Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Trg slobode 9
Poslovni broj: P-756/2021-51
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E I P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak-Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 27. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 9. siječnja 2026.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva radi isplate kako je to navedeno u podnesku tužiteljice od 16. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103689618 od 1. listopada 2007. zaključen između CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OV-15090/07 dana 2. listopada 2007. u čl. 8. koji glasi:
"… kamatna stopa je promjenjiva … Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.",
te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe istog Ugovora u čl. 7. koji glasi:
"Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja".
II/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu broj 5103689618 od 14. siječnja 2016., zaključen između CH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran po javnom bilježniku Koraljki Mađarić iz Varaždina, Kapucinski trg 2/I pod brojem OV-249/2016 dana 18. siječnja 2016. u čl. 12. koji glasi:
"Korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa potvrđuju da su u cijelosti suglasni sa svim odredbama ovog Aneksa i Osnovnog ugovora u CHF i njihovih sastavnih dijelova iz prethodnog stavka ovog članka. Osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK, Korisnik kredita nema potraživanja prema Banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i ovog Aneksa."
III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu navedenog u točki I/ izreke prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.
IV/ Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici VH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 5.908,85 EUR (pet tisuća devetsto osam eura i osamdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:
- na iznos od 90,06 EUR od 17.04.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 16.05.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 16.06.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 19.07.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 18.08.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 20.09.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 19.10.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 17.11.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 19.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 18.01.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 20.02.2013 do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 20.03.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 18.04.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 18.05.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 19.06.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 17.07.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 20.08.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 19.09.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 18.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 20.11.2013 do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 20.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 18.01.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 20.02.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 19.03.2014 do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 16.04.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 16.05.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 18,06,2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 16.07.2014 do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 15.08.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 16.09.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,97 EUR od 16.10.2014 do plaćanja;
- na iznos od 157,42 EUR od 15.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 17.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 14,07 EUR od 23.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 138,98 EUR od 16.01.2015. do plaćanja;
- na iznos od 14,60 EUR od 30.01.2015 do plaćanja;
- na iznos od 153,76 EUR od 17.02.2015. do plaćanja;
- na iznos od 153,76 EUR od 17.03.2015. do plaćanja;
- na iznos od 153,76 EUR od 16.04.2015. do plaćanja;
- na iznos od 153,76 EUR od 16.05.2015. do plaćanja;
- na iznos od 153,76 EUR od 16.06.2015. do plaćanja;
- na iznos od 138,89 EUR od 16.07.2015. do plaćanja;
- na iznos od 138,89 EUR od 15.08.2015 do plaćanja;
- na iznos od 138,89 EUR od 16.09.2015. do plaćanja;
i to:
- po stopi od 12% godišnje od 17. travnja 2012. do 31. srpnja 2015.
- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,
- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,
- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV/ Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužiteljici VH u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 2.946,86 EUR (dvije tisuće devetsto četrdeset šest eura i osamdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj CH podnio je 10. lipnja 2019. tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 1. listopada 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51401652-5103689618 kojim mu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos od 57.632,26 CHF u protuvrijednosti kuna obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. Navodi da je u čl. 8. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 8,25%, promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama banke , dok je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim obrocima, a da se svaki mjesečni iznos anuiteta obračunava po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Također, u čl. 7. predmetnog Ugovora navedeno je da potpisom na ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o svim posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja, a što nije točno.
1.2. Tužitelj navodi da su odredbe čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu ništetne jer su u suprotnosti s prisilnim propisima i to s odredbama čl. 96. i čl. 99. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" 79/07).
1.3. Tako navodi da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke ništetna temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tužitelj navodi da je navedena ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ove ugovorne odredbe proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to članka 96. i 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07). Promjenjivost obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima, a ta povreda postoji zbog povrede odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, gdje su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Predmetni ugovor je standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna istih, te je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su te odredbe ništetne. Tužitelj se poziva i na odredbe članka 269. i članka 270. Zakona o obveznim odnosima zbog kojih također smatra ovu odredbu o promjenjivosti kamatne stope ništetnom. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, a da za takvu promjenu nije tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Tužitelj se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kojom je presuđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje su na identičan način sadržane i u ovdje predmetnom ugovoru u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke ništetne.
1.4. Osim toga, tuženik je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama članka 96. i članka 88. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07). Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost upravo takvih ugovornih odredbi budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja Ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.5. Tužitelj je s tuženikom 14. siječnja 2016. sklopio Aneks br. 1. uz Ugovor o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, ova konverzija nije utjecala na ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, sklapanjem ovog dodatka ugovoru nije nestao uzrok ništetnosti budući da tužitelju nije naknađen iznos za koji je oštećen zbog ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih kred ita u EUR, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te tužitelju nije izvršio isplatu na koju on ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Konverzijom, a ni odredbama ZID ZPK nije propisano uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, pri čemu se tužitelj poziva i na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. Tužitelj navodi da unatoč odredbi čl. 12. Aneksa br. 1. ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora u CHF i traženje isplate uslijed njihove ništetnosti navodeći da je i u čl. 12. Aneksa br. 1. tuženik unio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima od korisnika kredita zahtijeva potvrdu kako nema nikakvih potraživanja prema banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i Aneksa iako tužitelju utvrđenjem preplate nije priznao i isplatio iznos na koji on ima pravo uslijed utvrđenja ništetnosti ugovorene valutne klauzule u CHF osnovnog ugovora, slijedom čega zbog ovog nepoštenog postupanja tuženika u trenutku sklapanja Aneksa br. 1. tužitelj smatra ništetnom i ovu odredbu čl. 12. navedenog Aneksa.
1.6. Tužitelj navodi da je izvršio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovoren ih i primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope sukladno odluci banke i ugovorene valute uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila ugovorena na dan isplate kredita te tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, pri čemu je obuhvatio razdoblje od isplate kredita do prihvaćanja konverzije te je uračunao iznos koji mu je tuženik priznao u konverziji, a takvim je izračunom utvrdio da je više platio iznos od 47.434,55 kn / 6.295,65 EUR. Stoga ovom tužbom tužitelj traži da se utvrde ništetnima sporne ugovorne odredbe na način kako je to navedeno u točkama I/, II/ i III/ izreke presude te temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima potražuje preplaćeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. studenoga 2007. do isplate, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.
1.7. Prije nego što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor, u podnesku od 25. srpnja 2019. tužitelj navodi da je, zbog prijeteće zastare, tužbeni zahtjev postavljen na temelju okvirnog izračuna, a u međuvremenu izradio je cjeloviti obračun potraživanja pa tako sređuje tužbeni zahtjev radi isplate potražujući iznos od 41.659,54 kn / 5.529,17 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose preplate.
2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu te osnov i visinu tužbenog zahtjeva.
2.2. Tuženik prvenstveno ukazuje da sud treba uzeti u obzir da su tužitelj i tuženik 14. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK/15). Tim Aneksom parnične stranke stvorile su novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Kod toga se tuženik poziva na odluke Vrhovnog suda RH broj Gos-1/2019 i Rev-2221/2018 u kojima VSRH zauzima pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem korisnika kredita koji su sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona. VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, ali samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. U svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.
2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja za koje se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 14. ožujka 2012. do 1. rujna 2015., tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na to da je tužba podnesena 10. lipnja 2019.
2.4. U odnosu na odluke VSRH broj Rev-2221/18 i VTS RH broj Pž-6632/2017 kojima je utvrđeno da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica CHF tuženik ističe da su one nepravilne i nezakonite. Navodi i da zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da su u tom postupku samo ocjenjivane okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora pa se stoga u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U tom smislu tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Kod toga tuženik navodi sadržaj reklamnog materijala i oglasa, dokumenta pod nazivom Informacija Pojam "valutna klauzula" te brošura Stambeni krediti Erste banke, Hipotekarni krediti i brošure s grafičkim prikazom kretanja tečajeva; napominje da su tužitelju prilikom savjetovanja uručivani obrasci u kojima se pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama te da je tužitelj svakodnevno mogao provjeriti tečaj strane valute u poslovnicama banke, na besplatnom info telefonu ili internet stranici banke. Iz Ugovora o kreditu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu "VALUTNA KLAUZULA" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelj je svojim potpisom potvrdio da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik navodi i kako je tužitelju u razgovoru sa službenicima banke u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF pa na tu okolnost predlaže saslušanje djelatnice tuženika ŽH koja je ugovarala predmetni kredit, a dostavlja i pisani iskaz ZH, voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, kasnije direktorice Direkcije podrške prodaji.
2.5. U odgovoru na tužbu tuženik detaljno obrazlaže kako banka nije ostvarila ekstra profit na tečajnim razlikama. Nadalje smatra da podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu, pa tako i tužitelj, kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Isto tako, ukazuje da je institut valutne klauzule bio i još je uvijek općeprihvaćen od svih subjekata u društvu . Tužitelju je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu, već je ista jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
2.6. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik detaljno opisuje kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, posebno ukazuje da je sukladno Noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 1. siječnja 2014. donio novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja je po toj metodologiji strukturirana i u predmetnom ugovornom odnosu od 1. siječnja 2014. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe.
2.7. Tuženik navodi da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti, a da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača te načelu slobode ugovaranja.
2.8. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik tužitelju svojim postupanjem prouzročio ikakvu štetu, a sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, postoji njegov doprinos takvoj šteti. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 u skladu s praksom suda Europske unije definira potrošača kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Tuženik je tužitelja obavijestio o izmijeni kamatne stope, a tužitelj je imao pravo na raskid ugovora. Tuženik osporava i navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva, pri čemu ističe kako se ovi pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na ugovorne odredbe, nego na činidbu kao bitan sastojak ugovora, a kod ugovora o kreditu činidba nije samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno. Predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata bila je određena te je u trenutku ugovaranja podrazumijevala visinu od 8,25%, a ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke.
2.9. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te potražuje naknadu parničnih troškova.
3. U podnesku od 16. rujna 2020., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru zastare ukazujući na stav VSRH iz odluke broj Rev - 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. o prekidu zastare pokretanjem kolektivnog spora te početku tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke povodom kolektivne tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., a ova je tužba utemeljena upravo na presudama iz kolektivnog spora. Protivi se i tuženikovim navodima kako sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužitelj nema pravni interes na podnošenje ove tužbe budući da ništetne ugovorne odredbe sklapanjem Aneksa ugovoru o konverziji ne postaju poštene ni valjane. Po stajalištu VSRH korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako bi na temelju toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužitelj ističe da konverzija predstavlja ekonomski termin odnosno podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule, a ne predstavlja pravni termin iz čl. 325. ZOO odnosno konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. To bi značilo cjelokupnu ništetnost prvotnog ugovora s posljedicom da svaka stranka vraća ono što je primila, no tuženik prilikom konverzije po ZID ZPK/15 tužitelju nije izvršio takvu isplatu. Tužitelj posebno naglašava da se Aneksom ugovora o kreditu nije odrekao prava na ostvarivanje povrata preplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, Aneksom ugovora stranke reguliraju nastavak ugovornog odnosa nakon sklapanja Aneksa te uvjete daljnjeg kreditiranja, ali ne reguliraju situaciju prije konverzije. Tužitelj ukazuje i na stajališta sudske prakse kao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C - 452/2018 od 9. srpnja 2020. koja govori u prilog njegovih navoda kako se potrošači konverzijom kredita nisu odrekli sudske zaštite i zaštite koju im jamči Direktiva 93/13, a to je povrat svih koristi koje je nepošteni trgovac stekao. Na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu tužitelj se poziva sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, te ukazuje na sudske presude koje podupiru njegova stajališta. Protivi se čitanju iskaza ZH navodeći da se ista može saslušati kao svjedok, no protivi se izvođenju personalnih dokaza koje predlaže tuženik kao irelevantnih upravo s obzirom na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora koja su obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima. Tuženik nije informirao tužitelja o značenju specifične valute – tzv. "valute utočišta"; objavljivanjem niskih kamatnih stopa, unatoč općenitom upozoravanju na rizike kod kredita u CHF, tuženik je navodio potrošače na sklapanje ovakvih ugovora, a tužitelj je postupao s povjerenjem u tuženika kao banku, kod čega tužitelj upućuje i na obrazloženje presude VTS RH vezano uz specifičnost tzv. "valute utočišta". Tužitelj nije bio informiran o riziku koji "valuta utočišta" znači u odnosu na njega kao potrošača jer tada takav ugovor ne bi sklapao te se ne bi svjesno i namjerno dovodio u situaciju da mu mjesečni anuitet postane gotovo dvostruko veći . Ukazuje i na odluku Europskog suda broj C-186/16 od tome kako ugovorna odredba mora biti jasna i razumljivo sastavljena te je potrošač mora razumjeti kako na formalnoj i gramatičkoj razini, tako i u pogledu njezinog konkretnog dosega odnosno potencijalno znatnih ekonomskih posljedica koje bi ovakva odredba mogla imati na njegove financijske obveze.
4. U podnesku od 21. rujna 2020. tuženik ponavlja navode odgovora na tužbu ukazujući na praksu Suda Europske unije koju smatra relevantnom za predmet ovog spora. Ustraje na prigovoru zastare protiveći se navodima tužitelja da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare u ovom pojedinačnom predmetu imajući u vidu odredbe čl. 218. i čl. 241. ZOO budući da predmet kolektivnog spora nije bila tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora te je jedino tužitelj, a ne treća osoba, mogao prekinuti tijek zastare. Međutim, ukoliko bi se prihvatio suprotan stav Vrhovnog suda RH, tuženik smatra da je isti logički primijeniti i za početak tijeka zatezne kamatne na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedicu ništetnosti na način da je tužitelj ovlašten iste potraživati slijedeći dan od pravomoćnosti presuda kojima je pružena kolektivna zaštita.
5. Daljnjim podnescima u postupku stranke ostaju kod svojih navoda koje dodatno obrazlažu.
6. Kako je tužitelj CH tijekom postupka preminuo, postupak je rješenjem broj P-746/2019-15 od 12. siječnja 2021. prekinut, te je sukladno rješenju o nasljeđivanju javnog bilježnika Tamare Horvat iz [adresa] broj O-175/21 od 25. veljače 2021. postupak nastavljen rješenjem broj P-746/19-18 od 24. rujna 2021. s nasljednicom tužitelja – VH kao novom tužiteljicom, i to pod novim brojem P-756/2021.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo Olđa iz [adresa], pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 13. ožujka 2025., provedeno je usmeno saslušanje tužiteljice VH, dok je tuženik odustao od saslušanja svjedokinje ŽH.
8. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 16. travnja 2025. uskladila svoj tužbeni zahtjev radi isplate s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 5.908,85 EUR. Budući da je time tužiteljica povećala tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačila tužbu sukladno čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP), a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci (u podnesku od 25. travnja 2025.), sud je istu na temelju odredbe čl. 190. st. 2. i st. 3. ZPP dopustio te odlučio kao u izreci rješenja smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.).
9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.
10. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika te valutna klauzula u CHF te dijela odredbe čl. 12. Aneksa ugovora o kreditu, kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih ugovornih odredbi.
11.1. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i CH kao korisnik kredita te tužiteljica kao sudužnik dana 1. listopada 2007. sklopili Ugovor o kreditu kojim je banka korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 57.632,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2. Ugovora) uz redovnu kamatu promjenjivu sukladno odlukama banke (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 8,25 % godišnje – čl. 8. Ugovora) te se korisnik kredita navedeni iznos obvezao tuženiku platiti u 216 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke (čl. 7. Ugovora), sve kako je to utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor. Nesporno je da se radilo o potrošačkom hipotekarnom kreditu (čl. 3. Ugovora).
11.2. Nesporno je i da su ugovorne strane 14. siječnja 2016. sklopile Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 5103689618 (dalje: Aneks) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, kako to proizlazi iz čl. 1. i 3. Aneksa. Ovim Aneksom stranke su u čl. 2. utvrdile da je sklopljen Ugovor o kreditu broj 5103689618 (Osnovni ugovor). U čl. 4. Aneksa stranke su utvrdile visinu nedospjele glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. (42.651,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja) odnosno u čl. 5. Aneksa visinu nedospjele glavnice kredita nakon provedene konverzije u iznosu od 26.198,52 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu iz ovog Aneksa kao i preplatu u iznosu od 50.002,32 kn čije se korištenje regulira Sporazumom iz čl. 7. Aneksa na način da će se dio preplate koji ne prelazi 50% ukupnog zbroja budućih anuiteta / obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30. rujna 2015. koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta / obroka u EUR po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Nadalje, stranke su utvrdile način promjene kamatne stope, visinu anuiteta i novi otplatni plan (čl. 6., 8. i 9. Aneksa).
12. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR) ; prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.
13. Sporna je, u bitnome, primjena pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u ovom postupku, nadalje jesu li sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive odnosno jesu li ništetne, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li o njima pojedinačno pregovarano, kao i je li tuženik korisniku kredita (pravnom predniku tužiteljice) dao sve potrebne informacije prilikom sklapanja ugovora o spornim ugovornim odredbama. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, tijek zatraženih zakonskih kamata kao i je li nastupila zastara potraživanja radi isplate. Sporno je i ima li tužitelj pravni osnov za svoje potraživanje imajući u vidu da je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15.
14.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
14.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
15.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdob lju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
15.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.
15.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
15.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.
15.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
16.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
16.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.
16.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 1. listopada 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.
17.1. Iako se tužitelj tijekom postupka protivio saslušanju svjedoka – djelatnice banke koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na tu spornu okolnost provedeno je saslušanje tužiteljice, dok je od saslušanja predložene svjedokinje ŽH, iako se radi o djelatnici banke u predmetnom razdoblju, tuženik odustao.
17.2. U odnosu na priložen dokument pod nazivom "Pisani iskaz" ZH valja istaknuti da u postupku pred općinskim sudom odredbama ZPP nije predviđena mogućnost davanja pisanih izjava svjedoka, a osim toga iz sadržaja istog proizlazi kako je ovaj dokument i nebitan za predmetni postupak budući da imenovana s obzirom na svoje radno mjesto unutar banke u predmetnom razdoblju očigledno niti nema bilo kakva neposredna saznanja o upravo ovdje predmetnom ugovoru o kreditu, a sukladno ranije spomenutoj odluci Ustavnog suda od 30. lipnja 2022. u pojedinačnom sporu koji pokrene potrošač potrebno je utvrditi okolnosti davanja obavijesti potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu.
18.1. Iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu s Erste bankom sklopio njezin suprug kao korisnik kredita, a ona kao sudužnik. Ovaj kredit trebao im je za obnovu njihove obiteljske kuće u kojoj su živjeli, te u kojoj ona i dalje živi i nakon suprugove smrti. Nisu se bavili nikakvim poslovnim aktivnostima, radi se dakle o njihovoj obiteljskoj kući. Suprug se raspitivao za kredit kod više banaka, ali jedino je u Erste banci mogao dobiti kredit, nije mu bilo nuđeno više vrsta kredita , već mu je rečeno da je taj najpovoljniji. Sjeća se da je ona u banku došla samo na kratko s posla radi potpisivanja ugovora, a njezin suprug je ostao nešto duže. Nije joj previše pričao oko toga što mu je rečeno vezano uz ovdje sporne ugovorne odredbe. Što se tiče kamata, rečeno je da će se one možda malo dizati, a možda i neće, no nije znala o čemu to ovisi, a misli da niti njezin suprug to nije znao, naime kada su se kamate počele dizati, suprug je išao pitati u banku zbog čega je to, no rečeno mu je da to tako mora biti. Nije joj poznat pojam valutne klauzule, iako joj je jasno da su se rate u kunama obračunavale prema iznosu rate u CHF, no ništa se nije govorilo o nekakvim promjene tečaja niti ih je bilo tko upozorio na nekakve rizike promjene tečaja. Sa suprugom je išla i kod javnog bilježnika radi ovjere, no bilježnica je samo pročita la ugovor, nije im davala neka posebna objašnjenja. Misli da je početna rata iznosila oko 2.000,00 kn da bi narasla i na preko 3.000,00 kn, čak i 3.200,00 kn , te im je to bilo dosta teško otplaćivati, no trudili su se da redovito otplaćuju kredit. Otplate je vršio njezin suprug koji je na poziv banke išao i potpisao i konverziju kredita. Nisu joj poznati detalji oko toga jer se oko toga raspitivao njezin suprug. Nakon toga on je konvertirani kredit isto tako redovno plaćao, a nakon njegove smrti ona ja preuzela otplatu i to tako da je uzela drugi kredit.
18.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i uvjerljivo.
19. U odnosu na dokumentaciju koju tuženik prilaže na okolnost općenitog informiranja potrošača o tečajnim rizicima (reklamni materijal, letci, brošure) valja reći da u ovom sporu ona nije relevantna budući da se o navedenom raspravljalo u kolektivnom sporu.
20.1. Slijedom navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju korisnik kredita CH, kao prosječni potrošač, od strane tuženika uopće nije bio informiran o egzaktnim parametrima promjene i načinu izračuna kamatne stope te o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti je tuženik dokazao da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da korisnik kredita utječe na sporne odredbe (budući da je odustao od saslušanja svjedoka – djelatnice banke koja je sudjelovala u sklapanja predmetnog ugovora o kreditu). Ovaj sud tako zaključuje da korisnik kredita kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nije na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.
20.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci tuženika te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.
20.3. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu). Iz istog razloga direktnog učinka presude iz kolektivnog spora u pogledu istovjetnih ugovornih odredbi nisu relevantni ni navodi tuženika o tome da su ovdje sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao ni navodi o objektivnim razlozima rasta tečaja CHF u odnosu na HRK odnosno promjeni kamatne stope na koje tuženik nije mogao utjecati niti ih je mogao predvidjeti.
20.4. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula u CHF i to odredaba navedenih u točki I/ izreke presude.
21. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi.
22. Iako su u čl. 12. toč. 2. Aneksa korisnik kredita CH (raniji tužitelj) i sudužnik kredita VH (tužiteljica) potvrdili da su u cijelosti suglasni sa svim odredbama ovog Aneksa i Osnovnog ugovora u CHF te da osim zahtjeva u vezi preplate nastale provedbom konverzije sukladno ZID ZPK korisnik kredita nema potraživanja prema banci u vezi Osnovnog ugovora u CHF i ovog Aneksa, valja reći kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog dodatka ugovoru o kreditu, dalje: ZZP/14) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima b i se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano. Kod toga je sasvim očigledno da je i sadržaj predmetnog Aneksa pripremljen od strane banke kao standardni unaprijed pripremljen tekst dodatka ugovoru o kreditu u kojem su razrađene odredbe o obvezama banke iz ZID ZPK/15 u pogledu konverzije osnovnog ugovora o kreditu u CHF u kredit u EUR, no ni u jednoj odredbi tog Aneksa nije regulirano niti se spominje pitanje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno odlukama banke i o valutnoj klauzuli u CHF odnosno preplate po toj osnovi iz čega valja zaključiti da korisnik kredita i sudužnik nisu bili informirani o toj preplati (već isključivo o preplati nastaloj konverzijom u kredit u EUR). Stoga sud utvrđuje da ovakvo njihovo odricanje od bilo kakvih drugih potraživanja prema banci, osim preplate nastale provedbom konverzije, nije učinjeno uz poštivanje zahtjeva informiranosti potrošača u skladu s Direktivom 93/13, te je suprotno prisilnim odredbama iz čl. 41. ZZP/14 i čl. 19.e st. 9. ZPK/15, zbog čega je isto ništetno. Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je osnovan i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 12. Aneksa br. 1. od 14. siječnja 2016. kako je to navedeno u točki II/ izreke presude.
23. Zbog navedenog, sud je utvrdio da tužiteljica (kao nesporna nasljednica korisnika kredita) ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 1. listopada 2007. o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).
24. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF, valja reći da je tim člankom utvrđena obveza tuženika da korisniku kredita stavi na raspolaganje iznos u kunama kojima odgovara protuvrijednosti od 57.632,26 CHF po srednjem tečaju banke za CHF na dan puštanja kredita u tečaj, a takva odredba koja se odnosi na obvezu banke, a ne na obvezu potrošača, u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nije utvrđena nepoštenom i posljedično ništetnom. Stoga bi utvrđenje ništetnosti članka 2. Ugovora o kreditu izlazilo iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. zbog čega u tom dijelu navedena presuda nema obvezujući učinak primjenom članka 502.c ZPP. S druge strane, tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakve posebne navode iz kojih bi proizlazila ništetnost upravo ovdje sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza banke na isplatu kredita korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa ugovorenog u valuti CHF, već su tužiteljevi navodi tijekom postupka usmjereni isključivo na nepoštenost, a time i ništetnost ugovornih odredbi kojima je obveza korisnika kredita na otplatu kredita vezana uz valutu CHF (a koja je ništetnost ovakvih ugovornih odredbi i utvrđena presudama donesenim u kolektivom sporu). Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovanim budući da na temelju činjenica iznesenih tijekom postupka te provedenih dokaza ne nalazi da bi ova ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna u smislu citiranih odredaba čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07, odnosno da bi bila suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tim više što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO, a što među strankama nije ni bilo sporno. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto u sudskoj praksi (odlukama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-189/2023 i Gž-787/2024).
25. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, u pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Iako je tužitelj tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate precizirao podneskom od 16. travnja 2025. te je i u odnosu na ovaj povišeni tužbeni zahtjev tuženik istaknuo prigovor zastare (podnesak od 25. travnja 2025.), ovaj sud smatra da se kao relevantan trenutak za prosuđivanje nastupa zastare valja uzeti datum podnošenja tužbe budući da je već u tužbi tužitelj zatražio isplatu po istoj osnovi za koju je iznos kasnije precizirao (nakon provedenog vještačenja) te je već u tužbi naveo činjeničnu osnovu za svoje potraživanje. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C - 80/21 do C-82/21). Napominje se da je istovjetno pravno stajalište zauzela i sudska praksa npr. u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-845/2023-2 od 7. ožujka 2023.
26.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa iz [adresa] koja je u svom nalazu i mišljenju od 13. ožujka 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-756/2021-11 od 6. veljače 2025. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja utvrdila da je korisnik kredita u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije, zbog promjene kamatne stope prema odlukama tuženika, u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu više platio 8.421,97 kn. Vještakinja je izvršila i izračun preplate uslijed promjene tečaja CHF prema HRK u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen korisniku kredita, koja preplata iznosi 67.314,04 kn (bez negativnih tečajnih razlika), pri čemu je vještakinja naznačila i pojedinačne preplaćene iznose i datume preplata , te preplata ukupno iznosi 75.736,01 kn. Nadalje, vještakinja je utvrdila da je konverzija prema Aneksu ugovora izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 te da je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata iznosila 50.441,17 kn. Umanjenje iznosa preplate po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule za iznos utvrđen u postupku konverzije vještakinja je izračunala na dva načina i to: a) najprije uz obračun kamate na preplatu za razdoblje do iskorištenja preplate uz prvenstveno namirenje zatezne kamate na te iznose te je na taj način utvrdila ukupnu preplatu u iznosu od 44.520,26 kn odnosno 5.908,85 EUR kod čega je navela pojedinačne iznose i datume preplate; te b) uz obračun zatezne kamate na preplatu od dana preplate do 30. rujna 2015. pri čemu se iznosi preplate uvećavaju za tako obračunatu kamatu na koji je način utvrđena ukupna preplata nakon uračunavanja iznosa priznatog u konverziji u iznosu od 53.355,10 kn odnosno 7.081,45 EUR s napomenom da na preplatu utvrđenu na taj način kamata teče od 1. listopada 2015.
26.2. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještakinje nije imala primjedbe, već je s istim uskladila svoj tužbeni zahtjev potražujući ukupni iznos od 5.908,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pojedinačnih iznosa preplate do isplate .
26.3. U podnesku od 25. travnja 2025. tuženik navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje te ne traži njezino saslušanje, već i nadalje ustraje na prigovorima pravne naravi kojima pobija samu osnovu tužbenog zahtjeva, a koji se tiču provedene konverzije i njezinim učincima te zastare koju ističe i u odnosu na preinačeni dio tužbe.
26.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 8,25 % godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.
27. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je u tom dijelu ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim, pri čemu je njegovu visinu utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje.
28. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.
29.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. U ovom postupku tužitelj ica nije uspjela samo s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti (u pogledu članka 2. Ugovora o kreditu), pa sud smatra da nije usp jela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.
29.2. Kao potrebne troškove sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe s PDV u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa, koja se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 52. st. 3. ove Tarife); podneska od 16. rujna 2020. s PDV (kojim se očitovala na odgovor na tužbu), obrazloženog podneska od 20. listopada 2020. s PDV kao i podneska od 16. travnja 2025. s PDV (očitovanje nakon nalaza vještakinje), svakoga u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife ; troškove zastupanja na ročištima 16. rujna 2020., 6. studenoga 2020., 31. svibnja 2022., 4. veljače 2025. i 27. studenoga 2025., svakoga u zatraženom iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV, sve sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Priznat je trošak sastava podneska od 11. siječnja 2021. s PDV (obavijest o smrti ranijeg tužitelja) i podneska od 18. ožujka 2021. s PDV (kojim se nasljednica pokojnog tužitelja prijavljuje u postupak) kao i podneska od 20. ožujka 2023. s PDV (kojim tužiteljica na poziv suda precizira zadatak predloženog vještačenja), svakog u iznosu od po 62,50 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. i tbr. 46. Tarife. Kao nepotrebne za vođenje parnice sud ocjenjuje te ne priznaje troškove sastava podneska od 24. srpnja 2019. (kojim tužiteljica precizira tužbeni zahtjev iako je tužbeni zahtjev trebala točno precizirati već u tužbi), podneska od 28. veljače 2020. (požurnica za postupanje suda), podneska od 29. rujna 2021. (nasljednica tužitelja ponavlja da preuzima postupak, što je učinila već u podnesku od 18. ožujka 2021.), podnesaka od 30. ožujka 2023., 4. veljače 2025. i 29. listopada 2025. (očitovanja na podneske tuženika koja je u bitnome mogla dati na ročištima za koja su joj troškovi priznati) te podneska od 17. veljače 2025. (tužiteljica samo dostavlja uplatnicu o plaćenom predujmu za vještačenje, a koju je mogla dostaviti bez podneska). Tužiteljici je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 109,36 EUR (824,00 kn) bez dodatne pristojbe u iznosu od 100,00 kn (13,27 EUR) budući da je tu pristojbu tužiteljica mogla platiti već prilikom podnošenja tužbe u kojem slučaju ne bi nastao dodatni trošak sudske pristojbe na rješenje kojim je sud poziva na plaćanje ove pristojbe, a priznat je i trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.
29.3. Na taj način tužiteljici su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.946,86 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.
U Varaždinu, 9. siječnja 2026.
Sutkinja
Dubravka Kraljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljica po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i
VHĐ iz [adresa]
2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, uz podnesak od 27. studenoga 2025., znanja radi
