REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] V 5
Poslovni broj: Us I-686/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja VP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica ŽP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 64 a, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (OIB: 53969486500), Uprave za tržište rada i zapošljavanje, Sektora za zapošljavanje, Službe za pravne poslove, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi isplate radničkih tražbina, 9. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Uprave za tržište rada i zapošljavanje, KLASA: UP/II-423-01/25-01/13, URBROJ: 524-04-01-02/3-25-2 od 20. ožujka 2025., te radi naknade troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Agencije za osiguranje radničkih tražbina, KLASA: UP/I-034-01/24-01/1159, URBROJ: 0479-2/6-25/0006 od 3. siječnja 2025., u postupku pokrenutom na zahtjev tužitelja zaprimljen 14. studenoga 2024., utvrđeno je da tužitelj ima pravo na isplatu tražbina po osnovi neisplaćene plaće i neisplaćene naknade za neiskorišteni godišnji odmor (točka 1. izreke rješenja), uz s time povezane prateće odluke (točka. 2.-5.), a zahtjev je odbijen u dijelu koji se odnosi na neisplaćene naknade plaće za bolovanje u zaštićenom razdoblju i otpremninu (točka 6.). Upravni postupak pokrenut je u vezi sa stečajnim postupkom nad poslodavcem - stečajnim dužnikom „HIDRO-A“ d.o.o. u stečaju, Zagreb.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II-423-01/25-01/13, URBROJ: 524-04-01- 02/3-25-2 od 20. ožujka 2025., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. U odnosu na sporni dio tužiteljeva zahtjeva, koji se odnosi na otpremninu, tuženik obrazlaže, u bitnome, da, prema podacima stečajnog upravitelja, tužitelj nije ostvario pravo na otpremninu. Neisplaćena plaća odnosno naknada plaće obračunata je, pak, prema podacima o neisplaćenim tražbinama koje je dostavio stečajni upravitelj.
3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti drugostupanjsko rješenje, te da sud sam riješi stvar utvrđivanjem da tužitelj ima pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 4.774,48 eura. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 919,45 eura. Tužitelj u tužbi i u nastavku spora tvrdi, u bitnome, sljedeće. Obrazloženje osporavanog rješenja je manjkavo, a tuženik se ne osvrće na tužiteljeve žalbene navode. Stečaj nad poslodavcem istog je dana otvoren i zaključen istim rješenjem, što znači da stečajni postupak nije ni provođen. Stečajni upravitelj, kao osoba ovlaštena za zastupanje poslodavca, tužitelju nikada nije dostavio odluku o nepriznavanju prava na otpremninu. Tužitelj nije mogao potražiti zaštitu u okviru radnog spora, jer nije mogao ni pokrenuti radni spor, niti uputiti zahtjev za zaštitu prava poslodavcu protiv odluke koja ne postoji. U konkretnom je slučaju tužitelj došao u nepovoljniji položaj od, primjerice, radnika nad čijim je poslodavcem otvoren stečajni postupak koji se provodi, u kojem slučaju bi radniku eventualno pravo na otpremninu bilo utvrđeno od strane stečajnog upravitelja. Tužitelj nije odgovoran što u predmetnom slučaju stečajni postupak nije provođen, niti bi takva situacija trebala ići njemu na štetu. Tužitelju otpremnina nije ni mogla biti utvrđena u stečajnom postupku, budući da stečajni postupak nije provođen, niti je stečajni upravitelj utvrđivao bilo kakve stečajne tražbine, a tužitelj je svoj zahtjev podnio u propisanom roku. Polovica iznosa tužiteljeve otpremnine iznosi 4.774,48 eura.
4. Tuženik ostaje kod navoda osporavanog rješenja, opisuje propisani tijek postupka u ovoj vrsti predmeta, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Srž argumentacije tuženika iznesene u odgovoru na tužbi i poslije u sporu, u bitnome je sljedeća. Prvostupanjsko tijelo višekratno je pozivalo stečajnog upravitelja na izjašnjavanje o utvrđivanju tražbine. Stečajni upravitelj u više se navrata izjasnio da tužitelj ne ostvaruje pravo na otpremninu, te nije dostavio obračun neisplaćene otpremnine. Tužitelj je u zahtjevu označio otpremninu kao neisplaćenu tražbinu, no nije priložio dokaze da je otpremnina utvrđena kao tražbina u stečajnom postupku, niti je dostavio odluku o otkazu ugovora o radu iz koje bi proizlazilo da tužitelj od poslodavca - stečajnog dužnika potražuje otpremninu. Prema Zakonu o osiguranju radničkih tražbina („Narodne novine“, broj 70/17 i 18/23), otpremnina se osigurava pod uvjetom da je to pravo radnika utvrđeno u stečajnom postupku, te da je kao dokaz o tome od strane stečajnog upravitelja dostavljena propisana dokumentacija (obračun), bez koje prvostupanjsko tijelo ne može postupati. Stečajni upravitelj u konkretnom slučaju radniku ne priznaje pravo na otpremninu, što znači da potencijalnu zaštitu radnik mora potražiti u radnome sporu. Ni prvostupanjsko tijelo ni tuženik nisu ovlašteni utvrđivati tražbinu u stečajnom postupku te odlučivati o tom pitanju. Naprotiv, bez obračuna otpremnine ne može biti primijenjena zakonska odredba o pravu na osiguranje otpremnine u visini polovice otpremnine utvrđene u stečajnom postupku, a najviše do polovice najvišeg iznosa otpremnine propisane Zakonom o radu. Tuženik ne primjenjuje Stečajni zakon, niti je ovlašten davati mišljenja o primjeni toga Zakona. U slučaju nepriznavanja tražbine ili nepriznavanja prava radnika u stečajnom postupku, tuženik nije ovlašten utvrđivati ili priznavati postojanje prava na tu tražbinu prema poslodavcu. Tužiteljevo traženje nema zakonsko utemeljenje.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem od 5. studenoga 2025. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Člankom 4. Zakona o osiguranju radničkih tražbina propisano je da se zaštita materijalnih prava iz radnog odnosa radnika u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem provodi osiguranjem i isplatom dijela stečajnih tražbina iz sredstava Agencije te preuzimanjem svih procesnih prava stečajnog vjerovnika za isplaćena sredstva po iznosu i namjeni.
8. Članak 8. stavak 1. Zakona o osiguranju radničkih tražbina glasi:
„(1) Prema ovom Zakonu, radnici u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem ostvaruju pravo na isplatu:
1) neisplaćene plaće odnosno naknade plaće, u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec zaštićenog razdoblja
2) neisplaćene naknade plaće za bolovanje u zaštićenom razdoblju koju je prema propisima o zdravstvenom osiguranju bio dužan isplatiti poslodavac iz svojih sredstava, u visini do iznosa minimalne plaće za svaki mjesec proveden na bolovanju 3) neisplaćene naknade za neiskorišteni godišnji odmor na koji je radnik stekao pravo do otvaranja stečajnog postupka pod uvjetima utvrđenim zakonom, u visini do iznosa minimalne plaće, kao ekvivalenta mjesečnoj plaći iz točke 1. ovoga stavka 4) otpremnine pod uvjetima utvrđenim zakonom, u visini polovice otpremnine utvrđene u stečajnom postupku, a najviše do polovice najvišeg iznosa zakonom propisane otpremnine i
5) pravomoćno dosuđene naknade štete zbog pretrpljene ozljede na radu ili profesionalne bolesti, u visini do jedne trećine pravomoćno dosuđene naknade štete.“
9. U osporavanim rješenjima citirane su i ostale mjerodavne odredbe Zakona o osiguranju radničkih tražbina. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.
10. Nesporno je da u stečajnom postupku tužitelju nije utvrđena otpremnina. Sporno je među strankama ovog upravnog spora pravno pitanje utječe li na primjenu (uključujući tumačenje) članka 8. stavka 1. točke 4. Zakona o osiguranju radničkih tražbina okolnost da je u odnosnom slučaju stečajni postupak zaključen odmah po njegovu otvaranju, u svjetlu (ne)mogućnosti utvrđivanja otpremnine u stečajnom postupku. Pri odgovoru na to pitanje Sud polazi od sljedećega.
10.1. Člankom 2. Zakona o osiguranju radničkih tražbina propisano je da se tim Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose: Direktiva 2008/94/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL L 283, 28. 10. 2008.); Direktiva 2015/1794 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. listopada 2015. godine o izmjeni direktiva 2008/94/EZ, 2009/38/EZ i 2002/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te direktiva Vijeća 98/59/EZ i 2001/23/EZ u pogledu pomoraca (SL L 263/1, 8. 10. 2015.). Direktive imaju posredni interpretativni učinak, uz obvezu za upravna tijela i za nacionalne sudove članice Europske unije da nacionalno pravo interpretiraju u skladu s europskom normom, dajući nacionalnoj odredbi ono značenje kojim se ostvaruje cilj norme europskog prava, uz postizanje regulatornih rezultata predviđenih odnosnom direktivom, sukladno klauzuli lojalnosti (iskrene suradnje) sadržanoj u članku 4. stavku 3. Ugovora o Europskoj uniji (vezano uz članak 288. stavak 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije).
10.2. Uvodnom izjavom broj 3 uz Direktivu 2008/94/EZ naglašeno je u okviru osiguranja zaštitu zaposlenika u slučajevima insolventnosti njihovih poslodavaca potrebno osigurati minimalni stupanj zaštite. Posrijedi, dakle, nije jamstvo isplate cjeline nepodmirenih potraživanja, niti upućivanje na nužnost uspostave visokog stupnja s time povezane zaštite zaposlenika. Dosljedno tome, u obrazloženju Prijedloga Zakona o osiguranju radničkih tražbina, općedostupnoga putem službene mrežne stranice Hrvatskog sabora, navedeno je da se tim Zakonom provodi posebna zaštita dijela vjerovničkog potraživanja iz radnog odnosa radnika u slučaju otvaranja stečajnog postupka nad poslodavcem na društveno prihvatljivoj razini uz isplatu tog dijela potraživanja na teret državnog proračuna.
10.3. Prema članku 3. stavku 1. Direktive 2008/94/EZ, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.
10.4. Među tražbinama iz članka 8. stavka 1. Zakona o osiguranju radničkih tražbina, otpremnina je jedina vrsta tražbine u odnosu na koju je ostvarivanje prava na isplatu prema tom Zakonu izričito vezana uz pretpostavku utvrđenosti u stečajnom postupku. Riječ je o kumulativnoj pretpostavci.
10.5. Agencija (prvostupanjsko tijelo) preuzima procesna prava stečajnog vjerovnika za isplaćene tražbine, ali ne utvrđuje tražbine koje nije priznao stečajni upravitelj. U tom pogledu tuženik osnovano ističe da javnopravna tijela u ovoj vrsti predmeta nisu stvarno nadležna za utvrđivanje tražbina koje nisu utvrđene u stečajnom postupku. Ograničenja zbiljske mogućnosti utvrđivanja otpremnine u pojedinom stečajnom postupku ne konstituiraju ovlast pojedinog tijela da poremeti ravnotežu nadležnosti uspostavljenu regulacijom sustava osiguranja radničkih tražbina u slučajevima insolventnosti poslodavca, niti konstituiraju pravo radnika koje bi izašlo iz okvira te regulacije. Takva faktična ograničenja vezana uz okolnosti konkretnog slučaja ne upućuju ni na postojanje diskriminacije u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12).
10.6. Usto, pravni odnosi koji ulaze u predmet Zakona o osiguranju radničkih tražbina uređeni su strogo.
10.7. Pored dosad iznesenog u točki 10. ovog obrazloženja, Sud ne nalazi pravno uporište za tužiteljevu argumentaciju ni u upravnosudskoj praksi, ni u radnim materijalima iz parlamentarne procedure donošenja Zakona o osiguranju radničkih tražbina (Prijedlogu Zakona odnosno Konačnom prijedlogu Zakona), niti u sadržaju direktiva preuzetih navedenim Zakonom.
11. Postojala je, dakle, valjana pravna osnova za odbijanje predmetnog zahtjeva tužitelja u dijelu koji se odnosi na otpremninu. K tomu, s time povezane dijelove osporavanih odluka javnopravnih tijela Sud ne nalazi nerazumnima, nerazmjernima, ni samovoljnima.
12. Sud je utvrdio i da je tuženik prilikom sastavljanja obrazloženja svojeg rješenja propustio precizno osvrnuti se na dio žalbenih navoda tužitelja, za razliku od potpunijeg izlaganja tuženika u odgovoru na tužbu. Međutim, spomenuti procesni nedostatak ne čini osporavano rješenje nužno nezakonitim, već je u svakome konkretnom slučaju potrebno utvrditi utjecaj odnosne postupovne povrede na rješavanje upravne stvari. Naime, odredbom članka 116. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS) propisano je, između ostalog, da će sud odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i kada utvrdi da je u postupku koji je prethodio donošenju pojedinačne odluke bilo nedostataka, ali oni nisu utjecali na rješavanje predmeta postupka. Odluka o upravnoj stvari sadržana je u izreci rješenja (članak 98. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Zbog toga bi ponovno vođenje postupka samo radi dopune obrazloženja drugostupanjskog rješenja u stvari u kojoj sud nedvojbeno utvrdi da je izreka rješenja zakonita, bilo nesvrhovito te protivno načelima učinkovitosti i ekonomičnosti, što je i ratio odredbe članka 116. stavka 2. ZUS-a, koja odredba obvezuje sud da u takvoj situaciji tužbeni zahtjev odbije.
13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a, vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 3., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 9. siječnja 2026.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- Odvjetnici Zorani Rubeša, Zagreb, Palmotićeva 64a
- Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Upravi za tržište rada i zapošljavanje, Sektoru za zapošljavanje, Službi za pravne poslove,
Zagreb, Ulica grada Vukovara 78
