Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-393/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po odvjetnicama u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tužene OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja u zamjeni PH, odvjetničkog vježbenika u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka i punomoćnika tužene, po objavi 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 6.3. Ugovora o kreditu, broj: 061012217447 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, potvrđen 13. listopada 2006., po javnom bilježniku Dragica Dumančić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-745/06, zaključenog između tužitelja JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, u dijelu koji glasi: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“

II. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 155,25 EUR (slovima: stotinu pedeset pet eura dvadeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj OTP banki d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, naknaditi tužitelju JH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 288,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke presude.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 20. ožujka 2025. navodi da je između parničnih stranaka zaključen 12. listopada 2006., Ugovor broj: 061012217447, sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, potvrđen 13. listopada 2006., po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-745/06 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim se tužitelju stavlja na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.725,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je prijevremeno zatvorio kredit 18. svibnja 2011. Slijedom navedenog, tužena je tužitelja oštetila nezakonitom naplatom „izlazne naknade“ za prijevremenu otplatu kredita iz članka 6.3. Ugovora o kreditu koja glasi: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“ Tužitelj je odlučio isplatiti kredit, te je u tom procesu banka naplatila iznos od 155,25 eur (1.169,74 kn) na ime izlazne naknade na preostali iznos kredita. Odredba kojom je predviđena mogućnost banke da naplaćuje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, apstraktna i nejasne svrhe i pravne naravi. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj nikada nije dobio tarife banke iz kojih proizlazi naplaćeni iznos niti mu je u vrijeme potpisivanja ugovora bio upoznat sa visinom naknade. Budući se u konkretnoj situaciji radi o tipskom ugovoru u kojem se tužena prema tužitelju postavila sa stavom „uzmi ili ostavi“, to je riječ o odredbi kredita o kojoj se uopće nije moglo raspravljati. Sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita je u protivnosti sa člankom 1024. stavkom 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO). U konkretnoj situaciji, riječ je o vrsti ugovorne kazne, a ugovorna kazna se ne može ugovarati za novčane obveze, prema članku 350. stavku 3. ZOO-a. Sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je ona ništetna u smislu članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03., 46/07., 79/07., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Sporna odredba ništetna je i u smislu članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 19/22., 59/23., dalje: ZZP). Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i odredbi ZOO-a, koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje onda je razvidno da je tužena jednostranim ugovaranjem naknade, prema Odluci tužene o visini naknade za uslugu banke, povrijedila zakon na štetu tužitelja, koja povreda za posljedicu mora imati ništetnost. Odredba članka 1024. stavak 2. i 3. ZOO-a je potpuno jasna a svodi se na pravo tužitelja kao korisnika kredita da nakon što obavijesti banku da isplati kredit prije ugovorenog roka i dužnost da banci nadoknadi štetu prema pravilima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, pod uvjetom ako je davatelj kredita pretrpio štetu. Navedena odredba, a u vezi sa odredbom članka 64. ZZP/03 a nesporno je prisilnopravna odredba tj. izričito je propisano što je korisnik kredita dužan naknaditi banci u slučaju da, kako mu to zakon i ugovor dopuštaju, ranije otplati kredit. Iz sadržaja sklopljenog ugovora razvidno je da je isti tipski ugovor sastavljen od strane tužene i ponuđen na potpis tužitelj po principu „uzmi ili ostavi“, tako da je tužitelj zapravo dostavljeni ugovor sklapao na način gdje sa tuženom uopće nije bilo moguće raspravljati o nezakonitim ili pretjerano strogim uvjetima prema tužitelju. U konkretnom slučaju ne radi se o povredi zbog neispunjenja ugovora ili u zakašnjenju u ispunjenju ugovora, već se radi o zakonskom pravu tužitelja da ugovor o kreditu raskine prije nego što je počeo koristiti kredit ili da ga vrati prije određenog (ugovorenog) roka za vraćanje, a pri tome je dužan nadoknaditi štetu tuženoj ako je tuženoj šteta nastala. Tužena je ta koja je sa tužiteljem ugovorila naknadu za prijevremenu otplatu kredita u određenom postotku, a koja ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za USLUGU BANKE prema Tarifi Banke. Tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je definirana odredbom članka 350. stavka 1. ZOO-a. Međutim, odredba članka 350. stavak 3. ZOO-a propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze („ius cogens) kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, pa je tako sporna ugovorena odredba ništetna. Zakon o zaštiti potrošača iz 2009. godine prepoznao je nedopuštene ugovorne odredbe koje su predstavljale uobičajeno ugovaranje u bankarskom poslovanju, te predvidio pojam i definirao kada je moguće i u kojoj visini obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te time samo potvrdio da su prijašnje naknade bile nezakonito obračunavate, jer su predstavljale štetu, a ne realne troškove. Dakle, nesporno je da uobičajena bankarska praksa nije bila transparentna niti na zakonu utemeljena, zbog čega se tužitelj osnovano poziva na ništetnost dijela konkretne ugovorne odredbe. Naime, prijevremena otplata kredita je ugovorom i zakonom predviđena, ne radi se o protupravnoj radnji, pa ne može biti niti izvor za jednostrano određivanje naknada koje su nerazmjerne i dovode korisnika kredita u nepovoljan položaj u slučaju da se odluči ranije otplatiti kredit pri čemu baci ne uzrokuje nikakvu štetu. Uz to i sama Hrvatska narodna banka prepoznala je problematičnost «izlaznih naknada» te javno savjetovala bankama da iste ne naplaćuju klijentima neovisno o postojanju ili nepostojanju pravnog osnova. Sporna odredba Ugovora o kreditu u svezi naknade prijevremenu otplatu kredita, ništetna je u smislu odredbe članka 81. i članka 87. stavka 1. ZZP/03 i to pozivom na odredbe članka 295. i članka 1115. ZOO-a. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tužene u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (a među njima i tužena), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 1.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci ovog suda broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Obzirom je tužena temeljem navedene nepoštene odredbe o izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadnu imovinsku korist, navedena je kao nepošteni stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takvu je dužna vratiti sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog tužitelj predlaže naslovnom sudu donijeti presudu:

"I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba članka 6.3. Ugovora o kreditu, broj: 061012217447 sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja, potvrđen dana 13. listopada 2006., po javnom bilježniku Dragica Dumančić iz Osijeka, pod poslovnim brojem OU-745/06, zaključenog između tužitelja JH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP BANKA d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, u dijelu koji glasi: „Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“

II. Nalaže se tuženoj isplatiti iznos od 155,25 eur s pripadajućom zateznom kamatom na iznos tekućom od 18. svibnja 2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju parnične troškove uvećane za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude do konačne isplate, u roku od 15 dana.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani. Ne spori da je tužitelj s tuženom sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Sporno je, jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tužena se takvim tvrdnjama izričito protivi. Ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja. Smatra da se ovom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu). Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.; u daljnjem tekstu: ZOO), pa obzirom je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kod Ugovora o kreditu se radilo o iznosima koji su plaćeni tuženoj kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 12. listopada 2006. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

Tužena ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u članku 6. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora. Tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Članak 342. stavak 1. ZOO-a propisuje da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi. Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Ugovor o kreditu je u članku 1021. ZOO definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja: plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342.-350. ZOO koju bi zbog toga pretrpjela. Mora se uzeti u obzir da je tužena financijska institucija - banka, zbog čega tužena podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne može se ustvrditi da bi tužena prijevremenom otplatom dobila na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tužena ne bi mogla trpjeti štetne posljedice. Trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tužene s obzirom da prijevremenom otplatom tužena mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tužena još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tužene. Posljedica knjiženja predmetne prijevremene otplate je činjenica da tužena u izvorima financiranja i dalje ima kamatne troškove za kreditnu liniju iz koje je financiran plasman koji je bio potreban kreditiranje tužitelja, dok istovremeno tužena gubi kamatne prihode tužiteljevom prijevremenom otplatom. Zbog svega ovoga, tuženičina imovina i obveze postaju ročno neusklađene, a upravo je ovakvo stanje bilance zabranjeno te se sankcionira na temelju Zakona o kreditnim institucijama kojeg tužena mora poštivati. Sve navedene radnje koje bi tužena nakon eventualne prijevremene otplate trebala poduzeti tuženoj će izvjesno uzrokovati štetu. Tužena 2006. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogla znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tužena se stoga mogla isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirala je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će joj u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO-a. Slijedom navedenog, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna neosnovane su. U prilog tome govori i isječak sa stranice HNB-a, a koji izrijekom potvrđuje pravo i ovlaštenje tužene (kao i bilo koje druge banke) da naplati naknadu za prijevremeno djelomično ili ispunjenje obveze iz kredita u cijelosti, za potrošačke kredite ugovorene prije 2010., i to sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba. Pogrešno tužitelj tumači odredbu članka 272. stavak 1. ZOO-a, jer Odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita (dalje u tekstu: Odluka). Odluka je interni akt tužene je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Stoga, obzirom da je Odlukom bila propisana naknada za prijevremenu otplatu te da je Odluka bila u svakom trenutku dostupna tužitelju, neosnovano je tužiteljevo kvalificiranje Odredbe, odnosno činidbe, kao neodredive. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva. Da je pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa svrhom i ciljem Direktive 87/102/EEC, proizlazi i iz zakonodavne aktivnosti Europske Unije, točnije iz Direktive 2008/48/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ. Stoga je promašen argument tužitelja o ništetnosti odredbe zbog njene neodredivosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

2.1. U podnesku od 9. prosinca 2025. tužena je iznijela da ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 155,25 €, međutim osporava deklaratorni dio istog. Osporava i tužiteljevo neprihvatljivo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te predlaže Naslovnom sudu sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 155,25 €.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva na motornom vozilu radi osiguranja potraživanja broj: 061012217447 AE od 12. listopada 2006. (stranica 8-11 spisa), očitovanje tužene od 6. ožujka 2025. (stranica 16 spisa), iskaz tužitelja (stranica 66 spisa) i drugu spis u priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 18. prosinca 2025. tužitelj je odustao od provođenja financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, a obzirom visina kondemnatornog djela zahtjeva nije sporna.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6.3. Ugovora o kreditu od 12. listopada 2006. koja glasi: "Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke.“, te isplata iznosa od 155,25 eura zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2011. pa do isplate na ime ništetne odredbe.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 12. listopada 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 061012217447 AE kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 15.725,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate,

- da je ugovoreno da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke (članak 6.3.),

- da je kredit odobren za kupnju motornog vozila,

- da je tužena tužitelju na ime predmetne naknade naplatila iznos od 155,25 eura.

6. Sporno je među strankama je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova prijevremene otplate kredita sadržana u članku 6.3. Ugovora o kreditu, ništetna, je li tuženoj prijevremenom otplatom kredita nanesena šteta, u čemu se ona sastoji, da li ta povreda povlači ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara.

7. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu.

8. Sukladno odredbi članka 81. stavka 4. ZZP-a, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade.

8.1. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.2. Člankom 59. ZZP propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o ukupnom trošku zajma, (…)."

8.3. Člankom 81. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Identične odredbe sadržane su i u članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.).

8.4. Članak 84. ZZP navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.5. Osim toga, tekst članka 84. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 6.3 2. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.6. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, kao i da (stavak 2.) ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. Obzirom na iznijeto, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, prije svega, ispitati je li se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo.

9.1. Iz odredbe članka 6.3. Ugovora o kreditu proizlazi da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke. Obzirom na sadržaj predmetne odredbe ovaj sud utvrđuje da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu ne navodi koliko iznosi ta naknada, kao i što ta naknada obuhvaća, a sve s obzirom na tvrdnje tužene da ta naknada predstavlja iznos administrativnih troškova banke i rizika promjene aktivne i pasivne kamatne stope, te da to predstavlja unaprijed ugovorom utvrđen iznos naknade štete u smislu članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO). Iz ugovora ne proizlazi niti da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti naknadu. Način na koji je ugovorena ne može biti razumljiv prosječnom potrošaču jer osim što je podložna jednostranim promjenama tužene, njome je potrošač (tužitelj) stavljen u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti. Tužena se poziva na Odluku o naknadama koja se primjenjivala na dan prijevremene otplate kredita, ali ona ničim nije dokazala da ju je predočila tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu.

9.2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podignuo u poslovnici tuženika u Osijeku. Sredstva kredita utrošio je za kupovinu auta koji mu je bio potreban za odlazak na posao, za potrebe obitelji. U trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik tvrtke odnosno obrta niti je vozilo kupljeno sredstvima kredita unio u imovinu tvrtke odnosno obrta. Prilikom podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita bilo je govora o iznosu kredita, odnosno rati kredita, nije bilo govora o prijevremenoj otplati kredita niti o plaćanju ikakve naknade u svezi prijevremene otplate kredita. Ugovor o kreditu sačinila je banka. Pročitao ga je i to prije svega dio koji se odnosi na iznos kredita i visinu rate. Pročitao je i ostale odredbe kredita ali nije baš sve razumio, naime nije imao vremena detaljno proučiti ugovor o kreditu, sve se odvijalo na šalteru, bila je gužva. Završio je višu trgovačku školu. Od strane bankovnog službenika nije mu pojašnjena odredba o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosno nije mu rečeno na što se odnosi ta naknada, za što se plaća, odnosno na koji način se određuje visina iste. Od strane banke nije dobio odluku o tarifi naknada iz kojeg bi bila vidljiva visina te naknade. Nije mogao utjecati na odredbe ugovora o kreditu pa tako ni na odredbu koja se odnosi na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, bilo je ustvari uzmi ili ostavi. Kredit je prijevremeno otplatio. Naime, ostao je bez posla i dobio je otpremninu pa je s tom otpremninom zatvorio kredit. Otišao je u banku da mu izračunaju ostatak kredita, sačinjen mu je izračun prema kojem je izvršio konačnu otplatu kredita. U tom izračunu nije primijetio da bi posebno bila naznačena naknada za prijevremenu otplatu kredita. Time da se više niti ne sjeća da li mu je tom prilikom od strane bankovne službenice uopće rečeno da u konačnoj otplati kredita plaća i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Na upit pun. tužene odgovorio je da se više ne sjeća da li je prilikom čitanja ugovora o kreditu primijetio odredbu koja se nalazi na drugoj stranici ugovora o kreditu a koja se odnosi na plaćanje izlazne naknade. Kad je odlučio prijevremeno zatvoriti kredit od bankovne službenice zatražio je da mu izračuna ostatak kredita i bilo mu je bitno da zna koliko iznosi, nije tražio posebna pojašnjenja na što se taj konačno obračunati iznos odnosi. U svezi naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita nije mu ništa rečeno od strane bankovne službenice. Također nije mu rečeno niti da ukoliko na dan izračuna ne uplati ukupan iznos, da će već drugi dan taj iznos biti veći. Naime, nije na dan izračuna uplatio ukupan iznos, i kad je drugi dan došao taj iznos je bio drugačiji i to puno veći što me baš iznenadilo.

9.3. Tužena, na kojoj je teret dokaza, tijekom postupka ničim nije dokazala da se radi o odredbi ugovora o kojoj se pojedinačno pregovaralo. Prema tome, a obzirom se radi i o odredbi ugovora iz koje nije vidljiva niti visina niti eventualno elementi temeljem kojih će se odrediti visina te odredbe, kao i da visina iste ovisi isključivo o jednostranoj odluci tužene, ovaj sud zaključuje da u svezi predmetne odredbe nije bilo pojedinačnog pregovaranja između tužitelja i tužene i da tužitelj nije znao na što se ta odredba stvarno odnosi niti da je ikako mogao utjecati na njezinu visinu, već da je visina iste ovisila isključivo o važećoj odluci tužene na dan prijevremene otplate kredita.

10. Nadalje je valjalo utvrditi je li ta ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), a što ovisi o utvrđenju (i) je li tužena imala štetu/troškove uzrokovane prijevremenom otplatom kredita, time da dokazivanje nastanka štete/ troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadu za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10.2. Naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može se smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavka 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunilo ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavka 2. ZOO-a i članka 79. stavka 1. ZZP-a, ali i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

11. Tužena tijekom postupka navodi da naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja unaprijed ugovoren iznos naknade štete i troškova koje tužena trpi i snosi zbog prijevremene konačne otplate kredita, a koji nisu povezani s budućom nedospjelom kamatom. Međutim, tužena nije dokazala koji su joj potrebni i objektivni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita.

11.1. Vezano za navode tužene da kao kreditna institucija podliježe specifičnom ekonomskom režimu i da u izvorima financiranja ima troškove kamata za plasiranje kredita, a da istovremeno gubi kamatne prihode prijevremenom otplatom kredita, valja istači da dokazivanje nastanka štete/troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu/troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne općenito. Kako tuženica nije činjenično obrazložila troškove koji su nastali uslijed prijevremene otplate konkretnog kredita, to uopćene tvrdnje koje se ne dovode ni u kakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom, po ocjeni ovoga suda nisu dostatne da bi sud mogao zaključiti da je tuženici nastala stvarna šteta.

11.2. Kraj utvrđenja da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, da je ista uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu potrošača (tužitelja), to ovaj sud utvrđuje da je predmetna odredba nepoštena, a time u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP ništava.

12. U odnosu na prigovor tužene da odredba o prijevremenoj otplati kredita sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da ista nije bila zakonom zabranjena, ovaj sud ukazuje da odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita nije utvrđena ništenom jer da ne bi bila dopuštena, već je utvrđena ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

13. Neosnovan je prigovor zastare tužene. Odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 6.3. Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojega je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 6.3. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

14.1. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

14.2. Tužitelju stoga zakonska zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa od 155,25 eura, koji iznos među strankama nije sporan, a koja uplata je prema očitovanju tužene od 6. ožujka 2025. izvršena 18. svibnja 2011. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Ovaj sud je na ročištu 18. prosinca 2025. vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 155,25 euro, a koji iznos predstavlja utuženi iznos kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, bez uzimanja u obzir onog dijela koji se odnosi na utvrđenje. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., i u odluci broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari određena prema visini zahtjeva za isplatu.

15.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku-odvjetniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 50,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 24. lipnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. prosinca 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu presude 9. siječnja 2026. u iznosu 25,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 175,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 218,75 eura. Dosuđen joj je i trošak plaćene pristojbe za tužbu u iznosu 56,38 eura i za presudu u iznosu 13,27 eura.

15.2. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 1. srpnja 2025., naime, tužitelju je odgovor na tužbu dostavljen na očitovanje, pa je isti svoje očitovanje na odgovor dao u dva odvojena podneska, jednom od 24. lipnja 2025. i drugom od 1. srpnja 2025. Prema ocjeni ovoga suda tužitelj je mogao očitovanje na odgovor na tužbu dati u samo jednom podnesku, slijedom čega mu je ovaj sud priznao trošak sastava podneska od 24. lipnja 2025., ali ne i trošak sastava podneska od 1. srpnja 2025., budući nije bilo razloga da očitovanje na odgovor na tužbu daje u dva odvojena podneska. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 16. prosinca 2025., budući taj podnesak nije niti bio potreban za vođenje ovoga postupka. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 288,40 eura na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od presuđenja (prema članku 151. stavku 3. ZPP- a) pa do isplate, dok je s ostatkom zahtjeva na ime parničnog troška povrh dosuđenog tužitelj odbijen.

16. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci presude.

U Osijeku 9. siječnja 2026.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Zajednički odvjetnički ured Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka

2. Belizar Tomaić, odvjetnik u Osijeku