Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: Pr-104/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Ludbregu, protiv tuženika Autobusni prijevoz d.o.o. za prijevoz, usluge, trgovinu i putničku agenciju, OIB: 15263066301, Gospodarska 56, Varaždin, zastupanog po punomoćniku BV, dipl.iur., zaposleniku tuženika, radi isplate razlike plaće, nakon provedene glavne rasprave, zaključene 8. siječnja 2025., u prisutnosti tužiteljice, zakonske zastupnice tuženika i punomoćnika stranaka, 9. siječnja 2026. kao dana donošenja i objave presude javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Autobusni prijevoz d.o.o. za prijevoz, usluge, trgovinu i putničku agenciju, OIB: 15263066301, Gospodarska 56, Varaždin da tužiteljici OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa osnova razlike plaće isplati ukupan bruto iznos od 13.117,84 EUR (trinaest tisuća sto sedamnaest eura i osamdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče;

- na iznos od 180,33 EUR sa kamatom tekućom od 16.03.2020. pa do isplate,

- na iznos od 941,45 EUR sa kamatom tekućom od 16.04.2020. pa do isplate,

- na iznos od 817,02 EUR sa kamatom tekućom od 16.05.2020. pa do isplate,

- na iznos od 817,02 EUR sa kamatom tekućom od 16.06.2020. pa do isplate,

- na iznos od 817,02 EUR sa kamatom tekućom od 16.07.2020. pa do isplate,

- na iznos od 817,02 EUR sa kamatom tekućom od 16.08.2020. pa do isplate,

- na iznos od 817,02 EUR sa kamatom tekućom od 16.09.2020. pa do isplate,

- na iznos od 591,60 EUR sa kamatom tekućom od 16.10.2020. pa do isplate,

- na iznos od 714,55 EUR sa kamatom tekućom od 16.11.2020. pa do isplate,

- na iznos od 591,60 EUR sa kamatom tekućom od 16.12.2020. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.01.2021. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.02.2021. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.03.2021. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.04.2021. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.05.2021. pa do isplate,

- na iznos od 504,69 EUR sa kamatom tekućom od 16.06.2021. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.07.2021. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.08.2021. pa do isplate,

- na iznos od 455,44 EUR sa kamatom tekućom od 16.09.2021. pa do isplate,

- na iznos od 264,01 EUR sa kamatom tekućom od 16.10.2021. pa do isplate,

- na iznos od 264,01 EUR sa kamatom tekućom od 16.11.2021. pa do isplate,

- na iznos od 264,01 EUR sa kamatom tekućom od 16.12.2021. pa do isplate,

- na iznos od 280,94 EUR sa kamatom tekućom od 16.01.2022. pa do isplate,

- na iznos od 264,01 EUR sa kamatom tekućom od 16.02.2022. pa do isplate,

- na iznos od 264,01 EUR sa kamatom tekućom od 16.03.2022. pa do isplate,

- na iznos od 264,01 EUR sa kamatom tekućom od 16.04.2022. pa do isplate,

izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana,

II. Nalaže se tuženiku da Autobusni prijevoz d.o.o. za prijevoz, usluge, trgovinu i putničku agenciju, OIB: 15263066301, Gospodarska 56, 42000 Varaždin da tužiteljici OV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] nadoknadi prouzročeni joj parnični trošak u iznosu od 700,00 EUR (sedamsto EUR), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 9. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate razlike plaće. U tužbi navodi da je kod tuženika bila u radnom odnosu temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9.5.2016., kojim ugovorom su zamijenjeni dotadašnji Ugovori i Aneksi te kojim su stranke jedinstveno regulirale radni odnos, počevši od dana sklapanja istog, i to na radnom mjestu referenta općih i kadrovskih pitanja. Dana 31.7.2024. radni odnos prestaje temeljem Otkaza ugovora o radu od 28.6.2024. od strane tužiteljice, kao radnika. Sukladno čl. 2. toč. 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9.5.2016. osnovna mjesečna bruto plaća tužiteljice bila je ugovorena u iznosu od 11.155,86 kuna/1.480,64 EUR. Međutim, prema dostavljenim obračunima isplaćene plaće proizlazi kako je tuženik u razdoblju od 1.2.2020. pa do 31.3.2022. tužiteljici isplaćivao plaću manju od ugovorene. Prema čl. 15. Zakona o radu, ugovor o radu mora biti sklopljen u pisanom obliku, a podatak o plaći je bitan sastojak Ugovora o radu. Obzirom je ugovor o radu dvostrano obvezni pravni posao (čl. 7. Zakona o radu), za promjenu bitnih sastojaka ugovora potrebna je suglasnost oba dvije ugovorne strane, dakle i radnika i poslodavca. U konkretnom slučaju, poslodavac je bez pristanka radnika, izmijenio bitan sastojak ugovora o radu, odnosno isplaćivao je radniku manju plaću od ugovorene, a da o tome nije postojao konsenzus stranaka u vidu sklopljenog Aneksa ugovora o radu. Naime, tuženik je neosnovano Odlukom direktora od 14. travnja 2020. umanjio plaću tužiteljici i odredio je u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske u svrhu očuvanja radnih mjesta, a kojom odlukom tuženik nikako nije mogao izmijeniti Ugovor o radu, kao dvostrano obvezni ugovor. Navedeno proizlazi i iz tumačenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike RH od 4. siječnja 2023. koje govori da potpora služi poslodavcima za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima za koje je isplaćena potpora. Poslodavac je u obvezi isplatiti ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću sukladno ugovoru o radu. Također je stav Ministarstva da sama činjenica korištenja potpore od strane poslodavca ne zahtjeva izmjenu ugovora o radu, u smislu da visina plaće bude ista kao i visina potpore. Ujedno se podsjeća da je ugovor o radu dvostrano obvezan ugovor za čiji je nastanak/izmjenu potreban pristanak obje ugovorne strane, što podrazumijeva da je radnik potpuno samostalan i slobodan u donošenju odluke o tome želi li prihvatiti izmijenjeni ugovor o radu. Zaključno, u okolnostima epidemije Covid-19 za poslodavca i dalje postoji dužnost ispunjavanja obveza prema radnicima u skladu sa Zakonom o radu, odnosno dužnost primjene svih zakona i propisa, kao i u redovitim uvjetima, a to se odnosi i na način utvrđivanja i isplate plaća. Prema dostavljenim obračunima isplaćene plaće proizlazi da je u razdoblju od veljače 2020. pa do ožujka 2022. godine razlika između ugovorene i stvarno isplaćene bruto plaće iznosila 98.836,65 kn/ 13.117,84 EUR. Stoga tužiteljica podnosi ovu tužbu kojom od tuženika potražuje isplatu navedenog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te predlaže da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnov i visinu tražbine u tužbi i tužbenom zahtjevu. Tužiteljica iskrivljuje činjenice navodeći da je bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9.5.2016. na radnom mjestu referenta općih i kadrovskih pitanja, što nije točno. Tužiteljica je zasnovala radni odnos kod tuženika 1.4.2015. što je razvidno iz Obavijesti o prenošenju Ugovora o radu od 16.3.2015. iz koje je razvidno da njen Ugovor o radu od ranijeg poslodavca Autobusni promet d.d. „u stečaju“ prelazi na tuženika, a iz tog prenesenog ugovora vidi se da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika na poslovima radnog mjesta voditelja općih pravnih poslova. Tuženik smatra da nije korektno zaobilaženje ove činjenice jer je navedenu obavijest o prenošenju ugovora o radu kao pravni akt izradila upravo tužiteljica u okviru djelokruga svog rada, a kojeg je sastavila i za sve ostale radnike čiji su ugovori o radu preneseni na tuženika. Nastavno, ne može se izbjeći dojam da tužiteljica nije pravno neuka osoba koja ne bi bila upoznata s osnovom po kojoj su njoj kao i svim ostalim radnicima obračunate i isplaćivane plaće u utuženom periodu za vrijeme trajanja korona krize. Čak i u članku 1. toč. 4. Ugovora o radu kojeg je priložila uz tužbu vidljivo je da djelokrug njenog rada, među inim, obuhvaća i pripremu raznih odluka pravne naravi, a iz aneksa tom ugovoru o radu isto priloženog uz tužbu, vidljivo je da je Ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom kao pravnicom. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik bez njenog pristanka izmijenio bitan sastojak ugovora o radu odnosno da joj je isplaćivao manju plaću od ugovorene a da o tome nije postojao konsenzus stranaka u vidu sklopljenog aneksa ugovora o radu, te da joj je tuženik neosnovano Odlukom od 14. travnja 2020. g. umanjio plaću i odredio je u visini potpora koje je tuženik dobio od RH u svrhu očuvanja radnih mjesta, a da tom odlukom tuženik nikako nije mogao izmijeniti Ugovor o radu, kao dvostrano obvezni ugovor. Nije sporan iznos plaće koji je tužiteljici utvrđen ugovorom o radu. Sporno je da li je taj ugovorom utvrđeni iznos u konkretnom slučaju valjana osnova za njeno novčano potraživanje. Sporna i odlučna činjenica je da li je tuženik isplaćivao tužiteljici manju plaću od ugovorene bez njenog pristanka odnosno da li je o tome postojao konsenzus s tužiteljicom. Glede spornih pitanja, tuženik ističe da tužiteljica nije ni pokušala osporiti, kao što nije niti osporavala pravni značaj odluke tuženika kojom joj je umanjena plaća. Ovom odlukom koju je tuženik donio uslijed više sile u smislu čl. 373. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, tuženik je ne samo faktički nego baš pravno svojom jednostranom dispozicijom intervenirao u ugovornu stipulaciju o plaći na način da ju je unilateralno modificirao i smanjio, ne samo tužiteljici nego i svim ostalim radnicima. Radi se o pravnoj situaciji u kojoj je odlukom poslodavca izmijenjena sama osnova utužene tražbine. Upravo zato je tužiteljica morala podnijeti zahtjev za zaštitu prava u smislu čl. 133. st. 1. ZoR-a, radi priznanja te osnov temeljem koje tek sada u tužbi potražuje utuženi iznos. Štoviše, tužiteljica nije osporila ni pravni značaj odluke koju je tuženik donio 20.8.2020. radi podnošenja zahtjeva za korištenje potpore za skraćivanje radnog vremena, a prema kojoj joj je isplaćivana plaća s postupnim povećanjem od rujna mjeseca 2020. što je razvidno iz petita tužbe. O namjeri donošenja obje odluke tuženik se savjetovao sa Sindikalnim povjerenikom. Zbog nepodnošenja zahtjeva za zaštitu prava protiv navedenih odluka tužiteljica je u prekluziji da zahtjeva sudsku zaštitu u ovom postupku u smislu članka 133. stavak 3. ZoR-a. U tom kontekstu suštinski suprotne su i samoj možebitnoj namjeri tužiteljice da podnese zahtjev za zaštitu prava njene radnje i aktivnosti u odnosu sa sindikalnim povjerenikom kojem je uz povjerenje poslodavca s kojim se cijelo vrijeme konzultirala, dostavljala navedene odluke direktora tuženika na očitovanje. K tomu tužiteljica je kao i svi ostali radnic svaki mjesec primala obračunske liste plaće, tako i one koje je priložila uz tužbu, da bi tek nakon prestanka ugovora o radu odlaskom u mirovinu, naknadnim domišljanjem počela tvrditi da joj pripada pravo po osnovi iz ugovora o radu jer joj je tuženik neosnovano umanjio plaću svojom odlukom.Tuženik skreće pažnju da je tužiteljica kontradiktorna kad navodi da joj je neosnovano odlukom od 14. travnja 2020. umanjena plaća jer da tom odlukom tuženik nikako nije mogao izmijeniti Ugovor o radu kao dvostrano obvezni ugovor. Iz ovakve premise proizlazi da je ta odluka koegzistirala zajedno s ugovorom o radu i da ju je sama tužiteljica izdvojila kao osnovu po kojoj joj je isplaćena plaća. Tužiteljica je bila jedina zaposlena osoba koja je u društvu tuženika obavljala pravne poslove u vrijeme donošenja odluka o umanjenju plaće uz povjerenje uprave i vlasnika društva tuženika. Uz to, tužiteljica je prije i poslije utuženog razdoblja zastupala društvo tuženika u radnim sporovima kod naslovljenog suda. U kontekstu navedenog tužiteljica nije dosljedna kad se nastoji lišiti činjenice da je sudjelovala u konceptu situacije za koju sad tvrdi da je nedozvoljena i da je sudjelovala u stvaranju stanja u kojem tuženik kao druga ugovorna strana iz Ugovora o radu ima u nju povjerenje. Izvršavanje subjektivnog prava tužiteljice u ovom sporu po judikaturi predstavlja zlouporabu prava, jer se ostvarenje tog prava sastoji u ponašanju koje je u neskladu s njenim prijašnjim ponašanjem kao ovlaštenika tog prava, protivno njenim prethodnim aktivnostima, radnjama i očitovanjima, po načelu venire contra factum proprium. Ne može tužiteljica u ovom sporu tražiti pravnu zaštitu zbog „pravne neosnovanosti“ odluke u čijoj realizaciji je sudjelovala. Nikako, ni pod kojim uvjetima. Nadasve, jer je onda zbog toga trebala reagirati za sve radnike tuženika kojima je plaća isplaćena na isti način. Tužiteljica svoje teze opravdava tumačenjem Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike RH od 4.1.2023. kao da ih je tek nakon ovog tumačenja spoznala, a na koje je tuženik već dao adekvatnu argumentaciju. Prema tome nije ovdje riječ o tome da se ugovor o radu jednostrano ne može izmijeniti, već je riječ o de facto i konkludentnoj radnji tužiteljice faktičnog pristanka da joj se smanji ugovorena plaća. Aktivnosti tužiteljice iz njenog djelokruga rada usklađene su sa aktivnostima poslovanja tuženika u skladu s notornom odlukama Vlade Republike Hrvatske i Stožera civilne zaštite RH kojima se ograničavala ili u potpunosti ukinula sloboda kretanja stanovništva za vrijeme pandemije Covid 19, zbog čega tuženik i objektivno nije mogao provesti postupke sklapanja aneksa ugovora o radu sa svim zaposlenicima tuženika. Stožer civilne zaštite RH donio je 20. ožujka 2020. g. Odluku o privremenoj obustavi javnog prometa, a 22. prosinca 2020. donio je Odluku o načinu organizacije javnog prijevoza putnika kojom je obvezao prijevoznike da u prijevoznim sredstvima bude popunjeno najviše 40% raspoloživih mjesta. Zato je tuženik u izvanrednim okolnostima svojim odlukama utvrdio visinu plaće svim radnicima, svima u istom iznosu. Izbjegavajući da optereti spis tuženik dostavlja listu zarade za travanj mjesec 2020., iz koje je vidljiv broj radnika kod tuženika na okolnost razumne prosudbe o mogućnosti sklapanja aneksa ugovora o radu sa svima od njih. Tužiteljica s priloženim rješenjem VSRH br. Revd 4104/2023-2 od 13.12.2023. baš ništa ne dokazuje u ovom postupku. Iz ove odluke ne vidi se pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pravnom pitanju od strane tuženika. U istoj mjeri u kojoj tužiteljica disponira s ovom odlukom, tuženik ističe da takvo pravno pitanje u prijedlogu za podnošenje revizije nije ni postavio. Uostalom, u ovom sporu se radi o bitno različitim činjeničnim i pravnim okolnostima od slučaja iz te revizijske odluke koja je po mišljenju tuženika donesena automatizmom rješavanja predmeta na VSRH. Također, valja napomenuti pravilo - sudovi od sudske prakse mogu odstupiti samo ako za takvo odstupanje imaju valjane i na zakonu osnovane razloge (odluka Ustavnog suda, U-III-3010/10 od 09.12.2010.). Netočno tužiteljica navodi da iz obračuna isplaćene plaće proizlazi razlika između ugovorene i stvarno isplaćene bruto plaće kako je to supstituirala u tužbi po osnovi koja se osporava i specificirala u tužbenom zahtjevu. Prema mišljenju Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike objavljenog 21. veljače 2023. na njegovoj Internet stranici, Zakonom o radu plaća je definirana kao primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Plaća se može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka te ostalih primitaka. Dodatkom na plaću, između ostalog, može se smatrati i primitak koji ovisi o radnoj uspješnosti radnika (tzv. stimulacija), pri čemu takav dodatak mora odgovarati gore navedenoj definiciji plaće koja zahtijeva kumulativno ispunjenje oba kriterija, tj. i da se radi o primitku za obavljeni rad, i da se radi o primitku za određeni mjesec. Prema istom mišljenju ostali primici isplaćeni radniku za obavljeni rad, kojima nedostaje ispunjenje kriterija redovitosti isplate, se ne smatraju plaćom. Slijedom navedenog, nagrada za radne rezultate će se smatrati plaćom, i to dodatkom definiranim odredbom članka 90. stavka 4. Zakona o radu ako je ispunjen kriterij redovitosti isplate takvog materijalnog prava, odnosno, ako nagrada za radne rezultate ispunjava kriterij redovitosti, odnosno ako se isplaćuje jednako kako se isplaćuje plaća, odgovarat će definiciji plaće. Također, u tom mišljenju stoji da kriterij oporezivosti odnosno neoporezivosti nekog primitka nije relevantan u kontekstu definicija Zakona o radu. Zakonom o radu je konkretizirana struktura plaće koju je i u utuženom razdoblju poslodavac bio dužan radniku obračunati i isplatiti, a koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. S tim u vezi na obračunima isplaćene plaće za 2020. koje je tužiteljica priložila uz tužbu, izuzev za mjesec prosinac koju nije priložila, pod rednim brojem 011 obrasca obračuna, vidljivo je da su tužiteljici isplaćeni neoporezivi primici, tj. dodaci uz plaću kao nagrada za rad, za veljaču 2020. u iznosu 400 kn/53,09 €, ožujak 2020. u iznosu od 400 kn/53,09 €, rujan 2020. u iznosu 1.500 kn/199,08 €, listopad 2020. u iznosu 954,58 kn/126,70 €, prosinac 2020. u iznosu 400 kn/53,09 €. Iz obračunskih lista za 2021. godinu koje je dostavila tužiteljica, pod rednim broj 011 obrasca obračuna, razvidno je da su tužiteljici za sve mjesece osim studenog u toj godini isplaćivani neoporezivi primici tj. dodaci uz plaću kao nagrada za rad u iznosu od 400 kn/53,09 EUR, s tim da joj je za srpanj mjesec isplaćen dodatak uz plaću u iznosu od 900,00 kn/119,45 EUR. Tužiteljica nije dostavila obračunske liste za utuženo razdoblje od siječnja do ožujka 2022. godine. Međutim, i u tom razdoblju isplaćivani su joj neoporezivi primici tj. dodaci uz plaću kao nagrada za rad, za siječanj 2022. u iznosu od 400 kn/53,09 EUR, za veljaču 2022. u iznosu od 400 kn/53,09 EUR i za ožujak 2022. u iznosu od 400/53,09 EUR. Između ostalog, kad bi i bilo kako to tužiteljica tvrdi, a nije, onda kod plaće za mjesece listopad 2020., svibanj 2021. te prosinac 2021. u tužbi je traženi puni bruto iznos 11.155,86 kn/1.480,64 €, a zbog korištenja bolovanja bruto iznos plaće trebao je biti za mjesec listopad 2020. umanjen odnosno isplaćen u iznosu 9.960,43/1.321,98€, za mjesec svibanj 2021. u iznosu 10.643,28 kn/1.412,61 € te za mjesec prosinac 2021. u iznosu 11.028,36 kn/1.463,71 €. Rezimirajući navedeno, tuženik je tužiteljici isplaćivao uz plaću i dodatke na plaću kao neoporezive izdatke radi olakšanja poslovanja u uvjetima Covid 19 pandemije. Navedeni dodaci se prema istaknutom u gore navedenom ekspertnom mišljenju smatraju plaćom koji su tužiteljici isplaćivani redovito. Iz obračuna isplaćene plaće se vidi da se tu ne radi o naknadama za npr. prekovremeni, noćni rad, rad nedjeljom i drugim neradnim danima i sl., a da su naknade troškova prehrane „u istoj rubrici“ pod rednim brojem 012, odvojene od dodataka na plaću pod rednim brojem 011 u mjesecima u kojima su ove dvije naknade isplaćivane istovremeno. Zbog svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Tijekom dokaznog postupka pročitana je dokumentacija u spisu predmeta: izvješća Regosa (na stranicama 7-12 spisa), aneks ugovora o radu od 9. svibnja 2016. (na stranici 14 spisa), ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika (na stranicama 15-17 spisa), obračuni isplaćene plaće za tužiteljicu za utuženo razdoblje (na stranicama 18-39 spisa), otkaz ugovora o radu (na stranici 40 spisa), dokumentacija predana uz tužbu (na stranicama 41-46 spisa), obavijest o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca (na stranici 61 spisa), ugovor o radu sklopljen između tužiteljice i tuženika (na stranicama 62-63 spisa), odluka tuženika o isplati umanjene plaće odnosno naknade plaće radi očuvanja radnih mjesta od 14. travnja 2020. (na stranici 64 spisa), odluka tuženika o podnošenju zahtjeva za korištenje potpore za skraćivanje radnog vremena (na stranici 65 spisa), e-mail poruka (na stranici 66 spisa), odluka tuženika od 14. travnja 2020. (na stranici 67 spisa), e-mail poruke (na stranicama 68-69 spisa), odluka o privremenoj obustavi javnog prometa (na stranici 70 spisa), odluka o načinu organizacije javnog prijevoza putnika radi sprječavanja širenja bolesti Covid19 (na stranicama 71-72 spisa), liste zarade po jedinicama (na stranicama 73-79 spisa), obračuni plaće tužiteljice dostavljeni u odgovoru na tužbu (na stranicama 80-83 spisa), presuda Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž R-149/2023-2 (na stranicama 89-93 spisa), saslušani su svjedok GV,te tužiteljica i zakonska zastupnica tuženika NV.

4. Punomoćnik tuženika se na ročištu održanom 27. studenoga 2025. očitovao da osporavaju samo osnov, a ne i visinu utužene tražbine slijedom čega nije potrebno provoditi po tužiteljici predloženo financijsko knjigovodstveno vještačenje, pa nije bilo potrebe provoditi to vještačenja u svrhu utvrđivanja visine tražbine.

5. Predmet spora je isplata razlike plaće. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik u utuženom razdoblju za svaki pojedini mjesec isplatio manji iznos od ugovorenog iznosa bruto plaće od na ime plaće isplaćeno manje od ugovorene plaće od 11.156,86 kn/1.480,68 eura, ukupno 13.117,84 eura manje za cijelo utuženo razdoblje, što tuženik ne osporava ali tvrdi da postoji pravni osnov za takvo umanjenje plaće i d ostoje zapreke za vođenje ovog spora budući da tužiteljica nije podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke direktora tuženika od 24. travnja 2020. o u manjenju plaća radnika za vrijeme covid pandemije.

6. Sud je prije svega odlučivao da li su ostvarene procesno prave pretpostavke za vođenje ovog radnog spora budući da tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da nisu, jer tužiteljica u propisanom roku nije podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv odluke poslodavca od 14. travnja 2020. o umanjenju plaća zaposlenika pa da bi tužbu zbog toga trebalo odbaciti. Nesporno je da tužiteljica nije podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke poslodavca, ali to nije zapreka za vođenje ovog spora.

7. Prema čl. 133. Zakona o radu radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava, ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev za zaštitu prava, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Neosnovano se tuženik poziva na odredbu st. 1. citiranog članka budući da se u ovom slučaju Odluka o isplati umanjene plaće radi očuvanja radnih mjesta se ne može smatrati takvom odlukom kojom je povrijeđeno pravo tužiteljice, jer se radi o odluci koja je donesena na nivou tuženika kao trgovačkog društva. Dakle, ne radi se o odluci koja je donesena samo u odnosu na tužiteljicu, niti je tom odlukom povrijeđeno pravo tužiteljice iz radnog odnosa. Neosnovano je tražiti od tužiteljice da podnosi zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke direktora koja se odnosi na sve radnike tuženika, jer se tom odlukom ne dira u osobno pravo tužitelja. Tužba je podnesena radi isplate plaće koju tuženik nije isplatio tužiteljici, pa se u ovom slučaju primjenjuje st. 3. čl. 133. Zakona o radu prema kojem ako je riječ o zahtjevu radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa nije potrebno podnositi zahtjev za zaštitu prava. Stoga nema osnova za odbacivanje tužbe zbog toga što tužiteljica prije podnošenja tužbe nije podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa.

8. Među strankama nije sporno:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenica tuženika temeljem

Ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

- da je tužiteljica 31. srpnja 2024. otkazala Ugovor o radu,

- da je ugovorena mjesečna plaća u bruto iznosu od 11.155,86 kuna, odnosno1.480,64 eura,

- da je tuženik 14. travnja 2020., po direktoru, donio Odluku o isplati umanjene plaće kojom je odlučeno da će se radnicima isplaćivati umanjena plaća u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske radi očuvanja radnih mjesta u sektorima pogođenim corona virusom, te da će se takva umanjena plaća isplaćivati radnicima počev od plaće za ožujak 2020.,

- da je tužiteljici u utuženom razdoblju na temelju Odluke direktora od 14. travnja 2020. u vremenu od ožujka 2020. do mjeseca travnja 2022. isplaćena plaća manja od ugovorene, da razlika isplaćene i ugovorene plaće iznosi bruto 98.836,65 kuna/13.117,84 eura i visina te razlike među strankama nije sporna,

- da je u navedenom razdoblju bilo znatno otežano i povremeno onemogućeno poslovanje tuženika kao prijevoznika, zbog mjera Stožera civilne zaštite RH, vezanih uz suzbijanje širenja pandemije Covid-19,

- da tužiteljica prije podnošenja tužbe nije podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava,

9. Između stranaka sporna je samo činjenica koje poslove je tužiteljica obavljala dok je bila zaposlena kod tuženika. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9.5.2016. i to na radnom mjestu referenta općih i kadrovskih pitanja, a tuženik u odgovoru na tužbu navodi da iz Obavijesti o prenošenju Ugovora o radu od 16.3.2015. u kojoj se navodi da njen Ugovor o radu od ranijeg poslodavca Autobusni promet d.d. „u stečaju“ prelazi na tuženika proizlazi da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika 1.4.2015., a iz tog prenesenog ugovora se vidi da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod tuženika na poslovima radnog mjesta voditelja općih pravnih poslova.

10. S obzirom na to da među strankama nije sporno da ugovorena plaća iznosi 11.155,86 kn/1.480,64 eura kao što se navodi u toč. II. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 9.5.2016. u kojem se navodi i to da su tim Ugovorom zamijenjeni dotadašnji Ugovori i Aneksi te kojim su stranke jedinstveno regulirale radni odnos, počevši od dana sklapanja istog, iako je po stavu suda za ovaj spor irelevantno na kojim poslovima je tužiteljica bila zaposlena, sud u vezi s tim prihvaća tvrdnje tužiteljice da je u utuženom razdoblju obavljala poslove referenta općih i kadrovskih pitanja, kao što to proizlazi iz toč. I. Ugovora o radu od 9. svibnja 2016. koji je tužiteljica dostavila u spis predmeta uz tužbu.

11. Cijeneći rezultate provedenog postupka, kako cjelokupnog, tako i svakog pojedinačno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

12. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:

- čitanjem dokumentacije priložene uz tužbu i odgovor na tužbu da je da je bila zaposlena kod tuženika na temelju Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 09.5.2016., da da je ugovorena mjesečna plaća u bruto iznosu od 11.155,86 kuna, odnosno1.480,64 eura, da je tuženik 14. travnja 2020., po direktoru, donio Odluku o isplati umanjene plaće kojom je odlučeno da će se radnicima isplaćivati umanjena plaća u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske radi očuvanja radnih mjesta u sektorima pogođenim corona virusom, te da će se takva umanjena plaća isplaćivati radnicima počev od plaće za ožujak 2020., da je tužiteljici u utuženom razdoblju na temelju Odluke direktora od 14. travnja 2020. u vremenu od ožujka 2020. do mjeseca travnja 2022. isplaćena plaća manja od ugovorene, da razlika isplaćene i ugovorene plaće iznosi bruto 98.836,65 kuna/13.117,84 eura, da je tuženik podnio zahtjev za korištenje potpora, da je 21. ožujka 2020. tuženik donio odluku o privremenoj obustavi javnog prometa, da je 22. prosinca 2022. Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio Odluku o načinu organizacije javnog prijevoza putnika radi sprječavanja širenja bolesti Covid 19 kojom su propisana određena pravila i ograničenja za pružatelje usluga javnog prijevoza te koliko su iznosile plaće prema tuženikovoj listi zarada po jedinicama za pojedina radna mjesta u 2020. godini.

- na temelju iskaza svjedoka GV, sindikalnog povjerenika, sud je utvrdio da su zaposlenici tuženika u vrijeme kad su se provodile mjere zbog Covid pandemije na temelju odluke poslodavca primali plaću u visini potpore koju je tuženik dobivao za zaposlene radnike od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koja je iznosila 4.000,00 kuna neto, odnosno 5.000,00 kuna bruto, da za vrijeme Covid pandemije nije bilo potpune obustave rada, na početku tog razdoblja u obavljao se gradski prijevoz, a linijski je bio u nekoj mjeri reduciran, da su neki zaposlenici su radili, a neki nisu da nema saznanja da li je tužiteljica radila ili nije, da je odluka poslodavca o umanjenju plaće na iznos potpore dostavljena sindikatima na očitovanje koji su se tome protivili, te da se tijekom trajanja pandemije nekim zaposlenicima povećavala plaća i to uglavnom voznom osoblju.

13. O predmetu spora iskazivale su i tužiteljica te zakonska zastupnica tuženika.

- tužiteljica u svom iskazu navodi da je u utuženom razdoblju bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu referenta općih i kadrovskih poslova u vrijeme, da je u vrijeme kad su se provodile mjere zbog pandemije direktor je donio odluku o umanjenju plaća zaposlenicima na iznos potpore koju je tuženik dobivao od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje zbog Covid pandemije koja nije bila dostavljena svakom radniku ponaosob već je bila objavljena na oglasnoj ploči, da ona nije sudjelovala u izradi te odluke već ju je samo proslijedila sindikatu putem e-maila na očitovanje, a od sindikata je dobiven negativan odgovor, da ona ni na koji način nije mogla sudjelovati u donošenju odluke od strane uprave, da je ugovorom kojim je poslodavac sklopio s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje bilo određeno da poslodavac dobiva potpore za svakog zaposlenika u iznosu od oko 4.000,00 kuna, a razliku do pune plaće se obvezuje isplatiti poslodavac no tuženik nije tako postupio već je u utuženom razdoblju svim zaposlenicima, pa i njoj isplatio bruto plaću u visine dobivene Covid potpore što nije pravilno pa je zbog toga podnijela ovu tužbu, da je tijekom cijelog utuženog razdoblja kad je dobivala plaću u visini potpore koju je poslodavac dobivao od HZZ-a obavljala poslove svog radnog mjesta i to ne od kuće već je redovito dolazila na posao, moguće je da je izostala s posla maksimalno nekoliko dana, što je razvidno je iz priloženih obračuna plaća u kojim su iskazani i dani odsutnosti s posla, da je na posao je dolazila i većina radnika zaposlenih u upravi i administraciji, da je 2022. ili 2023. godine nekim radnicima pa i njoj ponuđen na potpis aneks ugovora u kojem je bilo navedeno se smanjuje plaća, a bila je i odredba da radnik nema nikakvih potraživanja prema poslodavcu iz prethodnog razdoblja koji ona i još jedan radnik nisu potpisali, a ostali jesu, da nije upozorila poslodavca vezano na odluku o smanjenju plaće da treba radnicima isplatiti razliku plaće jer to i nije bio njezin posao referenta općih i kadrovskih poslova, da je u svom radu postupala po izričitim nalozima i uputama poslodavca koje je izvršavala, da je u sferi općih i kadrovskih poslova pisala odluke u vezi radnih odnosa kao što su odluke o zapošljavanju radnika, otkazu ugovora o radu, upozorenja za izvršenje radnih obveza, razna priopćenja, da je u vrijeme pandemije kontaktirala zakonskom zastupnicom tuženika koja u to vrijeme nije bila zakonska zastupnica tuženika, već je bila dio uprave drugog trgovačkog društva Presečki grupa koja je vlasnik Autobusnog prijevoza i bila je u Krapini, a ne u [adresa], da su svi radnici kojima je umanjena plaća koje je sindikat obavijestio o protivljenju odluci poslodavca bili nezadovoljni odlukom poslodavca, da u utuženom razdoblju nitko od radnika nije podnosio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke poslodavca o umanjenju plaća, a nakon tog razdoblja je jedan od radnika pokrenuo sudski spor koji je okončan u njegovu korist i tada je poslodavac određenoj skupini radnika ponudio sklapanje aneksa ugovora o radu, da je nakon što je sindikat dao negativno mišljenje o odluci poslodavca o umanjenju plaća zaključila da nema potrebe vezano za to podnositi zahtjev za zaštitu prava.

- zakonska zastupnica tuženika NV u svom iskazu navodi da je ona u utuženom razdoblju kao dio uprave drugog trgovačkog društva Presečki grupe koja je vlasnik Autobusnog prijevoza bila zadužena za koordinaciju procesa rada u Autobusnom prijevozu za praćenje radnih procesa u Autobusnom prijevozu, ponajviše zbog toga da bi se provodile i izvršavale upute stožera u povodu provedbe Covid mjera, da je u vezi s tim intenzivno komunicirala s tužiteljicom o pripremi i dostavi dokumentacije institucijama koje su donosile odluke u vezi s Covid mjerama i ostvarivanja prava na Covid potpore, da Autobusni prijevoz najviše obavlja poslove javnog linijskog prijevoza, a usluge pretežno koriste učenici srednjih škola, a u manjoj mjeri radnici, a 5% ostvarenih prihoda se odnosi na poslove autopraonice i autobusnog kolodvora, da su u vrijeme pandemije preko noći ostali bez gotovo svih prihoda jer su se otkazivali ugovori budući da se škola odvijala online, prevozio se samo manji broj radnika i prihodi su drastično pali pa su zbog toga dobivali potpore HZZ za očuvanje radnih mjesta, a glavni nam je cilj bio održati poslovanje i očuvati radna mjesta, da je zbog toga je i donesena odluka o umanjenju plaća na iznos potpore koje smo dobivali po zaposlenom radniku kojoj su se sindikati su protivili, ali su ju ipak proveli jer im je cilj bio očuvanje radnih mjesta, da zbog Covid mjera nisu bili u mogućnosti pozivati radnike na potpisivanje ugovora u vezi s tim pa su odluku objavili na oglasnoj ploči i o tome obavijestili sindikat koji je o teme obavijestio radnike, da je tužiteljica bila upoznata sa svim odlukama i jedno vrijeme je bila uključena u donošenje odluka, da su surađivale, a tužiteljica je izrađivala nacrte odluka, pa je dobila nalog i za izradu nacrta predmetne odluke koju je izradila i proslijedila sindikatu nakon što je bila potpisana od direktora, da su tijekom trajanja Covid mjera kad su mjere popustile krenuli u korekciju plaće svim radnicima, a bilo je i skraćivanje radnog vremena, da su se do listopada 2020. vozile samo radničke linije i nije bilo dovoljno prihoda da bi se radnicima isplatila plaća u punom iznosu prema sklopljenim ugovorima o radu pa su zahvaljujući tome uspjeli smo sačuvati sva radna mjesta, da je često je kontaktirala s tužiteljicom, nekad više puta dnevno, a nekad u manjoj mjeri, ali za vrijeme Covida su jako često kontaktirale, gotovo svakodnevno, usmeno, a i putem e-maila, već prema potrebama, da su nakon prestanka pandemije plaće vraćene na iznose prije pandemije, da je bila upoznata sa sadržajem ugovora koji je tuženik sklopio s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, a tim ugovorom je propisana obveza poslodavca za isplatu razlike plaće do punog iznosa plaće u skladu sa sklopljenim ugovorima o radu, da ne zna da li je tužiteljica radila u vrijeme Covid pandemije, ali joj se javljala svaki puta kad je kontaktirala s njom, ne zna da li s posla ili neke druge lokacije, da je tuženik svoje poslovanje u 2020. godini završio pozitivno, ostvario je dobit pri poslovanju u iznosu od oko pet milijuna kuna u koju je uračunat i iznos koji je dobiven na ime potpore za očuvanje radnih mjesta, da je tužiteljica je vrlo savjesno obavljala svoj posao, a s njom je raspravljala i o uvjetima ugovora koji je tuženik sklopio sa HZZ prema kojem su bili u obvezi isplatiti razliku do punog iznosa plaće, ali to nije bilo moguće zbog smanjenja prihoda.

14. Nakon pomne ocjene iskaza svjedoka i stranaka, sud je prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka, tužiteljice te u većem dijelu i iskaz zakonske zastupnice tuženika koja je potvrdila činjenične navode iz tužbe te navode svjedoka GV i tužiteljice da je na temelju odluke direktora tuženika od 14. travnja 2020. objavljene na oglasnoj ploči protivno odredbama Ugovora sklopljenog s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje o covid potporama svim radnicima tuženika, pa i tužiteljici plaća bila smanjena na iznos potpore koju je tuženik za vrijeme covid pandemije primao od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Njezin iskaz nije prihvaćen kao vjerodostojan u dijelu u kojem navodi da je tužiteljica sudjelovala u donošenju odluke o smanjenju plaća, što tužiteljica u svom iskazu odlučno osporava. S obzirom na to da su iskazi tužiteljice i zakonske zastupnice tuženika koja u vrijeme donošenja sporne odluke nije bila zakonska zastupnica tuženika u tom dijelu proturječni, a nisu logični niti uvjerljivi navodi zakonske zastupnice tuženika koja nije donijela spornu odluku pa nedvojbeno niti nema potpuna saznanja o procesu donošenja te odluke, da je tužiteljica kao referentica općih i kadrovskih pitanja sudjelovala u donošenju te odluke, kojom se značajno zadire u prava radnika, pa i prava tužiteljice, na način da im se uskraćuje isplata ugovorenih plaća.

15. Na temelju među strankama nespornih činjenica te rezultata provedenog dokaznog postupka sud je dakle utvrdio da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlenica tuženika na radnom mjestu referentice općih i kadrovskih poslova, da joj je tuženik na temelju odluke direktora od 14. travnja 2020. u tom razdoblju kad su se zbog pandemije corona virusa provodile mjere Stožera civilne zaštite, pa je tuženik imao određena ograničenja u obavljanu usluga javnog prijevoza putnika i zbog toga ostvarivao pravo na covid potpore, isplatio po pojedinim mjesecima plaću manju od ugovorene Ugovorom o radu od 9. svibnja 2016. koja iznosi 11.156,86 kn/1.480,68 eura, ukupno manje 13.117,84 eura, da je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala poslove svog radnog mjesta, osim kad je kraće vrijeme bila odsutna s posla što je evidentirano u njezinim platnim listama, da tužiteljica nije sudjelovala u donošenju odluke o umanjenju plaće već je istu samo proslijedila sindikatu koji se tome usprotivio, ali je odluka unatoč tome provedena.

16. Za donošenje odluke u ovom sporu treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o radu koji je bio na snazi u utuženom razdoblju (Narodne novine br. 93/2014, 127/2017, 98/2019, dalje u tekstu) i Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Prema čl. 90. Zakona o radu plaća, u smislu ovoga Zakona, je primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu. Poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Prema čl. 90. st. 2. Zakona o radu poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću, koju radnik ostvaruje prema propisanim, utvrđenim ili ugovorenim osnovama odnosno mjerilima određenim posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, ista se prema st. 3. može sastojati od osnovne odnosno ugovorene plaće, dodataka i ostalih primitaka, prema čl. 94. st. 1. tog zakona za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim posebnim zakonom radnik ima pravo na povećanu plaću, u visini i na način određenima kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu. Prema čl. 95. st. 3. tog zakona radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a prema st. 5. tog članka ako Zakonom o radu, drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Prema čl. 2. Zakona o obveznim odnosima sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva.

17. Tužiteljica je tijekom covid pandemije obavljala poslove svog radnog mjesta, pa joj je tuženik tijekom utuženog razdoblja kad su se provodile covid mjere kao poslodavac u tom razdoblju trebao isplatiti ugovorenu plaću, a ne naknadu plaće u smislu odredbe čl. 95. st. 3. Zakona o radu koji je bio na snazi u to vrijeme prema kojoj radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran i to ako Zakonom o radu, drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca. S obzirom na to da je plaća tužiteljice ugovorena Ugovorom o radu od 9. svibnja 2016. koji je dvostrano obvezni ugovor u smislu Zakona o obveznim odnosima u fiksnom bruto iznosu od 11.155,86 kuna/1480,64 eura, a Ugovor o radu i visina plaće po gore citiranim odredbama Zakona o radu je obvezni sadržaj ugovora o radu, neosnovano je tuženik Odlukom direktora od 14. travnja 2020. umanjio plaću tužiteljice i odredio je u visini potpora koje je tuženik dobio od Republike Hrvatske u svrhu očuvanja radnih mjesta, jer tuženik nije mogao svojom Odlukom izmijeniti Ugovor o radu, kao dvostrano obvezni ugovor, koji se ne može mijenjati jednostranom odlukom jedne ugovorne strane. Iz provedenih dokaza proizlazi da je i Ugovorom o radu koji je tuženik sklopio s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje određeno da je tuženik dužan zaposlenicima za koje je ostvario covid potpore isplatiti razliku do iznosa ugovorene plaće. Nadalje i iz tumačenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Republike Hrvatske od 4. siječnja 2023. proizlazi da potpora služi poslodavcima za očuvanje radnih mjesta u djelatnostima za koje je isplaćena potpora. Poslodavac je u obvezi isplatiti ugovorenu, utvrđenu ili propisanu plaću sukladno ugovoru o radu. Također je stav Ministarstva da sama činjenica korištenja potpore od strane poslodavca ne zahtjeva izmjenu ugovora o radu, u smislu da visina plaće bude ista kao i visina potpore. Kao što je prethodno već rečeno ugovor o radu je dvostrano obvezan ugovor za čiji je nastanak ili izmjenu potreban pristanak obje ugovorne strane, što podrazumijeva da je radnik potpuno samostalan i slobodan u donošenju odluke o tome želi li prihvatiti izmijenjeni ugovor o radu, a iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica na takvu izjavu nije pristala, nije potpisala u vezi s tim naknadno joj ponuđeni aneks ugovora o radu. Zaključno, u okolnostima epidemije Covid-19 za poslodavca i dalje postoji dužnost ispunjavanja obveza prema radnicima u skladu sa Zakonom o radu, odnosno dužnost primjene svih zakona i propisa, kao i u redovitim uvjetima, a to se odnosi i na način utvrđivanja i isplate plaća, pa stoga za ovaj slučaj nisu odlučne činjenice da je tuženik imao u to vrijeme određena ograničenja u obavljanju svojih djelatnosti te da je ostvarivao manje prihode od uobičajenih. Nadalje nije odlučno niti to što je tužiteljica kao referentica općih i kadrovskih poslova kontaktirala s poslodavcem u vezi donošenja sporne odluke i proslijedila ju sindikatu, pa da bi se s obzirom na to trebalo smatrati da je prešutno pristala na umanjenje plaće i da je trebala osporavati spornu odluku od 14, travanja 2020. podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava kako to tvrdi tuženik. Naime postupanje tužiteljice po nalozima svojih nadređenih te činjenica da je spornoj odluci i procesu njezinog donošenja znala više od ostalih zaposlenika ne znači da se s tom odlukom složila i pristala na umanjenje plaće, niti da bi ona zbog toga bila u obvezi u ovom slučaju podnositi zahtjeva za zaštitu prava protiv te odluke iako njezin tužbeni zahtjev u ovom slučaju predstavlja zahtjev za ostvarivanje novčanog potraživanja iz radnog odnosa za čl. 133. Zakona o radu nije propisana obveza podnošenja zahtjeva za zaštitu prava kao procesna pretpostavka za vođenje radnog spora. Stoga je sud tužbeni zahtjev tužiteljice koji nije sporan u pogledu visine utuženog iznosa u cijelosti usvojio te naložio tuženiku da tužiteljici isplati razliku između plaće koja je u utuženom razdoblju trebala biti isplaćena prema Ugovoru o radu i umanjene plaće koja joj je u tom razdoblju isplaćena, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude.

18. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st. 5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom od 1. tuženice potražuje isplatu iznosa od 13.117,84 eura, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje troškova postupka Kako tuženik u ovoj parnici nije uspio, obvezan je nadoknaditi tužiteljici koja je sa svojim tužbenim zahtjevom uspjela nastale joj troškove postupka, a sud joj je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tužiteljici, koju je u ovoj parnici zastupao odvjetnik su priznati i dosuđeni troškovi za radnje poduzete u ovom postupku na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, u daljnjem tekstu Tarifa) i to: troška sastava tužbe od 250,00 eura s PDV-om na temelju Tbr. 7/1 i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanima 21.5.2025. i 27.11.2025, za svako ročište po 250,00 EUR s PDV-om na temelju Tbr 9/1 i Tbr. 46. Tarife, što sve daje ukupno dosuđeni trošak od 700,00 eura.

U Varaždinu 9. siječnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).

Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužiteljici po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Ludbregu,

2/ Tuženiku Autobusni prijevoz d.o.o. za prijevoz, usluge, trgovinu i putničku agenciju, Gospodarska 56, Varaždin,