REPUBLIKA HRVATSKA

P-899/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja pod 1 TG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], pod 2 RG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pod 3 OG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po pun. Ivan Duplančić odvj. u Splitu, protiv tuženika AG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ljubomir Gladović odvj. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon glavne i javne rasprave održane dana 28. studenog 2025. god., u prisustvu pun. tužitelja pod 1

– pod 3 Ivan Duplančić odvj. u Splitu i tuženika sa pun. Ljubomir Gladović odvj. u Splitu, dana 09. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o j e :

I Utvrđuje se da je ništetan, te da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen dana 8. kolovoza 2001. godine, između sada pok. PG, kao primateljice uzdržavanja i tužene AG, kao davateljice uzdržavanja, a koji ugovor je ovjeren u potpisu kod Nevenke Kekez, javnog bilježnika u Splitu, dana 8. kolovoza 2001. godine pod br. OV-1646/2001.

II Utvrđuje se da u sastav ostavine iza pok. PG ud. T pok. RG, ulazi slijedeća imovina:

- suvlasnički dio od 1/18 nekretnine u Splitu katastarske oznake 12180 (zgrada),

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Mostine), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Meje), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički do nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Pujanke), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Solinu, i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio od 2/3 čamca tipa „Pasara – greben“ registarske oznake [registarska oznaka],

- devizna štednja položena kod Ljubljanske banke na kontu broj 34400-621- 133-736 (konto otvoren 5.11.1990.),

- devizna štednja položena kod Hrvatske poštanske banke na računu broj 30101-620-336- 1203410778,

- pijanino,

- 10 umjetničkih slika autora LG iz [adresa],

- stan koji predstavlja poseban dio zgrade označen kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], KO [katastarska općina], koja zgrada je izgrađena na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica], šifra stana 006 i šifra zgrade 19771002 i to baš stana na drugom katu označen brojem 5., u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika,

III Dužan je tuženik naknaditi tužiteljima pod 1 – pod 3 parnični trošak u iznosu od 7.812,50 Eur sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 09. siječnja 2026. god., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

Pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 pok. MG je dana 01. travnja 2019. god., podnio tužbu ovom sudu protiv tužene u kojoj navodi da je dana 08. kolovoza 2001. god., između sada pok. PG, majke stranaka u ovom postupku, kao primateljice uzdržavanja, i s druge strane tužene kao davateljice uzdržavanja, sklopljen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a koji ugovor je ovjeren u potpisu kod Nevenke Kekez, javnog bilježnika u Splitu istog dana, tj. 08. kolovoza 2001. god., pod br. Ov-1646/2001.

Navodi da je između stranaka vođen postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora, međutim osnov ništetnosti je bila nesposobnost primateljice uzdržavanja, pok. majke stranaka PG. Kako tužitelj nije dokazao da je pok. prednica bila u takvom psihičkom stanju, da ista nije mogla shvatiti značaj svojih postupaka, to je takav tužbeni zahtjev odbijen.

Pravni prednik tužitelja pod 1-pod 3 navodi kako vjeruje da će tužena istaknuti prigovor presuđene stvari, međutim a kao što to sudska praksa zauzima stav, da bi se radilo o presuđenoj stvari nije dovoljno da je u obje parnice istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev, već je potrebno i da se tužbeni zahtjev u tim parnicama temelji na identičnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pri čemu se pod osnovom razumijeva onaj stup činjenica ili onaj pravni posao iz kojeg proistječe tužbeni zahtjev. Pa tako npr. Županijski sud u Šibeniku, u predmetu pod br. Gž-692/2013. god. od 04. travnja 2016. godine kaže; "Ne postoji činjenični i pravni identitet tužbenih zahtjeva za priznanje vlasničkih prava na istoj nekretnini kada se jedan temelji na nasljeđivanju, a drugi na stjecanju vlasništva pravnim poslom od treće osobe".

Stoga, imajući u vidu sveukupne odnose između pravnog prednika tužitelja, tužene i njihove sada pok. majke PG, očito se ovdje radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje stranke znale i istu htjele, a sastojala se u isključenju pravnog prednika tužitelja pod 1 – pod 3 iz mogućeg nasljeđivanja imovine iza smrti svoje majke, te je upravo to bio odlučujući motiv sklapanja ovog ugovora, pa je očito citirani pravni posao bez pravnog učinka, protivno odredbi čl. 322 u svezi sa čl. 273 st. 2 ZOO- a, stoga je očito posljedica takvog postupanja da u ostavinu uđu i nekretnine koje su bile predmet tog ugovora.

Ovdje se radi o knjiškom primjeru da je pobuda nedopuštena, protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu, a bitno je utjecala na pobudu jednog ugovaratelja da sklopi Ugovor, iako je drugi ugovaratelj znao i morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi Ugovor.

Slijedom navedenog pravni prednik tužitelja-protutuženika je predložio sudu da donese sljedeću odluku.

"1.Utvrđuje se da je ništetan, te da ne proizvodi pravne učinke, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen dana 08. kolovoza 2001. godine između sada pok. PG, kao primateljice uzdržavanja i tužene AG, kao davateljice uzdržavanja, koji Ugovor je ovjeren u potpisu kod Nevenke Kekez, javnog bilježnika u Splitu, dana 08. kolovoza 2001. godine pod br. Ov-1646/2001.

2.Utvrđuje se da u sastav ostavine iza pok. PG, ud. T, rođene ĆG, pok. RG, ulazi sljedeća imovina:

- suvlasnički dio od 1/18 nekretnine u Splitu katastarske oznake 12180 (zgrada),

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Mostine), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Meje), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Pujanke), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Solinu, i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio od 2/3 čamca tipa "Pasara-greben" reg. oznake [registarska oznaka],

- devizna štednja položena kod Ljubljanske banke na kontu br. 34400-621- 133-736 (konto otvoren 5.11.1990.),

- devizna štednja položena kod Hrvatske poštanske banke na računu broj 30101-620-336-1203410778,

- pijanino,

- 10 umjetničkih slika autora LG iz [adresa].

3.Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik za 1 / 2 dijela, temeljem nasljeđivanja iza smrti svoje majke, stana koji predstavlja poseban dio zgrade označen kao čest. zg. 4436, Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], koja zgrada je izgrađena na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica], šifra stana 006 i šifra zgrade 19771002, i to baš stana na drugom katu označen brojem 5, u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika, te se isti ovlašćuje temeljem ove Presude izvršiti upis prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime u zemljišnim knjigama uz istodobni izbris tog prava sa imena tužene i to za ½ dijela.

4.Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak."

U odgovoru na tužbu od 05. lipnja 2019. god., tužena navodi da se protivi tužbenom zahtjevu i ujedno podnosi protutužbu protiv tužitelja.

Kako je već u samoj tužbi navedeno, stranke su o istoj stvari već vodile spor koji je pravomoćno okončan odbijanjem istovjetnog tužbenog zahtjeva kakav je postavljen u predmetnoj tužbi. Dakle, radi se o presuđenoj stvari, pa se u tom smislu ističe taj prigovor premda na tu procesnu smetnju sud pazi po službenoj dužnosti.

Premda tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje ništetnosti, u osnovi se radi o pobojnoj tužbi. Kako je tužba podnesena 01. travnja 2019. god., a ugovor o dosmrtnom uzdržavanju koji se pobija je sklopljen 08. kolovoza 2001. god., nastupila je zastara za pobijanje takvog ugovora, neovisno o razlozima zbog kojih se ugovor pobija. Tužena stoga ističe i prigovor zastare.

Ako se pak pođe od ocjene da su razlozi na koje se tužitelj u tužbi poziva, razlozi apsolutne ništetnosti, što nisu, opet stoji prigovor presuđene stvari. Kako je već rečeno, na apsolutnu ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. U navedenom parničnom postupku prethodno vođenom između stranaka, ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu našli postojanje razloga apsolutne ništetnosti. Od tuda je pitanje apsolutne ništetnosti pravomoćno raspravljeno, i o tom pitanju se više ne može raspravljati neovisno o razlozima te ništetnosti.

Neovisno od navedenog, u predmetnom slučaju ne postoji nedopuštena pobuda za sklapanje pobijanog ugovora. Kada je u pitanju dopuštenost pobude trebaju se gledati interesi stranaka koje su ugovor sklopile, a ne interesi trećih osoba na koji taj ugovor ostavlja posljedice. Po logici koju tužitelj zastupa, svaki ugovor o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju bio bi ništetan samo zato što bi zbog sklapanja takvog ugovora neki od zakonskih nasljednika bio lišen mogućnosti nasljeđivanja imovine koja je predmet ugovora. Očito da je takva pravna konstrukcija lišena svakog pravnog osnova, pa tako i u predmetnom slučaju. Predlaže se stoga tužbu odbaciti i obvezati tužitelja na plaćanje sudskih troškova.

Kako je predmet tužbenog zahtjeva i pobijanog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, i stan u [adresa], u kojem prednik tužitelja pod 1 – pod 3 stanuje sa svojom obitelji, a tužena je vlasnica tog stana, postoje procesne pretpostavke za podnošenje protutužbe, pa ovim putem tu protutužbu i podnosi.

Kako je u tužbi navedeno, prethodna vlasnica navedenog stana je bila majka stranaka PG, koja je za života pokrenula parnicu radi iseljenja prednika tužitelja pod 1 – pod 3, i u toj parnici ishodila pravomoćnu presudu temeljem koje je prednik tužitelja dužan iseliti iz stana sa članovima svoje obitelji (presuda ovog suda posl. br. IIP-1635/05 od 26. veljače 2007. god.).

Iz iznesenog slijedi da prednik tužitelja bez valjanog pravnog osnova koristi opisani stan jer je taj pravni osnov, ukoliko je i postojao, prestao donošenjem citirane presude.

Kako je tužena u međuvremenu postala vlasnica stana, a predniku tužitelja nije dala suglasnost na korištenje stana, legitimirana je tražiti njegovo iseljenje, pa je predložila sudu da donese odluku kako slijedi.

" 1. Utvrđuje se da tužitelj-protutuženik MG, sa članovima svoje obitelji bez valjanog pravnog osnova stanuje u stanu u [adresa], koji stan predstavlja poseban dio zgrade, Etažno vlasništvo (E7) čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], koja zgrada je sagrađena na nekretnini označena kao kat. čest. [katastarska čestica], šifra stana 006 i šifra zgrade 19771002, i to baš stana na drugom katu označen brojem 5. u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika, pa je isti dužan u roku od 15 dana, zajedno sa članovima obitelji, iseliti iz opisanog stana, predati ga tuženoj - protutužiteljici u posjed prost od osoba i stvari.

2. Dužan je tužitelj - protutuženik u roku od 15 dana naknaditi tuženoj- protutužiteljici nastale parnične troškove s pripadajućim zakonskim kamatama po čl. 29 ZOO."

Pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 u podnesku od 08. srpnja 2019. god., navodi da se prvenstveno protivi da se o tužbi i protutužbenom zahtjevu odlučuje u istom postupku, pa predlaže da sud po navedenoj protutužbi otvori novi spis sa posebnim poslovnim brojem, obzirom da je riječ o pravno i činjenično drugačijim utvrđenjima. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, dok je kod protutužbenog zahtjeva riječ o klasičnoj "vlasničkoj" tužbi.

Dakle, sud je ovlašten voditi postupak o više tužbenih zahtjeva istovremeno, no sama svrha tkz. spajanja postupka je ekonomičnost i svrsishodnost, a o čemu se ne može govoriti u ovom sporu jer činjenice u tužbi i protutužbi su suprotne. Radi se o posebnim pravnim institutima, te bi sud morao voditi dvostruke dokaze, saslušavati svjedoke na suprotne okolnosti, pa se ustraje u prijedlogu razdvajanja raspravljanja po tužbi i protutužbi.

Bez obzira na sve navedeno prednik tužitelja se protivi protutužbi.

Naime, tužena na odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare, no jasno je da kod utvrđenja ništetnosti nema zastare, i da utvrđenje ništetnosti svakog pravnog posla može zahtijevati svaka osoba koja ima pravni interes, u bilo kojem trenutku i bez ikakvih rokova.

U odnosu na prigovor presuđene stvari, jasno je da će sud pribavom predmeta br. Po-167/12 utvrditi kako prigovor tužene nije osnovan. Prednika tužitelja je već u samoj tužbi citirao odluku Županijskog suda u Zagrebu u kojoj se jasno navodi koje se sve pretpostavke trebaju ispuniti kako bi bilo riječi i presuđenoj stvari. Dakle, mora postojati isti subjektivni i objektivni identitet spora. Dakle, treba se raditi o sporu između istih stranaka koji se temelji na istoj pravnoj i činjeničnoj osnovi.

Pravni prednik tužitelja potom citira presudu Županijskog suda u Dubrovniku pod posl. br. Gž-1338/14 od 3. veljače 2016. godine.

Na pripremnom ročištu dana 17. studenog 2020. god., pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 navodi da se protivi da se kroz ovaj postupak i po ovom pravnom osnovu raspravlja o protutužbi tuženika, obzirom da je riječ o sasvim drugom pravnom osnovu, te bi za potrebe protutužbe bilo nužno izvođenje sasvim drugih dokaznih prijedloga koji bi bespotrebno opteretili dokaznu građu nužnu za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja u ovom predmetu, stoga ustraje u prijedlogu da se po protutužbi otvori novi spis i raspravlja u zasebnom predemtu.

Tužena na istom ročištu navodi da se u predmetnom sporu radi isključivo o procesno pitanju. Ističe također da se u predmetnom slučaju ne radi o razlozima apsoulutne ništavosti jer se tužitelj u tužbi poziva na tobožnju nemoralnu pobudu za sklapanje spornog ugovora prema odredbama zakona, a sve da i takva pobuda postoji, ona nije razlog za ništetnost već utuženje da je takav ugovor bez učinka, dok takvu tužbu mogu podnijeti samo stranke iz ugovora a ne treće osobe kao što je u predmetnom slučaju prednik tužitelja. Stoga ustraje u iznesenim prigovorima uz napomenu da presuda na koju se tužitelj poziva nije relevantna za predmetni slučaj jer se radi o sasvim drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Napominje da na apsolutnu ništetnost sud pazi po službenoj dužnost, a takve razloge za apsolutnu ništetnost sudovi koji su vodili prethodni postupak između stranaka nisu našli, pa se stoga ovdje radi o presuđenoj stvari. U odnosu na procesni prigovor vezano za protutužbu ističe da je činjenično stanje među stranka nesporno, tužitelj stanuje u predmetnom stanu, a da nema nikakav sporazum sa tuženom u tom smislu koja je vlasnica predmetnog stana.

Na pripremnom ročištu dana 20. siječnja 2021. god., tužena navodi da posebno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije s obzirom na razlog na koji se tužitelj u tužbi poziva, a koji razlog nije razlog apsolutne ništavosti već predstavlja razlog zbog kojeg se ugovor može pobijati samo od stranaka koje su taj ugovor sklopile.

Pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 pok. MG u iskazu od 17. ožujka 2021. god., navodi da se radi se o zajedničkom kućanstvu u kojemu su stanovali pok. roditelji, on, njegova supruga i njihovo dvoje djece. Do 1997. god., dok otac nije umro odnosi između njih su bili dobri, međutim nakon smrti oca nastao je pakao, samo napominje da se radi o stanu na adresi u [adresa], na kojoj adresi je prijavljen i tu stanuje i danas, sa njim stanuje njegova supruga, jedan sin je tu, drugi na brodu. Problem je što je došlo do sukoba između njegove majke i supruge, a posljedice toga su i postupci koji su se vodili na sudu. Majka je godinu dana prije smrti odselila kod svoga brata i to bi bilo otprilike 2010. god., pokrenula je postupke za iseljenje njega i njegove obitelji iz stana, i do svoje smrti se nije vraćala nazad u predmetni stan.

Na upit suda kada je saznao za postojanje predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, navodi da je to saznao dosta kasnije, tek nakon što je donijeta presuda o iseljenju, dakle da bi taj ugovor između majke i tuženice bio sklopljen 2001. godine. Bila su dva pokušaja postupka za njegovo iseljenje.

Na daljnji upit suda da pojasni tko se brinuo o majci, navodi da je majka imala prilično veliku svoju mirovinu, o njoj se nije trebao nitko brinuti jer je imala prihode, ili uzdržavati, tako da u stvarnosti nikakvo uzdržavanje pok. majke od strane tuženice nije izvršeno, niti ga je bilo niti bi ga trebalo biti.

Na upit pun. tužitelja je li u međuvremenu tužena ikako živjela s majkom, odgovara da nije, da bi sestra eventualno došla jedan, maksimalno dva puta mjesečno i to bi trajalo oko sat vremena.

Na upit pun. tužitelja otkad su loši odnosi između vas i majke, odgovara od očeve smrti.

Tužena AG, u iskazu od 17. ožujka 2021. god., navodi da po njenim saznanjima odnosi između njene majke i prednika tužitelja nisu bili dobri već duže vremena, dakle ne samo od smrti pok. oca, a to joj je poznato baš od majke, s tim da je ona doista rjeđe dolazila u stan gdje je majka živjela sa tužiteljem baš zbog tih odnosa oko predmetnog stana. Navodi da je on otkupljen 2001. god., od strane majke, jer se isto nije ranije moglo otkupiti, majka i nije imala sav novac za otkup tog stana već joj je ona dala ostatak odnosno dio novca, a sve zbog toga da bi se cijena stana platila u cijelosti. Oko narušenih odnosa između pok. roditelja koji su bili osobe starijeg kova i prednika tužitelja ukazuje ne samo nedostatak ili lošija komunikacija, već i to da bi roditelji nekada komunicirali sa tužiteljem putem pisama.

Oko sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju između majke kao primateljice i nje kao davateljice uzdržavanja, koji je sklopljen 2001. god., a misli da je u bila nekakva razlika od oko 6 mjeseci od otkupa stana i sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, ona u početku nije niti htjela sklopiti taj ugovor, ali je baš majka inzistirala na sklapanju ugovora. Misli da je kod nje bio taj psihološki moment koji je utjecao i na nju da se taj ugovor sklopi. Nakon sklapanja ugovora majka je i dalje ostala živjeti u stanu [adresa] do 2009. god., kada je otišla stanovati kod svoga brata sada pok. ĆG, gdje je stanovala do smrti.

Na upit suda oko izvršavanja ugovora od strane tuženice nakon sklapanja ugovora, navodi da majka tada nije imala previsokih materijalnih potreba, ali bi dolazila 3 puta tjedno kod nje na ručak, i da bi sud shvatio ovdje se uopće ne radi o novcu, već o njenom stanju koje je bilo prouzročeno odnosima sa tužiteljem i njegovoj obitelji, jer su nju doslovno maltretirali. Za to cijelo vrijeme ona bi dolazila u stan kod majke, ljeti bi to bilo više, napominje da je ona tada radila, majci nije trebala financijska pomoć tako da ona nije davala nikakvu financijsku pomoć, možda jeste ponekad, ali doista sada ne može odrediti, majci je trebala pomoć u razgovoru, voditi je kod liječnika, družiti se i biti joj pri pomoći, i to je ona ostvarivala.

Oko 2009. godine negdje krajem mjeseca rujna, prije nego što je ona išla u Ameriku kod kćeri, a ona je išla u prosincu, kod majke je došlo do izmjene zdravstvenog stanja, pojavio se nekakav strah kod nje. Ona je prije nego što je otišla sve njoj uredila i dogovorila oko provođenja medicinskih terapija, sa njenim bratom dogovorila da je češće posjećuje, dakle ne svakih 15 dana već ako je moguće dosta češće, i kada se je vratila razgovarala je sa barbom koji ju je upoznao sa takvim stanjem majke u smislu da to više ne može kako je išlo, te su se svi troje dogovorili da majka pređe stanovati kod svoga brata, što je učinila i živjela kako je navela do svoje smrti, uz napomenu da je sa njim i njegovom obitelji bila u dobrim odnosima, a svakako imala je ključ i od njenog stana, te mora navesti da u to vrijeme zbog posla bi se znalo događati da je nema u Splitu, već je na nekom seminaru, kongresu i sl.

Na upit pun. tužitelja da li se o majci trebalo brinuti u smislu kuhanja, spremanja i sl., tu govori od 2001. god., odgovara da to tada nije trebalo jer je majka bila dosta vitalna osoba, a ta potreba se ukazala skroz na kraju, kad je došla već kod barbe pred kraj života, rodica je kuhala.

Na upit pun. tužitelja da li se ona sve do dolaska u barbe mogla brinuti o sebi, odgovara da bi se moglo reći da je bila vitalna sve do prije 2 mjeseca kada je otišla u barbe, bila je na nogama i pokretna šetala.

Na daljnji upit pun. tužitelja da li je mogla sama ići kod liječnika, govorimo o 2001. god., odgovara da je 2001. god., odlazila sama kod liječnika, sve što joj je bilo potrebno, ako bi trebalo primjerice vaditi krv, ona bi je odvela i sve tako do ovog zadnjeg perioda.

Na daljnji upit pun. tužitelja prilikom potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, koji vid uzdržavanja je majci tada bio potreban, odgovara da je to već navela u svom iskazu, a najviše bi to bila nekakva podrška njoj koju nije dobivala od prednika tužitelja i njegove obitelji, moglo bi se to odrediti da bi to bila nekakva psihička podrška, a na kraju života i fizička.

Na daljnji upit pun. tužitelja zbog čega je ugovor potpisan ako majci nije bila potrebno fizičko niti financijsko uzdržavanje, odgovara da se ne svodi život samo na financije i materijalno, već ponavlja zbog onoga što je majci falilo u odnosu sa tužiteljem i njegovom obitelji.

Na daljnji upit pun. tužitelja da li bi do potpisivanja ugovora došlo da je majka bila u dobrim odnosima sa tužiteljem, odgovara da misli da ne bi, ali to ne može odrediti.

Na daljnji upit pun. tužitelja zašto majka oporukom nije ostavila vama imovinu, odgovara da je ona bila toliko povrijeđena kako je već navela, odnosom tužiteljeve obitelji prema njoj, a sa druge strane je vjerojatno željela imati sigurnost sa druge strane sa svima.

Tužena na istom ročištu navodi da razlozi na kojima se zasniva tužba i tužbeni zahtjev nisu neizvršavanje sklopljenog ugovora o uzdržavanju. To da li se ugovor izvršavao na način kako je to ugovorom navedeno ili ne, može biti samo razlog za raskid ugovora, a pravo na raskid ugovora imaju samo stranke, a ne treće osobe. Prema tome ukazivanje na neizvršavanje predmetnog ugovora od strane tužene ne može biti razlog ništetnosti na koji se tužitelj u tužbi poziva. Od tuda je suvišno saslušavanje daljnjih svjedoka ukoliko se ti svjedoci predlažu na okolnosti da li su stranke pogotovo tužena postupale u skladu sa preuzetim obvezama. Predložila je stoga da se takav dokazni prijedlog ne prihvati i da se u tom smislu ne izvode dokazi.

Podneskom od 12. travnja 2024. god., tužena je izvijestila sud da je pravni prednik tužitelja pod 1-pod 3 preminuo dana **.**.2023.., te da je nakon njegove smrti proveden ostavinski postupak pod posl. br. O-2726/2023, u kojem postupku su njegovim nasljednicima u odnosu na prava iz predmetnog spora proglašeni tužitelji pod 1 – pod 3. Nadalje navodi da slijedom navedenog ispravlja protutužbu tako da kao protutuženike označava tužiteje pod 1 – pod 3, te je u dokazne svrhe dostavila Rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Helena Dragun, Split, Škrape 53, pod posl. br. O-2726/2023, UPP/OS-79/2023 od 11. ožujka 2024. godine.

Na raspravnom ročištu dana 18. srpnja 2024. god., pun. tužitelja pod 1-pod 3 je kao tužitelje u sporu označio tužitelje pod 1 – pod 3, kao zakonske nasljednike pok. GG temeljem priloženog Rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Helena Dragun, Split, Škrape 53, pod posl. br. O-2726/2023, UPP/OS-79/2023 od 11. ožujka 2024. godine.

Rješenjem ovog suda posl. br. P-2332/2024 od 20. rujna 2024. god., donijeta je odluka kako slijedi;

" Odbacuje se tužba u dijelu tužbenog zahtjeva koji glasi;

„1.Utvrđuje se da je ništetan, te da ne proizvodi pravne učinke, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen dana 08. kolovoza 2001. godine između sada pok. PG, kao primateljice uzdržavanja i tužene AG, kao davateljice uzdržavanja, koji Ugovor je ovjeren u potpisu kod Nevenke Kekez, javnog bilježnika u Splitu, dana 08. kolovoza 2001. godine pod br. Ov-1646/2001.

2.Utvrđuje se da u sastav ostavine iza pok. PG, ud. T, rođene ĆG, pok. RG, ulazi sljedeća imovina:

- suvlasnički dio od 1/18 nekretnine u Splitu katastarske oznake 12180 (zgrada),

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Mostine), i to čest. zem. [katastarska čestica], sve K. O. [katastarska općina],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Meje), i to čest. zem. [katastarska čestica], sve K. O. [katastarska općina],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Pujanke), i to čest. zem. [katastarska čestica], sve K. O. [katastarska općina],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Solinu, i to čest. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina],

- suvlasnički dio od 2/3 čamca tipa "Pasara-greben" reg. oznake [registarska oznaka],

- devizna štednja položena kod Ljubljanske banke na kontu br. 34400-621- 133-736 (konto otvoren 5.11.1990.),

- devizna štednja položena kod Hrvatske poštanske banke na računu broj 30101-620-336-1203410778,

- pijanino,

- 10 umjetničkih slika autora LG iz [adresa].“

Presudom ovog suda posl. br. P-2332/2024 od 20. rujna 2024. god., donijeta je odluka kako slijedi;

"I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;

„-Utvrđuje se da je pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 pok. MG vlasnik, temeljem nasljeđivanja iza smrti svoje majke, stana koji predstavlja poseban dio zgrade označen kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], koja zgrada je izgrađena na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica], šifra stana 006 i šifra zgrade 19771002, i to baš stana na drugom katu označen brojem 5, u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika, te se isti ovlašćuje temeljem ove Presude izvršiti upis prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime u zemljišnim knjigama uz istodobni izbris tog prava sa imena tužene i to za ½ dijela

-Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak.

II Utvrđuje se da tužitelji - protutuženici pod 1 – pod 3 bez valjanog pravnog osnova stanuju u stanu u [adresa], koji stan predstavlja poseban dio zgrade, Etažno vlasništvo (E7) čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], koja zgrada je sagrađena na nekretnini označena kao kat. čest. [katastarska čestica], šifra stana 006 i šifra zgrade 19771002, i to baš stana na drugom katu označen brojem 5. u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika, pa su isti dužni u roku od 15 dana iseliti iz opisanog stana, i predati ga tuženiku – protutužitelju u posjed prost od osoba i stvari. III Dužni su tužitelji – protutuženici pod 1 - pod 3 u roku od 15 dana naknaditi tuženiku-protutužitelju nastale parnične troškove u iznosu od 6.546,56 Eur."

Presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1614/2024-2 od 19. veljače 2025. god., žalba tužitelja pod 1 – pod 3 odbijena je kao neosnovana, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2332/2024 od 20. rujna 2024., u toč. II izreke.

Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1614/2024-2 od 19. veljače 2025. god., žalba tužitelja pod 1 – pod 3 je uvažena i ukinuto je rješenje Općinskog suda u Splitu broj P-2332/2024 od 20. rujna 2024., a ukidaju se i toč. I – i toč. III izreke presude Općinskog suda u Splitu broj P-2332/2024 od 20. rujna 2024., te se predmet u ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. I izreke).

Odlučeno je da će se o troškovima cjelokupnog – pa i troškova žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci (toč. II izreke).

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. god., Presudu ovog suda posl. br. IIP-1635/05 od 26. veljače 2007. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda – neslužbena kopija sa stanjem na dan 26.05.2019. god., presudu Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1338/14 od 03. veljače 2016. god., presudu i rješenje Županijskog suda u Zadru, posl. br. 6 Gž-471/16- 2 od 09. ožujka 2018., god., presudu i rješenje ovog suda posl. br. Po-167/12 od 14. siječnja 2016. god., spise predmeta ovog suda posl. br. Po-167/12 i IIP-1635/05, rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Helena Dragun, Split, Škrape 53, posl. br. O- 2726/2023, UPP/OS-79/2023, od 11. ožujka 2024. god., te izveo dokaz saslušanjem pravnog prednika tužitelja-protutuženika pok. GG i tužene - protutužiteljice AG u svojstvu parničnih stranaka na raspravnom ročištu dana 17. ožujka 2021. godine.

Tijekom ponovno provedenog postupka su izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka HG na raspravnom ročištu dana 18. rujna 2025. god., saslušanjem tužiteljice pod 1 u svojstvu parnične stranke na raspravnom ročištu dana 13. studenog 2025. god., te pregledom Presude Vrhovnog suda RH br. Rev x-121/11 od 05.09.20212. god., i Presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-1329/17 od 14.11. 2017. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO), u odredbama čl. 586, propisuje da se Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine (st. 1). Davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koji su predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te stvari ili ta prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja (st. 2).

U odredbi čl. 589 ZOO-a, propisano je da se na Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o Ugovoru o doživotnom uzdržavanju (čl. 589 ZOO-a).

Među parničnim strankama nije sporno sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. godine, a nije sporno niti da je tužena temeljem sklopljenog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju 08. kolovoza 2001. god., uknjižena kao vlasnik predmetnog stana koji predstavlja poseban dio zgrade označen kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], koja zgrada je izgrađena na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica], šifra stana 006 i šifra zgrade 19771002, i to baš stana na drugom katu označen brojem 5, u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika.

Osim toga, među strankama je nesporno i to da je pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. Po-167/2012 od 14. siječnja 2016. god., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru, posl. br. 6 Gž-471/2016-2 od 09. ožujka 2018. god., a što je utvrđeno i pregledom spisa predmeta ovog suda posl. br. Po-167/2012, odbijen kao neosnovan predmetni tužbeni zahtjev pravnog prednika tužitelja, pok. GG, protiv tužene AG, koji glasi;

" 1.Utvrđuje se da je ništetan, te da ne proizvodi pravne učinke, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sklopljen dana 08. kolovoza 2001. godine između sada pok. PG, kao primateljice uzdržavanja i tužene AG, kao davateljice uzdržavanja, koji Ugovor je ovjeren u potpisu kod Nevenke Kekez, javnog bilježnika u Splitu, dana 08. kolovoza 2001. godine pod br. Ov-1646/2001.

2.Utvrđuje se da u sastav ostavine iza pok. PG, ud. T, rođene ĆG, pok. RG, ulazi sljedeća imovina:

- suvlasnički dio od 1/18 nekretnine u Splitu katastarske oznake 12180 (zgrada),

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Mostine), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Meje), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Splitu (predio Pujanke), i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio nekretnina koje se nalaze u Solinu, i to čest. zem. [katastarska čestica],

- suvlasnički dio od 2/3 čamca tipa "Pasara-greben" reg. oznake [registarska oznaka],

- devizna štednja položena kod Ljubljanske banke na kontu br. 34400-621- 133-736 (konto otvoren 5.11.1990.),

- devizna štednja položena kod Hrvatske poštanske banke na računu broj 30101-620-336-1203410778,

- pijanino,

- 10 umjetničkih slika autora LG iz [adresa],"

kao i tužbeni zahtjev koji glasi;

"Utvrđuje se da nije pravno valjanja uknjižba prava vlasništva u korist uknjižene AG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na stanu u [adresa], anagrafske oznake [adresa], koji stan predstavlja posebni dio zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], (izgrađenoj na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica] : šifra stana :006 i šifra zgrade 19771002) i to baš stan na II (drugom) katu označen br. 5, u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika, te se nalaže brisanje ove uknjižbe i uspostavljanje ranijeg stanja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu."

U odredbi čl. 322 st. 1 ZOO-a, propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbi čl. 327 st. 1 ZOO-a, propisno je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba.

Nadalje je u odredbama čl. 273 ZOO-a, propisano da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost (st.1). Ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka (st.2).

Ovaj sud je cijenio da se tužitelji pod 1 – pod 3 ne mogu s uspjehom pozivati na činjenicu da u konkretnom slučaju ne postoji činjenični identitet predmetnih tužbenih zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i utvrđenja sastava ostavine iza pok. PG, ud. T, rođene ĆG, pok. RG, sa pravomoćno odbijenim identičnim tužbenim zahtjevima koji su bili predmet parničnog postupka vođenog pred ovim sudom između pravnog prednika tužitelja pod 1 – pod 3 pok. GG i tužene AG, pod posl. br. Po- 167/12.

Naime, ovaj sud je cijenio da na nedopuštenu pobudu koja je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor, a drugi ugovaratelj je to znao ili morao znati, i koja za posljedicu ima ništetnost ugovora, a sve u smislu citirane odredbe čl. 273 st. 2 ZOO-a, ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno citiranoj odredbi čl. 327 st. 1 ZOO-a.

Ovaj sud je tako smatrao da je donoseći pravomoćnu presudu posl. br. Po- 167/12 od 14. siječnja 2016. god., kao i Županijski sud u Zadru donoseći presudu posl. br. 6 Gž-471/2016-2 od 09. ožujka 2018. god., pored razloga ništetnosti na koje se je tijekom postupka pozivao pravni prednik tužitelja, pazio po službenoj dužnosti i na to da li je u konkretnom slučaju nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ugovor, a drugi ugovaratelj to znao ili morao znati.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 333 st. 1 i st. 2, da presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna ako je njome odlučeno o zahtjevu tužbe ili protutužbe. Prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu. Kako je dakle, u konkretnom slučaju, među istim strankama pokrenuta parnica o predmetnim tužbenim zahtjevima radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i utvrđenja sastava ostavine iza pok. PG, ud. T, rođene ĆG, pok. RG, o kojim zahtjevima je pred ovim sudom već pravomoćno odlučeno presudom posl.br. Po-167/12 od 14. siječnja 2016. god., ovaj sud je odbacio tužbu kao nedopuštenu u dijelu tužbenih zahtjeva koji se odnose na utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i utvrđenje sastava ostavine iza pok. PG, ud. T, rođene ĆG, pok. RG, i to zbog navedene pravomoćne odluke ovog suda kao negativne procesne pretpostavke koja sprječava daljnje vođenje ovog postupka, te je donijeta odluku kao u izreci rješenja ovog suda posl. br. P-2332/2024 od 20. rujna 2024. god., a sve pozivom na odredbu čl. 333 st. 2 ZPP-a.

Imajući u vidu da je tužena uknjižena kao vlasnik predmetnog stana koji predstavlja posebni dio zgrade označene kao čest. zgr. [katastarska čestica], Z. U. [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina], (izgrađenoj na nekretnini označenoj kao kat. čest. [katastarska čestica]: šifra stana: 006 i šifra zgrade 19771002) i to baš stan na II (drugom) katu označen br. 5, u površini od 104,70 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika, te da je vlasništvo predmetnog stana stekla temeljem pravovaljanog predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001 god., odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da je pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 temeljem nasljeđivanja iza smrti svoje majke, vlasnik za ½ dijela predmetnog stana, te na ovlaštenje da temeljem ove presude izvrši upis prava vlasništva predmetnog stana za ½ dijela na svoje ime u zemljišnim knjigama uz istodobni izbris tog prava sa imena tužene, a radi čega je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude ovog suda posl. br. P-2332/2024 od 20. rujna 2024. godine.

Među parničnim strankama je nesporno i to da su pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. II P-1635/05 (toč. I izreke) od 26. veljače2007. god., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2339/07 od 31. siječnja 2008. god., a što je utvrđeno i pregledom spisa predmeta ovog suda posl. br. II P- 1635/05, pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 pok. FG i tužitelji pod 1

– pod 3, obvezani da u roku od 15 dana sa svojim stvarima isele iz predmetnog stana u vlasništvu tužiteljice u tom sporu pok. PG, te da predmetni stan slobodan od osoba i svojih stvari predaju u posjed tužiteljici pok. PG kao vlasnici stana, a sve temeljem odredbe čl. 161 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, obzirom da je tijekom tog postupka utvrđeno da je tužiteljica pok. PG vlasnica predmetnog stana, da pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 pok. MG i tužitelji pod 1 – pod 3 žive u predmetnom stanu, te da su odnosi među strankama krajnje poremećeni.

Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (N.N. br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,129/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, u daljnjem tekstu ZV), propisuje u odredbama čl. 30 st. 1 i st. 2, da je pravo vlasništva stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja, te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima (st. 1). U granicama iz stavka 1. ovoga članka vlasnik ima, među ostalim, pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja svojom stvari (st. 2).

U odredbi čl. 114 ZV-a, propisno je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

U odredbi čl. 161 st. 1 ZV-a, propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, te da ovo vlasnikovo pravo ne zastarijeva ako zakonom nije što drugo određeno.

Nadalje je u odredbi čl. 162 st. 1 ZV-a, propisano da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

Imajući u vidu da pravomoćna presuda ovog suda posl. br. II P-1635/05 od 26. veljače 2007. god., nije izvršena od strane pravnog prednika tužitelja pod 1 – pod 3 pok. IG i tužitelja pod 1 – pod 3 za života pravne prednice tužene pok. PG, ovaj sud je cijenio da je jednako tako i tužena kao nova vlasnica koja je vlasništvo predmetnog stana stekla temeljem pravovaljanog predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenim sa pok. PG kao primateljicom uzdržavanja, ovlaštena da temeljem citiranih odredbi čl. 114 i čl. 161 ZV- a, od ovog suda traži donošenje odluke radi utvrđenja da tužitelji pod 1 – pod 3 bez valjanog pravnog osnova koriste predmetni stan, te odluku kojom će tužitelje pod 1 – pod 3 kao nesporne posjednike predmetnog stana obvezati na iseljenje iz predmetnog stana i predaju predmetnog stana u posjed tužene slobodnog od osoba i svojih stvari, a radi čega je donijeta odluka kao u toč. II izreke presude ovog suda posl. br. P- 2332/2024 od 20. rujna 2024. godine.

Kako je već navedeno, presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 1614/2024-2 od 19. veljače 2025. god., žalba tužitelja pod 1 – pod 3 odbijena je kao neosnovana, te je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-2332/2024 od 20. rujna 2024., u toč. II izreke.

Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1614/2024-2 od 19. veljače 2025. god., žalba tužitelja pod 1 – pod 3 je uvažena i ukinuto je rješenje Općinskog suda u Splitu broj P-2332/2024 od 20. rujna 2024., a ukidaju se i toč. I – i toč. III izreke presude Općinskog suda u Splitu broj P-2332/2024 od 20. rujna 2024., te se predmet u ukinutim dijelovima vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (toč. I izreke).

U obrazloženju odluka suda drugog stupnja se navodi da polazeći od tužbenog zahtjeva radi utvrđenja da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojeg su sklopila pok. PG (baka tužitelja) kao primateljica uzdržavanja i tužena (njihova teta) kao davateljice uzdržavanja dana 8. kolovoza 2001. i koji je u potpisu ovjeren kod javnog bilježnika Nevenke Kekez u Splitu istog dana pod brojem Ov-1646/01, ništetan i ne proizvodi pravni učinak, a kojeg tužitelji temelje na tvrdnji da je isti sklopljen od strane obiju ugovornih stranaka sa nedopuštenom pobudom da se prednik tužitelja (njihov pok.otac MG) isključi iz mogućeg nasljeđivanja imovine iza smrti svoje majke, slijedom čega da je poduzeti pravni posao ništetan i ne proizvodi pravne učinke u smislu odredbe čl. 322. u svezi sa čl. 273 stav. 2. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05 i 41/08), kraj nesporne činjenice da je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda broj Po-167/2012 od 14. siječnja 2016., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru broj Gž- 471/2016-2 od 09. ožujka 2018., odbijen tužbeni zahtjev pravnog prednika tužitelja - pok. MG protiv tužene u istom sadržaju, prvostupanjski sud smatra da je u citiranom postupku broj Po-167/2012 sud - pored razloga ništetnosti na koje se je tijekom postupka pozivao pravni prednik tužitelja, po službenoj dužnosti pazio i na to da li je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, a drugi ugovaratelj je to znao ili morao znati, pa zaključuje da postoji činjenični identitet predmetnog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i utvrđenja sastava ostavine iza pok. PG i tužbenog zahtjeva koji je odbijen u postupku broj Po-167/2012., a kako sud sukladno odredbi čl. 333. stav. 2. ZPP-a, tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu, to je tužbu u dijelu zatraženog utvrđenja da je predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju ništetan i ne proizvodi pravni učinak i u dijelu utvrđenja sastava ostavine iza pok. PG - odbacio.

Osnovano tužitelji u žalbi osporavaju stajalište prvostupanjskog suda da se u odnosu na rješenjem odbačeni dio tužbe radi o presuđenoj stvari u smislu odredbe čl.333. ZPP-a, naglašavajući da su činjenice na kojima se temelji predmetna tužba u odnosu na činjenični supstrat tužbe u predmetu Po-167/2012 potpuno različite, te da sud po službenoj dužnosti ne može utvrđivati okolnosti na koje se stranke nisu pozvale kao razlog ništetnosti.

Naime, razmatranjem sadržaja spisa u postupku broj Po-167/2012 koji prileži predmetnom, proizlazi da je pravni prednik tužitelja sadržajno istovjetni tužbeni zahtjev utemeljio je na tvrdnji o nesporazumu na strani svoje prednice PG o prirodi Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju i predmetu njezine obveze, te na tvrdnji da su kod nje prilikom sklapanja Ugovora bila prisutna psihička stanja koja su utjecala na intelektualne i voljne funkcije, te da zbog toga nije bila sposobna za rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje. U predmetnom postupku činjenični osnov tužbenog zahtjeva je teza o nedopuštenoj pobudi obiju ugovornih stranaka prilikom sklapanja predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanja – da prednika tužitelja, njihovog pok. oca MG liše nasljedstva.

Prema odredbi čl. 186.stav.3. ZPP-a, sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Upravo iz citirane odredbe jasno proizlazi da je sud vezan činjeničnim supstratom tužbe obzirom da temeljem njega određuje pravnu osnovu spora. Stoga, neovisno od odredbe čl. 109.stav.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, čija je primjena u konkretnom postupka uvjetovana vremenom sklapanja predmetnog ugovora od dosmrtnom uzdržavanju, sukladno odredbi čl.1163.stav.1. ZOO/05) koja propisuje da na ništavost (ništetnost) sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (istovjetno i čl.323.stav.1. ZOO/05), sud nije ovlašten ocjenjivati ništetnost ugovora iz razloga na koji se stranke tijekom postupka nisu pozivale (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-785/2023-2 od 30.siječnja 2024.).

Da bi se radilo o presuđenoj stvari potrebno je da postoji subjektivni i objektivni identitet spora. Kod ocjene objektivnog identiteta spora treba imati na umu da je pravomoćnost ograničena na istovjetnost presuđenog pravnog odnosa, a pravni je odnos istovjetan kada se iz iste činjenične osnove među istim strankama postavlja isti zahtjev. Kako u konkretnom slučaju ne postoji objektivni identitet predmetnog – u odnosu na spor vođen pod brojem Po-167/2012, to se ne može ni raditi o presuđenoj stvari.

Obzirom da je pogrešna primjena odredbe čl.333.stav.2.ZPP-a, rezultirala i neutvrđenim činjeničnim stanjem o osnovu tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno odbačajem tužbe, valjalo je uvažavanjem žalbe tužitelja ukinuti pobijano rješenje i predmet u ukinutom dijelu vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve sukladno odredbi čl.369.stav.1. ZPP-a.

Tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je njihov pravni prednik MG nasljeđivanjem svoje pok. majke PG stekao stan broj 5 na drugom katu zgrade sagrađene na čkbr. [katastarska čestica], upisanog kao etaža E-7 koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i hodnika sa ukupno 104,70 m2 upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da je ovlašten izvršiti uknjižbu prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime u zemljišnim knjigama uz istodobni izbris tog prava sa imena tužene i to za ½ dijela, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim polazeći od utvrđenja da je tužena samovlasnica istog, te kao takva uknjižena i u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a kojeg je vlasništvo stekla temeljem pravovaljanog predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 8. kolovoza 2001.

Iako tužitelji pobijaju toč.I.izreke prvostupanjske presude, to je međutim žalba u tom kontekstu svedena tek na obrazloženje da "rješenje o odbačaju tužbe u odnosu na zahtjev radi utvrđenja ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju utječe na ostali dio odluke kojim je odbija zahtjev tužitelja pod točkom 3. zahtjeva na utvrđenje".

Razmatrajući pobijanu toč.I izreke presude iz aspekta odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a, ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog materijalno- pravnog pristupa propustio prosuđivati tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je njihov pravni prednik vlasništvo stana upisanog kao etaža E-7 upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] stekao nasljeđivanjem iza svoje pok. majke – iz aspekta odredbe čl.187.stav.1. ZPP, pa u tom dijelu obrazloženju pobijane presude nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Imajući u vidu da tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je predmetom bio i prethodno opisani stan, to se odluka o pravnoj (ne)valjanosti samog Ugovora ukazuje kao odlučna činjenična i – materijalno-pravna pretpostavka odluke o vlasništvu tog stana, slijedom čega je prihvaćanjem žalbe tužitelja valjalo ukinuti i toč.I izreke presude i predmet u tom dijelu vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (sukladno odredbi čl.169.stav.1. ZPP-a).

Konačno protutužbeni zahtjev radi utvrđenja da tužitelji prethodno opisani stan koriste bez pravne osnove i radi njihovog iseljenja, prvostupanjski sud je prosuđivao pozivom na odredbu čl. 161. stav. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, Poslovni broj: Gž-1614/2024-2 5 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - ispravak), kojom je propisano da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, te da ovo vlasnikovo pravo ne zastarijeva ako zakonom nije što drugo određeno, a da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (čl. 162. stav. 1 ZV), i naložio tužiteljima da tuženoj kao vlasnici istog predaju posjed predmetnog stana slobodnog od stvari i osoba.

Pobijajući prvostupanjsku presudu tužitelji ističu da je prethodno pitanje i za odluku o tom dijelu tužbe tužitelja, a i o protutužbenom zahtjevu – pravna valjanost ugovora o dosmrtnom uzdržavanju. Pored toga da je prvostupanjski sud deklaratorni dio protutužbenog zahtjeva (radi utvrđenja da tužitelji stanuju u predmetnom stanu bez valjanog pravnog osnova) trebao odbaciti.

No imajući u vidu da je tužena u zemljišnoj knjizi upisala svoje pravo vlasništva nad stanu upisanom kao etaža E-7 koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čkbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], to je u smislu odredbe čl. 161.stav.1. i čl.162. stav. 2. ZV na temelju ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 2001., to je ovlaštena zahtijevati da joj tužitelji isti predaju u posjed. Pri tom deklaratorni preambul takvog tužbenog zahtjeva (da bez pravnog osnova stanuju u predmetnom stanu) nije od utjecaja na pravilnost ili osnovanost dijela tužbenog zahtjeva utemeljenog na citiranim odredbama ZV-a.

Žalbena teza da je odluka o pravnoj (ne)valjanosti ugovora o dosmrtnom uzdržavanju prethodno pitanje za odluku o predmetnoj protutužbi – neosnovana je obzirom da tužitelji niti ne zahtijevaju da se predmetni stan vrati u ostavinu iza pok. PG.

Imajući u vidu navedeno, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u toč.II. izreke pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a.

Konačno, pozivom na odredbu čl.166.stav.2., 3. i 4. ZPP-a, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka - pozivom na odredbu čl.166. stav. 2., 3 i 4. ZPP-a, pa će prvostupanjski sud o troškovima cjelokupnog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Na raspravnom ročištu dana 11. srpnja 2025. god., tužena navodi da se u predmetnom slučaju radi o pravnom pitanju da li u konkretnom slučaju postoji nedopuštena pobuda za sklapanje spornog ugovora i ako jeste kakve to posljedice ima. U odnosu na takvo pravno pitanje irelevantno je da li je i kako se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju izvršavao jer to nije od značaja za postojanje nedopuštenosti pobude već od značaja za eventualni raskid ugovora.

Svjedoka HG, sestra tužiteljice pod 1, u iskazu od 18. rujna 2025. god., navodi da je pokojnog MG upoznala nekih 8 godina prije nego što je sestra TG sa njim sklopila brak, tijekom 1975. god., dok je njegovu majku, pok. PG upoznala nakon njihovog sklapanja braka.

Što se tiče odnosa pok. MG i njegove majke pok. PG može kazati da isti nisu niti razgovarali od kada poznaje pok. PG, a samo ponekada bi kontaktirala sa sestrom TG kada bi joj nešto zatrebalo.

Može kazati da bi to tako funkcioniralo negdje do smrti oca pok. ČG tijekom 1997. godine, a nakon toga može kazati da su njihovi odnosi bili nikakvi, kako između nje i pok. MG, tako i njegove supruge i djece. Mora kazati da je u tom periodu vrlo rijetko dolazila u njihov stan, pa se može sjetiti kako ju je jednom prilikom pok. PG zamolila, budući je htjela sa njom razgovarati o njihovim poremećenim odnosima, a tom prigodom je odbila razgovor kazavši joj kako nju njihovi odnosi ne zanimaju.

Mora kazati i to da ju je pok. PG jednom prigodom sačekala ispred bolnice na Firulama, gdje je bila na fizikalnoj terapiji, i tom prilikom govorila svašta o svom sinu MG, nevjesti i njihovoj djeci. Kazala je kako će ih ubiti, zaklati, izbaciti iz stana i još svakakve šokantne izjave kojih se u ovaj čas ne može sjetiti. Ovom prigodom je pok. PG kazala da je pok. MG ipak njen sin i da bi morala naći nekakav zajednički jezik sa njim i njegovom obitelji.

Na posebno pitanje navodi da nije imala nikakvih spoznaja o tome da bi između pok. PG i prisutne tužene AG bio sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. godine, a samo jednom joj je to spomenula sestra TG kada joj je kazala i to da ih je pokojna PG sudskim putem nastojala iseliti iz predmetnog stana, te da je pok. PG navodno predmetni stan prebacila na prisutnu tuženu.

Na daljnje pitanje navodi da je pok. PG dok ju je viđala bila dobrog zdravstvenog stanja, a ovaj razgovor između njih u bolnici na Firulama o kojem je maločas govorila se desio krajem 1997. godine ili početkom 1998. godine, kada je slomila ruku i išla na terapije.

Na posebno pitanje navodi da se doista ne sjeća kada je posljednji put vidjela pokojnu PG.

Tužitelji pod 1 – pod 3 su pisanim podneskom od 02. listopada 2025. god., preinačili tužbu i konačno postavili tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude.

U podnesku od 07. listopada 2025. god., tužena navodi da se protivi i preinačenom tužbenom zahtjevu iz razloga iznesenih tijekom dosadašnjeg raspravljanja.

Tužiteljica pod 1 u iskazu od 13. studenog 2025. god., navodi da je pokojnu PG, majku pokojnog supruga GG, upoznala tijekom 1971. godine, a sa pokojnim MG se je vjenčala 1975. godine, i od tada živi na adresi predmetnog stana u [adresa]. Može kazati da su odnosi od njenog doseljenja tijekom 1975. godine, pa nadalje sa pokojnom PG bili poremećeni, i to kako sa pokojnim suprugom, tako i sa njom kao nevjestom. Osim toga može kazati da su njeni odnosi sa pok. suprugom bili poremećenim i od ranije, dakle i u vrijeme kada je upoznala pok. PG tijekom 1971. godine. Njihov odnos sa ocem pokojnog supruga, pok. ČG je bio kako - tako korektan, a što se ne bi moglo reći u odnosu sa pok. PG, o kojoj sa maločas govorila. Tako može kazati da je ona nakon njenog doseljenja od nje htjela napraviti sluškinju.

Osim toga, može kazati da pok. suprug MG nije razgovarao sa majkom nekih 20 godina, dok je ona razgovarala, a kako je već navela, njihovi odnosi su bili poremećeni.

Razlog ovog poremećaja u odnosima je bio taj što pok. PG nije voljela svog sina, pa tako niti nju kao njegovu suprugu. Njen odnos sa njihovom djecom bio je takav da su djeca sa njom kontaktirala, ali ona sa njima nije pošteno popričala, a obratila bi im se jedino onda kada bi joj nešto zatrebalo.

Na posebno pitanje navodi da se u ovaj čas ne može sjetiti kada je saznala za sporni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. godine, a za njega je saznala na ovom sudu. Mora kazati da pok. PG nije trebalo nikakvo uzdržavanje, a zbog čega je taj ugovor sklopila sa tuženom nije joj poznato. Pokojna PG je voljela samo svoju kćerku prisutnu AG, i nikoga drugog osim nje.

Prisutna tužena je živjela na adresi predmetnog stana do svoje udaje, a koliko se sjeća brak je sklopila negdje godinu ili dvije nakon njihovog vjenčanja tijekom 1975. godine. Prisutna tužena nakon što je sklopila brak i preselila na drugu adresu je posjećivala majku pok. PG na nekih 5 minuta, kada bi je pozdravila i otišla. Ove posjete su bile nekih jednom ili dva puta sedmično. Suprug pok. MG je umro tijekom 2023. godine, a pok. PG tijekom 2011. godine. Suprug sa svojom majkom nije razgovarao sve do njene smrti.

Na posebno pitanje navodi da je pok. PG bila prilično zdrava i sposobna, te joj nije bila potrebna nikakva pomoć. Zadnjih par mjeseci nakon izlaska iz bolnice je preselila kod svojega brata, i u tom razdoblju bi se moglo reći da joj je pomoć bila potrebna, te da nije mogla brinuti o sebi. Takva je bila i nekoliko mjeseci prije odlaska u bolnicu kada je nekoliko puta pala u kupatilu, a u tom razdoblju joj je ona kuhala.

Na daljnje pitanje navodi da tužena nakon što je sklopila brak, nikada više nije živjela s majkom pok. PG. Što se tiče odnosa prisutne tužene i supruga pok. MG može kazati da oni isto tako nisu razgovarali zbog toga što je suprug pok. MG bio u lošim odnosima sa suprugom tužene. Može kazati da je sve ovo što je govorila o poremećenim odnosima bilo "maslo" pok. PG.

Na daljnje pitanje navodi da sporova među njima u pogledu imovine nije bilo s tim što je pok. PG uvijek govorila da će ih potjerati iz stana.

Na daljnje pitanje navodi da je pok. PG živjela kod svojega brata posljednjih par mjeseci. Pok. PG nije ostala živjeti u stanu svojega brata nakon njegove smrti budući da je njen brat KG umro nekih 5-6 godina nakon njezine smrti.

Nadalje upitana navodi da je pok. PG posjetila tijekom njenog boravka kod brata, tražeći da izmijeni ovaj testament kojim predmetni stan ostavlja u vlasništvo tuženoj, predlažući da ga izmijeni na način da stan pripadne na jednake dijelove njoj i njima kao nasljednicima pok. supruga. Međutim pok. PG je to odbila i dalje prijeteći da će ih iseliti iz predmetnog stana. Može kazati da je u dva navrata bila zakazana deložacija zahvaljujući prisutnoj tuženoj, a što ne bi nikada nikome željela poželjeti. Njeno mišljenje je da je pok. PG željela samo to da oni ne dobiju ništa. Ona drugog stana nema i negdje drugdje nema živjeti.

Na raspravnom ročištu dana 28. studenog 2025. god., tužitelji pod 1 – pod 3 navode kako je nakon provedenog postupka razvidno da je predmetni ugovor sklopljen isključivo u cilju isključivanja prednika tužitelja iz njegovog nasljednog prava, a što proizlazi kako iz svih dokaza izvedenih u postupku, tako i iz samog iskaza tužene. Naime, jasno je kako je ugovor sklopljen isključivo kako bi se riješili imovinski odnosi, a ne radi stvarnog uzdržavanja, sve iz razloga što u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo nikakve potrebe za uzdržavanjem primateljice uzdržavanja, a niti je tužena kao davateljica uzdržavanja tada, a ni kasnije, zaista uzdržavala pok. primateljicu. Dakle, jasno je kako se ovdje radi o nedopuštenoj pobudi za sklapanje ugovora, te da su ispunjeni i svi ostali uvjeti da se ugovor utvrdi ništetnim. Ovakav stav da je u ovakvom slučaju ugovor ništetan zauzela je brojna sudska praksa, pa se tako tužitelji pozivaju i u spis predaju u dovoljnom broju primjeraka presudu Vrhovnog suda RH br. Rev x- 121/11 i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž- 1329/17.

Tužena na istom ročištu navodi kako iz izvedenih dokaza u postupku nedvojbeno proizlazi da su odnosi između pok. MG i članova njegove obitelji, te njegove majke bili do te mjere poremećeni da je majka ustala tužbom radi njegovog iseljenja i tom smislu ishodila pravomoćnu sudsku odluku. U takvoj situaciji bilo je logično da ona nije mogla računati na bilo kakvu pomoć sa strane pok. sina i članova njegove obitelji kada joj takva pomoć bude zatrebala u poznijim godinama, tako da se opredijelila na takvu pomoć sklapanja ugovora sa tuženom, a ona je takav ugovor mogla zaključiti da bilo kojom trećom osobom. To ne znači da bi zbog toga takav ugovor bio sklopljen iz nedopuštenih pobuda, samim tim što bi zakonski nasljednici bili uskraćeni svom nasljednom pravu. U svakom slučaju razlozi vezani za izvršavanje ugovora o doživotnom uzdržavanju i nepostojanje potrebe za njegovim sklapanjem, nisu razlozi koji dovode do nedopustivosti pobuda na sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, već eventualno razlog za raskid ugovora. Činjenica je da je sporni ugovor sklopljen 2001. godine, a da je pok. PG umrla 2011. godine, pa je zasigurno da je ona imala dovoljno vremena tražiti raskid ugovora za slučaj da ugovor nije bio izvršavan na način kako je ugovoreno i kako je ona očekivala.

Tužitelji potom navode kako je nakon provedenog postupka razvidno da je jedina i isključiva pobuda za sklapanje predmetnog ugovora bilo isključivo rješavanje imovinsko pravnih odnosa kako je ranije navedeno, a ne stvarno uzdržavanje, stoga je jasno kako pok. primateljica uzdržavanja u tom slučaju neovisno o tome što se ugovor zaista nije izvršavao, nije ni imala nikakvog razloga na bilo koji način osporavati isti jer je on ostvario cilj radi kojega je i sklopljen.

Tuženika ističe da je novija sudska praksa VSRH nedvojbeno ukazala na to da nedopuštenost pobuda nije razlog za ništetnost ugovora o doživotnom uzdržavanju. U ovom trenutku nije u mogućnosti ukazati da konkretnu sudsku odluku, ali se to lako može otvoriti pregledom sudske prakse VSRH.

Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu pravno stajalište suda drugog stupnja sadržanog u obrazloženju ukidnog rješenja posl. br. Gž-1614/2024-2 od 19. veljače 2025. god., da sud nije ovlašten ocjenjivati ništetnost ugovora iz razloga na koji se stranke tijekom postupka nisu pozivale, sada je u konkretnoj pravnoj stvari valjalo donijeti meritornu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu.

Ovaj sud na temelju ocjene provedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka prihvaća navode pravnog prednika tužitelja i tužitelja pod 1 i pod 3 tijekom postupka, da se imajući u vidu sveukupne odnose između pravnog prednika tužitelja pok. GG, tužene AG i njihove sada pok. majke PG, ovdje očito radi o nedopuštenoj pobudi prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. god., a za koju su obje stranke, i to pok PG kao primateljica uzdržavanja i tužena AG kao davateljica uzdržavanja, znale i istu htjele, a sastojala se u isključenju pravnog prednika tužitelja pod 1 – pod 3 pok. GG iz mogućeg nasljeđivanja imovine iza smrti svoje majke pok. PG, te da je upravo to bio odlučujući motiv sklapanja predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Osnovano pravni prednik tužitelja pod 1 - od 3 tijekom postupka ističe i to da tužena na odgovoru na tužbu neosnovano ističe prigovor zastare, a obzirom da kod tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti pravnog posla nema zastare, i da utvrđenje ništetnosti svakog pravnog posla može zahtijevati svaka osoba koja ima pravni interes, u bilo kojem trenutku i bez ikakvih rokova.

Naime, nedvojbeno je da pravni prednik tužitelja, a nakon njegove smrti tužitelji pod 1 – pod 3, imaju pravni interes pobijati pravovaljanost predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. god., a obzirom da je spornim ugovorom pravni prednik tužitelja pok. MG, kao sin i nasljednik prvog nasljednog reda, lišen svojega zakonskog nasljednog dijela (1/2 dijela) ostavine iza smrti majke pok. PG. Utoliko je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije.

Ovaj sud cijeni da je jedina dopuštena pobuda za sklapanje Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, potreba za uzdržavanjem na strani primatelja uzdržavanja kao ugovorne stranke.

U konkretnom slučaju odlučne činjenice za donošnje odluke suda u ovoj pravnoj stvari nisu niti sporne među parničnim strankama. Naime, nije sporno među strankama da na strani pok. PG nije bilo potrebe za uzdržavanje u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. god., te da su u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora odnosi između pok. PG i pravnog prednika tužitelja pod 1 – pod 3 pok. GG bili teško i trajno poremećeni, tako da dugi niz godina uopće nisu kontaktirali, i to sve do smrti pok. PG tijekom 2011. godine. Nesporno je i to da je pok. PG pred ovim sudom ishodila i pravomoćnu presudu posl. br. II P-1635/05 od 26. veljače 2007. god., kojom je prihvaćen njen tužbeni zahtjev radi iseljenja pravnog prednika tužitelja i tužitelja pod 1 – pod 3 iz predmetnog stana na adresi u [adresa].

Tužena u iskazu navodi da je kod majke pok. PG bio taj psihološki moment (narušeni odnosi roditelja i pravnog prednika tužitelja pok. GG, uslijed kojih bi roditelji nekada komunicirali sa pravnim prednikom tužitelja sa kojim žive u predmetnom stanu putem pisama), a koji je utjecao i na nju da se sklopi sporni Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju. Navodi da se ovdje uopće ne radi o novcu, već o njenom stanju koje je bilo prouzročeno odnosima sa prednikom tužitelja i njegovom obitelji, jer su nju doslovno maltretirali. Majci nije trebala financijska pomoć tako da ona nije davala nikakvu financijsku pomoć, majci je trebala pomoć u razgovoru i druženju.

Na upit da li se o majci trebalo brinuti u smislu kuhanja, spremanja i sl., tu se govori o 2001. god., odgovara da to tada nije trebalo jer je majka bila dosta vitalna osoba, i to sve do prije 2 mjeseca kada je otišla u barbe. Tijekom 2001. god., odlazila je sama kod liječnika. Majci je prilikom potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bila potrebna psihička podrška koju nije dobivala od pravnog prednika tužitelja i njegove obitelji. Navodi da se život ne svodi samo na financije i materijalno, već ponavlja zbog onoga što je majci falilo u odnosu sa pravnim prednikom tužitelja i njegovom obitelji.

Konačno, na poseban upit da li bi do potpisivanja spornog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju došlo u slučaju da je majka pok. PG bila u dobrim odnosima sa pravnim prednikom tužitelja pok. GG, tužena odgovara da misli da ne bi.

Tužena u daljnjem tijeku postupka navodi i to da iz izvedenih dokaza u postupku nedvojbeno proizlazi da su odnosi između pok. MG i članova njegove obitelji, te njegove majke pok. PG bili do te mjere poremećeni da je majka ustala tužbom radi njegovog iseljenja i tom smislu ishodila pravomoćnu sudsku odluku. U takvoj situaciji da je bilo logično da ona nije mogla računati na bilo kakvu pomoć sa strane pok. sina GG i članova njegove obitelji kada joj takva pomoć bude zatrebala u poznijim godinama, tako da se opredijelila na takvu pomoć sklapanjem spornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju sa tuženom.

Kako je već navedeno, ovaj sud cijeni da je jedina dopuštena pobuda za sklapanje Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, postojeća potreba za uzdržavanjem na strani primatelja uzdržavanja kao ugovorne stranke, a nikako eventualna buduća pomoć koja će primatelju uzdržavanja biti potrebna kasnije u njegovim poznijim godinama.

Pri tome za razliku od tvrdnji tužene iz odgovora na tužbu, ovaj sud cijeni da se kada je u pitanju dopuštenost pobude za sklapanje ugovora, trebaju gledati ne samo interesi stranaka koje su ugovor sklopile, već i interesi trećih osoba na koje taj ugovor ostavlja pravne posljedice.

Tužena tijekom postupka neosnovano ističe da se ovdje ne radi o razlozima apsoulutne ništavosti jer se pravni prednik tužitelja u tužbi poziva na tobožnju nemoralnu pobudu za sklapanje spornog ugovora prema odredbama zakona, a sve da i takva pobuda postoji, ona nije razlog za ništetnost već utuženje da je takav ugovor bez učinka, a pritom ne navodeći koja je razlike između apsolutne ništetnosti pravnog posla i utvrđenja da je pravni posao bez pravnog učnika.

Osim toga, tužena navodi da razlozi na kojima se zasniva tužba i tužbeni zahtjev nisu neizvršavanje sklopljenog ugovora o uzdržavanju, a to da li se je ugovor izvršavao na način kako je to ugovorom navedeno ili ne, može biti samo razlog za raskid ugovora, a pravo na raskid ugovora imaju samo stranke, a ne treće osobe. Prema tome ukazivanje na neizvršavanje predmetnog ugovora od strane tužene ne može biti razlog ništetnosti na koji se tužitelj u tužbi poziva. Navodi da je irelevantno pravno pitanje da li je i kako se ugovor o dosmrtnom uzdržavanju izvršavao jer to nije od značaja za postojanje nedopuštenosti pobude, već je od značaja za eventualni raskid ugovora. Konačno, tužena ističe kako u svakom slučaju razlozi vezani za izvršavanje spornog ugovora i nepostojanje potrebe za njegovim sklapanjem, nisu razlozi koji dovode do nedopustivosti pobuda za sklapanje ugovora, već eventualno razlog za raskid ugovora.

Međutim, ukazivanje na neizvršavanje spornog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, kod nesporne činjenice da na strani pok. PG nije bilo potrebe za uzdržavanje u vrijeme sklapanja spornog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. god., nedvojbeno ukazuje na činjenicu da pobuda za sklapanje spornog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nije bila postojeća potreba za uzdržavanje na strani pok. PG kao primateljice uzdržavanja, već da je sporni ugovor sklopljen iz drugih nedopuštenih pobuda.

Kod nesporne činjenice da su u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 08. kolovoza 2001. god., odnosi između pok. PG i pravnog prednika tužitelja pod 1 – pod 3 pok. GG bili teško i trajno poremećeni, tako da dugi niz godina uopće nisu kontaktirali, i to sve do smrti pok. PG tijekom 2011. god., te da je pok. PG pred ovim sudom ishodila i pravomoćnu presudu posl. br. II P-1635/05 od 26. veljače 2007. god., kojom je prihvaćen njen tužbeni zahtjev radi iseljenja pravnog prednika tužitelja i tužitelja pod 1 – pod 3 iz predmetnog stana na adresi u [adresa], nikakve dvojbe nema da je isključiva pobuda za sklapanje spornog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju bila isključenje iz nasljeđivanja pravnog prednika tužitelja pod 1 – pod 3 pok. GG kao sina i nasljednika prvog nasljednog reda, koji je spornim ugovorom lišen svojega zakonskog nasljednog dijela (1/2 dijela) ostavine iza smrti majke pok. PG, što je tuženoj kao drugoj ugovornoj strani zacijelo bilo dobro poznato, a što sukladno citiranoj odredbi čl. 273 st. 2 ZOO-a, ima za posljedicu ništetnost spornog Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju.

Među parničnim strankama je nesporan i sastav ostavinske imovine iza smrti pok. PG koji je naveden u predmetnom Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju, i sadržan je u toč. II tužbenog zahtjeva radi utvrđenja sastava ostavine iza pok. PG, a nesporno je i to da su njeni zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, sin i pravni prednik tužitelja pod 1 – pod 3 pok. MG i tužena AG kao kćerka.

Radi svega navedenog, tužbeni zahtjev je prihvaćen u cijelosti, pa je donijeta odluka kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 i čl. 155 ZPP-a. Tužiteljima pod 1-pod 3 su priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku i to za sastav tužbe 250 bod., sastav jednog podneska 250 bod., pristup na tri ročišta po 250 bod., pristup na četiri ročišta po 300 bod., sastav žalbe protiv presude 375 bod., pristup na dva ročišta po 150 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.562,50 Eur. sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U Splitu, 09. siječnja 2026. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja pod - pod 3

- pun. tuženika