 EUR teče od 11. prosinca 2017. g. do isplate,

-48,56 EUR teče od 10. siječnja 2018. g. do isplate,

-53,04 EUR teče od 12. veljače 2018. g. do isplate,

-48,79 EUR teče od 12. ožujka 2018. g. do isplate,

-47,07 EUR teče od 10. travnja 2018. g. do isplate,

-43,30 EUR teče od 10. svibnja 2018. g. do isplate,

-48,95 EUR teče od 11. lipnja 2018. g. do isplate,

-49,10 EUR teče od 10. srpnja 2018. g. do isplate,

-52,81 EUR teče od 10. kolovoza 2018. g. do isplate,

-58,71 EUR teče od 10. rujna 2018. g. do isplate,

-54,34 EUR teče od 10. listopada 2018. g. do isplate,

-54,05 EUR teče od 12. studenog 2018. g. do isplate,

-55,41 EUR teče od 10. prosinca 2018. g. do isplate,

-58,34 EUR teče od 10. siječnja 2019. g. do isplate,

-54,55 EUR teče od 10. veljače 2019. g. do isplate,

-55,80 EUR teče od 10. ožujka 2019. g. do isplate,

-57,41 EUR teče od 10. travnja 2019. g. do isplate,

-54,36 EUR teče od 10. svibnja 2019. g. do isplate,

-58,74 EUR teče od 10. lipnja 2019. g. do isplate,

-59,06 EUR teče od 10. srpnja 2019. g. do isplate,

-64,13 EUR teče od 10. kolovoza 2019. g. do isplate,

-63,27 EUR teče od 10. rujna 2019. g. do isplate,

-64,61 EUR teče od 10. listopada 2019. g. do isplate,

-63,18 EUR teče od 10. studenog 2019. g. do isplate,

i to po stopi:

-od 14% godišnje u periodu od 15. lipnja 2011. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 16. siječnja 2015. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.712,50 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 9. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. g. ustala tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da su stranke 10. studenog 2004. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 87731/04 temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u iznosu od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom u odredbi čl. 4. da je određena kamatna stopa u visini od 4,99% godišnje s tim da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika. Navedeno je da je dana 11. listopada 2013. g. zaključen Dodatak 1. Ugovora o kreditu kojim su stranke utvrdile ostatak glavnice kredita. Navedeno je da je odredba o jednostranom određivanju visine kamatne stope ništetna. Spomenute su odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH te je navedeno da i pored takvih odluka tuženik odbija postupiti po njima. Razlika isplaćenog po kamatnoj stopi koja je početno ugovorena i po kamatnoj stopi koja je povećavana tijekom otplatnog perioda da iznosi 13.586,10 kn. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 87731/04 od 10. studenog 2004. g. o promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženik obvezati na isplatu iznosa od 13.586,10 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da tužiteljica nema pravni interes na podnošenje tužbe jer je obveznopravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem budući da je kredit u cijelosti otplaćen 10. studenog 2019. g. Nadalje, da je ugovorena kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika valjana odredba i da nije u protivnosti s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima, jer su stranke ugovorile odredivu činidbu pa ta odredba nije ništetna niti je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava. U odnosu na pozivanje tužiteljice na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH donesene u kolektivnom sporu, da je takvo shvaćanje tužiteljice pravno neprihvatljivo i neodrživo jer donošenjem tih presuda nije otpala osnova stjecanja, a budući da se u tim predmetima radilo o zaštiti kolektivnih, a ne pojedinačnih interesa. Stoga činjenična utvrđenja iz postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu (P 1401/12) nisu od značaja za utvrđivanje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Tužiteljica da pogrešno smatra da se visina tužbenog zahtjeva treba izračunati i utvrditi za cijelo vrijeme vraćanja kredita na temelju početne kamatne stope jer bi to značilo da je zaključen Ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a to nije slučaj niti to zaključeni Ugovor može postati. Eventualna ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope ne povlači ništetnost ugovorne odredbe da je kamatna stopa promjenjiva. Ugovor o kreditu sklopljen s tužiteljicom da nije tipski Ugovor, da se o svim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je tužiteljica povodom svake obavijesti tuženika od promjeni kamatne stope nastavila uredno otplaćivati kredit po novim otplatnim planovima i povodom toga nije isticala bilo kakav prigovor tuženiku niti tražila bilo kakvo objašnjenje pa da se može smatrati i da je prešutno bila suglasna s promjenama kamatnih stopa. Osporena je visina zahtjeva jer da nije jasno kojim je računanjem tužiteljica došla do iznosa od 13.586,10 kn.

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužiteljica je u podnesku od 19. travnja 2021. g. obavijestila sud da je od dana podnošenja tužbe Vrhovni sud RH donio revizijsku odluku i u pogledu valutne klauzule koja je također ugovorena predmetnim Ugovorom, jer je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici stambeni kredit u iznosu od 45.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti odnosno ugovorena je valutna klauzula vezana za švicarski franak. Tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika postupiti u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku. Primjena valutne klauzule u švicarskom franku da je nepoštena i nedopuštena, a time i ništava, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti i stjecanje ekstra profita. Tuženik da je, s obzirom na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, bez osnove stekao ukupan iznos od 59.918,73 kn, a prema vještvu stalne sudske vještakinje Višnje Perajica. Tužiteljica da, stoga, pravovremeno odnosno prije zaključenja prethodnog postupka preinačava tužbeni zahtjev tako da je zatraženo i utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak te isplata ukupnog iznosa od 59.918,73 kn s pripadajućim kamatama.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen podneskom od 5. studenog 2024. g. te je tužiteljica, osim utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zatražila i isplatu iznosa od 7.141,53 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosnom prava vlasništva broj 87731/04 od 10. studenog 2004. g., Dodatka broj 1. od 11. listopada 2013. g. Ugovoru o kreditu broj 87731/04, izvatka iz sudskog registra za tuženika, inicijalnog otplatnog plana, otplatnog plana, pregleda uplata i izvoda po kreditu za predmetni kredit i privatno naručenih financijsko- knjigovodstvenih vještačenja: stalnog sudskog vještaka Mate Zeljka od 24. svibnja 2019. g. i stalne sudske vještakinje Višnje Perajica od 10. ožujka 2021. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Anti Mrčeli koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 1. veljače 2024. g. i pisanu dopunu od 17. rujna 2024. g.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi i to odredbe koja sadrži ovlaštenje tuženika jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu broj 87731/04 od 10. studenog 2004. g. i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz čl. 2. i 10. b) Ugovora te zahtjev za isplatu iznosa od 7.141,53 EUR s pripadajućim kamatama radi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

Među strankama, naime, nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 10. studenog 2004. g. sklopljen Ugovor kreditu na iznos od 45.000,00 CHF s rokom otplate od 180 mjeseci, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 356,65 CHF (179 rata) i jedne rate od 354,33 CHF, obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika na dan ispunjenja obveze. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorile početnu-nominalnu ugovornu kamatnu stopu od 4,99 % godišnje te da je odredbom čl. 11. određeno da je redovna kamatna stopa promjenjiva i da se utvrđuje aktom/odlukom kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 10. studenog 2019. g. u cijelosti otplatila kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 10. studenim 2019. g. kada je tužiteljica uplatila zadnji anuitet).

Istaknut je i prigovor zastare.

Tužiteljica se pozvala na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 7) Societe- Generale Splitska banka d.d., u ovoj parnici tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljicom, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredba čl. 11. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom/odlukom Kreditora ništava jer se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja ne proizvodi pravne učinke, te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

To, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad 4,99%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koja je ništetna.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koje se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužiteljica se pravilno pozvala na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužiteljica bila onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su i odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 45.000,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za CHF važećim na dan ispunjenja obveze ništetne, radi čega je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II., te je tužiteljica stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Anti Mrčeli na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

U pisanom nalazu i mišljenju od 1. veljače 2024. g. izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, vještak je naveo da je prema prvom otplatnom planu tužiteljica prvi anuitet trebala platiti 10. prosinca 2004. g. te da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 10. prosinca 2019. g., pa da je utuženo razdoblje od 10. prosinca 2004. g. do 10. studenog 2019. g., iz čega je jasno da je vještak omaškom naveo da je kredit u cijelosti otplaćen 10. prosinca 2019. g. jer se radi o mjesecu studenom.

Nadalje, nakon što je izradio tablični pregled razlike anuiteta iskazanih u kn i EUR za promatrani period, vještak je u tekstualnom dijelu nalaza i mišljenja naveo da je prikazao:

-iznose anuiteta u CHF i kn koji su plaćeni tuženiku,

-iznose anuiteta u CHF i kn koji su trebali biti plaćeni tuženiku u predmetnom razdoblju, sve na temelju Ugovora o kreditu,

-razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje,

-u stupcu 11 razlike anuiteta iskazanih u kn u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika,

-u stupcu 11 a razlike anuiteta iskazanih u kn u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj platio manje tuženiku,

-u stupcu 11 b razlike anuiteta iskazanih u kn u koje su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata, glavnice i tečajnih razlika, koje razlike da je iz stupaca 11 i 11 a kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženiku i

-stupcu 11 c preostale nepodmirene razlike anuiteta u EUR po fiksnom tečaju za konverziju.

U mišljenju je naveo da je u tablici iskazao razlike anuiteta iskazanih u kn za razdoblje od 10. prosinca 2004. g. do 10. studenog 2019. g. u ukupnom iznosu od 60.952,42 kn, odnosno 8.089,78 EUR.

Tužiteljica u odnosu na pisani nalaz i mišljenje nije imala prigovora, a tuženik je u podnesku od 25. lipnja 2024. g. naveo da je matematički točan i ispravan izračun vještaka do dana prijevremenog smanjenja glavnice, odnosno do uplate u glavni dug koji je izvršen 11. listopada 2013. g., što da je regulirano Dodatkom od 11. listopada 2013. g. Ugovora o kreditu, ali da je vještak pogrešno u izračunu naveo da je tužiteljica za smanjenje glavnice uplatila 5.771,06 CHF (tablica broj 1. red 108.) jer da je tužiteljica stvarno uplatila 5.656,79 CHF, što da proizlazi iz odredbe čl. I. Dodatka broj 1. od 11. listopada 2013. g. Ugovora o kreditu. Osim toga, da je vještak pogrešno izračunao iznos anuiteta u početnom otplatnom planu nakon dana izvršenja prijevremenog smanjenja glavnice (na ostatak nedospjele glavnice u početnom otplatnom planu koja je iznosila 16.713,69 CHF). Naime, da je 265,93 CHF ispravan iznos anuiteta u početnom otplatnom planu nakon prijevremenog smanjenja glavnice, a ne 246,10 CHF, kako je pogrešno naveo vještak. U prilogu je dostavio početni otplatni plan nakon prijevremenog zatvaranja glavnice, kao i izračun tuženika.

Očito smatrajući da se radi o nedostacima u nalazu i mišljenju koji se mogu otkloniti, sud je (odnosno sutkinja ranije zadužena za predmet), postupajući u skladu s odredbom čl. 261. st. 2. ZPP-a, odlučio obnoviti vještačenje s istim vještakom koji je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 17. rujna 2024. g., očitujući se o prigovorima tuženika naveo:

-da je iz točke I. Dodatka broj 1. od 11. listopada 2013. g. Ugovora o kreditu vidljivo je da je tužiteljica 11. listopada 2013. g. uplatila iznos glavnice od 5.656,79 CHF u svrhu prijevremene djelomične podmire navedenog kredita te iznos od 118,08 CHF na ime ugovornih kamata, odnosno ukupan iznos od 5.771,06 CHF. Stoga da nije utemeljen odnosno da je nepotpun navod tuženika da je tužiteljica platila samo dio glavnice kredita u iznosu od 5.656,79 EUR (koji iznos glavnice u cjelokupnom otplatnom planu iznosi 5.652,98 CHF iz čega proizlazi da navedeni iznosi nisu usklađeni), jer je tuženik zanemario iznos ugovornih kamata od 118,08 CHF. Ponovio je da je tužiteljica tuženiku platila ukupni iznos od 5.771,06 CHF po osnovi prijevremene otplate dijela navedenog kredita,

-u odnosu na navod tuženika da je pogrešan izračun iznosa anuiteta u početnom otplatnom planu nakon dana izvršenja prijevremenog smanjenja glavnice (na ostatak nedospjele glavnice u početnom otplatnom planu koja je iznosila 16.713,69 CHF) naveo je da je iznose anuiteta iskazane u početnom otplatnom planu nakon prijevremenog smanjenja glavnice kredita izračunao prema podacima (anuitetima i odnosima ) tuženika iz spomenutog cjelovitog otplatnog plana, a budući da tuženik ni u tijeku postupka niti u tijeku provođenja vještačenja nije dostavio u spis svoj obračun anuiteta u početnom otplatnom planu nakon prijevremene otplate glavnice što da je učinio tek uz podnesak od 25. lipnja 2024. g. Izrazio je i svoje mišljenje da je izračun iz pisanog nalaza i mišljenja realan jer da polazi od anuiteta i odnosa koji su iskazani u spomenutom cjelokupnom otplatnom planu tuženika. Nadalje, da nije u mogućnosti iskontrolirati pravilnost dostavljenog obračuna anuiteta u početnom otplatnom planu nakon prijevremene otplate glavnice kredita jer mu za to nedostaju podaci i jer nije vidljivo po kojoj su formuli izračunati anuiteti. Svejedno, izradio je, postupajući po nalogu suda, novu tablicu u kojoj je prikazao:

-u stupcima 3. i 6. iznose anuiteta u CHF i kn koji su plaćeni tuženiku,

-u stupcima 7. i 9. iznose anuiteta u CHF i kn koji su trebali biti plaćeni tuženiku u predmetnom razdoblju, sve na temelju predmetnog Ugovora o kreditu,

-u stupcu 10. razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike da predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje,

-u stupcu 11. razlike anuiteta iskazanih u kn, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika,

-u stupcu 11. a razlike anuiteta iskazanih u kn, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj manje platio manje tuženiku,

-u stupcu 11. b razlike anuiteta iskazanih u kn, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je iz stupaca 11. i 11. a kompenzirao odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženiku,

-u stupcu 11. c preostale nepodmirene razlike anuiteta u EUR po fiksnom tečaju za konverziju.

-u završnom mišljenju da je za razdoblje od 10. prosinca 2004. g. do 11. studenog 2019. g. odnosno do dana otplate kredita u cijelosti ukupan iznos na ime razlika ugovornih kamata i tečaja 53.807,82 kn (stupac 11. b) odnosno 7.141,53 EUR (stupac 11. c).

Tužiteljica je tužbeni zahtjev uredila u svom podnesku od 5. studenog 2024. g. u skladu sa završnim mišljenjem vještaka iz pisane dopune nalaza i mišljenja jer je zatražila isplatu iznosa od 7.141,53 EUR s pripadajućim kamatama.

Taj iznos predstavlja razliku iz stupca 11 b izraženu u EUR, a radi se o razlici između iznosa koji je tužiteljica više platila radi toga što je kamatna stopa i tečaj CHF bio viši od početno ugovorenih i iznosa koji je manje platila jer je kamatna stopa i tečaj CHF bio manji od početno ugovorenih.

I bez obzira prihvaća li ovaj sud da je iznos koji je tužiteljica više platila radi porasta tečaja za CHF i kamatne stope od početno ugovorenih potrebno umanjivati za iznos koji je tužiteljica manje platila radi nižeg tečaja i niže kamate, tužiteljica je tako odlučila i time je dovela do toga da tuženik, a kako je naveo na ročištu od 25. studenog 2025. g.: više nema primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje te više ne osporava visinu zahtjeva.

To, nadalje, znači da je tužiteljici na ime preplate radi plaćanja anuiteta radi ugovaranja ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti u CHF trebalo priznati zatraženi iznos od 7.141,53 EUR.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu primjenom tečaja CHF koji se razlikuje od početnog i primjenom promijenjene kamatne stope koje se razlikuje od početno ugovorene znajući da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su time i ništetne pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos više naplaćenog pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, s tim da tuženik nije imao primjedbi ni u odnosu na zatraženi tijek zatezne kamate.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je ocijeniti da su u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te preinaka tužbe iz podneska od 19. travnja 2021. g. sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti i u odnosu na valutnu klauzulu u CHF podneseni unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te nakon 1. siječnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, a posebno u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, radi čega je sud odlučio kao u izreci.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu radi čega je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova kojima je bila izložena tužiteljica.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 19. travnja 2021. g. i 7. studenog 2024. g. i zastupanja na ročištima od 6. prosinca 2023. g. i 25. studenog 2025. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 15. srpnja 2024. g. od 25 bodova.

Ukupan broj bodova od 525 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.050,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.712,50 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki IV. izreke rješenja.

Tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 22. srpnja 2021. g. i 27. ožujka 2023. g. jer sud smatra da taj trošak nije bio potreban radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici nije priznat ni trošak sastava podneska od 20. ožujka 2024. g. jer se taj podnesak ne nalazi u spisu, a ukoliko je omaškom naveden pogrešan datum te ukoliko je riječ o podnesku od 4. ožujka 2024. g. i tu je radnju sud ocijenio na isti način: nepotrebnom u smislu citirane odredbe ZPP-a.

U Splitu, 9. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).