Poslovni broj: P-1233/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužiteljice PD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Metelko, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 11.12.2025., dana 09. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PD isplati iznos 8.919,04 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PD isplati iznos 1.240,93 EUR, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PD isplati iznos 3.965,89 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos 1.240,93 EUR (točka II. izreke) teku od 30.09.2015. do isplate.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Addiko bank d.d. prema tužiteljici PD u iznosu 725,09 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

VI. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 016-1893/2005 od 12.09.2005., koja u dijelu čl. 8. glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PD isplati iznos 680,44 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10.08.2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

VIII. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužiteljici PD naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 4.900,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.06.2023. tužiteljica PD zatražila je donošenje presude kojom bi se tuženiku Addiko bank d.d. naložilo da joj isplati 10.000,00 EUR (preplata anuiteta do konverzije) i 4.000,00 EUR (razlika glavnice) sve sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime potpune restitucije zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu od 12.09.2005. Ujedno je zatražila utvrđenje ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita uz daljnjih zahtjev za isplatu 680,44 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na ime onoga što je platila na temelju te ugovorne odredbe.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Addiko bank d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare, kao i prigovora radi prebijanja u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 22.06.2025. (str. 571-573 spisa) snizila novčani iznos kojeg potražuje po osnovi preplate do konverzije i to sa dotadašnjih 10.000,00 EUR na sada 8.919,04 EUR, kao i iznos kojeg potražuje po osnovi razlike glavnice sa dotadašnjih 4.000,00 EUR na sada 1.240,93 EUR.

4. U provedenom postupku pročitani su Obavijest o privremenom zatvaranju od 06.08.2021. (str. 6 spisa), Ugovor o kreditu od 12.09.2005. (str. 13-57 spisa), Aneks od 03.02.2016. (str. 58-63 spisa), Otplatni plan (str. 12 spisa), Promet po kreditu (str. 8-10 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 547-563 spisa) te je saslušana tužiteljica (str. 542-543 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet parnice su tužiteljičini zahtjevi za isplatu 10.159,97 EUR na ime potpune restitucije uslijed ništetne ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kao i za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz daljnjih zahtjev za isplatu 680,44 EUR na ime onog što je platila temeljem te ugovorne odredbe.

7. U postupku nije sporno:

− da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljicom kao korisnicom kredita sklopio Ugovor o kreditu od 12.09.2005.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF);

− da je tuženik tužiteljici isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužiteljica mu ga je onda počela otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF;

− da su tužiteljica i tuženik 03.02.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Aneks navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega je li ugovorna odredba osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i je li nastupila zastara tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva u pogledu valutne klauzule. Posebno je sporno ima li tužiteljica, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule. Sporna je i osnovanost istaknutog prigovora radi prebijanja.

O ništetnosti valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) u potrošačkim ugovorima o kreditu bila je predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Addiko bank d.d. (pod ranijom tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.).

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 12.09.2005. (str. 13-57 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 110.000,00 CHF po srednjem tečaju banke na dan isplate (čl. 2.), uz rok otplate 20 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 3.), s time da se radilo o kreditu za kupnju nekretnine (čl. 2.).

12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF.

13. Iz iskaza tužiteljice (str. 542-543 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivala na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje stana u [adresa], za osobne potrebe, s time da je inače živjela u [adresa] ali joj je suprug bio iz [adresa] pa su dolje kupili stan kako bi uvijek tamo mogli otići budući da nisu uvijek mogli boraviti u kući njegovih roditelja. Nadalje, da je uzela kredit u CHF jer joj je on bio najpovoljniji, a nije joj ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF, već joj je rečeno da se radi o stabilnoj valuti.

14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužiteljice sud utvrđuje da je tužiteljica u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u rujnu 2005. sa tuženikom sklopila predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

14.1. U odnosu na ovjerenu Izjavu PDČ od 24.08.2020. koju je tuženik dostavio u spis, valja istaknuti da iz njenog sadržaja proizlazi da je PDČ u spornom periodu bila na radnom mjestu Regionalnog managera za poslovanje s građanstvom, a sadržajem dane Izjave objašnjava se poslovna politika banke u pogledu ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Takvo postupanje banke je već raspravljeno u pravomoćno okončanom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, dok se u ovoj parnici utvrđuje pojedinačno postupanje banke u odnosu na konkretnog potrošača (tužiteljicu) te je upravo u tom pogledu proveden dokazni postupak i utvrđeno da tužiteljica od strane tuženika kao banke bila obaviještena o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF.

14.2. U odnosu na razne novinske i druge stručne članke, letke i brošure koje je tuženik dostavio u spis na okolnost da je tužiteljica bila informirana o rizicima valute CHF, valja istaknuti kako tuženik ničim nije dokazao da je tužiteljicu prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu konkretno upoznao sa sadržajem tih članaka i brošura.

15. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da je ugovorna odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF ništetna.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 12.09.2005. koji je bio sklopljen između tužiteljice i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka.

O provedenoj konverziji

17. Aneksom od 03.02.2016. (str. 58-62 spisa) tužiteljica i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015.

18. Na taj način položaj tužiteljice se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazila da je od početka kod iste banke podigla odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate.

18.1. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužiteljica do tada platila radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR).

18.2. Razliku između anuiteta koje je tužiteljica do datuma konverzije (30.09.2015.) faktično platia prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćala prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao novi otplatni plan, stranke su sklopljenim Aneksom utvrdile kao manjak kojeg je tužiteljica dužna dodatno podmiriti tuženiku.

18.3. Sklopljenim Aneksom je ujedno utvrđeno koliko na dan konverzije (30.09.2015.) iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli u EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

18.4. U tužiteljičinom slučaju predmetnim Aneksom, a u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, utvrđeno je da dan 30.09.2015. postoji preplata u iznosu 11.429,68 HRK, dok nedospjela i neotplaćena glavnica kredita iznosi 46.926,48 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s time da će se navedena preplata iskoristiti za podmirenje budućih anuiteta koji dospijevaju nakon konverzije.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Aneks o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U- I-3685/2015 od 04.04.2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos- 1/2019-36 od 04.03.2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Aneksa o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Aneks od 08.01.2006. kojim su tužitelj i tuženik izvršili konverziju je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Aneks o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da tužiteljica u ovoj parnici niti nije osporavala pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog aneksa o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

26.1. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

26.2. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14.06.2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

26.3. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

26.4. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

26.5. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

27. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo.

28. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, P), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

29. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

30. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

30.1. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, P).

31. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužiteljica u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazila da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njoj nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

32. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužiteljice.

33. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljičin restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 13.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

34. Stoga tužiteljica ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

a) Preplaćeni anuiteti do 30.09.2015.

35. U postupku nije sporno da je tužiteljica od početka otplate kredita 2005. godine pa do konverzije 30.09.2015. otplaćivala navedeni kredit i plaćala anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužiteljica tuženiku vršila plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

35.1. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužiteljica ima pravo da joj tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

36. Aneksom od 03.02.2016. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do 30.09.2015. preplaćeno 11.429,68 HRK (1.516,98 EUR), što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužiteljica faktično plaćala po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

36.1. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužiteljica ima pravo ne samo da joj se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvarila kroz konverziju), već ima pravo da joj se vrate svi iznosi do razine onog što bi platila da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30.09.2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem joj je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužiteljica ima pravo da joj tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

37. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužiteljica do dana konverzije preplatila zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

37.1. Vještak je sačinio pisani nalaz od 29.05.2025. (str. 547-563 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu.

38. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljica od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30.09.2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platila 8.919,04 EUR više od onoga što bi mu bila dužna platiti da su joj se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem joj je kredit isplaćen.

38.1. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije (30.09.2015.), iznose ukupno 2.757,91 EUR.

39. Stoga sud utvrđuje da je tužiteljica zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platila 8.919,04 EUR više od onoga što mu je bila dužna platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 2.757,91 EUR.

40. Od navedenoga, tužiteljica je kroz konverziju namirena za 1.516,98 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

40.1. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

40.2. U skladu sa tom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

40.3. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu (točka 5.a. mišljenja vještaka).

40.4. Polazeći od toga da obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30.09.2015. iznose 2.757,91 EUR, dok je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 1.516,98 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namiren dio tužiteljičinog potraživanja zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30.09.2015. u iznosu 1.516,98 EUR.

41. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužiteljica ima pravo da joj tuženik vrati 8.919,04 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. do isplate, kao i 1.240,93 EUR na ime obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015.

41.1. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 8.919,04 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. iznose 2.757,91 EUR, pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (1.516,98 EUR) namirene samo djelomično zatezne kamate u tom iznosu, zbog čega preostalo potraživanje tužiteljice po osnovi stvarne preplate iznosi 8.919,04 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. te dio obračunatih zateznih kamata koje su dospjele do 30.09.2015. u iznosu 1.240,93 EUR (ostatak je namiren uračunavanjem).

42. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke.

42.1. S druge strane tužiteljica nema pravo tražiti daljnju zateznu kamatu na 1.240,93 EUR jer se radi o obračunatoj zateznoj kamati čija glavnica nije podmirena, zbog čega se zatezne kamate nisu osamostalile pa se ne mogu uglavničiti, već se mogu jedino obračunati i izraziti u apsolutnom iznosu. Stoga je pod točkom IV. izreke odbijen tužbeni zahtjev za dosuđivanje daljnjih zateznih kamata na iznos 1.240,93 EUR od 30.09.2015. do isplate.

b) Razlika neotplaćene glavnice

43. Aneksom od 03.02.2016. tužiteljica i tuženik su u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 utvrdili da na dan 30.09.2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 46.926,28 EUR odnosno 358.461,97 HRK, što dakle predstavlja preostalu neotplaćenu glavnicu ako bi se uzelo da se od početka otplate radilo o odgovarajućem kreditu sa valutnom klauzulom u EUR. Tužiteljica i tuženik su Aneksom ugovorili da tužiteljica nastavi otplaćivati tu preostalu glavnicu u novim anuitetima sa valutnom klauzulom u EUR, sukladno novom otplatnom planu.

44. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud je utvrdio da bi primjenom početnog tečaja CHF (po kojem je kredit isplaćen) neotplaćena glavnica na dan 30.09.2015. iznosila 328.580,99 HRK.

45. Prema tome, postoji razlika između iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po prisilnim odredbama ZID ZKP/15 (358.461,97 HRK) i iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po početnom tečaju CHF po kojem je tužiteljici isplaćen kredit (328.580,99 HRK) – i to razlika u iznosu 29.880,98HRK odnosno 3.965,89 EUR.

46. Slijedom navedenoga, uslijed primjene prisilnih odredbi ZID ZPK/15 tužiteljica je prilikom konverzije mogla pristati jedino na veći iznos preostale glavnice, koji međutim ne odgovara stvarnom iznosu preostale glavnice na dan 30.09.2015. do kojeg se dođe kada se od primjene izuzme ništetna valutna klauzula i za cijelo vrijeme otplate uzme u obzir jedino početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen tužiteljici.

47. Time je unatoč provedenoj konverziji tužiteljičina obveza otplate kredita prema tuženiku za 3.968,89 EUR veća od onoga što je tužiteljica u trenutku konverzije bila dužna otplatiti tuženiku primjenom izuzeća ništetne valutne klauzule.

48. Navedeno nije u skladu sa temeljnim pravom potrošača na potpunu restituciju u slučaju nepoštenih ugovornih odredbi. Naime potrošaču je – usprkos naknadnoj zakonskoj intervenciji u njihov ugovorni odnos – zajamčeno vraćanje u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, a čime se ujedno osigurava da trgovac ne ostvari i ne zadrži amabaš nikakvu korist od nametanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi potrošaču (odluka Suda EU C-118/2017, P). Samo se na taj način postiže stvarna ravnoteža između trgovca i potrošača koja je bila narušena nametanjem nepoštene ugovorne odredbe, a trgovca se odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi ubuduće, što je od iznimne važnosti za sustav zaštite potrošača (odluke suda EU C- 421/2014, Banco Primus; C-169/2014, ČD i Abril Č; C-154/2015, C-307/2015, C-308/2015, KD i dr.).

49. U kontekstu svega navedenoga neotplaćena glavnica utvrđena u većem iznosu od stvarnog, bez obzira što se temelji na valjanom sporazumu o konverziji (po prisilnim odredbama ZID ZPK/15), za banku ne predstavlja ništa drugo nego korist od ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa banka tu korist nije ovlaštena zadržati već ju je dužna naknaditi potrošaču.

49.1. Budući da je sporazum o konverziji valjan, sporna razlika glavnice od datuma 30.09.2015. predstavlja tražbinu banke prema potrošaču, pa samim time od tog dana ulazi u imovinu banke.

50. S obzirom na navedeno tuženik je u svrhu potpune restitucije zbog ništetne valutne klauzule tužiteljici dužan isplatiti i daljnjih 3.965,89 EUR sa zateznim kamatama od 01.10.2015., pa je u tom dijelu valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom III. izreke.

c) Tuženikov prigovor radi prebijanja

51. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo procesni prigovor radi prebijanja u iznosu 725,09 EUR.

52. Navedeni prigovor radi prebijanja istaknut je u pogledu tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno tuženikovog potraživanja prema tužiteljici po osnovi manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog.

53. Na temelju prihvaćenog nalaza vještaka utvrđeno je da je tužiteljica prilikom otplate anuiteta u razdoblju od 2005. do 2008. godine tuženiku platila 728,86 EUR manje od onog što bi mu bila dužna platiti ukoliko bi se anuiteti za cijelo vrijeme otplate računali po početnom tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen tužiteljici.

54. Međutim ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužiteljici kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

55. Iz prethodno izloženih razloga sud utvrđuje da tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan odnosno da ne postoji njegovo potraživanje prema tužiteljici zbog manje plaćenih anuiteta u ukupnom iznosu 725,09 EUR.

56. No sve i da postoji navedeno tuženikovo potraživanje prema tužiteljici, tužiteljica je u odnosu na njega istaknula prigovor zastare koji bi bio osnovan. Naime, od dospijeća svakog pojedinog anuiteta kojeg je tužiteljica platila manje (tijekom 2005., 2006., 2007. i 2008. godine) pa do isticanja prigovora radi prebijanja u odgovoru na tužbu u ovom predmetu (18.07.2024.) protekao trogodišnji zastarni rok koji se sukladno čl. 226. ZOO primjenjuje na anuitete. Pritom valja napomenuti da se u konkretnom slučaju radi o procesnom prigovoru radi prebijanja, pa u svakom slučaju nema mjesta eventualnoj primjeni pravila iz čl. 198. ZOO (Rev-x 966/2015 od 23.09.2020.).

57. Slijedom navedenoga tuženikov prigovor radi prebijanja nije mogao biti prihvaćen pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke ove presude.

O naknadi za prijevremenu otplatu kredita

58. Člankom 8. Ugovora o kreditu od 12.09.2005. (str. 17 spisa) bilo je predviđeno da tužiteljica kao korisnica kredita može vratiti kredit i prije isteka ugovorenog roka otplate te da je u tom slučaju dužna tuženiku kao banci platiti naknadu u visini utvrđenoj aktom banke.

59. Nije sporno da je tužiteljica predmetni kredit prijevremeno otplatila, i to 11.08.2021. (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka).

60. Po čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005; dalje: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.), s time da je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.), dok u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.).

61. U skladu sa citiranim odredbama korisnik kredita je banci dužan naknaditi štetu samo ako ju je banka pretrpjela, a banka ne može korisniku zaračunati kamate od dana prijevremene otplate do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

62. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremeneisplate (Rev-112/2018 od 09.03.2022., Rev-1020/2021 od 04.10.2022., Rev-659/2022 od 14.06.2022.).

63. Tuženik u tijeku ove parnice, osim uopćenih navoda u tom pogledu, nije obrazložio koje objektivne i konkretne troškove je pretrpio zbog prijevremene otplate kredita od strane tužiteljice, niti je obrazložio visinu naplaćene naknade u odnosu na te troškove. Sud nije prihvatio tuženikov prijedlog za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete zbog prijevremene otplate kredita jer tuženiku spis nije dostavio nikakvu dokumentaciju temeljem koje bi se provelo to vještačenje, niti je predložio pribavljanje te dokumentacije.

64. Stoga je opravdano za zaključiti da konkretna pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

65. Budući da je navedeno protivno kogentnoj zakonskoj odredbi iz čl. 1024. st. 4. ZOO, u skladu sa čl. 322. st. 1. ZOO radi se o ništetnoj ugovornoj odredbi (Rev- 112/2018 od 09.03.2022., Rev-1020/2021 od 04.10.2022.).

66. Stoga je tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, pa je odlučeno kao pod točkom VII. izreke.

67. Tuženik je tužiteljici na temelju čl. 323. ZOO dužan vratiti ono što je primio na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

68. Sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 29.05.2025. utvrđuje da je tužiteljica dana 11.08.2021. tuženiku platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu 680,44 EUR, pa je stoga tužbeni zahtjev i u tom dijelu valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom VIII. izreke ove presude.

69. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO, pri čemu je do 31.12.2022. referentna stopa bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

70. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi troškove postupka. Tužiteljicu je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 625,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 04.09.2023., 06.08.2024. i 23.06.2025. – po 625,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 18.12.2024., 19.02.2025. i 11.12.2025. – po 625,00 EUR (Tbr. 9/1);

- zastupanje na ročištu za objavu presude – 125,00 EUR (Tbr. 9/3);

- predujam financijskog vještačenja – 400,00 EUR;

što ukupno iznosi 4.900,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), pa je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke, dok tužiteljici u skladu sa čl. 155. st. 1. ZPP nije priznat trošak podnesaka od 29.10.2024., 20.12.2024., 17.01.2025. i 16.07.2025. jer se radilo o ponavljanju navoda koji su već izneseni.

U Zagrebu 09. siječnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnik Igor Metelko;

2. odvjetnik Krešimir Ćurković.