REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-5/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja PC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zz punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 31200- 620-000-0000016/51401653-2040041987 zaključenog dana 11. svibnja 2001. između tužitelja BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.
2. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320 da tužitelju BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 300,43 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. svibnja 2001. do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju BC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“
II Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik 11. svibnja 2001. sklopili Ugovor o kreditu broj 31200-620-000-0000016/51401653-2040041987, solemniziran kod javnog bilježnika. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 10.200,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Navodi da je prilikom sklapanja kredita tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita, i to u iznosu od 300,43 EUR / 2.263,57 HRK dana 11. svibnja 2001., a sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu, koji je Ugovor unaprijed pripremljen od tuženika kao tipski Ugovor na sadržaj kojeg tužitelj nije imao utjecaj i nije mogao pregovarati o odredbama istog. Tužitelj ističe kako je odredba čl. 10. Ugovora nepoštena i ništetna ugovorna odredbe. Navodi da je odredbom čl. 10. Ugovora određeno: “Naknada: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,00 % (tri posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora." Ističe da je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, te je navedenom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Navodi da je iz navedenoga razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 10. Ugovora tuženiku bio dužan i uplatio iznos od 300,43 EUR / 2.263,57 HRK. Navodi da je odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisano da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, dok je odredbom čl. 81. st. 1. istog Zakona, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. istog članka propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, st. 4. istog članka propisano je ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužitelj navodi da s tuženikom nikada nije pojedinačno pregovarao o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu, pa tako i o odredbama koje se odnose na naplatu naknada za obradu kredita. Stoga smatra da je jasno kako je odredba Ugovora o kreditu u pogledu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetna ugovorna odredba. Stoga predlaže da sud utvrdi da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 31200- 620-000-0000016/51401653-2040041987 zaključenog 11. svibnja 2001. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, te da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 300,43 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. svibnja 2001. do isplate, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i tijek zakonskih zateznih kamata. Prvenstveno prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj. Navodi da odredba članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa smatra da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, te je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 3,00 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa smatra da je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Poziva se na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navodi da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, pa navodi da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navodi da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Poziva se i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenik banke koji je ugovarao kredit s tužiteljem, tužitelju jasno iskomunicirao da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Navodi da je tuženik na navedenu odredbu ukazao u samom Ugovoru te je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Smatra da je navedena odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, te iznos naknade od 3,00 % je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita, te ističe da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova i to trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl., materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Smatra da je nesporno i logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Tuženik opisuje proces obrade kredita u razdoblju od 2004. do 2011., te ističe da je potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Navodi da je tuženik sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima tužitelju naplatio naknadu u visini od 3,00% od visine predmetnog kredita u iznosu od 2.263,57 HRK. Stoga smatra da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. kojom se preinačuje prvostupanjska presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev, te se poziva i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (MC protiv CIB Bank Zrt.). Također smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a o čemu se također očitovao Sud EU. Navodi da nije uopće dopušteno ocjenjivati nepoštenost kroz ništetnost predmetne odredbe od naknadi za obradu kredita jer je ista u cijelosti jasna, lako uočljiva i razumljiva. Ističe da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, s obzirom da je tek naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, a smatra da se navedene odredbe ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa. Navodi da je tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“NN” 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (NN 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Navodi da sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Ističe i prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 11. svibnja 2001. te smatra da se ima primijeniti petogodišnji rok zastare od dana plaćanja. Što se tiče zahtjeva tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 11. svibnja 2001. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Poziva se na novi stav VSRH kojim se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što prema mišljenju tuženika znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Poziva se i na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., NN br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, odnosno smatra da bi jedino pravno osnovano bilo tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Stoga predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka tužitelj ističe da je neosnovan prigovor zastare tuženika, a smatra da je sudska praksa zauzela jasan stav o tome da su naknade za obradu kredita, odnosno naknade za prijevremenu otplatu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, te je i Sud EU jasno izrazio svoj stav u odluci od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita. Navodi da činjenica što je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. Smatra da je na tuženiku teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Ističe da je tužitelj bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja što je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba (slično i Sud EU u predmetu C-618/10, Banco Espanol de Credito). Smatra da je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navodi da tuženik u sadržaj Ugovora, a što nije objašnjeno tužitelju, nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog, osim želje za ekstraprofitom, zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga smatra da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu tužitelja kao potrošača jer tuženik nije dovoljno vodio računa o interesima tužitelja kao i o zaštiti tih interesa. Tuženik je kreditiranjem tužitelja po osnovi kamata ostvario izniman profit te uistinu nije bilo nužno od tužitelja uzeti i dodatan iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Smatra i da naknada za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, i to navedenu čini nepoštenom. Osim pozivanja na Zakon o zaštiti potrošača tužitelj navodi da čl. 272. st. 1. ZOO/05 propisuje "činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi", što ovdje nije slučaj, a zakonska posljedica neodredive činidbe je upravo ništetnost ugovora koji sadrži takvu odredbu (čl. 270. ZOO/05). Stoga ističe da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Smatra da su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03 te čl. 270. i 322. ZOO/05, a posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05).
4. Tuženik tijekom postupka navodi da se Odluka Suda EU u predmetu C- 224/19 ne može primijeniti na ovaj pojedinačni postupak jer se odluke Suda EU imaju tumačiti i primjenjivati na pojedinačne postupke koji se vode pred nacionalnim sudovima ne samo ovisno o činjenicama predmeta koji je povod za donošenje odluke Suda EU već ovisno i o nacionalnim propisima u odnosu na koje se zahtijeva tumačenje prava Europske unije. Ističe da s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u predmetima navedenim od strane tužitelja nisu primjenjivi u ovome slučaju, te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
5. Tužitelj se tijekom postupka nadalje poziva na odluke Vrhovnog suda Revd-1604/21 i Rev-673/23, te ponavlja već ranije iznesene navode tijekom postupka.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dopis tuženika LC (jamcu-platcu) od 3. prosinca 2024. (list 4), otplatni plan za kredit (list 5), pregled prometa s iskazanom naknadom (list 6), Ugovor o kreditu broj 31200-620-000- 0000016/51401653-2040041987 zaključenog dana 11. svibnja 2001. (list 7-9), proces obrade kredita tuženika od 2004.-2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 38-39), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu i znanstvene radove, te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.
7. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovanim.
8. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.627,66 EUR što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,23 EUR ) i kondemnatornog zahtjeva (300,43 EUR). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je iznos od 300,43 EUR.
9. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 31200- 620-000-0000016/51401653-2040041987 od 11. svibnja 2001. (list 7-9, dalje u tekstu Ugovor) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.263,57 HRK što iznosi 300,43 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te da li je tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.
10. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 11. svibnja 2001. Ugovor je sklopljen na iznos od 10.200,00 EUR na rok od 60 mjeseci i ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi od 12,00 % godišnje te se obračunava primjenom direktne metode, te su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope. Sporna odredba sadržana je u čl. 10. Ugovora i glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,00% (tri posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora."
11. Tužitelj prilikom saslušanja navodi da je tražio kredit jer je gradio kuću te je došao u banku gdje je zatražio kredit te mu nije ništa rečeno za naknadu za obradu kredita. Navodi da ne zna da li mu je naplaćena naknada za obradu kredita. Nakon toga tužitelj nakon što je dva puta naveo da ne zna da li mu je naplaćena naknada za obradu kredita, na isto pitanje navodi da mu je naplaćena naknada za obradu kredita. Navodi da je iznos kredita iskoristio za gradnju kuće, a ne za kupnju kuće, te još uvijek živi u navedenoj kući. Navedenu kuću nikada nije iznajmljivao već se radi o obiteljskoj kući koja je isključivo bila za stanovanje njegove obitelji. Navodi da nikada nije imao obrt, a niti je bio član trgovačkog društva niti u navedenoj kući nije obavljao bilo kakvu djelatnost. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu pročitao Ugovor o kreditu, te navodi da mu je bilo jasno što piše u ugovoru o kreditu, nakon čega navodi da mu je trebao novac, a nitko mu ništa nije obrazložio vezano za naknadu. Sud nije imao razloga ne prihvatiti iskaza tužitelja, međutim iz iskaza istoga očito je da se tužitelj ne sjeća naplate naknade za obradu kredita, premda je sam tuženik priznao već u odgovoru na tužbu da je takva naknada naplaćena tužitelju.
12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od 11. svibnja 2001. u Republici Hrvatskoj nije bio donesen niti jedan Zakon o zaštiti potrošača, odnosno nije bilo zaštite potrošača kakva je postojala nakon donošenja Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003 od 10. lipnja 2003., dalje u tekstu ZZP/03). Stoga je neosnovano pozivanje tužitelja na navedeni ZZP/03, te kasnije donesene Zakone o zaštiti potrošača, s obzirom da se zakoni ne mogu primjenjivati retroaktivno (čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske). Također, i Direktiva Vijeća Europske unije 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. je inkorporirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske tek donošenjem navedenog ZZP/03, dakle tek 10. lipnja 2003., odnosno nakon sklapanja predmetnog Ugovora od 11. svibnja 2001.
13. Uvidom u proces obrade kredita tuženika od 2004. -2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 38-39) utvrđeno je da se isti odnosi na period od 2004. -2011. godine, dakle nakon sklapanja predmetnog Ugovora od 11. svibnja 2001., te je isti neprimjenjiv na ugovorni odnos između stranaka u ovom postupku.
14. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od 11. svibnja 2001. bio je na snazi Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 dalje ZOO/91), koji u članku 1065. propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Također čl. 103. st. 1. istog zakona propisuje da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. Članak. 105. st. 1. istog zakona propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
15. Kako je već rečeno predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1065 ZOO/91 cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome smatra akcesornom odredbom.
16. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 300,43 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 3,00% (tri posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom ugovora." Sud smatra da navedena odredba Ugovora iz čl. 10 nije u suprotnosti sa Ustavom i zakonom koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora 11. svibnja 2001., jer niti jedan zakon nije propisivao zabranu ugovaranja takve naknade.
17. Upitno je da li je ugovaranje takve naknade protivno moralu društva. Sud smatra da ugovaranje ovakve naknade iz čl. 10 Ugovora nije u suprotnosti sa moralom društva. Naime, jedna strana, u ovom slučaju tuženik, je tražio prilikom sklapanja predmetnog ugovora plaćanje navedene naknade, što je jasno navedeno u predmetnom Ugovoru koji je tužitelj po vlastitim iskazu pročitao. Dakle, isti je morao znati da će mu takva naknada biti naplaćena, pa isti nije morao prihvatiti takav ugovor, jer se radi o dvostranom obveznopravnom poslu. Po mišljenju suda nemoralno bi bilo da je takva naknada naplaćena tužitelju, a da isti sa navedenim uopće nije upoznat.
18. Stoga sud smatra neosnovanim tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 10.
19. S obzirom na to da sud odredbu predmetnog Ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 300,43 EUR nije utvrdio ništetnom, odnosno ništavom sukladno važećem zakonu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, to sud smatra neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva upravljen na isplatu iznosa od 300,43 EUR.
20. Sud je stoga u točki I izreke presude odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
21. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 300.43 EUR, pa je tužitelj dužan tuženiku platiti parnični trošak u iznosu od 250,00 EUR.
22. Trošak tuženika sastoji se od zastupanja tuženika po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav odgovora na tužbu, te sastav podneska od 24. lipnja 2025., te pristup na ročišta od 1. rujna 2025. i 25. studenoga 2025. po 25 bodova temeljem Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, , što ukupno iznosi 100,00 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 200,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 50,00 EUR ukupno 250,00 EUR.
U Sesvetama 9. siječnja 2026.
S U D A C
Andrea Herendić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun. na znak: EP 4487
