Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3

10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-172/2022-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić, u pravnoj stvari tužitelja ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mirku Cetina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK MITTLERE SÜDOSTSTEIERMARK EGEN, Paldau 40, A-8341 Paldau, Republika Austrija, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nikoli Remenaru, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave 27. studenog 2025., održane u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Ovrn-1154/12 (sada Ovr-5991/2015) od 11. lipnja 2012., koja se vodi po prijedlogu Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, OIB: 11609308792, 8083 St. Stefan Im Rosental, Murecker Stra. 23, Austrija, kao ovrhovoditelja protiv ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao ovršenika, na nekretnini ovršenika.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju, uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknaditi tuženiku RAIFFEISENBANK MITTLERE SÜDOSTSTEIERMARK EGEN, Paldau 40, A-8341 Paldau, Republika Austrija, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 eura (pet tisuća eura), u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 6. ožujka 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužitelj u tužbi navodi kako je rješenjem od 8. veljače 2022. pod posl. br. Ovr-5991/2015-95 upućen ovršenik (ovdje tužitelj) pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Ovrn-1154/12 od 11. lipnja 2012. nedopuštenom zbog žalbenog razloga iz članka 46. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 57/1996, 29/1999,42/2000, 173/2003, 194/2003, 151/2004, 88/2005, 121/2005, 67/2008, dalje u tekstu: OZ), u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti navedenog rješenja. Pravomoćnim rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama, poslovni broj Ovrn-1154/12 od 11. lipnja 2012. određena je ovrha na nekretninama tužitelja, a podnescima od 3. prosinca 2021., 28. siječnja 2022. i 3. veljače 2022., ovršenik ovdje tužitelj navodi da je predmetna tražbina Ugovorom o poslovnoj suradnji prenesena sa tuženika na EOS MATRIX d.o.o. kao novog vjerovnika te predlaže obustaviti postupak, a budući da ovrhovoditelj isto osporava, sud je uputio ovršenika pokrenuti ovu parnicu. Tužitelj prvenstveno ističe kako tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave jer je potraživanje preneseno na drugi subjekt, odnosno na EOS Matrix d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 11609308792. Tužitelju se tijekom ovršnog postupka, točnije u travnju 2021. obratilo trgovačko društvo EOS Matrix d.o.o., radi podmirenja potraživanja predmetom ovršnog postupka Ovr-5991/2015, pri čemu se EOS Matrix legitimirao kao "serviser" duga. Tek kasnije, kao prilog podneska punomoćnika tuženika od 17. veljače 2022. u postupku Ovr-5991/2015, tužitelju je dostavljena punomoć kojom tuženik opunomoćuje EOS Matrix d.o.o. na zastupanje u sljedećim poslovima: potpisivanje i izdavanje sporazuma s dužnicima, potpisivanje i izdavanje pisma namjere, potpisivanje ugovora o cesiji, asignaciji i kompenzaciji, kao i pripadajućih aneksa, zastupanje opunomoćitelja (ovdje tuženika) prilikom potpisivanja zapisnika o deponiranju isprava kod javnog bilježnika, pregovaranju s dužnicima oko podmirenja potraživanja za što ih opunomoćitelj ovlašćuje da mogu samostalno i bez posebnog odobrenja određivati maksimalni iznos za nagodbu, kao i vremenski period za otplatu, te da EOS Matrix d.o.o. kao serviser može zaprimati uplate dužnika na svoj račun i to za sve predmete koji su navedeni u tablici u Prilogu 1 ovoj punomoći. Iz navedenog proizlazi kako je stvarni vjerovnik EOS Matrix d.o.o., a ne tuženik. Ugovor o servisiranju između tuženika i EOS Matrix d.o.o. kao i izdana punomoć očigledno predstavljaju samo fiktivni pravni posao sa ciljem izbjegavanja obustave pokrenutog ovršnog postupka zbog subjektivne promjene na strani vjerovnika – ovrhovoditelja. Tužitelj također ističe kako tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave jer je ista ništetna, a u skladu sa odlukom Vrhovnog suda RH od 26.10.2021. posl. br. Rev 3357/2018. Naime, sve i da tuženik nije prenio svoje potraživanje na društvo EOS Matrix d.o.o., tužitelj kao ovrhovoditelj nije ovlašten voditi ovrhu zato što su Ugovor o jednokratnom kreditu br. 527.572 i Očitovanje sukladno Zakonu o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/17), u kojem je u čl. 3. st. 1. propisano da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika s neovlaštenim vjerovnikom ništetni te da je sukladno čl. 4. Zakona i javnobilježnički akt sklopljen na osnovu ili u vezi s ništetnim ugovorom ništetan. Ništetnost ugovora predviđaju i odredbe Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu puno ranije u rujnu 2015. Ustavni sud je potvrdio retroaktivno djelovanje odredbi o ništetnosti ugovora na ugovore sklopljene prija njegovog stupanja na snagu. Neovisno o tome što je na ugovoru naznačeno kao mjesto sklapanja mjesto u Austriji, iz samog sadržaja Očitovanja solemniziranog kod javnog bilježnika ŽR iz [adresa], dana 07.11.2006. pod brojem OU-2292/2006, proizlazi da su i Ugovor o jednokratnom kreditu 527.572 i Očitovanje sklopljeni u Republici Hrvatskoj. Neovisno o stupanju novog Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem koji propisuje ništetnost ugovora o kreditu sklopljenog s neovlaštenim vjerovnikom, ovdje tuženikom, a za koji je dovoljna činjenica sklapanja ugovora u RH, ugovor o kreditu je sam po sebi nezakonit, ništetan i iz niza drugih okolnosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da osporava sve navode iz tužbe. Tuženik ukazuje kako je isti ovlastio društvo EOS Matrix d.o.o. da vodi pregovore u ime istog radi naplate nepodmirenog dugovanja tuženika u ovršnom postupku, odnosno da pomaže istom u bržoj naplati potraživanja, o čemu u prilogu ovog odgovora na tužbu tuženik dostavlja punomoć iz koje je razvidno isto, a koja je izdana društvu EOS Matrix d.o.o. Iz predmetne punomoći razvidna su ovlaštenja društva EOS Matrix d.o.o. pa je tako i jedno od ovlaštenja da djelatnici društva EOS Matrix d.o.o. koji su navedeni u predmetnoj punomoći mogu samostalno i bez posebnog odobrenja određivati maksimalni iznos za nagodbu, kao i vremenski period za otplatu za sve predmete koji su navedeni u tablici koja se nalazi u prilogu punomoći. U odnosu na navode tužitelja kako je društvu EOS Matrix d.o.o. izdana punomoć koja vrijedi jednu godinu ili do opoziva, dakle najkasnije do 12.02.2022. s obzirom da je izdana 12.02.2022. tuženik u prilogu dostavlja i predmetnu punomoć i novu punomoć izdanu društvu EOS Matrix d.o.o. s rokom važenja godinu dana od izdavanja. Obzirom na navedeno, netočni su navodi tužitelja da je društvo EOS Matrix d.o.o. stvarni vjerovnik potraživanja koje tuženik pokušava naplatiti u ovršnom postupku. Tuženik ističe kako tužitelj ne dostavlja nikakve materijalne dokaze o tome da je tuženik ustupio odnosno otuđio potraživanje koje pokušava naplatiti u ovršnom postupku, ne dostavlja niti ugovor o ustupu niti primjerice izvadak iz zemljišnih knjiga iz kojeg bi bilo razvidno da je došlo do prijenosa založnog prava u korist društva EOS Matrix d.o.o. niti dokaz da je društvo EOS Matrix d.o.o. zatražilo stupanje na mjesto ovrhovoditelja u ovršni postupak. Naime, tuženik ukazuje kako je iz izvatka iz zemljišnih knjiga koji tuženik dostavlja u prilogu ovog odgovora na tužbu razvidno kako je založno pravo na nekretninama u vlasništvu tužitelja, a koje su predmet ovršnog postupka i nadalje upisano u korist tuženika. Tuženik ističe kako je bespredmetno pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom jer je isti ukinut. Tuženik opreza radi ističe kako se predmetni Ugovor o kreditu ne može utvrditi ništetnim primjenom hrvatskih propisa odnosno Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: „ZPK“) niti Zakona o obveznim odnosima.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju u ovosudnom spisu, pročitao je spis ovog suda broj Ovr-5991/15, izveo je dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka AR i ĐR, dok ostale ostale svjedoke predložene po tužitelju (LR, ER, ŽR, HR, KR, DR), sud nije saslušavao s obzirom da je prema stavu ovog suda činjenično stanje dovoljno utvrđeno da bi se mogla donijeti zakonita odluka, a isti svjedoci predloženi su na okolnosti koje je sud utvrdio na temelju materijalne dokumentacije u spisu. Knjigovodstveno financijsko vještačenje sud nije provodio s obzirom da je isto bespredmetno. Valja još naglasiti kako na ročištu 27. studenog 2025. tužitelj nije ustrajao u provođenju daljnjih dokaznih prijedloga, te su obje strane predlagale zaključiti glavnu raspravu.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Na ročištu održanom 27. studenog 2025. zbog izmjene raspravnog suca glavna rasprava počela je iznova, a stranke su se usuglasile da se do tada provedeni dokazi ponovno ne izvode već da se pročitaju zapisnici o izvođenju istih, sve sukladno članku 315. Zakona o parničnom postupku.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha broj Ovr- 5991/2015 koja se vodi kod ovog suda na nekretninama tužitelja, a radi namirenja novčane tražbine tuženika iz Ugovora o jednokratnom kreditu sklopljenog 30. listopada 2006.

8. Između stranaka je sporno da li je tražbina tuženika temeljem koje se vodi predmetni ovršni postupak prenesena na društvo Eos Matrix d.o.o., te da li su ovršne isprave na temelju kojih je doneseno rješenje o ovrsi u ovršnom postupku broj Ovr- 5991/2015, ništetne.

9. Tužitelj je rješenjem broj Ovr-5991/2015 od 8. veljače 2022. upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe na njegovim nekretninama nedopuštenom temeljem odredbe članka 46. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 67/08 – u nastavku teksta: OZ), koju parnicu je dužan pokrenuti u roku 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja, a s obzirom da je tijekom ovršnog postupka isticao da je predmetna tražbina Ugovorom o poslovnoj suradnji prenesena na Eos Matrix d.o.o., odnosno novog vjerovnika, pa predlaže obustaviti postupak. Tužitelj je u zakonskom roku tužbom od 6. ožujka 2022. pokrenuo ovu parnicu.

10. Parnični sud je u postupku pokrenutom radi proglašenja ovrhe nedopuštenom ovlašten raspravljati i o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora koji predstavljaju ovršnu ispravu temeljem koje je doneseno rješenje o ovrsi, pa i kada se ovršenik nije u žalbi na rješenje o ovrsi pozvao na tu ništetnost.

11. Rješenjem Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-248/2024 od 3. listopada 2024. odbijen je zahtjev tužitelja da se naloži trećoj osobi trgovačkom društvu Eos Matrix d.o.o. da u roku od 15 dana dostavi sudu Ugovor o servisiranju duga zaključenog sa tuženikom, uz obrazloženje da Ugovor o servisiranju duga ne predstavlja zajedničku ispravu za tužitelja i društvo Eos Matrix d.o.o., već se može smatrati zajedničkom ispravom samo za ugovorne strane iz tog Ugovora (Ugovora o servisiranju duga) što tužitelj u predmetu nesporno nije.

12. Valja navesti kako tužitelj nije dokazao svoje navode da bi tražbina tuženika temeljem koje se vodi ovršni postupak bila prenesena na društvo Eos Matrix d.o.o. Naime, kvalificirane isprave kojima se dokazuje prijenos tražbine u smislu odredbe čl. 32. st. 1. OZ-a su javne isprave, ovjerovljene privatne isprave i pravomoćne odluke suda donesene u parničnom postupku. Izrazi "javno ovjerovljena isprava" ili "ovjerovljena isprava" prema odredbi čl. 2. toč. 13. OZ-a označavaju ispravu na kojoj je potpis neke osobe ovjerovio javni bilježnik ili koja druga osoba ili tijelo s javnim ovlastima. Prema tome, bez obzira da li je tražbina prenesena ili je na drugi način prešla na novog vjerovnika taj prijenos se dokazuje javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom, a ako to nije moguće, pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku, što tužitelj u ovom postupku nije dostavio, iako je primjenom pravila o teretu dokazivanja isto bio dužan dostaviti i dokazati svoje navode da je tražbina prenesena na društvo Eos Matrix d.o.o, a s obzirom da je tuženik tijekom cijelog postupka isto osporavao. Iskazi supruge tužitelja, zaposlenika Eos Matrixa d.o.o. i samog tužitelja u kojima iskazuju da je tužitelj komunicirao s društvom Eos Matrix d.o.o. glede otplate samog dugovanja, te da je Eos Matrix d.o.o. podmirivao troškove predujma za provođenje ovršenog postupka, ne znači da je isto društvo i nositelj tražbine, već znači da je postupao po nalogu ovrhovoditelja (nalog ne mora biti u pismenoj formi).

13. U konkretnom slučaju je sporno pitanje mjesta sklapanja predmetnog Ugovora jer tužitelj tvrdi kako je Ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, dok tuženik tvrdi da je Ugovor sklopljen u Republici Austriji, s tim što nije sporno kako je tuženik banka sa sjedištem u [adresa].

14. Čitanjem Ugovora o jednokratnom kreditu i Ugovora o jamstvu utvrđeno je da je kao mjesto sklapanja ugovora naveden St. Stefan i. R., slijedom čega proizlazi da su ugovori sklopljeni u Republici Austriji, u sjedištu tuženika kao ponuditelja, sve sukladno članku 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/2021., 114/2022., 156/2022. – dalje ZOO), gdje tuženik ima ovlaštenje obavljati kreditne poslove temeljem valjanog odobrenja nadležnog austrijskog tijela. Sukladno pak, članku 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 36/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 145/10., 76/13., 52/21) tuzemnim primateljima kredita izričito je dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama.

15. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezan, konsenzualan i naplatan pravni posao, a bitni sastojci tog ugovora su obveza banke staviti korisniku kredita na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava ili na određeno vrijeme za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je, s druge strane, obveza korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Zakon propisuje obvezni pisani oblik ugovora (članak 1022. stavak 1. ZOO). Člankom 247. ZOO uređuje se načelo konsenzualnosti ugovora propisujući kako je ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a što znači da je za pravnu valjanost (perfektnost) ugovora dovoljno da se ugovorne stranke suglase o bitnim sastojcima ugovora, dok ispunjenje činidbe ne spada u akt sklapanja konsenzualnih ugovora, već u njegovu realizaciju, u skladu s odredbom članka 166. ZOO. Ugovor je, u skladu s odredbom članka 252. stavka 1. ZOO, sklopljen u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu s tim što se, prema stavku 2. članka 252. ZOO, smatra kako je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku davanja ponude.

16. Nadalje, tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu valja razmotriti i kroz odredbu članka 322. ZOO-a koja propisuje ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Tužitelj je fizička osoba i državljanin Republike Hrvatske i glede njega u zakonskim ili podzakonskim aktima nema nikakve zabrane ili nekih posebnih uvjeta za sklapanje predmetnih ugovora na području Republike Hrvatske. Za tuženika pružanje financijskih usluga neposredno na području Republike Hrvatske može imati stanovite posljedice o kojima odlučuje Hrvatska narodna banka, a koje su propisane Zakonom o kreditnim institucijama (''Narodne novine'' broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20.), ali upravo na temelju članka 322. stavak 2. ZOO-a to ne povlači ništetnosti predmetnog ugovora. Dakle, čak i slučaju da su pobijani ugovori sklopljeni u Republici Hrvatskoj, zahtjev tužitelja ne bi bio osnovan. Takva posljedica nije propisana, niti Zakonom o bankama, niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu), dok su Ugovor o jednokratnom kreditu i Ugovor o jamstvu sklopljeni 30. listopada 2006.

17. Naime, člankom 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK), koja odredba je 30. rujna 2015. stupila na snagu (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK), u tekst ZPK dodana je odredba kojom je u stavku 1. propisano da je ugovor o kreditu ništetan ako ga je sklopio vjerovnik, odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno za posredovanje pri potrošačkom kreditiranju, a ZID ZPK nema povratno (retroaktivno) djelovanje, zbog čega se odredba članka 19.j stavak 1. ZPK ne primjenjuje na predmetni Ugovor sklopljen 30. listopada 2006., pa je stoga neosnovano pozivanje tužitelja na tu odredbu ZPK kao razloga ništetnosti Ugovora.

18. U odnosu na zahtjev za ništetnost javnobilježničkog akta, valja navesti kako se njegova ništetnost traži zbog tvrdnje o ništetnosti pravnog posla u svezi s kojim je taj akt sačinjen (Ugovor o jednokratnom kreditu), a kako taj Ugovor nije ništetan, to se njegova valjanost proteže i na predmetno javnobilježničko Očitovanje od 7. studenog 2006.

19. Naime, Očitovanje javnog bilježnika ŽR iz [adresa], broj OU – 2292/06 javni bilježnik sastavio je sukladno člancima 2. i 54. -58. Zakona o javnom bilježništvu (''Narodne novine'', broj 78/93, 29/94., 162/98., 16/07, 75/09, 120/16 - dalje: ZJB) u nazočnosti tužitelja pri čemu tuženik i nije bio dužan pristupiti u ured javnog bilježnika budući da se radi o jednostranom očitovanju volje založnog dužnika. Navedenim očitovanjem jamac i založni dužnik je dozvolio upis založnog prava tuženiku radi osiguranja njegovog potraživanja temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu broj 527.572. Ugovor o jednokratnom kreditu nije ovjeren od strane javnog bilježnika, niti je za valjanost tog ugovora nužna javnobilježnička ovjera, već je javni bilježnik temeljem sklopljenog Ugovora o jednokratnom kreditu sastavio Očitovanje kojim založni dužnik, dozvoljava da se radi osiguranja tražbine tuženika na nekretnini u njegovom vlasništvu upiše pravo zaloga (hipoteka) u korist tuženika i ujedno ovlašćuje tuženika da temeljem tog Očitovanja tražiti neposrednu ovrhu na naprijed označenoj nekretnini, a radi naplate osiguranog potraživanja po dospijeću bilo koje obveze iz Ugovora o jednokratnom kreditu.

20. U odnose na navode tužitelja da su Ugovor o jednokratnom kreditu br. 527.572 i Očitovanje sukladno Zakonu o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ništetni, valja navesti kako sukladno presudi Suda Europske unije C-630/17 od 14. veljače 2019. u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene Zakona o ništetnosti, jer je presudom Suda Europske unije broj C-630/17 (VR protiv Raiffeisenbank St. Stefan- Jagerberg-Wolfsberg eGen) od 14. veljače 2019. odlučeno da čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije treba tumačiti na način da mu se protivi propis države članice čiji učinak je, između ostalog, to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika sa sjedištem u drugoj državi članici koji ne raspolažu odobrenjem koje nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa. Slijedom navedenog, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-I-3678/2017 i dr. od 3. studenoga 2020., koji prihvaća stajališta i argumentaciju Suda Europske unije iz te presude, utvrđeno je da je Zakon o ništetnosti u nesuglasnosti s vladavinom prava kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske te se utvrđuje da je, uz navedeno, Zakon o ništetnosti u nesuglasnosti i s čl. 141.c Ustava zbog čega je na temelju čl. 55. st. 1. Ustavnog zakona u cijelosti ukinuo Zakon o ništetnosti, pa se odredbe tog Zakona više ne primjenjuju na području Republike Hrvatske niti se na njima mogu temeljiti sudske odluke.

21. Ostali navodi tužitelja o neutvrđivanju kreditne sposobnosti, nezakonitosti obračuna kamata, iznosu koji je uplaćen temeljem predmetnih ugovora i koji je isplaćen, nezakonitom uračunavanje u glavnicu kredita troškova odvjetnika i posredničkih naknada, djelovanju posrednika u realizaciji kredita, nepostojanju apostila, legalizaciji isprava, nepostojanju formalnih pretpostavki za valjanost isprava, posebno založne izjave koja ne udovoljava propisanim uvjetima koje mora zadovoljiti javnobilježnički akt, aktima koji nisu rastumačeni niti je kreditni dužnik upozoren na posljedice, te navodi da tužitelji nisu primili iznose koji su naznačeni u ugovorima, izneseni su paušalno, nisu obrazloženi, nisu dokazani niti su predloženi dokazi na okolnost utvrđivanja navedenih činjenica, a isti navodi niti ne podliježu pod zakonsku odredbu članka 322. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

22. Naposljetku se još ističe kako je presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 62/2025 od 5. lipnja 2025. pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti Ugovora o jednokratnom kreditu broj računa 527.572 od 30.10.2006., na iznos od 40.000 eura, te na utvrđenje ništetnosti Očitovanja potvrđenog kod javnog bilježnika Jakić Branka pod brojem OU-2292/06 07. studenog 2006.

23. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u cijelosti.

24. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

25. S obzirom na gore navedeno, tužitelj je dužan tuženiku nadoknaditi cjelokupne troškove postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 – dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora od 36.144,30 eura određenoj raspravnim rješenjem od 11. srpnja 2022., a s obzirom da se radi naplate istog iznosa vodi predmetna ovrha pod brojem Ovr-5991/2015 iz koje je tužitelj upućen pokrenuti parnicu. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 700,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), sastava podneska 20.6.2022. u iznosu od 700,00 eura (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanja na ročištu 9.6.2022., 11.7.2022., te 27.11.2025., svako u iznosu od 700,00 eura (Tbr.9.toč.1. Tarife), sastav žalbe od 14.11.2022. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.10.toč.4. Tarife), sve uvećano za porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 46. Tarife u iznosu od 1.000,00 eura, odnosno iznos od 5.000,00 eura. Sud nije tuženiku priznao trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu s obzirom da isto nije dužan platiti.

26. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 9. siječnja 2026.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika