P-3271/2021-23

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: LŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Alen Đapić, odvjetnik iz Solina, Zvonimirova 75, protiv tuženika: OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., Split, Lovretska 14, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 25. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Alena Đapića, odvjetnika iz Splita i punomoćnika tuženika Dražena Čuljka, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o., 9. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:

- članak 2. Ugovora o kreditu broj 76152/05 od 5. travnja 2005. zaključenog između tužitelja i HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit odobrava u kunskoj protuvrijednosti od 79.740,00 CHF te isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita

- članak 10. a), 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF

- članak 10. d), 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se mjesečni anuiteti izraženi u CHF-valuti Ugovora plaćaju s uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju, prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća - članak 10. d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno da će ukoliko Korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta, Kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj, vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:

- članak 5. Ugovora o kreditu broj 76152/05 od 5. travnja 2005. zaključenog između tužitelja i HVB Splitska banka d.d., Split, R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva

- članak 11. u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se aktom Kreditora.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zatezne kamate na određene pojedinačne novčane iznose i to kako slijedi:

– na iznos 2,20 eura od 15. rujna 2005.

– na iznos 0,79 eura od 15. studenoga 2005.

– na iznos 4,27 eura od 12. prosinca 2005.

– na iznos 4,72 eura od 12. studenoga 2008.

– na iznos 15,19 eura od 14. siječnja 2009.

– na iznos 17,86 eura od 10. veljače 2009.

– na iznos 19,00 eura od 16. veljače 2009.

– na iznos 24,67 eura od 11. ožujka 2009.

– na iznos 9,44 eura od 11. svibnja 2009.

– na iznos 6,26 eura od 12. lipnja 2009.

– na iznos 10,78 eura od 10. srpnja 2009.

– na iznos 5,70 eura od 13. kolovoza 2009.

– na iznos 7,88 eura od 10. rujna 2009.

– na iznos 3,55 eura od 13. listopada 2009.

– na iznos 7,42 eura od 10. studenoga 2009.

– na iznos 5,50 eura od 14. prosinca 2009.

– na iznos 13,87 eura od 11. siječnja 2010.

– na iznos 13,87 eura od 11. siječnja 2010.

– na iznos 19,49 eura od 10. veljače 2010.

– na iznos 18,30 eura od 10. ožujka 2010.

– na iznos 23,43 eura od 13. travnja 2010.

– na iznos 29,95 eura od 10. svibnja 2010.

– na iznos 36,08 eura od 10. lipnja 2010.

– na iznos 45,91 eura od 9. srpnja 2010.

– na iznos 59,44 eura od 7. rujna 2010.

– na iznos 61,91 eura od 13. rujna 2010.

– na iznos 52,72 eura od 7. listopada 2010.

– na iznos 53,17 eura od 10. studenoga 2010.

– na iznos 65,87 eura od 10. prosinca 2010.

– na iznos 82,66 eura od 10. siječnja 2011.

– na iznos 63,78 eura od 10. veljače 2011.

– na iznos 69,64 eura od 10. ožujka 2011.

– na iznos 61,35 eura od 11. travnja 2011.

– na iznos 80,11 eura od 10. svibnja 2011.

– na iznos 92,97 eura od 10. lipnja 2011.

– na iznos 98,80 eura od 11. srpnja 2011.

– na iznos 100,69 eura od 9. rujna 2011.

– na iznos 92,97 eura od 10. listopada 2011.

– na iznos 92,97 eura od 10. listopada 2011.

– na iznos 95,23 eura od 10. studenoga 2011.

– na iznos 93,77 eura od 9. prosinca 2011.

– na iznos 107,99 eura od 10. veljače 2012.

– na iznos 109,71 eura od 12. ožujka 2012.

– na iznos 105,65 eura od 10. travnja 2012.

– na iznos 107,82 eura od 10. svibnja 2012.

– na iznos 110,06 eura od 11. lipnja 2012.

– na iznos 106,70 eura od 10. srpnja 2012.

– na iznos 106,39 eura od 10. kolovoza 2012.

– na iznos 100,07 eura od 10. rujna 2012.

– na iznos 102,22 eura od 10. listopada 2012.

– na iznos 106,92 eura od 12. studenoga 2012.

– na iznos 105,43 eura od 10. prosinca 2012.

– na iznos 107,59 eura od 10. siječnja 2013.

– na iznos 100,94 eura od 12. veljače 2013.

– na iznos 99,09 eura od 11. ožujka 2013.

– na iznos 99,09 eura od 11. ožujka 2013.

– na iznos 106,61 eura od 11. travnja 2013.

– na iznos 95,47 eura od 13. svibnja 2013.

– na iznos 96,20 eura od 12. lipnja 2013.

– na iznos 98,48 eura od 12. srpnja 2013.

– na iznos 96,63 eura od 12. kolovoza 2013.

– na iznos 97,80 eura od 12. rujna 2013.

– na iznos 100,52 eura od 14. listopada 2013.

– na iznos 101,98 eura od 13. studenoga 2013.

– na iznos 105,64 eura od 10.prosinca 2013.

– na iznos 94,48 eura od 14. siječnja 2014.

– na iznos 99,09 eura od 14. veljače 2014.

– na iznos 101,19 eura od 13. ožujka 2014.

– na iznos 99,11 eura od 11. travnja 2014.

– na iznos 96,26 eura od 12. svibnja 2014.

– na iznos 96,59 eura od 12. lipnja 2014.

– na iznos 99,46 eura od 11. srpnja 2014.

– na iznos 99,46 eura od 11. srpnja 2014.

– na iznos 101,46 eura od 12. kolovoza 2014.

– na iznos 101,00 eura od 11. rujna 2014.

– na iznos 102,77 eura od 13. listopada 2014.

– na iznos 105,97 eura od 12. studenoga 2014.

– na iznos 106,82 eura od 12. prosinca 2014.

– na iznos 107,26 eura od 12. siječnja 2015.

– na iznos 100,25 eura od 12. siječnja 2015.

– na iznos 100,25 eura od 11. veljače 2015.

– na iznos 100,25 eura od 11. svibnja 2015.

– na iznos 100,25 eura od 11. lipnja 2015.

– na iznos 100,25 eura od 14. srpnja 2015.

– na iznos 100,25 eura od 11. kolovoza 2015.

– na iznos 100,25 eura od 11. rujna 2015.

pa do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje te od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi isplatu iznosa od 15.298,85 eura, u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose od 13. listopada 2015. do isplate po osnovi više plaćenog zbog rasta tečaja i u cijelosti u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose po osnovi više plaćenog zbog promjene kamatne stope.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 82,56 eura.

II. Svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 8. rujna 2021., se navodi kako je tužitelj 5. travnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj: 76152/05 (dalje: Ugovor) s tuženikom, odnosno s tuženiku pripojenim društvom HVB Splitska banka d.d. (podaci dostupni u javnom registru Trgovačkog suda u Splitu), a temeljem kojeg Ugovora je tuženik tužitelju na raspolaganje stavio kredit iskazan kao 79.740,00 CFH, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita. Također, 17. ožujka 2016. tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak Ugovora. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom, standardiziranom Ugovoru i to u članku 2. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak i članka 10. otplatu kredita vezao uz ovu valutu te je u članku 5. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 4,69 % godišnje, ugovorivši u članku 5. i članku 11. kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („...Redovna kamatna stopa je promjenljiva, a utvrđuje se aktom Kreditora...“), a sve bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara o načinu promjene kamatne stope, čime de facto proističe da promjena kamatne stope ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci samog tuženika. Postupajući na ovakav način, tj. na način da je ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu tako što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), kao i načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, čime je prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je 13. lipnja 2014. odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/2013-4, u točki II, potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je Societe Generale-Splitska banka d.d. (u tom postupku kao sedmotuženik) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je Societe Generale-Splitska banka d.d. (u tom postupku kao sedmotuženik)u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP ("Narodne novine" broj: 96/2013.), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članka 96. i članka 97. tada važećeg ZZP ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) te suprotno odredbama ZOO.

Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa od tuženika potražuje novčani iznos koji je po tim osnovama preplatio uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu –4,69 % te prodajni tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate)kredita. Na temelju dokumentacije po ovom kreditu sudski vještak za financije i računovodstvo Jurica Dobrinić izradio je nalaz i mišljenje u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak i s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama. Iz navedenog vještva proizlazi da je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznos od 71.116,49 kuna. Budući je odredba Ugovora ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti niti u dijelu obračuna preostale glavnice na dan konverzije. Stoga pored gore navedenih neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa tužitelj potražuje i novčani iznos koji je preplatio po osnovi razlike glavnice. Naime, zbog ništetnosti valutne klauzule tužitelju je 22. siječnja 2016. preostala glavnica trebala biti obračunata prema početnom tečaju CHF tečajne liste tuženika koji je vrijedio na dan korištenja (isplate)kredita i na taj dan je trebala iznositi 217.310,06 kuna, a sve sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka Jurice Dobrinića. Suprotno tome, tuženik je na navedeni dan obračunao preostalu glavnicu u iznosu od 262.085,53 kuna, čime je isti na ovaj način neosnovano stekao iznos od 44.775,47 kuna, jer je navedenu razliku glavnice tužitelj otplatio tijekom plaćanja anuiteta kroz razdoblje nakon konverzije i to kroz udjele glavnice u tim anuitetima. Polazeći od nesporne činjenice utvrđenja da su nepoštene odredbe o valuti švicarski franak i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak radi povrata sredstava što ih je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih odredbi Ugovora sukladno odredbi članka 1111. ZOO. te potražuje isplatu iznosa od 9.438,78 eura po osnovi više plaćenog zbog promjene kamatna stope i valutne klauzule, isplatu iznosa od 5.942,73 eura po osnovi razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog otplatnog plana i tečaja, uz deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 1. listopada 2021., tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava pravnu osnovu i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snašanje troškova postupka.

Tuženik ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti interesa za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc. Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda RH broj: Rev-2868/18, Vrhovni sud je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda izraženo u odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. irelevantno je u ovoj pravnoj stvari. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR. Tuženik upućuje na odredbu članka 19. a stavak 1. alineja 3. ZID ZPK koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu, (podcrtao tuženik) denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle, kao da je takav bio od samog početka. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj nema pravnog osnova i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno članku 19.e stavak 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu, kojim je konverzija i provedena (dalje: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu). U skladu sa člankom 19. b ZPK-a konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc. Sklapanjem Dodatka br. 1 dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz člana 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom članka 19.c ZPK-a došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR-a, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka br. 1 konverzija kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena, utvrđen dug po konverziji iznosu od 1.563,30 EUR, za iznos kojeg duga je sporazumom stranaka uvećana glavnica konvertiranog kredita u valuti EUR. Nije sporno da je izračun konverzije sukladno odredbi članka 19.c stavak 1. točka 4. podrazumijevao da se svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta po CHF kreditu (osim naplaćenih zateznih kamata i dr.) pretvore u EUR i da ti iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta sada EUR kredita i po novom otplatnom planu, a u slučaju utvrđenja duga po konverziji, potrošač je nastali dug dužan namiriti vjerovniku. Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno je li izračunom konverzije utvrđena preplata u korist potrošača, ili dug potrošača prema vjerovniku, već je bitno to, da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR. Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1 dopisom od 9. studenoga 2015. predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije te pregled uplata po originalnom CHF kreditu te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR 30. rujna 2015., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije i to sve u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da odredbe ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) o konverziji kredita predstavljaju lex specialis pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona br. 899 od 10. rujna 2015. Kako dakle nije sporno da je između stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1 ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze pa stoga tužitelj nema osnova pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom članka 248. stavak 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi. U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZPK bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1 o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1, odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (članak 19.e stavak 6. ZPK). Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovora kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu. Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1 ugovora o kreditu i sporazuma o korištenju preplate tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1 izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZPK. Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud zauzeo u presudi Rev-1172/2018. od 19. ožujka 2019. Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u, npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi stavka 3. članka 329. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora. Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje broj: U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) valja ukazati da je Ustavni sud ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak. Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) prigovarali da zakoni sukladno članku 90. stavak 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud utvrdio “.... da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način te ističe “… da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.” Ustavni sud je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz švicarski franak, “ … dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju.” Dosljedno naprijed navedenome Ustavni sud je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…. ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…” Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti odluku Europskog suda u predmetu L, C-118/17 od 14. ožujka 2019. jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu L radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju Rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. navodeći kako: „temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.”

Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1 proveo u skladu s odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) te da je sklapanjem ovog ugovora konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz članka 19. b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje. Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je 4. ožujka 2020. rješenje broj: Gos-1/2019 (dalje: Rješenje), kojim je odgovorio na postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen, „predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

Također valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita i pozivanje tužitelja na ranije doneseno rješenje Vrhovnog suda RH, poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Naime, u obrazloženju Rješenja broj: Gos-1/2019, Vrhovni sud, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je VSRH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.). U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje VSRH poslovni broj Rev-18/2018., ističe se kako je ono doneseno u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja VSRH broj: Gos-1/19 koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku broj: Rev-2868/2018, od 12. veljače 2019. Slijedom naprijed navedenoga, a budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici, mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tužbeni zahtjev je neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor. Zaključno tuženik ističe da je u obrazloženju Rješenja istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja ovog Rješenja, a to je „da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju.... donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a sudovi su u skladu s odredbom članka 502.n stavak 1. ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.

Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda Europske unije broj C-452/2018. od 9. srpnja 2020., u kojoj odluci je sud u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo Unije (Direktivu 93/2013.) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav:

- da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava

- da Direktiva 93/2013. ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim. Polazeći od naprijed navedenih stavova Sud Europske unije je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri. U vezi s prethodnim za istaknuti je da je u rješenju poslovni broj: Gos-1/19 Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti spor među strankama. Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka Ugovora o kreditu, kao niti oko učinaka predmetnog Dodatka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio.

U vezi s navodne razlike glavnice na dan konverzije, tuženik ističe da nije jasno kako je i na koji način tužitelj došao do te razlike. S tim u vezi, tuženik opreza radi još jednom ističe da je konverzija provedena u skladu s kogentnim odredbama ZID ZPK ("Narodne novine" broj: 102/2015.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., kojim su određeni ciljevi i učinci konverzije, pa je tako određeno načelo konverzije u članku 19. b. Dakle, novoformirana glavnica je rezultat novog otplatnog plana s novim kamatnim stopama za EUR-ske kredite, dok je glavnica iz početnog otplatnog plana rezultat drugih kamatnih stopa za CHF kredite. Različiti otplatni planovi imaju različite iznose anuitete i različite udjele kamate i glavnice unutar anuitete, što dovodi do različite dinamike otplate glavnice kredita, zbog čega se te dvije glavnice (po CHF i EUR kreditu) ne mogu uspoređivat. Suviše navedenoga, Dodatkom 1. ugovora kojim je provedena konverzija, tužitelj i tuženik su dobrovoljno i sporazumno potvrdili ostatak glavnice, koji je utvrđen sukladno odredbama članka 19.c ZID ZPK. Dodatak 1. je potvrđen – solemniziran, kod javnog bilježnika, a tužitelj je potvrdio da prihvaća pravne posljedice koje proizlaze iz njega i da to odgovara njegovoj volji. Iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji ovog kredita bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak, opreza radi, osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa.

3. Podneskom od 7. siječnja 2025. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja na način kao je to navedeno u izreci, dakle zahtijevao je isplatu iznosa od 9.602,65 eura po osnovi više plaćenog zbog promjene kamatna stope i valutne klauzule, isplatu iznosa od 5.696,20 eura po osnovi razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog otplatnog plana i tečaja, uz deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom i čitanjem ugovora o kreditu broj 76152/05 od 5. travnja 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Tea Karabotić- Milovca pod brojem OU-127/2005. od 6. travnja 2005., dodatka ugovora o kreditu od 17. ožujka 2016. solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Matačić pod brojem OV- 1846/2016. od 17. ožujka 2016, sporazuma o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom uz CHF valutnu klauzulu, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, financijskim vještačenjem Centra za vještačenje d.o.o.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

– za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženoj na temelju ništetnih odredbi o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i razlike glavnice u odnosu na utvrđenu glavnicu u postupku konverzije

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka 5. travnja 2005. sklopljen ugovor o kreditu broj 76152/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva solemniziran kod javnog bilježnika Tea Karabotić-Milovca pod brojem OU-127/2005. od 6. travnja 2005. na temelju kojeg je tužitelju odobrena isplata 79.740,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 240 mjeseci

– da je člankom 5. i člankom 11. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 4,69 % i da je promjenjiva

– da je između parničnih stranaka sklopljen Dodatak br.1 Ugovora o kreditu 17. ožujka 2016. solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Matačić pod brojem OV- 1846/2016. od 17. ožujka 2016. kojim je predmetni kredit od 5. travnja 2005. konvertiran u eurski kredit

– da je prilikom provođenja konverzije tuženik postupio u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

9. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna

– je li osnovan zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli te po osnovi nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog otplatnog plana i tečaja, a sve s obzirom na to da je između stranaka provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10. Istaknut je i prigovor zastare.

11. Čitanjem Ugovor o kreditu broj 76152/05 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva solemniziran kod javnog bilježnika Tea Karabotić- Milovca pod brojem OU-127/2005. od 6. travnja 2005. utvrđeno je:

– da je isti sklopljen između HVB Splitske banke d.d. i TŽ kao korisnika kredita

– da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju stana iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 79.740,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedeći na dan korištenja kredita

– da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,69 % godišnje, a koja kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

– da efektivna kamatna stopa iznosi 4,92%

– da rok otplate kredita iznosi 240 mjeseca plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.

12. Čitanjem Dodatak br.1 Ugovora o kreditu 17. ožujka 2016. solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Matačić pod brojem OV-1846/2016. od 17. ožujka 2016. utvrđeno je:

- da je korisnik kredita pristao na konverziju kredita radi primjene valute i to s valutnom klauzulom u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, efektivne kamatne stope, iznosa anuiteta

- da je na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita te ja na dan zaključenja ovog dodatka razlika utvrđena u iznosu od 1.563,30 eura između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza, a koja predstavlja dug koji je korisnik kredita dužan podmiriti kreditoru

- da su stranke izmijenile članak 5. stavak 1. osnovnog ugovora tako da su regulirali da je kamatna stopa promjenjiva i iznosi 7,29%

- da su stranke izmijenile članak 6. osnovnog ugovora tako da efektivna kamatna stopa iznosi 7,65% godišnje, a korisnik kredita potvrđuje da mu je uručen otplatni plan s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom i ukupnim iznosima koje korisnik kredita plaća

- da otplatni plan sadrži sve pretpostavke kojima se kreditor koristio prilikom izračuna efektivne kamatne stope i predstavlja sastavni dio dodatka osnovnom ugovoru

- da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa činjenicom da efektivna kamatna stopa može biti promjenjiva uslijed promjene kamatne stope na kredit kao i na promjene zakonske regulative kojom je definiran izračun efektivne kamatne stope što će dovesti do obveze uručenja novog otplatnog plana

- da su stranke izmijenile članka 10. osnovnog ugovora na način da su utvrdile da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 24. ožujka 2016. iznosi 34.151,61 eura i otplaćuje se u 109 mjesečnih anuiteta i to prvi anuitet u iznosu od 334,42 eura, 107 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 431,24 eura i jedan u iznosu od 431,71 eura

- da su stranke izmijenile članak 11. osnovnog ugovora tako da su utvrdile da se na preostali iznos glavnice primjenjuje referentna kamatna stopa uvećana za nepromjenjivu kamatnu maržu koja iznosi 7,33% te da je korisnik kredita potvrdio da je upoznat sa mogućnošću značajnog pada i porasta vrijednosti referentne kamatne stope koji se zajedno s kamatnom maržom primjenjuje za izračun kamatne stope.

13. Čitanjem Sporazuma o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom uz CHF valutnu klauzulu utvrđeno je da da se u istom navodi da je Korisnik kredita na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju prihvatio izračun konverzije radi promjene valutne klauzule iz CHF u EUR po ugovoru o kreditu broj 76152/05 te korisnik kredita i kreditor sporazumno utvrđuju:

- da je na dan 30. rujna 2015. postojao dug u iznosu od 1.447,94 eura, a da je postupanjem korisnika kredita tijekom prijelaznog razdoblja (razdoblja od 30. rujna 2015. do zaključenja ovog Sporazuma) utvrđen sveukupan dug u iznosu od 1.563,30 eura koji je korisnik kredita dužan namiriti kreditoru

- da je korisnik kredita zatražio da sveukupan iznos duga iz točke 1. ovog sporazuma podmiri na način da se preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 32.588,31 eura uveća za iznos sveukupnog duga u iznosu od 1.563,30 eura

- da se korisnik kredita obvezuje otplaćivati tako uvećanu glavnicu u iznosu od 34.151,61 eura u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća zajedno s ugovorenom kamatno stopom sukladno odredbama Dodatka

Ugovora kojim se regulira konverzija

14. Iz pisanog nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o. od 19. prosinca 2024. proizlazi mišljenje:

a) pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku prilagodbe početnog otplatnog plana na način da se od 1. siječnja 2014. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23%:

- ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita iznose 9.602,65 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.854,33 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 6.748,32 EUR.

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno iznosi 487,26 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 9.115,39 EUR i to:

- ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 2.854,33 EUR,

- ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 6.261,06 EUR.

b) Glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi 24. ožujka 2016. iznosila 216.292,68 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 259.210,72 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 5.696,20 EUR.

c) Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju članka 19. c. te je utvrdio manjak tužitelja u iznosu 1.563,30 EUR na dan sklapanja Sporazuma o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, a kojim Sporazumom je korisnik kredita zatražio da sveukupni iznos duga podmiri na način da se preostala neotplaćena glavnica kredita uveća za iznos sveukupnog duga.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2005. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu, preciznije sa prednikom tuženika Splitska banka d.d., radi podizanja stambenog kredita. Kako je bio klijent Splitske banke, to je imao određene pogodnosti te je odlučio baš podignuti kredit u Splitskoj banci. Ponudili su mu kredit u CHF kao tada najpovoljniji kredit. Od strane djelatnika banke nije bio upozoren na moguće rizike podizanja takvog kredita. Poznato mu je značenje pojmova valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Međutim, zasigurno nije mogao ni predvidjeti da će mu rata od prvotnih 2000,00 kuna doći do 3700,00 kuna. Nije mogao utjecati na niti jednu stavku ugovora. U konačnici je otplatio kredit koji je prethodno konvertiran u eurski. Nisu mu objasnili na koji će se način mijenjati kamatna stopa, niti su ga prilikom potpisivanja aneksa ugovora upozorili da se odričite nekakvih prava, potraživanja. Ne može se sjetiti jesu li prije sklapanja ugovora o konverziji dobili od banke dopis – ponudu za konverziju kredita. Potvrđuje da je potpis na sporazumu koji prileži listu 68. spisa njegov. Ne sjeća se sadržaja sporazuma ugovora koji prileži listu 68. spisa, niti se sjeća je li pročitao dodatak sporazuma prije potpisivanje istog. Na upit je li od banke tražio pojašnjenje u vezi dodatka ugovora o kreditu tužitelj navodi da bi u tom trenutku potpisao bilo što a s obzirom na ratu kredita koja je u tom trenutku bila dupla u odnosu na početnu. Ne može se sjetiti da je dodatkom ugovora o konverziji utvrđeno koliko iznosi glavnica eurskog kredita.

16. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra djelomično osnovanim.

17. Člankom 502.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-a) propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u članku 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

17.1. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

17.2. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno članku 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj: 57/2011.), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

18. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks ugovora o kreditu, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na temelju ZID ZPK postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (u CHF), tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13.-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. odbio je revizije tuženika od 1. do 7. kao neosnovane.

Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

19.1. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14.-2 od 9. travnja 2015. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

19.1.1.Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno članku 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene članka 81. stavak 1. i 2. ZZP i naročito članka 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom člankom 87. stavak 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021.; dalje: ZOO) a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C26/2013. odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/2013., koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

19.1.2.Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno članku 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, ovaj dio Ugovora o kreditu suprotan je članku. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

19.1.3. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

19.2. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđuje i to da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

20. Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja .

20.1. Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviješten o rizicima spornih ugovornih odredbi, dok tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sam tužitelj tvrdi da nije dobio odgovarajuće obavijesti.

21. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa su u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

22. Između stranaka nije sporno da su 17. ožujka 2016. sklopili Aneks na temelju ZID ZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

23. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019 Vrhovnog suda Republike Hrvatske taj sud je, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske .

24. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK zbog kojega se ne primjenjuje članak 49. stavak 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022.; dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

25. Odredbom Dodatka ugovora o kreditu od 17. ožujka 2016. solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Matačić pod brojem OV-1846/2016. od 17. ožujka 2016 je izrijekom propisano da se sklapa na temelju odredaba ZID ZPK, ugovaraju se uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u Euro te utvrđuje suglasnost da je korisnik kredita pristao na konverziju kredita radi promjene valute, da je tužitelj prihvatio ukupno utvrđenu svotu anuiteta, tražbinu tužitelja na temelju konverzije te preostalu neotplaćenu glavnicu kredita u kunama s valutnom klauzulom u Eur nakon provedbe konverzije. Utvrđena je nova kamatna stopa, kao i efektivna kamatna stopa te je, uz označene suglasnosti detaljno opisane u Dodatku, tužitelj potpisom Dodatka potvrdio kako ga je tuženik dodatno upozorio na rizik promjene kamatne stope koji može nastati iako se radi o Eur a, a utvrđena je i razlika u iznosu od 1.563,30 eura između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza, a koja predstavlja dug koji će korisnik kredita vratiti kreditoru.

26. Kod činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te nije utvrdio pretplatu nego manjak tužitelja u iznosu od 1.563,30 eura na dan sklapanja Sporazuma o podmiri duga nastalog na temelju konverzije kredita, a koji će tužitelj podmiriti na način da se preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 32.588,31 eura uveća za iznos sveukupnog duga u iznosu od 1.563,30 eura, to je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva (na temelju ništetnost promjenjive kamatne stope, devizne klauzule), nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

26.1. Ističe se da primjena odredaba ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

27. Zaključno, sklapanjem Dodatka sukladno članku 160. stavak 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih vršio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom.

28. To je pravno shvaćanje podudarno sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem) nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

29. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno članku 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u Eur a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

29.1. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno članku 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

30. Nalaz i mišljenje Centar za vještačenja d.o.o. kao stručan, argumentiran, detaljan, izrađen na temelju cjelokupne dokumentacije koja prileži spisu prihvaća i ovaj sud, a u konačnici niti stranke nisu imale primjedbi na isto.

31. Tužitelju ne pripada niti iznos od 5.696,20 eura na ime razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu na temelju prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja jer taj iznos ne predstavlja iznos koji je tužitelj pretplatio s osnova ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz predmetnog ugovora o kreditu, nego je taj iznos posljedica sklapanja Dodatka ugovora s kojim je izvršena konverzija na način da je sukladno odredbama ZID ZPK utvrđena neotplaćena (nedospjela) glavnica u EUR, kamatna stopa i način otplate kredita.

32. Prigovor zastare je djelomično osnovan.

32.1 Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa ne bi bio u zastari u odnosu na više plaćeno zbog rasta tečaja jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu presuda Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., što znači da bi bio u zastari zahtjev za isplatu po osnovi više plaćenog zbog promjene kamatne stope (tužba je podnesena 8. rujna 2021.).

33. U odnosu na tvrdnje da je sud dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita (u iznosu od 487,26 eura), treba navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca VSRH presudom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“ Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje proizlazi zaključak da u situaciji kada tužena nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, da sud tzv. negativnu razliku nije bio dužan uzeti u obzir prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva, a što je u konkretnom slučaju relevantno i za utvrđivanje visine pojedinačnih novčanih iznosa na koje teče zatezna kamata.

34. ZID ZPK/2015. izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan člankom 1111. stavak 1. ZOO u vezi sa člankom 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, treba zaključiti da Dodatak Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi članka 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno članak 1115. ZOO temeljem kojeg tužitelju pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019. na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/2015. odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ZID ZPK/2015, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu. Međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz članka 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi: "Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015.; dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisima iz članka 1111. stavak 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

34.1. Stoga tužitelji ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015., ali samo po osnovi više plaćenog zbog rasta tečaja jer je u zastari zahtjev za isplatu po osnovi više plaćenog zbog promjene kamatne stope (kada zastari glavno potraživanje u smislu članka 223. ZOO-a zastarjele su i zatezne kamate kao sporedno potraživanje).

35. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je podneskom od 7. siječnja 2025., nakon provedenog vještačenja, postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 15.298,95 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 82,56 eura (u tužbi je potraživao 15.381,51 eura). Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe niti je potraživao trošak za smanjeni dio.

Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).

36. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice zbog rasta tečaja, a tužena s dijelom zahtjeva za isplatu glavnice i za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice zbog promjene kamatne stope. Kada bi sud primijenio članak 154. stavak 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva), tužitelj bi trebao naknaditi tuženoj razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tužena u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženoj bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su mu dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni u kojem je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/2015. postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019. od 15. studenoga 2022., Rev 1096/2022 od 8. studenoga 2022. i Rev 586/2019. od 21. prosinca 2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženoj predstavljalo bi miješnje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

36.1. Slijedom iznesenoga, a na temelju članka 154. stavak 4. ZPP-a, sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

37. Za preračunavanje kune u euro korišten je fiksni tečaj konverzije (1,00 eur = 7,53450 kuna) te je sukladno matematičkim pravilima zaokruživanja dobiveni rezultat zaokružen na dvije decimale, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 82/2022.).

38. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 9. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis