Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj P-897/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Draženu Orešković, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d.,Zagreb,Slavonske avenije 6.,OIB:1403633877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima Iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 15.prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Dražena Orešković,te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 9.siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 758- 53029365 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. prosinca 2010.g., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje unaprijed, jednokratno platiti naknadu na ime moratorija prema Odluci o naknadama za usluge u iznosu 5.204,41 EUR.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Aneksa br.2. Ugovora o kreditu od 27. prosinca 2011. a kojom odredbom je ugovoreno kako tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita što iznosi 5.394,00 EUR.
III.Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 10.492,38 EUR (desettisućačetiristodevedesetdvaeuratridesetosamcenti) sa zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:
- na iznos od 5.098,38 EUR od 30. prosinca 2010.g. do isplate,
- na iznos od 5.394,00 EUR od 09. siječnja 2012.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.804,88 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana 9.siječnja 2026 po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
V. S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 106,03 EUR (stošesteuratricenta) ,sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 30. prosinca 2010.g. do isplate - odbija se.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je dana 11.listopada 2024. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tuženik pravni sljednik Hypo Alpe Adria Bank d.d. budući je isti pripojen sada tuženiku Addiko bank d.d. Navodi da je tužitelj s tuženikom dana 28. prosinca 2010.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 758- 53029365 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojeg Ugovora tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 179.800,00 EUR po srednjem tečaju Hypo – Alpe – Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita na rok od 300 mjeseci. Nadalje, tužitelj je s tuženikom 27. prosinca 2011. zaključio Aneks br.2. Ugovora o kreditu kojim Aneksom je odobren moratorij uz pripis naknade na glavnicu kredita u visini 3% iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate / korištenja kredita 30. prosinca 2010. godine tužitelju naplatio jednokratnu naknadu na ime moratorija, u iznosu od 5.204,41 EUR. Nadalje, tuženik je nakon zaključenog Aneksa br.2. Ugovora o kreditu glavnici kredita pripisao i naknadu na ime moratorija u visini od 3% iznosa kredita, odnosno u iznosu od 5.394,00 EUR. Člankom 5. predmetnog Ugovora o kreditu broj 758-53029365 ugovoreno je kako se korisnik kredita obvezuje unaprijed, jednokratno platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga u iznosu 5.204,41 EUR. Nadalje, čl. 4. Aneksa br.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita što iznosi 5.394,00 EUR a za koji iznos se uvećava glavnica kredita. Odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 758-53029365 kao i odredba čl. 4. Aneksa br.2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, odnosno naknade na ime moratorija je ništetna te je tuženik istu nezakonito naplatio. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje u tekstu ZOO/05 ) banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni novčani iznos, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Sukladno citiranoj zakonskoj odredbi tuženik nije imao zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita,odnosno naknade na ime moratorija ovo posebno stoga što predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada odnosi, niti kako je određena visina naknade. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu tuženik je koristeći svoj položaj jače ugovorne strane proizvoljno nametnuo tužitelju tipskim ugovorom o kreditu, bez da je tužitelj o istima imao mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, kao niti pri zaključenju Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu a koje odredbe su imale za cilj pogodovati tuženiku. Naime, prilikom zaključenju Ugovora o kreditu broj 758- 53029365 tuženik je naplatio tužitelju naknadu za moratorij, odnosno obradu kredita bez da je za isto imao zakonsko uporište i bez da je tužitelju učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade, tako i specifikaciju troškova koje je tuženik podmirio predmetnom naknadom. Također, tuženik je na isti način pri zaključenju Aneksa br.2. Ugovora o kreditu tužitelju obračunao naknadu na ime moratorija kredita u visini od 3% iznosa kredita. Sukladno navedenom, tuženik je naplatom naknade za moratorij, odnosno obradu kredita nepripadno stekao iznos od 5.204,41 EUR, dok je naplatom naknade na ime moratorija temeljem Aneksa br.2. nepripadno stekao iznos od 5.394,00 EUR, odnosno ukupan iznos od 10.598,41 EUR. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništetna i temeljem odredbe čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/2003, 46/2007 I 79/2007- dalje u tekstu ZZP ) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st.2. istoga članka propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. S obzirom da se radi o tipskom unaprijed formuliranom ugovoru pripremljenom od strane banke - tuženika kao i da se o naknadi za obradu kredita kao i o naknadi na ime moratorija nije moglo pojedinačno pregovarati, te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe o naknadi iz čl. 5. Ugovora o kreditu broj 758-53029365 kao niti na sadržaj ugovorne odredbe iz čl.4. Aneksa br.2 Ugovora o kreditu to je stoga odredba čl. 5. Ugovora i odredba čl.4. Aneksa br.2 nepoštena odredba sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a. Ništetnost predmetne ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO/05. U situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženik ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade i naknade na ime moratorija, odnosno koje sve usluge tuženika tužitelj plaća navedenim naknadama i u kojem iznosu te se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, takve ugovorne odredbe uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.. Ovakav pravni stav zauzet je i odredbom čl.3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koji stav potvrđuje i Sud EU odlukom u spojenim predmetima C-224/19 I C-259/19 i C-84/19 budući je Sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni. Sukladno navedenom, nedvojbeno je kako je tuženik od tužitelja neosnovano na osnovu ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita iz čl.5. predmetnog Ugovora o kreditu broj 758-53029365 i ugovorne odredbe o naknadi na ime moratorija iz čl.4. Aneksa br.2. naplatio, odnosno stekao bez osnove iznos od = 10.598,41 EUR. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da Naslovni sud temeljem čl.1111. a u vezi s čl.1115. ZOO/05 donese slijedeću presudu:
I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 758-53029365 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. prosinca 2010.g., a kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje unaprijed, jednokratno platiti naknadu na ime moratorija prema Odluci o naknadama za usluge u iznosu 5.204,41 EUR. II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. Aneksa br.2. Ugovora o kreditu od 27. prosinca 2011. a kojom odredbom je ugovoreno kako tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita što iznosi 5.394,00 EUR.
II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju BĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 10.598,41 EUR sa zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče: - na iznos od 5.204,41 EUR od 30. prosinca 2010.g. do isplate, - na iznos od 5.394,00 EUR od 09. siječnja 2012.g. do isplate, sve u roku od 15 dana. IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnovu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Prvenstveno ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, s obzirom na sklopljeni Ugovor o cesiji i Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 14. rujna 2017., kojim je tuženik tražbinu s osnova predmetnog Ugovora o kreditu i Aneksa br.2. Ugovora o kreditu ustupio novom vjerovniku DDM Invest III AG sa sjedištem u [adresa], Švicarska, OIB: 42497989050. Iz navedenog razloga tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. S obzirom da je tuženik prenio tražbinu s osnova Ugovora o kreditu na novog vjerovnika DDM Invest III AG sa sjedištem u [adresa], Švicarska, OIB: 42497989050, predlaže se Naslovnom sudu, sukladno članku 211. Zakona o parničnom postupku, o predmetnoj otpočetoj parnici (u kojoj je tužba poslana tuženiku na odgovor) obavijestiti DDM Invest III AG sa sjedištem u [adresa], Švicarska, OIB: 42497989050. Navodi da u predmetnom obveznopravnom odnosu došlo je do promjene subjekata istog odnosa te je tužitelj pogrešno označio ovdje tuženika kao protivnu stranu iako tuženik više nije subjekt obveznopravnog odnosa u vezi s kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu. Navodi da je stoga, tužitelj potpuno promašeno utužio na pasivnoj strani ovdje tuženika kada je sukladno relevantnim odredbama Zakona o obveznim odnosima na njegovo mjesto stupio DDM Invest III AG sa sjedištem u [adresa], Švicarska, OIB: 42497989050. U odnosu na navedeno, tuženik ukazuje na stav recentne sudske prakse glede pitanja ostvarivanja prava iz obveznog odnosa u slučaju promjene subjekata na vjerovničkoj strani. Tako se u odluci Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž-193/2020 od 21.5.2020. godine, navodi cit. „U odnosu na prigovor tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o prijenosu tražbine odnosno da ugovor o cesiji po svome sadržaju ne predstavlja prijenos ugovora iz čl. 127. ZOO valja navesti da kod ustupa (cesije) dolazi do ustupa tražbine i samo do promjene osobe vjerovnika. (…) Dakle, u situaciji kada je cedirana tražbina na novog vjerovnika, tada dužnik u konkretnom slučaju tužitelj, svoja prava iz ugovora ne može ostvariti u posebnoj parnici prema ranijem vjerovniku, jer isti više nije stranka ugovora. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu prvog stupnja.“.Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Svojstvo potrošača se ne presumira te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Nadalje, prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C630/17, OĐ protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“ .Zaključno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja. Tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj: 758-53029365 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog dana 28.12.2010., na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu na ime moratorija, kao i ništetnost odredbe čl. 4. Aneksa br.2. Ugovora o kreditu od 27.12.2011. kojom je ugovoreno da tuženik za provedbu moratorija obračunava naknadu u visini od 3% od iznosa glavnice kredita. . Ugovorne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu i čl. 4. Aneksa br.2., na temelju kojih je tuženik naplatio naknade na ime moratorija su jasno i razumljivo sastavljene te je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz spornih ugovornih odredbi za njega proizlaze. Spornim odredbama se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u određenim iznosima, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu1 . Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Nadalje, tužitelj je u trenutku sklapanja Aneksa br.2 uz Ugovor o kreditu, znao i bio suglasan, što potvrđuje svojim potpisom, da se glavnica kredita uvećava za naknadu za provedbu moratorija. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. 1 cit.: „Ugovorne strane u znak prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju ovaj Ugovor te suglasno utvrđuju da isti kad ga javni bilježnik potvrdi (solemnizira) ima svojstvo ovršne isprave.“ (čl. 20. Ugovora o kreditu) 2 cit.: „…Ugovorne strane su suglasne da glavnica kredita na dan 31.12.2011. godine iznosi 179.800,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatih prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s ovim Aneksom. Ugovorne strane su suglasne da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 185.149,00 u kunskoj protuvrijednosti obračunatih prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za EUR, koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 31.12.2011.“ (čl. 1. Aneksa br.2 uz Ugovor o kreditu). Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i u vezi moratorija prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini te troškove. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU3, cit.: „…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da su sporne ugovorne odredbe jasne i razumljive. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge na ime moratorija, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi na ime moratorija i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu navedenih troškova koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. . Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“.. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporne ugovorne odredbe bile nejasne ili nerazumljive. Konačno se ističe da naplata naknade na ime moratorija nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporne ugovorne odredbe nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijene nepoštenima u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporne ugovorne odredbe su uobičajene u bankarskom poslovanju i iste su obuhvaćene pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ4, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporne ugovorne odredbe mogle utvrditi ništetnima. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornim odredbama nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da su ugovorne odredbe nepoštene s obzirom da se za eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornim odredbama nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporne ugovorne odredbe nisu izuzete od testa nepoštenosti, a ne i to da su ugovorne odredbe ništetne. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao i Aneksa postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH6 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." .. Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.
3.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, Aneks br.2. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, e- mail dopis tuženika od 20.06.2024., Pregled prometa za klijenta, Ugovor o prijenosu sredstava osiguranja od 14.09.2017.,rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Izvod iz sudskog registra, Izvadak iz poslovnih knjiga, te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.
4.Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu i Aneksa br. 2 navedenog ugovora o naknadi na ime moratorija,te zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.
5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 758-53029365 sa Sporazumom o osiguranju novčane utvrđeno je da je sklopljen dana 28. prosinca 2010.g. između prednika tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d, Zagreb, kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita, na iznos od 179.800,00 EUR po srednjem tečaju Hypo – Alpe – Adria bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, na rok otplate od 300 mjeseci. Kredit je odobren za refinanciranje kredita kod Hypo Alpe adria Bank d.d. Odredbom članka 5. navedenog Ugovora o kreditu ugovoreno je da prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratna naknada na ime moratorija u iznosu od 5.204,41 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za valutu Hypo – Alpe – Adria bank d.d. na dan plaćanja.
6.Navedeni ugovor o kreditu potvrđen je po javnom bilježniku Zlatku Šimašek dana 29.prosinca 2010. Broj OV-5221/10 (stranica 12 spisa).
7.Tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., kao kreditor zaključili su dana 27. prosinca 2011. Aneks br.2. Ugovora o kreditu broj 758-53029365 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine. U članku 4. Aneksa navedeno je da su ugovorne strane suglasne da banka za uvođenje moratorija obračunava naknadu u visini u iznosu 3% na iznos nedospjele glavnice kredita što iznosi 5.394,00 EUR,te da se za iznos naknade uvećava glavnica kredita.
8.Navedeni Aneks br.2. ugovora o kreditu potvrđen je po javnom bilježniku Davidu Milas iz Belog Manastira dana 4.siječnaj 2012. broj OV- 65/12 (stranica 16 spisa).
9.Nije sporno da je pravni prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d., te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva(stranica 61,62 spisa).
10. Nije sporno da je prilikom isplate kredita temeljem čl.5. Ugovora o kreditu naplaćena jednokratna naknada na ime moratorija u iznosu od 5.204,41 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe Adria Banka d.d. na dan isplate kredita. U dopisu tuženika od 20.lipnja 2024, navodi se da je kredit isplaćen dana 30.12.2010. godine i u skladu s tim klijentici je obračunata i naplaćena jednokratna naknada za moratorij u iznosu 5.204,41 EUR x 7,381000= 38.413,75 HRK ( dopis tuženika od 20.lipnja 2024. - stranica 17 spisa).
11.Nije sporno da je temeljem Aneksa br.2. uz Ugovor o kreditu broj 758- 53029365 tužiteljici kao korisnici kredita odobren moratorij na 6 mjeseci uz pripis naknade u visini od 3 % za moratorij na glavnicu kredita, da je moratorij proveden 9.siječnja 2012.,obračunata naknada za moratorij i pripisana glavnici kredita, te da na iznos kredita od 179.800,00 EUR naknada 3% iznosi 5.394,00 EUR i povećala nedospjelu glavnicu u otplati na iznos od 184.194,00 EUR (dopis tuženika od 20.lipnja 2024; očitovanje tuženika –stranica 102 spisa).
12.Nadalje,iz priloženog Prometa po kreditu za klijenta razvidno je da dana 09. siječnja 2012. pripisana naknada glavnici, te da su po predmetnom ugovoru o kreditu vršene uplate, tako da je nepodmirena obveza na dan 31.srpnja 2012. iznosila 184.920,24 EUR, a na dan 31. srpnja 2015. iznosila 174.273,98 EUR (stranica 19 spisa).
13.Tužiteljica BĐ, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da 2010. godine trebala su joj sredstva za refinanciranje prethodnog kredita, u svezi čega je odlučila podići kredit kod Hypo Alpe Adria bank, kod koje banke je bila dugogodišnji klijent te imala tekući račun preko kojeg je primala plaću. Kredit je podigla na iznos od nekih 170.000,00 i nešto eura. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen, te ga je na brzinu pročitala. Imala je maksimalno povjerenje u banku čije je bila dugogodišnji klijent. Nije uočila odredbu o naknadi na ime moratorija. U vrijeme sklapanja ugovora iskreno rečeno nije ni mislila da će biti ugovoren moratorij. Prilikom isplate kredita naplaćena joj je je naknada na ime moratorija, ne može se točno sjetiti u kojem iznosu. Nije joj uopće rečeno što je sadržano u tom iznosu, niti po kojim parametrima je utvrđen iznos koji joj je naplaćen. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je zaposlena u Janus d.o.o. na radnom mjestu voditelj marketinga. Po struci je diplomirani ekonomista. Nije imala niti privatnu firmu niti obrt. Sredstva kredita utrošena su u svrhu u koju je kredit podignut. Sama je otplaćivala kredit putem ustega sa plaće, ali kredit još nije otplaćen. Godinu dana poslije sklapanja ugovora sklopljen je i Anex tom ugovoru. Također ni taj put joj u banci nije ništa objašnjeno vezano za naknadu za uvođenje moratorija. Sve što je plaćeno na ime kredita je vršeno putem ustega sa njezine plaće. Na pitanje tužiteljici da li je naplaćena naknada za uvođenje moratorija po Anexu ugovora o kreditu, tužiteljica je izjavila da ne zna, te ponavlja da su vršene ustege sa njezine plaće. Tužiteljica je izjavila da u međuvremenu se bila razboljela te ostala bez posla. U invalidskoj je mirovini misli od 2015. godine. Na pitanje tužiteljici da li joj je poznato da je Addiko banka sklopila ugovor o prijenosu sredstva osiguranja, tužiteljica je izjavila da misli da jeste ali ne zna ime pravne osobe s kojom je sklopljen taj ugovor (stranica 97 spisa).
14.Odredbom čl.322 ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
15.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).
16.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.
17.Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN -79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
18.Dakle,u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, te sadržaja odredbe čl.4. st.1. Aneksa br. 2. navedenog Ugovora o kreditu o naknadi na ime moratorija (odgoda plaćanja po kreditu),evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova naknade za moratorij, a koja naknada je određene ugovorom o kreditu kako je naprijed navedeno ,te Aneksom navedenog ugovora - paušalno kao postotak od iznosa nedospjele glavnice kredita (čl.7.st.1. Ugovora,čl.3. Aneksa br.1.), te je evidentno da plaćeni iznosi navedenih naknada u konkretnom slučaju nisu odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio na ime moratorija, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, te Aneksa br.2. Ugovora o kreditu,a niti kod određivanja i naplate naknade na ime moratorija tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje,stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta, te tuženik nije dokazao da je pojedinačno pregovarano o spornim odredbama, niti da plaćene naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i eventualno nastalim troškovima.
19.S obzirom na izloženo, te da su predmetni Ugovor i Aneks br.2. pisani na obrascima koje je unaprijed pripremio tuženik,te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnim odredbama o naknadi na ime moratorija nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njihov sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedenih odredbi, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to su takve odredbe nepoštene, pa stoga i ništetne, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove na ime moratorija. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade na ime moratorija, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da su predmetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade na ime moratorija ništetne uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.,Županijski sud u Splitu broj Gž- 3322/2024-2 od 1.prosinca 2024.).
20.S obzirom da je tužiteljici kredit isplaćen dana 30. listopada 2010. te obračunata i naplaćena jednokratna naknada za moratorij u iznosu 5.204,41 EUR x 7,381000= 38.413,75 HRK,to je tuženik dužan tužiteljici isplatiti navedeni iznos od 38.413,75 HRK što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 5.098,38 EUR, kao i iznos od 5.394,00 EUR (čija visina nije sporna) pripisan glavnici kredita po sklapanju Aneksa broj 2. Ugovora kreditu ( Promet po kreditu –stranica 17 spisa),sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate,a s preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu je odbijen.
21.U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.
22.U odnosu na navode tuženika kojima osporava tužiteljici status potrošača za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je kredit odobren za refinanciranje kredita Hypo Alpe Adria Bank d.d., da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle,izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila da je kredit utrošila u svrhu u koju je podignut, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Janus d.o.o. na radnom mjestu voditelj marketinga,te nije imala niti privatnu firmu niti obrt. Stoga,s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala status potrošača, (čl.3.ZZP/03; presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-344/2021-6 od 20.srpnja 2021.godine, presuda Županijskog suda u Puli broj Gž1098/2021-3 od 21.travnja 2022.).
23. Glede navoda tuženika da je je tuženik prenio tražbinu s osnova Ugovora o kreditu na novog vjerovnika DDM Invest III AG sa sjedištem u [adresa], Švicarska, OIB: 42497989050, odnosno da je došlo do promjene subjekata istog odnosa te da je tužitelj pogrešno označio ovdje tuženika kao protivnu stranu iako tuženik više nije subjekt obveznopravnog odnosa u vezi s kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu, za navesti je da iz priloženog po tuženiku Ugovora o prijenosu osiguranja (stranica 32 spisa) sklopljenog između Addiko Bank d.d. i DDM Invest III AG, je razvidno da je sklopljen dana 14.rujna 2017.godine, a predmetna naknada naplaćena je prilikom isplate kredita dana 30.12.2010., te po sklapanju Aneksa br.2. Ugovora o kreditu kako je naprijed navedeno, dakle, prije sklapanja Ugovora o prijenosu potraživanja, Za napomenuti je da je tužiteljica po punomoćniku u pisanom podnesku od 24.siječnja 2025. (stranica 72 spisa) navela da je predmetni ugovor raskinut odlukom tuženika zbog neizvršenja obveza iz ugovora o kreditu i to prije nego što je zaključen ugovor o cesiji, što tuženik nije osporavao.
24.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP.
24.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.804,88 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe po Tbr. 7.t.1. u visini od 100 bodova, sastav pisanih podnesaka od 24.01.2025. i 08.12.2025. po Tbr. 8.t.1. u visini od po 100 bodova, te za zastupanje na ročištima kod suda dana 11.03.2025.,19.11.2025. i 15.12.2025.po Tbr.9.t.1. u visini od po 100 bodova,koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 152,44 EUR.
25.Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).
26.S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 9. siječnja 2025.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
