Republika Hrvatska
Općinski sud u Karlovcu
Trg hrvatskih branitelja 1
Karlovac
Poslovni broj: P-16/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐH, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene Zagrebačka banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 12. studenog 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja Sandre Kovačić, odvjetnice u odvjetničkom uredu Irene Blauhorn, odvjetnice iz Karlovca, te punom. tuženika PH, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, po objavi 9. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, broj ugovora 3207549105/06, broj kreditne partije 7103333607, od 02. listopada 2006.g. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.
II. Tužena ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 dužna je tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 236,06 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. studenog 2006.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III. Nalaže se tuženoj ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove ovog postupka u iznosu od 307,81 eur zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 02. listopada 2006.g. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu broj ugovora 3207549105/06, broj kreditne partije 7103333607, solemniziran istoga dana kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić dana 30.listopada 2006. pod brojem OU-1174/2006, kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 25.743,58 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita i s promjenjivom kamatnom stopom određenom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tužene. Nadalje pobliže navodi da je odredbom čl. 2. određeno da se „Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, pa je temeljem takve odredbe tužitelju dana 08. studenog 2006.g. na ime troškova „isplata kredita – u korist naknade“ naplaćen iznos od 1.778,60 kn. S tim u vezi u prilog tužbe dostavlja dokaz pod D) i nastavno iznosi da je tužena predmetnu odredbu iz čl. 2. Ugovora o kreditu unijela u ugovor bez da su stranke o njoj pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a što sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a ima za posljedicu nepoštenost i ništetnost id. ugovorne odredbe. Naime, obrazlaže da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo prema članku 81. st. 1. ZZP-a smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno članku 81. st. 2. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
1.1. Tužitelj slijedom toga tvrdi da je ugovorna odredba čl. 2. st. 3, predmetnog ugovora o kreditu kojom je dakle ugovoreno da se „Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada zs usluge Kreditora“, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i da o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica t.j. tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Slijedom toga Ttužitelj tvrdi da je ugovorna odredba čl. 2. st 3 kojom je dakle navedeno „Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada zs usluge Kreditora“, unaprijed bila pripremljena od strane tužene i da o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, iz prometa po kreditu vidljivo da je da je tužena dana 08.11.2006.g. od tužitelja naplatila iznos od 1.778,60 kn u korist „isplata kredita - u korist naknade“, a tužitelj ni danas ne zna točno koji su troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati a da bi ih trebao snositi tužitelj. To napose jer je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu, pa je prema tužitelju očigledno da navedena odredba čl. 2. id. Ugovora nije jasna ni određena, obzirom iz iste nije vidljivo niti razumljivo koje je to troškove odnosno naknade bio dužan snositi i u kojem iznosu. Osim toga, visina naknade vezana je uz Odluku o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a ista je podložna jednostranim promjenama od strane tužene, pa slijedom svega navedenog proizlazi po tužitelju da je odredba čl. 2. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time i ništetna, te je tužena dužna vratiti mu naplaćeni iznos naknade (sada iznos od 236,06 eur) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Stoga tužitelj podnosi tužbu i predlaže da sud po provedenom postupku donese odluku kao u izreci ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost tužbe odnosno navode tužitelja u tužbi da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena i ništetna, te u tom smislu iznosi razloge kako slijedi.
2.1. Tuženik na početku ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti je dokazao da je koristio sredstva kredita isključivo za potrošačke svrhe. U nastavku obrazlaže kako zakon ne predviđa istovremeno da bi se takva svrha trebala presumirati, pa je kako tvrdi na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP). Ista odredba naime izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ukoliko se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, tuženik smatra da je upravo na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača po tuženiku je za ocjenu je li fizička osoba potrošač, nužno ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito treba uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima (očito se misli na načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Dakle, slijedom navedenog tuženik smatra da je tužitelj dužan u ovom postupku dokazati svoj status potrošača, te predložiti dokaze na kojima temelji takav svoj status potrošača.
2.2. Nadalje, između ostalog vezano uz naknadu za obradu kredita u iznosu od 236,06 eura tuženik ne osporava visinu, ali osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. U tom smislu obrazlaže da je ugovorna odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a u uvjetima kada su dakle odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive nije dopušteno prema članku 57. Zakona o zaštiti potrošača ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Poziva se da je to na jednak način određeno Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji je tekst inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz spomenuti Zakon o zaštiti potrošača. Odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, te isporučene usluge i robu na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Odredbom pak čl. 5. propisano je da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, takve odredbe moraju uvijek biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU, kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive, ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Pri tom ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2 Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, tumači da Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, a to znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, te okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.
2.3. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelj u cijelosti bio informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i štoviše da je bio iskomuniciran o obvezi plaćanja id. naknade za obradu kredita. Konkretno, tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno po tuženiku znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano uz plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se ista plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj (po tuženiku) ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno napominje kako naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a kreditna naknada pokrivala je troškove poput:
➢ operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),
➢ materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), ➢ troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), ➢ povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).
2.4. Nastavno tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (ZH protiv CIB Bank Zrt.). Navodi da se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti / ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, koje su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: “Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”. Odgovarajući na postavljeno pitanje prema tuženiku, Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena i „NE nalaže“, kako ističe da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Po tumačenju tuženika id. sud svoju odluku temelji na razmišljanju da su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Napose ističe da je Sud EU također stajališta kako je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na navedeno, tuženik navode tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti smatra neosnovanim „s obzirom da ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita“, kako doslovno obrazlaže.
2.5. Osim toga, tuženik tvrdi da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, u smislu čl. 53. ZZP-a. Poziva se da se o navedenom također očitovao Sud EU u gore navedenom predmetu s obzirom da je Sudu EU postavljano i drugo pitanje koje glasi: “Treba li čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora?” Iznosi da je Zaključak Suda EU bio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku
– koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Daje i druga obrazloženja s tim u vezi, a napose kako Sud EU objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, Sud EU dalje navodi kako činjenica da usluge pružene u zamjenu za naknadu za upravljanje i izlaznu naknadu nisu konkretno određene ne znači da odredbe koje se na njih odnose ne odgovaraju zahtjevu transparentnosti navedenih u čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13, pod uvjetom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Također, iz svih okolnosti koji se tiču predmetne ulazne naknade proizlazi zaključak da se priroda pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu, pa se kako tvrdi ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, niti da bi se ista trebala smatrati nepoštenom t.j. ništetnom.
2.6. Najzad, tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja jer je id. naknada naplaćena dana 08. studenog 2006. godine., a ukoliko bi sud (iz bilo kojeg razloga) ipak smatrao da je predmetna odredba nepoštena, onda bi po tuženiku trebalo primijeniti petogodišnji zastrani rok od dana plaćanja. No, tuženik ističe da nijedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda, ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita, pa po njemu nema t.j. ne postoji ni takva nekakva tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za tražbinu tužitelja u ovom predmetu. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, obrazlaže da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), koja je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S pozivom i sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetom na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, kako navodi, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pri tom ukzuje da i Vrhovni sud potvrđuje navedeno mišljenje u odluci br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine, te slijedom svega navedenog zaključuje da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe, jer je tek podnošenjem tužbe postavio zahtjev za povrat stečenog bez osnove, pri čemu tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Stoga obzirom na navedeno, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjenica i pravilne ocjene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207549105/06 od 02. 10. 2006., u punomoć tužene banke za samostalno i pojedinačno potpisivanje ugovora uz ovjeru potpisa javnog bilježnika na listu 9-10 spisa, u Predračun broj 2006-0210-1 i Potvrdu javnog bilježnika o dostavi id. ugovora na ovjeru, list 12 spisa, u Promet po kreditu na listu 13-19 spisa, u dokaz o plaćanju sudske pristojbe na listu 20- 21 spisa, te uvid u Troškovnik tuženika i tužitelja. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu tuženika s prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 06.03.2025., podnesak tuženika od 18.03. 2025. s odlukama iz sudske prakse u privitku i iskaz tužitelja dan na glavnoj raspravi održanoj dana 12.11.2025.godine.
4. Među strankama nije sporno da su dana 02. listopada 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3207549105/06, broj kreditne partije 7103333607, kojim je tužitelj podigao kredit u iznosu od 25.743,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene, ali je među strankama sporna pravna valjanost odredbe članka 2. id. Ugovora o kreditu broj 3207549105/06 koji je dakle sklopljen dana 02. listopada 2006. godine između tužitelja i tužene Zagrebačke banke d.d., a kojom odredbom je propisana obveza plaćanja spomenute naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja u visini od 236,06 eur. Međutim, sporno je da li je predmetna odredba ništetna, budući tužitelj tvrdi da navedena odredba nije jasna ni određena niti je iz nje vidljivo i razumljivo koje je to troškove odnosno naknade tužitelj bio dužan platiti i nije imao utjecaja na njezin sadržaj jer stranke o njoj nisu pojedinačno pregovarale, pa je po tužitelju suprotno načelu svjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu njega tužitelja kao potrošača, a tužena banka osporava sve te navode tužitelja, pa u tom dijelu postoji dakle spor stranaka. Osim toga je sporno je li nastupila zastara za id. prijedlog i potraživanje tužitelja.
5. Vezano uz navedeni spor treba reći da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi i u primjeni bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., – u nastavku teksta: ZZP), kojim je u članku 81. stavkom 1. ZZP propisano: "(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.", a stavkom 2. toga članka bilo je propisano: "(2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca." Nadalje je stavkom 4. toga članka bilo propisano: "(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati." Člankom 87. stavkom 1. ZZP-a (Zakona o zaštiti potrošača) propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, te je u stavku 2. određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora nepovlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
6. U odgovoru na tužbu tužena banka je u pravilu tvrdila da su tužitelju prethodno zaključenju ugovora o kreditu bili poznati podaci o visini naknade, te da je dobio personaliziranu informaciju o visini naknade koja se plaća vezano uz isplatu kredita, a isto tako da se naknada određuje u skladu s Odlukom o Tarifi naknada iz 2006.godine kreditora t.j. u skladu s takvim općim aktom banke, pa da je dakle tužitelj imao takvu informaciju odnosno da mu je ista bila poznata prije zaključenja ugovora.
7. Međutim, tužitelj tako nešto ne potvrđuje već u svom iskazu danom na glavnoj raspravi od 12. studenog 2025. Prvenstveno iznosi kako je prošlo „dosta godina od kada je sklapan taj ugovor“, a radilo se o ugovoru kojim je podigao kredit za kupovinu automobila. Potom iskazuje kako su mu u auto kući ZAK rekli da će oni pripremiti „sve što je potrebno za sklapanje ugovora“, pa on u banci uopće nije bio. Dakle, auto kuća je pribavila već pripremljeni ugovor od strane banke koji je trebao samo potpisati t.j. staviti svoj potpis. Kako dalje opisuje, on je pogledao taj ugovor i koliko je mogao razumjeti bankarski rječnik obratio pažnju prvenstveno na iznos koji podiže i visinu sredstava koje će morati otplaćivati. Navodi: „U tom smislu sam pročitao ugovor, ali dakle nisam mogao sve razumjeti. Nasuprot tome, službenici pred kojima sam potpisivao ugovor nisu me posebno upozorili niti da ću plaćati naknadu, niti su me upozorili na neke druge odredbe. Sjećam se samo da mi je predstavnik govorio o karakteristikama vozila.“ Na upit svog pun. da li je pregovarao o pojedinim odredbama ugovora tužitelj odgovara odrično s "NE", te također dodaje da nije pregovarao o visini naknade kao ni čemu ona služi, odnosno štoviše iznosi da „naknada uopće nije bila spomenuta“. Na upit pun. tuženika očituje se da u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta.
8. Imajući u vidu ovakav iskaz i navode tužitelja za istaći je kako je opće poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koje reguliraju materiju kreditiranja kakva je sadržana u predmetnom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, te se utvrđuje se da se i nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi jer je tužitelju predočen već sastavljeni ugovor koji je samo trebao potpisati. Razvidno je i da tužitelj nije upućen na odredbe i rizike od bankarskih djelatnika, a osobno je tvrdio da ni nije imao saznanja da bi uopće trebao platiti nekakvu naknadu. Osim toga, za utvrditi je da je tužitelj zaključio s tuženikom id. Ugovor o kreditu kao fizička osoba, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita jedan od uobičajenih poslova i proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženik bavi, daje status prosječnog potrošača. Dakle, iskaz tužitelja uz druge provedene dokaze potvrđuju da tužitelj nije pojedinačno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi, već je samo prihvatio i potpisao ponudu koja mu je dana u ime tuženika, a u formi ugovora koji je potpisao u auto-kući, ne u banci, a takav je ugovor evidentno bio unaprijed sastavljen po tuženiku. Uz to bi se moglo zaključiti da se radilo o tipskom ugovoru, koji se zasigurno i ne razlikuje od drugih ugovora kakve je tuženik pripremao i sklapao u to vrijeme s drugim korisnicima kredita. Takav tipski ugovor o kreditu zasigurno je sastavljen od strane pravne službe tuženika, te kao takav nije ni bio podložan promjenama ili pregovorima s klijentom, a tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora, već ga je potpisao i platio id. naknadu po predmetnoj ugovornoj odredbi, koja je dakle bila unaprijed sročena i pripremljena od strane banke.
9. Tužitelj je štoviše istaknuo da mu plaćanje predmetne naknade nije bilo poznato od ranije, pri čemu se napominje da sama okolnost je li tužitelj znao ili nije znao prije zaključenja ugovora da postoji takva naknada i da ju treba platiti, ne utječe na zakonitost ugovaranja iste, obzirom je za rješavanje odnosa između strankama od bitnog značaja utvrditi da li tužitelj uopće mogao i na koji je način mogao utjecati na visinu naknade koju je tužena banka propisala, s time da se u konkretnom slučaju ne utvrđuje da je mogao utjecati. Uostalom, ni tužena banka ne tvrdi da je tužitelj mogao utjecati, a ne tvrdi ni da se o istoj naknadi moglo pregovarati i individualno pregovaralo. Uz to ni okolnost je li tužitelj pročitao spornu odredbu ugovora nije od utjecaja na prosuđivanje nepoštenosti same odredbe, obzirom je prema propisima važećim u to vrijeme a imajući u vidu naprijed navedeno, bitno bilo dakle utvrditi je li tužitelj o istoj odredbi uopće mogao pregovarati. U tom smislu može se dakle samo utvrditi da o spornoj odredbi nije mogao pregovarati niti je pregovarao, a ista je u svakom slučaju uzrokovala neravnotežu u pravnim odnosima između stranaka.
10. Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
11. Na jednoj strani nalazi se dakle tužena Banka, koja je kreditna institucija čiji je osnovni posao davanje kredita te ima zaposlene djelatnike i čitavu postavljenu infrastrukturu za obavljanje takvih poslova, a na drugoj strani nalazi se tužitelj kao korisnik usluge koji je štoviše evidentno podmirio sve troškove nastale sklapanjem ugovora o kreditu ( kao što je solemnizacij, id. naknada i sl.) , a iz predmetne ugovorne odredbe zapravo i nije jasno koji su to posebni troškovi bili koji su nastali samo zbog tužiteljevog ugovora. Tužitelj također osnovano ističe da je nejasno na što se odnosi takva naknada, obzirom u samom ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi već je navedeno da se "Korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora".
12. Nadalje, u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., nadalje ZOO, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužiteljice naplatiti nikakvu "naknadu za izvršenu uslugu kreditiranja", a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom ZOO-a.
13. Valja istaći da je Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni.
14. Dakle, tuženik u smislu odredbe stavka 4. članka 87. ZZP-a nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, te je neosporno je da tužitelj nije ni mogao imati utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa je za zaključiti da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 81. ZZP, a to za posljedicu ima ništetnost sukladno citiranom članku 87. stavku 1. id. ZZP-a.
15. Slijedom svega navedenoga prihvaćen je kao opravdan tužbeni zahtjev za utvrđenje kao u točki I. izreke i daljnji zahtjev tužitelja da mu tužena banka vrati naplaćeni iznos naknade u visini od 219,03 eura (ranije 1.650,30 kn), zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 25.09. 2006. kada je taj iznos naplaćen, pa do isplate, po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a koju tužitelj pobliže precizira u Troškovniku predanom na zaključnom ročištu.
16. Najzad, navedeni postupak je proveden i odluka donesena, jer nije prihvaćen kao opravdan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. U pitanju zastare utvrđuje se da je isti prigovor irelevantan i nepotreban. To iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela VSRH od 30.01.2020.g., kao i stavu tužitelja, zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude kojim se utvrđuje ništetnost id. odredbe. Takav stav je osim od strane Vrhovnog suda RH-a zauzet i u brojnim odlukama iz sudske prakse nakon tog mišljenja (primjerice odluka Županijskog suda u Zagrebu Gž-2406/18), pa dakle id. prigovor nije uvažen i donesena je odluka kao točki I i II izreke o ništetnosti id. odredbe te potrebi povrata isplaćene naknade sada u korist tužitelju.
17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.– u nastavku teksta: ZPP), te je trošak tužitelja odmjeren temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) u visini od 25 bodova (vrijednost predmeta spora iznosi 219,03 eur). Tužitelju je kao opravdan dosuđen zatraženi trošak u iznosu od po 50,00 eur za sastav tužbe i za sastav podneska od 06. 03. 2025. (za koji tužitelj očito greškom navodi da se radi o podnesku od 06.02. 2025.), te za zastupanje na ročištima od 10. 07. 2025. i 12. 11. 2025. Za zastupanje na ročištu objave odluke priznat je 50%-ni iznos troška od 25,00 eur, pa je ukupno tužitelju za naprijed navedene radnje dosuđen zatraženi iznos troška postupka od 281,25 eur u koji je uključen pripadajući pdv. Tom trošku pridodan je još trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od po 13,28 eur, pa je sveukupno tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 307,81 eur kako je sadržano u točki III. izreke i sa zakonskom zateznom kamatom kao u točki III. izreke ove odluke, koja je najzad precizirana u Troškovniku priloženom na završnom ročištu.
U Karlovcu 09. siječnja 2026.
Sudac:
Vesna Gračan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.
Dna:
1. Tužitelju po pun. Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu
2. Tuženiku po OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba
