Poslovni broj: P-677/2023-29

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Martini Alagfić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Zagrebačka banke d. d. iz [adresa], OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 26.studenog 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno,punomoćnika tužiteljice odvjetnika odvjetnice Martine Alagić i zamjenika punomoćnika tuženika ĐČ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Metelko & Partneri, 9.siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3755802., od dana 02.11.2006. godine, kojeg su sklopili tužiteljica RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 92963223473., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 92963223473., da tužitelju RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 11.942,14 eura (jedanaesttisućadevetstočetrdesetdvaeuračetrnaestcenti), sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 195,78 eura od 01.12.2014. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 28.01.2015. godine pa do isplate,

- 69,71 eura od 31.03.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 06.05.2015. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 08.06.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 13.07.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 04.08.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 31.08.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 14.10.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 31.10.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 10.12.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 08.01.2016. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 30.03.2016. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 14.04.2016. godine pa do isplate

- 103,34 eura od 04.05.2016. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 28.06.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 06.07.2016. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 12.09.2016. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 07.11.2016. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.12.2016. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.01.2017. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 14.03.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.04.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 09.05.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.06.2017. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 31.07.2017. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 13.10.2017. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 14.11.2017. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 07.12.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.01.2018. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 13.03.2018. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 13.03.2018. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 14.05.2018. godine pa do isplate,

- 435,15 eura od 09.07.2018. godine pa do isplate,

- 501,51 eura od 17.09.2048. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.11.2018. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 14.12.2018. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 10.01.2019. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 21.02.2019. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 12.04.2019. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 29.04.2019. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.05.2019. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 11.06.2019. godine pa do isplate,

- 112,67 eura od 05.05.2020. godine pa do isplate,

- 83,43 eura od 13.06.2020. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.07.2020. godine pa do isplate,

- 634,23 eura od 12.08.2020. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 12.11.2020. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 16.12.2020. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 14.01.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 11.02.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 06.03.2021. godine pa do isplate,

- 64,76 eura od 21.04.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 21.05.2021. godine pa do isplate,

- 169,70 eura od 06.06.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.07.2021. godine pa do isplate,

- 36,98 eura od 11.08.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 10.09.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.10.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 10.11.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 13.12.2021. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 12.01.2022. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 21.02.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.03.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 13.04.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.05.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 10.06.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.07.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 15.08.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.09.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 01.10.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.11.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 06.12.2022. godine pa do isplate,

- 37,89 eura od 10.01.2023. godine pa do isplate,

- 90,80 eura od 15.02.2023. godine pa do isplate,

- 105,87 eura od 15.03.2023. godine pa do isplate,

- 104,70 eura od 15.04.2023. godine pa do isplate,

- 106,97 eura od 15.05.2023. godine pa do isplate,

- 106,78 eura od 15.06.2023. godine pa do isplate,

- 109,62 eura od 15.07.2023. godine pa do isplate,

- 110,78 eura od 15.08.2023. godine pa do isplate,

- 111,35 eura od 15.09.2023. godine pa do isplate,

po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015..a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 30.prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.175,00 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 9.siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV . S preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2,91 EUE (dvaeuradevedesetjedancent) se odbija

r i j e š i o  j e

I.Smatra se da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.054,95 EUR (tisućupedesetčetirieuradevedesetpetcenti) povučen.

II. Utvrđuje se da je prigovor prijeboja povučen u cijelosti.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je dana 4.srpnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužitelj sa tuženikom zaključio dana 06.09.2006. godine ugovor o kreditu, broj: 3207313952., prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 57.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 265,77 CHF. Predmetni ugovor o kreditu nije kovertiran u valutu EUR. Predmetni kredit je još uvijek u otplati. Tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, odnosno o rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu. Tečaj CHF u odnosu na kunu skočio je tijekom otplate kredita i do 50% u odnosu na početno ugovoreni tečaj. Tuženik je tako u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovu jednostrane odluke tuženika, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao i odredbe kojima je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja te su uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Slijedom toga, navedene odredbe o valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama članka 81. i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.) te članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.), koji su bili na snazi kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, tako za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača).O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoje pravomoćne presude: - Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-7129/13-4, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno kako je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008 godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, - Visokog trgovačkog suda RH, broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine kojom je u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. D o k a z: - uvid u presudu VTS-a broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. g., - uvid u odluku VSRH, broj: Revt-249/14-02 od 09.04.2015. g., - uvid u presudu i rješenje VSRH, broj: Rev- 2245/17-2 od 20.03.2018. g., - uvid u presudu VTS-a broj: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. IV. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. -31.12.2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004.-31.12.2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi ugovora, s općim zastarnim rokom od 5 godina. Prema shvaćanju revizijskog suda (Rev-2245/17 od 20.03.2018. godine) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05., te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema čl. 1111. st.1. ZOO-a, „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Prema čl. 1115 ZOO-a „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Tužitelj je do potraživanog iznosa došao na način da je zbrojio sve preplate nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za razdoblje od 01.01.2009. godine pa do dana podnošenja ove tužbe (uzimajući u obzir i tečajne razlike koje su bile na štetu tuženika). Ĉlankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14) propisano je da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Prema čl 6. st 3. Zakona o sudovima (NN 28/13) propisano je da je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da sud donese sljedeću presudu:

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3755802., od dana 02.11.2006. godine, kojeg su sklopili tužiteljica RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAĈKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 92963223473., kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te da ista ne proizvodi ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAĈKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 92963223473., da tužitelju RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 13.000,00 eura / 97.948,50 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.01.2009. godine po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. U pisanom podnesku od 20.srpnja 2023. (stranica 15 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da dostavlja početni otplatni plan,specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu,te sukladno istom uređuje točku II. tužbenog zahtjeva tako da sada glasi:

„II.Nalaže se tuženiku ZAGREBAĈKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 92963223473., da tužitelju RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 11.945,05 eura / 90.000,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.01.2009. godine po stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 06.09.2006. Ugovor o kreditu broj 3207313952 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 57.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu i to u dijelu koji se odnose na valutnu klauzulu, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 13.000,00 eura / 97.948,50 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj podneskom od dana 20. srpnja 2023. godine prije dostave tužbe tuženiku, uređuje točku II. tužbenog zahtjeva na način da s osnove navodne ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 11.945,05 eura/90.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a. Također, tuženik ističe da je iz priloga dostavljenih uz podnesak od dana 20. srpnja 2023. razvidno da tužitelj raspolaže svom dokumentacijom na temelju koje bi mogao urediti svoj tužbeni zahtjev. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP-a naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 08.06.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Dokaz: pregled prometa po partiji kredita Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 08.06.2018. godine nastupila zastara. O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C-243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denominiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C- 243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. b. O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka).Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Banke, naknadna dostava podataka Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 01.09.2009. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“.Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. U pisanom podnesku od 23.veljače 2024. (stranica 82 spisa) tuženik je istakao prigovor prijeboja s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 1.095,82 HRK/145,44 EUR (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja),sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. U pisanom podnesku od 1. listopada 2025 (stranica 128 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka financijsko- knjigovodstvene struke,te na osnovu predmetnog nalaza vještaka uređuje točku II. tužbenog zahtjeva tako da ista sada glasi:

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAĈKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa]., OIB: 92963223473., da tužitelju tužitelj RČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]., isplati novčani iznos od 11.942,14 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 195,78 eura od 01.12.2014. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 28.01.2015. godine pa do isplate,

- 69,71 eura od 31.03.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 06.05.2015. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 08.06.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 13.07.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 04.08.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 31.08.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 14.10.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 31.10.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 10.12.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 08.01.2016. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 30.03.2016. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 14.04.2016. godine pa do isplate

- 103,34 eura od 04.05.2016. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 28.06.2015. godine pa do isplate,

- 63,52 eura od 06.07.2016. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 12.09.2016. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 07.11.2016. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.12.2016. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.01.2017. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 14.03.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.04.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 09.05.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.06.2017. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 31.07.2017. godine pa do isplate,

- 289,15 eura od 13.10.2017. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 14.11.2017. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 07.12.2017. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.01.2018. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 13.03.2018. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 13.03.2018. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 14.05.2018. godine pa do isplate,

- 435,15 eura od 09.07.2018. godine pa do isplate,

- 501,51 eura od 17.09.2048. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.11.2018. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 14.12.2018. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 10.01.2019. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 21.02.2019. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 12.04.2019. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 29.04.2019. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.05.2019. godine pa do isplate,

- 368,79 eura od 11.06.2019. godine pa do isplate,

- 112,67 eura od 05.05.2020. godine pa do isplate,

- 83,43 eura od 13.06.2020. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.07.2020. godine pa do isplate,

- 634,23 eura od 12.08.2020. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 12.11.2020. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 16.12.2020. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 14.01.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 11.02.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 06.03.2021. godine pa do isplate,

- 64,76 eura od 21.04.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 21.05.2021. godine pa do isplate,

- 169,70 eura od 06.06.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.07.2021. godine pa do isplate,

- 36,98 eura od 11.08.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 10.09.2021. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.10.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 10.11.2021. godine pa do isplate,

- 76,80 eura od 13.12.2021. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 12.01.2022. godine pa do isplate,

- 50,25 eura od 21.02.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.03.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 13.04.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.05.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 10.06.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 14.07.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 15.08.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 12.09.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 01.10.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 11.11.2022. godine pa do isplate,

- 103,34 eura od 06.12.2022. godine pa do isplate,

- 37,89 eura od 10.01.2023. godine pa do isplate,

- 90,80 eura od 15.02.2023. godine pa do isplate,

- 105,87 eura od 15.03.2023. godine pa do isplate,

- 104,70 eura od 15.04.2023. godine pa do isplate,

- 106,97 eura od 15.05.2023. godine pa do isplate,

- 106,78 eura od 15.06.2023. godine pa do isplate,

- 109,62 eura od 15.07.2023. godine pa do isplate,

- 110,78 eura od 15.08.2023. godine pa do isplate,

- 111,35 eura od 15.09.2023. godine pa do isplate,

po stopi od 12% godišnje do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

6.Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu,Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu,Promet po kreditu, proveo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o., saslušao vještaka financijsko- knjigovodstvene struke,te saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

7. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po navedenoj osnovi.

8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207313952 (stranica 6 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 06.09.2006. godine, kojim ugovorom je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 57.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1).

Člankom 2. ugovora ugovoreno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 57.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate,sve u kunskoj protuvrijednosti,obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

Rok otplate kredita iznosi 30 godina (čl. 3.).

Namjena kredita je kupovina stana (čl.6.).

Člankom. 7. ugovora ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 285,77 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (st.1.). Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.(st.2.) Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno,prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta (st.3.).

9.Nije sporno da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, dana 6. rujna 2009 godine, broj OU –1930/06 ( stranica 11 spisa).

10.Tužiteljica RČ, saslušana u svojstvu stranke izjavila je da 2006. godine trebala su joj sredstva za rješavanje stambenog pitanja, tj. za kupovinu stana, u svezi čega je odlučila podići kredit, te je obišla više banka, ali se odlučila za Zagrebačku banku jer su uvjeti bili najpovoljniji. Ponuđen joj je kredit u valuti CHF. To je tada bila jako stabilna valuta. Nije upozorena na rizik tečaja CHF. Dobila je unaprijed pripremljeni tekst ugovora koji je pročitala. U ugovoru nije ništa mogla mijenjati osim godina otplate i iznosa kredita. Uočila je i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. U banci joj je rečeno da se rata može mijenjati ali da se radi o malim oscilacijama. U vrijeme podizanja kredita bila je u radnom odnosu u Borovu u Vukovaru. Nije imala privatnu firmu, niti obrt. Sredstva kredita je utrošila u svrhu u koji je podignut, tj. za kupovinu stana. Taj stan od tada cijelo vrijeme koristi za stanovanje. Kredit je još u otplati i sama ga plaća. Konverziju nije provela. Ne može se sjetiti da joj je banka slala obavijesti o promjeni rata. Kredit je sama otplaćivala uplatama u banci. Kod javnog bilježnika je ugovor samo potpisan i napravljena solemnizacija, te joj nije ništa posebno pojašnjavano. Da je znala da će se rata kredita tako znatno promijeniti taj kredit ne bi podigla. Na pitanje punomoćnika tužitelja kolika joj je rata bila na početku te koliko je porasla, tužiteljica je izjavila da je u početku rata kredita bila 1.200,00 kuna, a najviša rata koju je platila je bila oko 3.000,00 kuna. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je pročitala cijeli ugovor o kreditu, tužiteljica je izjavila da jeste (stranica 140 spisa).

11.Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Posrednik d.o.o. koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 106-121 spisa) naveo:

Visina preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3207313952 sklopljenom dana 06. rujna 2006. godine po osnovu tečajne razlike u odnosu na početno ugovoreno u razdoblju od 01. siječnja 2009. godine pa do mjeseca rujna 2023. godine iznosi 11.942,14 EUR.

Svakomjesečne razlike pobrojao je na stranicama 13. do 15. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.

Datumi uplata nalaze se u tabelarnom pregledu na stranicama 8. do 13. ovog pismenog Nalaza i mišljenja te u kojem tabelarnom pregledu je vidljivo da je bilo kašnjenja u plaćanju tužitelja RČ rata anuiteta.

11.1.Stalni sudski vještak Darijo Dumančić iz Posrednik d.o.o. saslušan na ročištu kod suda je izjavio da ostaje u cijelosti kod svog pisanog nalaza i mišljenja. U nalazu i mišljenju dao je izračun sukladno zadatku u rješenju suda tj. dao je izračun preplaćenih iznosa po osnovu tečajne razlike. Izračun je dao na datume uplata s napomenom da je u konkretnom slučaju bilo kašnjenja u plaćanju. Izvršio je uvid u podnesak tužitelja od 01. listopada 2025. te može reći da je tužbeni zahtjev postavljen sukladno nalazu i mišljenju, te početak tijeka kamata od datuma uplata (stranica 139 spisa).

12.Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

14.Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

15.Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka, te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP ne proizlazi da je tužiteljici na valjan i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te je s obzirom na navedeno tužiteljici kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga s obzirom na izloženo odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne.

16.Za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022., objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

17.S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da je predmetna naprijed citirana ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli ništetna, a kako je to navedeno u izreci (čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

18.Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

19.Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu,o predmetnoj odredbi o valutnoj klauzuli nije se pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane tuženika u dijelu o valutnoj klauzuli,s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe

20.Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

21.Odredbom čl. 323. st.1. ZOO, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22.Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko - knjigovodstvene struke čiji nalaz i mišljenje je sud prihvatio jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano,utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da tužiteljica po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatila ukupno iznos od 11.942,14 EUR,te je stoga sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli navedeni iznos,sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate (čl.1115. ZOO čl.29.,čl.1165 ZOO/05).Naime, s obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula tijekom otplate kredita nepoštene, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

23.U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača odnosno da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, za navesti da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju stana, te da je korisnik kredita (tužiteljica) naznačena kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora. Također je za navesti da je tužiteljica saslušana u svojstvu stranke izjavila da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila u radnom odnosu u Borovu u Vukovaru, nije imala niti privatnu firmu,niti obrt,te je kredit utrošila u svrhu u koju je podignut tj. za kupovinu stana. Stoga, s obzirom na izloženo evidentno je da je prigovor tuženika nije osnovan (čl.3.ZZP/07; Županijski sud u Puli broj Gž-538/2020-2 od 21. rujna 2020. godine, VSRH Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018 godine).

24.U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24.1.U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. godine i prekinula je tijek zastare za tužitelja, te je zastara počela teći iznova (čl. 392 ZOO/ 91;čl. 245.st.1. ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12, dakle nakon 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. god.(Pž-6632/2017), a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 8.lipnja 2023.,pa je stoga prigovor zastare neosnovan (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel, Objedinjeno pravno shvaćanje broj:Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

24.2.Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

25. Tužiteljica je u pisanom podnesku od 20.srpnja 2023. (stranica 15 spisa),a prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, snizila tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa iznosa od 13.000,00 EUR na iznos od 11.945,05 EUR,što ima karakter povlačenja tužbe,s napomenom da je navedeni podnesak dostavljen tuženiku uz tužbu (stranica 48 spisa),te se tuženik navedenom povlačenju tužbe nije protivio niti tražio trošak (čl,.164.st.1.t.8 ZPP). Stoga je sud temeljem odredbe čl.193. ZPP donio rješenje kao u izreci (13.000,00 EUR - 11.945,05 EUR =1.054,95 EUR.

26. U pisanom podnesku od 21.listopada 2025. (stranica 133 spisa) tuženik se nakon što mu je dostavljen podnesak tužiteljice od 1.listopada 2025. (stranica 128 spisa) protivio povlačenju dijela tužbenog zahtjeva,te je stoga sud s obzirom na sve naprijed izloženo s preostalim dijelom tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa odbio (11.945,05 EUR- 11.942,14 EUR =2,91 EUR).

27.U pisanom podnesku od 5. prosinca 2024. (stranica 102 spisa) tuženik je povukao prigovor radi prijeboja te je stoga sud donio rješenje kao u izreci.

28. Tužitelj je u tužbi postavio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli, te kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa tečaja,te tužbeni zahtjev za isplatu snizio u pisanom podnesku od 20.srpnja 2023., tužbeni zahtjev je nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke specificirao sukladno izračunu vještaka financijsko

-knjigovodstvene struke, pri čemu je snizio prethodno postavljeni tužbeni zahtjev, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39., čl. 117. st. 2. ZID ZPP (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine - točka 4.).

29.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5.ZPP.

30.1.Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.175,00 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku

za sastav tužbe (Tbr. 7.t.1) 100 bodova,

sastav pisanih podnesaka od 24.10.2023.,26.02.2024.,01.10.2025. i 24.10.2025. po Tbr.8.t.1. u visini od po 100 bodova,te za sastav pisanih podnesaka od 20.07.2023. i 11.07.2024. po Tbr.8.t.4. u visni od po 25 bodova,

te za zastupanja na ročištima kod suda dana 11.07.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova, i 26.11.2024. (Tbr.9.t.1.) 100 bodova,

koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u iznosu od 300,00 EUR.

U odnosu na zahtijevani trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu za navesti je da je čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi,a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“,pa s obzirom da je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 8.lipnja 2023.,tužiteljica je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi u ovoj pravnoj stvari te joj ne pripada pravo na naknadu zahtijevanog troška sudskih pristojbi.

32.Na dosuđeni iznos troška tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

33. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 9.siječnja 2026.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja,a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DOSTAVITI:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika