Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-839/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Filipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko Knežević & partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 28. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 9. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na način kako je to navedeno u podnesku tužiteljice od 17. lipnja 2025.

i  p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], F. [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od iznos od 2.250,13 EUR (dvije tisuće dvjesto pedeset eura i trinaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to tekućom na:

- na iznos od 22,07 eura od 02.09.2009. do plaćanja;

- na iznos od 20,57 eura od 02.10.2009. do plaćanja;

- na iznos od 21,79 eura od 02.11.2009. do plaćanja;

- na iznos od 21,67 eura od 02.12.2009. do plaćanja;

- na iznos od 23,97 eura od 02.01.2010. do plaćanja;

- na iznos od 25,20 eura od 02.02.2010. do plaćanja;

- na iznos od 25,43 eura od 02.03.2010. do plaćanja;

- na iznos od 26,84 eura od 02.04.2010. do plaćanja;

- na iznos od 29,26 eura od 02.05.2010. do plaćanja;

- na iznos od 29,47 eura od 02.06.2010. do plaćanja;

- na iznos od 33,24 eura od 02.07.2010. do plaćanja;

- na iznos od 32,92 eura od 02.08.2010. do plaćanja;

- na iznos od 39,47 eura od 02.09.2010. do plaćanja;

- na iznos od 35,65 eura od 02.10.2010. do plaćanja;

- na iznos od 36,54 eura od 02.11.2010. do plaćanja;

- na iznos od 32,09 eura od 02.12.2010. do plaćanja;

- na iznos od 33,95 eura od 02.01.2011. do plaćanja;

- na iznos od 31,35 eura od 02.02.2011. do plaćanja;

- na iznos od 32,18 eura od 02.03.2011. do plaćanja;

- na iznos od 31,12 eura od 02.04.2011. do plaćanja;

- na iznos od 35,33 eura od 02.05.2011. do plaćanja;

- na iznos od 40,16 eura od 02.06.2011. do plaćanja;

- na iznos od 44,59 eura od 02.07.2011. do plaćanja;

- na iznos od 59,46 eura od 02.08.2011. do plaćanja;

- na iznos od 42,42 eura od 02.09.2011. do plaćanja;

- na iznos od 39,39 eura od 02.10.2011. do plaćanja;

- na iznos od 39,10 eura od 02.11.2011. do plaćanja;

- na iznos od 39,59 eura od 02.12.2011. do plaćanja;

- na iznos od 42,66 eura od 02.01.2012. do plaćanja;

- na iznos od 43,58 eura od 02.02.2012. do plaćanja;

- na iznos od 21,76 eura od 02.05.2012. do plaćanja;

- na iznos od 43,82 eura od 02.06.2012. do plaćanja;

- na iznos od 42,77 eura od 02.07.2012. do plaćanja;

- na iznos od 42,74 eura od 02.08.2012. do plaćanja;

- na iznos od 40,40 eura od 02.09.2012. do plaćanja;

- na iznos od 42,04 eura od 02.10.2012. do plaćanja;

- na iznos od 43,13 eura od 02.11.2012. do plaćanja;

- na iznos od 42,55 eura od 02.12.2012. do plaćanja;

- na iznos od 41,54 eura od 02.01.2013. do plaćanja;

- na iznos od 41,33 eura od 02.02.2013. do plaćanja;

- na iznos od 40,93 eura od 02.03.2013. do plaćanja;

- na iznos od 43,09 eura od 02.04.2013. do plaćanja;

- na iznos od 0,09 eura od 02.05.2013. do plaćanja;

- na iznos od 39,93 eura od 02.06.2013. do plaćanja;

- na iznos od 39,70 eura od 02.07.2013. do plaćanja;

- na iznos od 39,79 eura od 02.08.2013. do plaćanja;

- na iznos od 40,56 eura od 02.09.2013. do plaćanja;

- na iznos od 41,29 eura od 02.10.2013. do plaćanja;

- na iznos od 41,66 eura od 02.11.2013. do plaćanja;

- na iznos od 43,07 eura od 02.12.2013. do plaćanja;

- na iznos od 41,64 eura od 02.01.2014. do plaćanja;

- na iznos od 1,73 eura od 02.02.2014. do plaćanja;

- na iznos od 43,99 eura od 02.03.2014. do plaćanja;

- na iznos od 43,37 eura od 02.04.2014. do plaćanja;

- na iznos od 42,35 eura od 02.05.2014. do plaćanja;

- na iznos od 7,95 eura od 02.08.2014. do plaćanja;

- na iznos od 44,03 eura od 02.09.2014. do plaćanja;

- na iznos od 44,65 eura od 02.10.2014. do plaćanja;

- na iznos od 26,71 eura od 02.12.2014. do plaćanja;

- na iznos od 22,26 eura od 02.03.2015. do plaćanja;

- na iznos od 24,70 eura od 02.04.2015. do plaćanja;

- na iznos od 24,70 eura od 02.05.2015. do plaćanja;

- na iznos od 24,70 eura od 02.06.2015. do plaćanja;

- na iznos od 24,70 eura od 02.07.2015. do plaćanja;

- na iznos od 24,70 eura od 02.08.2015. do plaćanja;

- na iznos od 24,70 eura od 02.09.2015. do plaćanja;

i to:

- po stopi od 14% godišnje od 2. rujna 2009. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici ŠČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], F. [adresa], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 1.784,03 EUR (tisuću sedamsto osamdeset četiri eura i tri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 11. lipnja 2019. podnijela tužbu radi isplate protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. u kojoj navodi da je 27. ožujka 2007. kao korisnica kredita sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3208701465 kojim joj je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 24.213,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1. Ugovora). Navedenim Ugovorom o kreditu ugovorena je otplata kredita od 300 mjesečnih anuiteta (čl. 3.), otplatom u mjesečnim anuitetima u iznosu od 133,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o kreditu). Ugovorena je i promjenjiva redovna kamata koju utvrđuje tuženik mjesečno putem svoje Odluke o kamatnih stopama (čl. 2. i 7. Ugovora), a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, pa je tako određivanje kamatne stope povjereno isključivo tuženiku kao kreditoru, a visina obveze bitno je uvjetovana i variranjem tečaja CHF. Za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa je od strane tuženika više puta mijenjana i to na štetu tužiteljice, a više puta mijenjao se i tečaj CHF prema HRK što je itekako utjecalo na visinu obveze tužiteljice prema tuženiku na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na početne. S obzirom na to tužiteljica je 2015. godine prihvatila ponuđenu konverziju kredita iz valute CHF u EUR jer zbog drastično povećanih rata praktički nije imala drugog izbora.

1.2. Tužiteljica navodi da je, kao potrošač, u dobroj vjeri stupila u kreditni odnos s tuženikom kao bankom radi financiranja adaptacije kuće. Pri tome joj je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a da joj nisu predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora niti s time skopčani rizici. Na odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nije mogla utjecati niti o istima pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac identičan kao u brojnim drugim kreditnim poslovima. Tužiteljica se poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te odluke Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., broj Rev-2245/17-2 i broj Rev-2221/18-11, kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkim kreditima te je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za ugovore o potrošačkom kreditiranju. Tužiteljica se poziva i na vezanost suda u pojedinačnoj parnici potrošača na pravomoćna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

1.3. Iako je provedenom konverzijom iz CHF u EUR tužiteljičina obveza po predmetnom kreditu smanjena za 6.203,28 kn koliko je utvrđena preplata po konverziji, tužiteljica je ništetnošću ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ipak značajno oštećena te joj nije vraćen puni iznos preplate dotadašnjih uplata koji po toj osnovi iznosi 25.084,59 kn, pa konverzija nije otklonila cjelokupno oštećenje za razdoblje od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. koliko je tužiteljica u tom periodu preplatila imajući u vidu visinu obveze kakva bi bila da nije bilo promjene tečaja CHF prema HRK te da tuženik nije jednostrano mijenjao kamatne stope u odnosu na ugovorenu. Kod toga tužiteljica ukazuje na stav Vrhovnog suda RH iz odluke broj Rev- 2868/18 da potrošači koji su konvertirali CHF kredite time nisu izgubili pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora i postavljanje zahtjeva za povrat cjelokupnih preplaćenih rata kredita, da ništetnost po zakonu nastaje od trenutka sklapanja ugovora i da ugovor ne postaje valjan niti nakon što uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sve to posebice ako se uzme u obzir i presuda Suda EU broj C- 118/17.

1.4. S obzirom na navedeno, tuženik je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica navodi kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS- a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu) de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi povećanja kamate, bilo po osnovi povećanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga ima se uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos koji je tužiteljica bila dužna platiti banci, a razlika koju je platila je preplata tečajne razlike te joj je upravo taj iznos, umanjen za dio preplate priznat u konverziji, banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Stoga ovom tužbom tužiteljica potražuje iznos od 18.881,31 kn (2.505,98 EUR) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2007. do isplate, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

1.5. Prije nego što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, u podnesku od 7. kolovoza 2019. tužiteljica sređuje tužbeni zahtjev prema izračunu financijske vještakinje potražujući iznos od 16.702,05 kn (2.216,74 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose preplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno prigovara da kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 18.881,31 kn nije postavljen određeno u skladu s odredom čl. 186. Zakona o parničnom postupku prema kojem zahtjev mora biti određen u pogledu glavne stvari i sporednih traženja zbog čega predlaže da sud naloži tužitelju ispravak odnosno dopunu tužbe, podredno da odbaci tužbu.

2.2. Nadalje ističe prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (postupci naknade štete) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, te imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., zbog čega je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, te stoga tuženik smatra da je za sva potraživanja tužitelja nastupila zastara. Čak i u slučaju primjene duljih rokova zastare (5 godina), zastara bi nastupila za sva potraživanja dospjela prije 11. lipnja 2014.

2.3. Odlučnom činjenicom koju sud treba uzeti u obzir tuženik smatra sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu od 11. veljače 2016. (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom parnične stranke izmijenile su osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR što je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b. ZPK. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja se kamatna stopa primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je zakonom točno propisano na koji se način vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 propisan je i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome. Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit, tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka prethodio je prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik ističe se da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovo rnim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati korisnikom kredita u EUR od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Gos 1/2019 u kojoj taj sud zauzima pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. U svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama . U tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

2.4. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužben i zahtjev kao neosnovan, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3.1. U podnesku od 26. listopada 2020., kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica se protivi prigovoru neodređenosti tužbenog zahtjeva budući da je isti naknadno uređen u podnesku od 7. kolovoza 2019. Protivi se i tuženikovom prigovoru zastare navodeći da je njezin zahtjev u svojoj pravnoj osnovi stjecanje bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina po čl. 225. ZOO time da zastara počinje teći tek od pravomoćnog okončanja parnice po kolektivnoj tužbi protiv banaka na kojim pravomoćnim sudskim odlukama tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev i to drugostupanjskoj odluci VTS RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i VTS RH broj P- 6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega zastara nije nastupila u odnosu na niti jedan dio tužbenog zahtjeva (tako i VS RH u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

3.2. Tužiteljica se protivi i tuženikovom prigovoru nepostojanja pravnog interesa za vođenje ove parnice uslijed sklapanja Dodatka ugovoru kojim je kredit konvertiran u EUR posebno iz razloga što su time isključivo uređeni budući odnosi između ugovornih strana (predmetni Aneks proizvodi učinke pro futuro), ponavlja navode tužbe o stavu VS RH iz odluke broj Rev-2868/18 da korisnik kredita ima pravni interes da traži utvrđenje ništetnosti neovisno o konverziji kredita kao i navode tužbe o tome da sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug prema tužiteljici. Poziva se i na stajališta Suda EU iz presude broj C-118/17 prema kojima se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala te č injenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača. U konkretnom slučaju konvertiranjem kredita ni na koji način nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer predmetnim Dodatkom od 11. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos od ukupno 16.702,05 kuna, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom, već je istim tek definiran budući ugovorni odnos između stranaka.

3.3. Ponovno obrazlaže vezanost ovoga suda za pravna shvaćanje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukazuje na dio obrazloženja presude VTS broj Pž-6632/17 o valuti CHF kao "valuti utočišta" koja je sigurna samo za ulagača, jer za ulagača nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Međutim, to povećanje vrijednosti je rizik koji snosi samo potrošač, pri čemu banka, ovdje tuženik, ni u kojem trenutku i ni na kakav način nije tužitelja kao potrošača obavijestila o riziku koji preuzima on kao potrošač i o riziku koji snosi ona kao banka. Ugovori koje je tuženik sklopio s potrošačima i konkretno u ovom predmetu s potrošačem su tipski formularni ugovori koje je tuženik sastavio unaprijed bez pojedinačnog pregovaranja, te je neravnoteža postojala zbog ugovorne odredbe i zbog nepoštenja prilikom ugovaranja takve ugovorne odredbe. Prosječnom potrošaču ugovorne odredbe nisu bile razumljive, s obzirom na to da se o njima nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik je postupao na nedopušten i nepošten način, slijedom čega je navedena ugovorna odredba ništetna, jednako kao i na promjenjivost kamatne stope čiju je promjenu tuženik vezao uz jednostranu odluku banke. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužiteljica ističe da je njezina promjena bila ugovorena sukladno Odluci banke, a što je pravomoćnom presudom VTS RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno ništetnim zbog čega tužiteljici ne ostaje nikakva druga ugovorena kamatna stopa osim one koja je bila ugovorena u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i u tom trenutku određena u fiksnom iznosu.

4.1. U podnesku od 14. listopada 2021. tuženik ukazuje na sudsku praksu koja podupire njegovo stajalište da tužitelj koji je pristao na konverziju nema pravni interes za utvrđivanjem ništetnima odredbi osnovnog ugovora i potraživanja po toj osnovi. Dodatno obrazlaže svoj prigovor zastare navodeći da je zakonodavac u čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima radi naknade štete, pa se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok te navodi, u bitnome, kako predmet kolektivnog spora nije bila tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora, zbog čega pokretanje kolektivnog spora u smislu čl. 241. ZOO u svezi s čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača nema nikakav utjecaj na zastarne rokove.

4.2. Tuženik iznosi i svoje stajalište vezano uz tijek zakonskih zateznih kamata smatrajući da pravni stav Vrhovnog suda prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, mora vrijediti i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti budući da su oba ta režima (početak tijeka zastare i početak tijeka zateznih kamata) izravno povezana s dospijećem obveze, a obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika ispunjenjem novčane obveze.

4.3. U podnesku od 21. srpnja 2022. tuženik ponavlja navode o učincima provedene konverzije sukladno ZID ZPK/15 ukazujući i na praksu Suda EU, već ranije spomenuto rješenje VSRH broj Š1/2019 kao i rješenje VSRH broj Rev-1041/18, a iz svega navedenog proizlazi da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka niti pravnu osnovu za utvrđenje ništetnosti pojedinačnih odredbi i za bilo kakvu isplatu s te osnove jer je konverzija provedena sukladno ZID ZPK/15 što tužitelj niti ne osporava, a ne iznosi ni bilo koje druge razloge nevaljanosti takvog ugovornog odnosa.

4.4. U podnesku od 18. prosinca 2024. tuženik ističe kako je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koje se svojstvo potrošača ne presumira, a na tužitelju je teret dokaza te činjenice koje je potrebno utvrditi u svakom pojedinačnom predmetu. U tom podnesku dodatno i ukazuje na novo donesenu sudsku praksu vezano uz učinke konverzije .

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Čakovca te je pročitan nalaz i mišljenje vještakinje od 5. svibnja 2025. Kao nepotreban sud je odbio dokazni prijedlog tužiteljice istaknut na ročištu za glavnu raspravu 28. studenoga 2025. za njezinim saslušanjem u pogledu navoda tuženika kojima spori tužiteljici status potrošača. Naime, valja reći da je tuženik navode kojima dovodi u pitanje tužiteljičin status potrošača iznio tek u podnesku od 18. prosinca 2024., dakle nakon zaključenja prethodnog postupka (koji je zaključen na pripremnom ročištu 5. studenoga 2020.), a što je suprotno odredbi čl. 299. st. 1. i st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), zbog čega takve navode sukladno čl. 299. st. 3. ZPP sud ne može uzeti u obzir budući da tuženik nije iznio nikakve razloge iz kojih bi proizlazilo da ove navode nije mogao iznijeti bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, suprotno stajalištu tuženika kako je teret dokaza o statusu tužiteljice kao potrošača upravo na tužiteljici, ovaj sud smatra da je na tuženiku kao trgovcu teret dokaza o tome da tužiteljica nije imala status potrošača prilikom ugovaranja konkretnog kredita, naime iz predmetnog ugovora o namjenskom kreditu vidljivo je da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu fizičke osobe kao korisnica kredita, bez ikakve naznake obavljanja bilo kakve trgovačke odnosno poslovne djelatnosti (što ne proizlazi niti iz bilo kakve popratne dokumentacije) te je u čl. 6. Ugovora izričito navedeno da je namjena kredita adaptacija kuće. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice za njezinim saslušanjem na okolnosti statusa potrošača, a nepotreban je i u pogledu ostalih predloženih okolnosti (sklapanje ugovora o kreditu, svrhe kredita, otplate i drug ih navoda tužitelja) što će biti niže obrazloženo.

6. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 17. lipnja 2025. svoj tužbeni zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje ukupni iznos od 2.250,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je to u svom nalazu izrazila vještakinja. Budući da je time tužiteljica povećala tužbeni zahtjev radi isplate (koji je prethodno podneskom od 7. kolovoza 2019. precizirala na iznos od 2.216,74 EUR / 16.702,05 kn), u tom je smislu preinačila tužbu sukladno čl. 191. st. 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci (na ročištu za glavnu raspravu od 28. studenoga 2025.), sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).

7. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude. Ovdje valja reći kako su neosnovani navodi odgovora na tužbu o neodređenosti tužbenog zahtjeva budući da je tužiteljica podneskom od 7. kolovoza 2019. precizirala tužbeni zahtjev kako u pogledu glavničnog iznosa, tako i u pogledu sporednog zahtjeva koji se tiče zakonskih zateznih kamata tekućih na pojedine mjesečne iznose preplate, zbog čega nije bilo potrebe za pozivanjem na ispravak i dopunu tužbe odnosno odbacivanje tužbe.

8. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, i to nakon uzimanja u obzir preplate priznate tužiteljici prilikom provođenja konverzije sukladno odredbama ZID ZPK/15.

9.1. Između stranaka nije sporna činjenica, kako je to utvrđeno i uvidom u predmetni ugovor, da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita 27. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 3208701465 kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.213,00 CHF (čl. 1. Ugovora), kao i da je ugovorena valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana uz valutu CHF, odnosno ugovorena je otplata 300 mjesečnih anuiteta u iznosu od 133,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja (članak 7. Ugovora).

9.2. Nesporno je i da su ugovorne strane 11. veljače 2016. sklopile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, kako to proizlazi iz čl. 1. Dodatka. Ovim Dodatkom stranke su u čl. 2. utvrdile da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu (Osnovni ugovor) te da ovim Dodatkom mijenjaju odredbe Osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postižu sporazum o raspolaganju preplatom na način kako to nalaže zakon. U čl. 4. Dodatka stranke su utvrdile visinu neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. (133.434,39 kn / 19.114,56 CHF), a u čl. 5. utvrdile su preplatu prema izračunu konverzije u iznosu od 6.203,28 kn, te su u čl. 6. Dodatka utvrdile sporazum o preplati. U čl. 8. Dodatka stranke su ugovorile način određivanja kamatne stope, a u čl. 9. Dodatka utvrdile su visinu novih anuiteta radi otplate kredita.

10. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR); prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

11. Sporno je, u bitnome, ima li tužiteljica pravni osnov za svoj zahtjev za isplatu s obzirom na provedenu konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja te tijek zakonskih zateznih kamata.

12.1. Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formu lirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

13.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

13.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

13.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama , ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navod i da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

14.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 27. ožujka 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora, kao nedvojbeno tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika, ugovorena kamatna stopa promjenjiva prema jednostranim odlukama tuženika te valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik, međutim, tijekom ovog postupka nije iznosio navode da su relevantne informacije vezane uz ugovaranje kamatne stope promjenjive prema odlukama tuženika i valutne klauzule u CHF tužiteljici dane u konkretnom slučaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti je na tu okolnost predlagao provođenje bilo kakvih dokaza, zbog čega nije bilo potrebe za saslušanjem tužiteljice niti na te okolnosti. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

16. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s kor isnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu utvrđeno je da se u istom tužiteljica ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekla svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a tužiteljica se, kako je rečeno, nije izričito odrekla svojih prava na potpuno obeštećenje.

17. Zbog navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 27. ožujka 2007. o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).

18. U pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Iako je tužiteljica tužbeni zahtjev precizirala podneskom od 17. lipnja 2025. te je i u odnosu na ovaj povišeni tužbeni zahtjev tuženik istaknuo prigovor zastare (na ročištu 28. studenoga 2025.), ovaj sud smatra da se kao relevantan trenutak za prosuđivanje nastupa zastare valja uzeti datum podnošenja tužbe budući da je već u tužbi tužiteljica zatražila isplatu po istoj osnovi za koju je iznos kasnije precizirala (nakon provedenog vještačenja) te je već u tužbi nave la činjeničnu osnovu za svoje potraživanje. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C-80/21 do C-82/21). Napominje se da je istovjetno pravno stajalište zauzela i sudska praksa npr. u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-845/2023-2 od 7. ožujka 2023.

19.1. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Čakovca koja je u svom nalazu i mišljenju od 5. svibnja 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-839/2019-15 od 5. prosinca 2024. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja za svoj izračun primijenila sljedeću metodologiju: utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi kao i iznose anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrdila je uplaćene iznose od strane tužiteljice do dana 30. rujna 2015., utvrdila je više plaćene iznose po osnovi promjene tečaja CHF (2.006,20 EUR) i kamatne stope (669,60 EUR) odnosno ukupnu preplatu u iznosu od 2.675,80 EUR, utvrdila je iznos koji je tuženik priznao tužiteljici prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR (višak uplata u iznosu od 6.203,28 kn / 823,32 EUR), izračunala je zakonsku zateznu kamatu na najstarije utvrđene razlike koju je obračunala do 30. rujna 2015. te je preplatom koju je tuženik priznao u konverziji zatvorila najprije zateznu kamatu, a zatim i iznos više plaćenog, sve od najstarijeg iznosa do visine preplate sukladno čl. 172. ZOO, te je naposlijetku utvrdila preostali iznos više plaćenog koji iznosi ukupno 2.250,13 EUR specificirano po pojedinačnim iznosima.

19.2. Tuženik u podnesku od 29. svibnja 2025., osim što ponavlja svoje ranije navode u pogledu učinaka konverzije kredita, ističe da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje.

19.3. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 17. lipnja 2025. očitujući se da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća, svoj tužbeni zahtjev uskladila u cijelosti s nalazom i mišljenjem vještakinje, na način kako je to navedeno u izreci presude.

19.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

19.5. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,50 % godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na ko ji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisnici kredita isplaćen odobreni iznos kredita.

20. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva kao i njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještakinje, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog novčanog iznosa sukladno odredbi članka 1115. ZOO, a to budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonske zatezne kamate precizirana je u pojedinim razdobljima sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužiteljica u cijelosti uspjela s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

22. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora i tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa), podneska od 26. listopada 2020. kojim se očitovala na odgovor na tužbu i podneska od 17. lipnja 2025. kojim se očitovala nakon dostave nalaza i mišljenje vještakinje u iznosima od po 200,00 EUR za svaki sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok je trošak podneska od 13. travnja 2023. priznat u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife budući da istim tužiteljica samo precizira svoj dokazni prijedlog financijskog vještačenja, a priznati su i troškovi zastupanja na ročištima od 5. studenoga 2020. i 28. studenoga 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Nije priznat trošak podneska od 7. kolovoza 2019. budući da je istim tužiteljica sukladno nalazu vještakinje precizirala tužbeni zahtjev što je morala učiniti već u samoj tužbi zbog čega sud ocjenjuje da trošak ovog podneska nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a to temeljem tbr. 52. stavak 3. Tarife. Na sve gore navedene priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.050,00 EUR priznat je i zatraženi PDV u visini od 262,50 EUR sukladno tbr. 46. Tarife. Tužiteljici je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u plaćenom iznosu od 71,53 EUR (539,00 kn) sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi. Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR provedenog tijekom ovog postupka. Nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu s obzirom na izmijenjenu odredbu članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018 – izmijenjen Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u "Narodnim novinama" broj 51/2023, koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023.) prema kojoj su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, zbog čega za tužiteljicu više ne postoji obveza na plaćanje sudske pristojbe.

23. Na taj način tužiteljici su priznati parnični troškovi u ukupnom iznosu od 1.784,03 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.

U Varaždinu 9. siječnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćniku Filipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca

2. Tuženik po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba