REPUBLIKA HRVATSKA

P-1433/2023

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Goranu Iskri, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik iz Zagreba, Vrbani 15, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 26. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. st. 1. ugovora o stambenom kreditu br. 3208489853 sklopljenog 23. veljače 2007. između korisnika kredita ĐŠP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 te solemniziranog 26. veljače 2007. kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem OV-3948/2007, a koji glasi: ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem za CHF na dan plaćanja.''

II. Utvrđuje se da postoji tužiteljevo potraživanje prema tuženiku u iznosu od 3.294,47 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 171,25 eura od 1. ožujka 2007. do isplate,

- 0,48 eura od 10. veljače 2008. do isplate,

- 5,31 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- 1,73 eura od 10. travnja 2008. do isplate,

- 3,71 eura od 10. listopada 2008. do isplate,

- 12,83 eura od 10. studenog 2008. do isplate,

- 297,13 eura od 17. studenog 2008. do isplate,

- 4,23 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- 0,49 eura od 10. veljače 2008. do isplate,

- 5,31 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- 1,73 eura od 10. travnja 2008. do isplate,

- 3,74 eura od 10. listopada 2008. do isplate,

- 12,96 eura od 10. studenog 2008. do isplate,

- 4,28 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- 20,75 eura od 10. siječnja 2009. do isplate,

- 23,20 eura od 10. veljače 2009. do isplate,

- 31,27 eura od 10. ožujka 2009. do isplate,

- 19,54 eura od 10. travnja 2009. do isplate,

- 19,34 eura od 10. svibnja 2009. do isplate,

- 17,19 eura od 10. lipnja 2009. do isplate,

- 18,37 eura od 10. srpnja 2009. do isplate,

- 15,29 eura od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- 17,36 eura od 10. rujna 2009. do isplate,

- 14,06 eura od 10. listopada 2009. do isplate,

- 16,06 eura od 10. studenog 2009. do isplate,

- 16,30 eura od 10. prosinca 2009. do isplate,

- 22,41 eura od 10. siječnja 2010. do isplate,

- 26,50 eura od 10. veljače 2010. do isplate,

- 24,95 eura od 10. ožujka 2010. do isplate,

- 31,04 eura od 10. travnja 2010. do isplate,

- 33,98 eura od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 42,85 eura od 10. lipnja 2010. do isplate,

- 49,12 eura od 10. srpnja 2010. do isplate,

- 40,88 eura od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- 64,49 eura od 10. rujna 2010. do isplate,

- 54,25 eura od 10. listopada 2010. do isplate,

- 55,90 eura od 10. studenog 2010. do isplate,

- 65,38 eura od 10. prosinca 2010. do isplate,

- 80,52 eura od 10. siječnja 2011. do isplate,

- 64,09 eura od 10. veljače 2011. do isplate,

- 69,00 eura od 10. ožujka 2011. do isplate,

- 62,73 eura od 10. travnja 2011. do isplate,

- 76,37 eura od 10. svibnja 2011. do isplate,

- 89,07 eura od 10. lipnja 2011. do isplate,

- 92,41 eura od 10. srpnja 2011. do isplate,

- 147,13 eura od 10. kolovoza 2011. do isplate,

- 95,74 eura od 10. rujna 2011. do isplate,

- 89,37 eura od 10. listopada 2011. do isplate,

- 89,79 eura od 10. studenog 2011. do isplate,

- 604,67 eura od 15. studenog 2012. do isplate,

- 98,94 eura od 10. prosinca 2012. do isplate,

- 101,12 eura od 10. siječnja 2013. do isplate,

- 95,45 eura od 10. veljače 2013. do isplate,

- 93,82 eura od 10. ožujka 2013. do isplate,

- 78,61 eura od 10. travnja 2013. do isplate.

III. Utvrđuje se da postoji tuženikovo potraživanje prema tužitelju u iznosu od 92,67 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,27 eura od 1. travnja 2007. pa do isplate,

- 4,86 eura od 1. svibnja 2007. pa do isplate,

- 4,18 eura od 1. lipnja 2007. pa do isplate,

- 7,54 eura od 1. srpnja 2007. pa do isplate,

- 5,31 eura od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 4,95 eura od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- 8,19 eura od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- 5,59 eura od 1. studenog 2007. pa do isplate,

- 6,39 eura od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- 2,86 eura od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- 2,25 eura od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 2,29 eura od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 4,37 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 5,99 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 4,83 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 2,94 eura od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- 2,25 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 2,29 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 4,37 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 6,05 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 4,88 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate.

IV. Prebijaju se tužiteljeva i tuženikova tražbina u iznosu od 92,67 eura sa zateznim kamatama na iznos od:

- 0,27 eura od 1. travnja 2007. pa do isplate,

- 4,86 eura od 1. svibnja 2007. pa do isplate,

- 4,18 eura od 1. lipnja 2007. pa do isplate,

- 7,54 eura od 1. srpnja 2007. pa do isplate,

- 5,31 eura od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 4,95 eura od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- 8,19 eura od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- 5,59 eura od 1. studenog 2007. pa do isplate,

- 6,39 eura od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- 2,86 eura od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- 2,25 eura od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 2,29 eura od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 4,37 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 5,99 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 4,83 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 2,94 eura od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- 2,25 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 2,29 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 4,37 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 6,05 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 4,88 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 3.201,80 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 78,58 eura od 1. ožujka 2007. do isplate,

- 0,48 eura od 10. veljače 2008. do isplate,

- 5,31 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- 1,73 eura od 10. travnja 2008. do isplate,

- 3,71 eura od 10. listopada 2008. do isplate,

- 12,83 eura od 10. studenog 2008. do isplate,

- 297,13 eura od 17. studenog 2008. do isplate,

- 4,23 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- 0,49 eura od 10. veljače 2008. do isplate,

- 5,31 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- 1,73 eura od 10. travnja 2008. do isplate,

- 3,74 eura od 10. listopada 2008. do isplate,

- 12,96 eura od 10. studenog 2008. do isplate,

- 4,28 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- 20,75 eura od 10. siječnja 2009. do isplate,

- 23,20 eura od 10. veljače 2009. do isplate,

- 31,27 eura od 10. ožujka 2009. do isplate,

- 19,54 eura od 10. travnja 2009. do isplate,

- 19,34 eura od 10. svibnja 2009. do isplate,

- 17,19 eura od 10. lipnja 2009. do isplate,

- 18,37 eura od 10. srpnja 2009. do isplate,

- 15,29 eura od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- 17,36 eura od 10. rujna 2009. do isplate,

- 14,06 eura od 10. listopada 2009. do isplate,

- 16,06 eura od 10. studenog 2009. do isplate,

- 16,30 eura od 10. prosinca 2009. do isplate,

- 22,41 eura od 10. siječnja 2010. do isplate,

- 26,50 eura od 10. veljače 2010. do isplate,

- 24,95 eura od 10. ožujka 2010. do isplate,

- 31,04 eura od 10. travnja 2010. do isplate,

- 33,98 eura od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 42,85 eura od 10. lipnja 2010. do isplate,

- 49,12 eura od 10. srpnja 2010. do isplate,

- 40,88 eura od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- 64,49 eura od 10. rujna 2010. do isplate,

- 54,25 eura od 10. listopada 2010. do isplate,

- 55,90 eura od 10. studenog 2010. do isplate,

- 65,38 eura od 10. prosinca 2010. do isplate,

- 80,52 eura od 10. siječnja 2011. do isplate,

- 64,09 eura od 10. veljače 2011. do isplate,

- 69,00 eura od 10. ožujka 2011. do isplate,

- 62,73 eura od 10. travnja 2011. do isplate,

- 76,37 eura od 10. svibnja 2011. do isplate,

- 89,07 eura od 10. lipnja 2011. do isplate,

- 92,41 eura od 10. srpnja 2011. do isplate,

- 147,13 eura od 10. kolovoza 2011. do isplate,

- 95,74 eura od 10. rujna 2011. do isplate,

- 89,37 eura od 10. listopada 2011. do isplate,

- 89,79 eura od 10. studenog 2011. do isplate,

- 604,67 eura od 15. studenog 2012. do isplate,

- 98,94 eura od 10. prosinca 2012. do isplate,

- 101,12 eura od 10. siječnja 2013. do isplate,

- 95,45 eura od 10. veljače 2013. do isplate,

- 93,82 eura od 10. ožujka 2013. do isplate,

- 78,61 eura od 10. travnja 2013. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate koje teku na iznos od:

- 0,27 eura od 1. ožujka 2007. do 1. travnja 2007.,

- 4,86 eura od 1. ožujka 2007. do 1. svibnja 2007.,

- 4,18 eura od 1. ožujka 2007. do 1. lipnja 2007.,

- 7,54 eura od 1. ožujka 2007. do 1. srpnja 2007.,

- 5,31 eura od 1. ožujka 2007. do 1. kolovoza 2007.,

- 4,95 eura od 1. ožujka 2007. do 1. rujna 2007.,

- 8,19 eura od 1. ožujka 2007. do 1. listopada 2007.,

- 5,59 eura od 1. ožujka 2007. do 1. studenog 2007.,

- 6,39 eura od 1. ožujka 2007. do 1. prosinca 2007.,

- 2,86 eura od 1. ožujka 2007. do 1. siječnja 2008.,

- 2,25 eura od 1. ožujka 2007. do 1. svibnja 2008.,

- 2,29 eura od 1. ožujka 2007. do 1. lipnja 2008.,

- 4,37 eura od 1. ožujka 2007. do 1. srpnja 2008.,

- 5,99 eura od 1. ožujka 2007. do 1. kolovoza 2008.,

- 4,83 eura od 1. ožujka 2007. do 1. rujna 2008.,

- 2,94 eura od 1. ožujka 2007. do 1. siječnja 2009.,

- 2,25 eura od 1. ožujka 2007. do 1. svibnja 2009.,

- 2,29 eura od 1. ožujka 2007. do 1. lipnja 2009.,

- 4,37 eura od 1. ožujka 2007. do 1. srpnja 2009.,

- 6,05 eura od 1. ožujka 2007. do 1. kolovoza 2009.,

- 4,88 eura od 1. ožujka 2007. do 1. rujna 2009,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 92,67 eura, kao neosnovan.

VIII. Nalaže tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.657,18

eura u roku od 15 dana.

IX. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 667,82 eura, kao neosnovan.

X. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.250,00 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao isplatu iznosa od 985,06 eura sa zateznim kamatama od 24. veljače 2007. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ĐŠP i tuženik sklopili ugovor o kreditu 23. veljače 2007. kojim je odobren kredit u valuti CHF. Tužitelj je sklopio ugovor o ustupu tražbine sa ĐŠP kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnosti odredbe o vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski franak. Navodi da je odredba čl. 7. ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena i ništetna. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak, čime je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Ugovor o kreditu sklopljen između ĐŠP i tuženika ispunjava uvjete iz ovih presuda jer je sklopljen unutar razdoblja obuhvaćenog kolektivnom presudom i sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj kao pravna osoba nije potrošač te da prema odredbi čl. 80. Zakona o obveznim odnosima vjerovnik ne može na trećega prenijeti tražbinu koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog. Navodi da prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu se primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Navodi i da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U kolektivnom sporu sudovi nisu izvodili dokaze o tome jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu nepoštene. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je korisniku kredita prije sklapanja ugovora dao sve informacije na temelju kojih je korisnik mogao donijeti informiranu odluku. Navodi i to da u ovom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe i prigovor zastare. Navodi i to da tuženik ne može biti nesavjesni stjecatelj u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao ugovor o kreditu (list 7-14 spisa), otplatnu tablicu (list 15-19 spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 22-27 spisa), dopise (list 28-29, 69 spisa), izjavu ĐŠP (list 34-36 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 299-304 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 305 spisa), saslušan je svjedok ĐŠP (list 311-312 spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Centar za financijska vještačenja d.o.o. (list 322-328, 387-388 spisa)

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.

6. Neosnovano tuženik smatra da je tužitelj u podnesku od 14. srpnja 2025. kojim je postavio konačan tužbeni zahtjev preinačio tužbu. Tužitelj je u tužbi zahtijevao isplatu iznosa od 4.279,53 eura, a konačnim tužbenim zahtjevom 3.294,47 eura, što ne predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva, već djelomično povlačenje tužbe. Pogrešno tuženik smatra da je tužitelj promijenio osnovu tužbenog zahtjeva time što u končanom tužbenom zahtjevu potražuje i isplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tužitelj je tu naknadu potraživao već u tužbenom zahtjevu u tužbi, što je vidljivo iz okolnosti da je već u tužbu predložio izvođenje vještačenja radi utvrđivanja iznosa te naknade. Također, tuženik je već u odgovoru na tužbu iznio svoje očitovanje o naknadi za obradu kredita, te potom i tužitelj odgovorio na te navode u podnesku od 9. studenog 2023., pa se o toj naknadi raspravljalo od početka postupka. Dakle, ne radi se o promjeni osnove potraživanja, već je ta osnova bila predmet tužbe od njezinog podnošenja. U odnosu na djelomično povlačenje tužbe, tuženik se nije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska izjasnio o tome, pa je sukladno odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.

7. Iz ugovora o ustupu tražbine utvrđeno je da su ĐŠP i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 8. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ĐŠP ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između ĐŠP i tuženika.

8. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

9. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji tuženik temelji na tvrdnji da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa da ne može biti predmet ustupa.

10. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11. Suprotno tuženikovim navodima, tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Nije sporno da su tuženik i ĐŠP sklopili ugovor o kreditu 23. veljače 2007.

15. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZZP-a. Čl. 6. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja stana. Iz iskaza svjedoka ĐŠP proizlazi da je ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje stana za osobne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĐŠP jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu, odnosno odredbom čl. 6. ugovora iz koje proizlazi da se radi o kreditu za kupnju stana. Tuženik je ugovor o kreditu sklopio kao banka u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

16. Čl. 1. ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti 40.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Čl. 7. ugovora o kreditu određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 419,01 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

17. Čl. 2. st. 3. ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.

18. U postupku nije sporno da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe- Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

19. Nije sporno da je presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 1. njene izreke utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Zagrebačke banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Zagrebačke banke d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Zagrebačka banka d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

20. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Zagrebačke banke d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 1. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

22. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

24. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i vjerovnik ĐŠ. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

26. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

27. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili ĐŠP i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 23. veljače 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima. Tuženik nije dokazao da je u pogledu ovog konkretnog ugovora o kreditu potrošač ĐŠP dobila sve informacije koje su joj bile potrebne da shvati što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, niti da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo ili da su bile lako razumljive konkretnom potrošaču, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

28. Svjedok ĐŠP iskazala je da je kredit bio namijenjen za kupnju stana za osobne potrebe. Iskazala je da su joj u banci ponudili kredit u švicarskim francima te joj nitko nije ništa objašnjavao. U banci su pripremili ugovor i ona ga je potpisala.

29. Iz iskaza svjedoka ĐŠP proizlazi da joj tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli, niti joj je objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule u različitim valutama, odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u odnos na rizik valutne klauzule u euru, a niti joj je dao bilo kakve informacije o svrsi ugovaranja naknade za obradu kredita. IZ iskaza svjedoka proizlazi da se o niti jednoj spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je banka unaprijed pripremila ugovor, a ona ga je potpisala.

30. Sud je prihvatio iskaz svjedoka SŠP jer je u odlučnim dijelovima logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

31. S obzirom na to da tuženik i u pogledu konkretnog ugovora o kreditu sklopljenog sa ĐŠP nije dao potrošaču informacije u vezi valutne klauzule, niti mu objasnio koje su razlike u mogućim posljedicama ugovaranja pojedinih valutnih klauzula (razlike u rizicima CHF i euro), a niti su takve posljedice mogle biti lako razumljive potrošaču, te da se o ovoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, to se utvrđenja iz presude P-1401/12 u kolektivnom sporu odnose i na ovaj ugovor. Kako su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je tuženik sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, to su i odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između SŠP i tuženika također nepoštene i ništetne. Dakle, ništetna je i odredba čl. 7. ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula.

32. U odnosu na tuženikove navode kako je valutna klauzula dopuštena sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05) valja istaknuti da to ne isključuje mogućnost da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bude ništetna sukladno odredbama ZZP-a, o čemu je ovdje i slučaj jer se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja se smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a kako je obrazloženo u prethodnim točkama ovog obrazloženja.

33. Ništetna je i odredba čl. 2. st. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita sukladno odluci o tarifi naknada za usluge kreditora.

34. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

35. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

36. Iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi, a niti da je banka dala bilo kakve informacije korisniku kredita o toj naknadi, već je cijelu ugovor unaprijed sastavljen od strane banke. Iz iskaza svjedoka ĐŠP proizlazi da je banka pripremila cijeli ugovor i da ga je ona potpisala, te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

37. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade s obzirom na to da niti ne iznosi činjenice sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a o tome na koji način se određuje visina predmetne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Nadalje, korisnik kredita iz ugovorne odredbe nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća prema odluci banke o tarifi usluga. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

38. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, kao i da u samom ugovoru nije navedena visina naknade, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

39. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

40. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

41. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Tužitelj nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Tužitelj je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Nadalje, iz čl. 2. ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik obračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, 40.600,00 CHF, odnosno s uračunatom naknadom za obradu kredita, premda mu je stvarno isplatio manji iznos od toga, tj. umanjen za naknadu za obradu kredita. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Zbog toga je i odredba čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

43. Nadalje, odredba o naknadama je ništetna i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05 – dalje: ZOO).

44. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

45. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

46. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

47. Odredbe čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez navođenja o kojim konkretnim naknadama se radi (pa tako nije navedeno niti da se radi o naknadi za obradu kredita), te bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračuna te naknade. Činidba kako je ugovorena u čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade i o kojim konkretnim naknadama se radi.

48. Stoga, odredba čl. 2. st. 4. ugovora ugovora o kreditu također je ništetna sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a.

49. Visinu potraživanja u vidu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta bez valutne klauzule, kao i datume plaćanja svakog pojedinog anuiteta te iznos naplaćene naknade za obradu kredita sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Centra za financijska vještačenja d.o.o.

50. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.123,22 eura. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi i to da je pojedine anuitete korisnik kredita platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule, nego što bi iznosila rata primjenom početnog tečaja CHF, i to u iznosu od ukupno 92,67 eura (što tuženik naziva „negativne razlike“).

51. Iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je korisnik kredita 28. veljače 2007. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 171,25 eura.

52. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Centra za financijska vještačenja d.o.o. jer je izrađen stručno i argumentirano, a niti jedna stranka nije imala primjedbe u dijelu koji bi se odnosio na matematički izračun vještaka.

53. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

54. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

55. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

56. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 3.123,22 eura te po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 171,25 eura.

57. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

58. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe ugovora počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

59. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012., a presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., što znači da u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći 14. lipnja 2018. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu. U odnosu na tražbinu po osnovi povrata plaćene naknade za obradu kredita zastara još nije niti počela teći jer nije pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost te odredbe.

60. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Također, tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

61. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja u parnici u iznosu od 92,67 eura sa zateznim kamatama po osnovi iznosa u kojem je korisnik kredita zbog promjene tečaja VHF platio pojedine anuitete u manjem iznosu.

62. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku. Prema tome, u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik ima tražbinu prema korisniku kredita po osnovi ispunjenja ugovorne obveze. Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik ovlašten zahtijevati ispunjenje.

63. Odredbom čl. 84. st. 2. ZOO-a koja uređuje odnos primatelja tražbine i dužnika u slučaju sklapanja ugovora o cesiji propisano je da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti ustupitelju do časa kad je saznao za ustupanje. U konkretnom slučaju tuženik je prigovor prijeboja mogao istaknuti korisniku kredita (ustupitelju) u svakom slučaju prije nego što je obaviješten o cesiji jer je taj prigovor mogao istaknuti već u trenutku kada je korisnik kredita platio pojedine anuitete u manjem iznosu. Kredit je u cijelosti otplaćen prije sklapanja ugovora o cesiji pa su u svakom slučaju obje tražbine nastale prije sklapanja ugovora o cesiji. Dakle, prigovor prijeboja tuženik je mogao istaknuti korisniku kredita do trenutka kada je saznao za cesiju pa taj prigovor sada može istaknuti i tužitelju kao primatelju sukladno odredbi čl. 84. st. 2. ZOO-a.

64. Visina tuženikove tražbine utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu, ukupno u iznosu od 92,67 eura. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze i datumi kada je korisnik kredita platio anuitete u manjem iznosu te dospijeće te obveze. Tuženiku pripadaju i zatezne kamate od prvog dana nakon dospijeća sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

65. Stoga, postoji tuženikovo potraživanje u iznosu od 92,67 eura sa zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 0,27 eura od 1. travnja 2007. pa do isplate,

- 4,86 eura od 1. svibnja 2007. pa do isplate,

- 4,18 eura od 1. lipnja 2007. pa do isplate,

- 7,54 eura od 1. srpnja 2007. pa do isplate,

- 5,31 eura od 1. kolovoza 2007. pa do isplate,

- 4,95 eura od 1. rujna 2007. pa do isplate,

- 8,19 eura od 1. listopada 2007. pa do isplate,

- 5,59 eura od 1. studenog 2007. pa do isplate,

- 6,39 eura od 1. prosinca 2007. pa do isplate,

- 2,86 eura od 1. siječnja 2008. pa do isplate,

- 2,25 eura od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- 2,29 eura od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- 4,37 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- 5,99 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- 4,83 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- 2,94 eura od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- 2,25 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- 2,29 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- 4,37 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- 6,05 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- 4,88 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate.

66. Sud je utvrdio postojanje tužiteljeve i tuženikove tražbine i potom izvršio prijeboj tih tražbina u iznosu od 92,67 eura s navedenim zateznim kamatama. Prijeboj je izvršen sukladno odredbi čl. 171. st. 2. ZOO-a kojom je propisano da kad nema dužnikove izjave o uračunavanju, obveze se namiruju redom kako je koja dospjela za ispunjenje. Tužiteljeva tražbina koja je najranije dospjela je tražbina u iznosu od 171,25 eura sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2007. te je s tom tražbinom prebijena tuženikova tražbina. Nakon izvršenog prijeboja zatezne kamate na tražbinu koja je prebijena teku od dospijeća ranije tražbine (tužiteljeve) do dospijeća tuženikove tražbine (točka VI. Izreke presude). Tuženik je nakon izvršenog prijeboja dužan platiti tužitelju preostalu tražbinu sa zateznim kamatama.

67. Neosnovan je tužiteljev prigovor zastare jer je odredbom čl. 198. st. 1. ZOO- a propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. U konkretnom slučaju tuženikova tražbina dospijevala je u pojedinačnim iznosima u razdoblju od 1. travnja 2007. pa do 1. rujna 2009., dok je tužiteljeva najstarija tražbina dospjela 28. veljače 2007. Stoga, u trenutku kada su se međusobne tražbine susrele, što znači u trenutku kada su i tužiteljeva i tuženikova tražbina bile dospjele, niti jedna tražbina nije zastarjela jer nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

68. Tužitelj je uspio u parnici osim u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove u cijelosti sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a.

69. Prema Tbr. 52. t. 4. Tarife sud primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku donošenja odluke.

70. O troškovima postupka odlučeno je u granicama postavljenog zahtjeva, kojim granicama je sud vezan sukladno čl. 2. ZPP-a.

71. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tbr. 7. t. 1. Tarife, sastava podnesaka od 9. studenog 2023., 6. veljače 2024. i 5. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, za podneske od 4. travnja 2025. i 14. srpnja 2025. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak prema Tbr. 8. t. 4. Tarife, za zastupanje na ročištima od 11. travnja 2024., 13. svibnja 2024. i 26. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za ročište od 13. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. t. 2. Tarife jer se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, za ročište na kojem je presuda objavljena u iznosu od 100,00 eura prema Tbr. 9. t. 3. Tarife, što ukupno iznosi 1.700,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak PDV-a (25%) prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 425,00 eura, troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 60,73 eura, sudske pristojbe na presudu u iznosu od 121,45 eura i trošak vještačenja u iznosu od 350,00 eura, pa ukupni priznati troškovi iznose 2.657,18 eura.

Zagreb, 9. siječnja 2026.

Sudac

Goran Iskra

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

tužitelju po punomoćniku

tuženiku po punomoćniku