REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska br. 31

Poslovni broj: P-257/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu pojedincu Đuri Drušku, u građanskopravnoj stvari tužitelja JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojega zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u odvjetničkome društvu Cvrković & partneri d.o.o., Dr. Franje Tuđmana 21, Vukovar, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu MAĐARIĆ & LUI - odvjetničko društvo d.o.o., Zelinska ulica 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 27. studenoga 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, na temelju odredbe članka 335. stavka 4. ZPP-a, 9. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 191-50-4355597, sklopljenoga 4. rujna 2007. između tužitelja JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati novčani iznos od 2.036,86 € (slovima: dvije tisuće trideset šest eura i osamdeset šest centi) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim tekućom od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to tekućom na pojedinačno navedene iznose kako slijedi:

0,96 € od 05.01. 2008.g. do isplate,

3,08 € od 14.02. 2008.g. do isplate,

5,20 € od 13.03. 2008.g. do isplate,

3,61 € od 15.04. 2008.g. do isplate,

0,92 € od 20.05. 2008.g. do isplate,

1,85 € od 14.06. 2008.g. do isplate,

0,26 € od 16.09. 2008.g. do isplate,

10,34 € od 25.10. 2008.g. do isplate,

7,42 € od 18.11. 2008.g. do isplate

3,18 € od 17.12. 2008.g. do isplate,

14,19 € od 27.01. 2009.g. do isplate,

14,59 € od 24.02. 2009.g. do isplate,

12,53 € od 26.03. 2009.g. do isplate,

12,00 € od 23.04. 2009.g. do isplate,

11,73 € od 21.05. 2009.g. do isplate,

10,01 € od 18.06. 2009.g. do isplate,

10,94 € od 16.07. 2009.g. do isplate,

10,94 € od 25.08. 2009.g. do isplate,

10,67 € od 17.09. 2009.g. do isplate,

10,01 € od 08.10. 2009.g. do isplate,

10,94 € od 21.11. 2009.g. do isplate,

10,94 € od 23.12. 2009.g. do isplate,

13,86 € od 20.01.2010.g. do isplate,

14,78 € od 24.02.2010.g. do isplate,

15,32 € od 19.03.2010.g. do isplate,

17,04 € od 24.04.2010.g. do isplate,

17,57 € od 19.05.2010.g. do isplate,

17,57 € od 15.06.2010.g. do isplate,

26,46 € od 15.07.2010.g. do isplate,

24,08 € od 14.08.2010.g. do isplate,

29,52 € od 23.09.2010.g. do isplate,

28,19 € od 15.10.2010.g. do isplate,

29,52 € od 16.11.2010.g. do isplate,

38,81 € od 28.12.2010.g. do isplate,

33,50 € od 26.01. 2011.g. do isplate,

34,16 € od 18.02. 2011.g. do isplate,

33,50 € od 16.03. 2011.g. do isplate,

35,36 € od 28.04. 2011.g. do isplate,

39,74 € od 20.05. 2011.g. do isplate,

45,58 € od 16.06. 2011.g. do isplate,

53,78 € od 23.07. 2011.g. do isplate,

56,57 € od 27.08. 2011.g. do isplate,

48,34 € od 22.09. 2011.g. do isplate,

43,41 € od 20.10. 2011.g. do isplate,

42,08 € od 17.11. 2011.g. do isplate,

46,06 € od 21.12. 2011.g. do isplate,

48,85 € od 25.01.2012.g. do isplate,

49,65 € od 17.02. 2012.g. do isplate,

48,45 € od 22.03. 2012.g. do isplate,

47,79 € od 12.04. 2012.g. do isplate,

48,72 € od 17.05. 2012.g. do isplate,

49,78 € od 16.06. 2012.g. do isplate,

48,32 € od 07.07. 2012.g. do isplate,

48,32 € od 15.08. 2012.g. do isplate,

685,87 € od 05.09. 2012.g. do isplate, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi parnični trošak u iznosu od 2.234,23 € (slovima: dvije tisuće dvjesta trideset četiri eura i dvadeset tri centa), u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj JJ je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. Tužitelj u tužbi navodi kako slijedi: " Nadležnost naslovnog suda, temeljim na činjenici da je odredba Ugovora o kreditu u kojemu je određena nadležnost prema mjestu sjedišta Kreditora nepoštena i u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača kao i Direktivom vijeća broj 93/13/EEZ, a što je utvrđeno i nizom sudskih odluka kao npr. Presudom Županijskog suda u Slavonskom brodu posl.broj Gž-136/2019-2 od 28.veljače 2019.g. Moja stranka IJ, je sa Raffeisenbank Austria d.d., sklopila ugovor o kreditu broj: 191-50-4355597. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g. povodom kolektivne tužbe udruge FRANAK, nesporno je utvrđeno da je navedena odredba ništetna, odnosno da je kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći se u njima nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) te da se o tome nije pojedinačno pregovaralo Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. kojim je odlučeno u oglednom postupku između ostalog se utvrđuje da je pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). Istim je rješenjem također utvrđeno da posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju. Dakle, da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Gos 1/2019-36 od 04.ožujka 2020.g. se temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen sa Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu, nastala je nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora. Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su ovim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje. Ugovarajući odredbu valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik kao kreditor ima mogućnost da samostalno i bez obzira na volju korisnika kredita, odnosno bez njegove suglasnosti mijenja visinu novčane naknade koju korisnik kredita ima za isplatiti na ime anuiteta kredita. Ovakva ugovorna odredba bila je obrazac, koji je tuženik nametnuo tužitelju i svim ostalim korisnicima kredita. Na ovaj način, prebacujući rizik promjene tečaja na korisnika, tuženik je kao kreditor postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zbog čega smatram navedenu odredbu ništetnom. Na ovaj način, tuženik kao kreditor je iskoristio nestručnost i neznanje tužitelja namećući mu ništetnu odredbu. U ovom postupku tražim povrat preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Uslijed ništetne odredbe ugovora kojim je kredit tužitelja vezao za valutnu klauzulu u CHF-u, a sama ništetnost je već prethodno utvrđena pravomoćnom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03.rujna 2019.g., tužitelj je preplatio dio iznosa kredita te u ovom postupku traži razliku između pojedinačno određenih iznosa anuiteta kredita koje je stvarno platio i iznosa koji je trebao platiti da ugovor nije bio sa valutnom klauzulom. Prije podnošenja ove tužbe obratio sam se tuženiku sa zahtjevom za obračun i isplatu preplaćenog dijela, međutim, tuženik nije moj zahtjev prihvatio. Obzirom da je tužitelj nestručna osoba i da joj tuženik nije dostavio stvarno izvršeni otplatni plan, to tužitelj nema mogućnosti izračunati iznos preplate po valutnoj klauzuli. Tužitelj traži da tuženik dostavi izračun preplate. Ukoliko tuženik nije u mogućnosti isto dostaviti, to tužitelj predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine iznosa preplaćenih na ime valutne klauzule. Pridržavam si pravo urediti tužbeni zahtjev po dostavi obračuna, odnosno po provedenom vještačenju.". S obzirom na navedeno, tužitelj predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev, kojim je zatražio da sud utvrdi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 191-50-4355597, sklopljenoga 4. rujna 2007. između tužitelja i tuženika, sve u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF te kojim je zatražio da sud tuženiku naloži, da nakon dostavljene dokumentacije te provedenoga financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelju isplati novčani iznos određen financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u kunskoj vrijednosti na dan isplate, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakoga pojedinog iznosa, uz naknadu troška parničnoga postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako slijedi: " Nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 04.09.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 191-50-4355597 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 12.146,78 a da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev tužitelja očito neosnovan. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.".

4. Podneskom od 19. ožujka 2024. tužitelj je naveo kako su navodi tuženika iz odgovora na tužbu neosnovani i paušalni. Ističe kako se potrošači u pojedinačnim sporovima koje su ovlašteni pokrenuti radi ostvarivanja svojih individualnih interesa kao što je npr. naknada štete, mogu pozvati na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jer odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene s iste pravne osnove koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer se povreda odnosi samo na one nepoštene ugovorne odredbe koje su bile korištene u razdoblju kad je utvrđeno da je povreda počinjena. Ukazuje kako je svrha postupka pokrenutog po kolektivnoj tužbi i konačno donesene presude da kao prethodno pitanje, u eventualno pojedinačnim postupcima (poput ovoga) utvrde osnovanost određenog zahtjeva (ili ne). To je učinjeno u postupku u predmetu tzv. Franak. Napominje kako tužitelj nije bio informiran o bitnim sastojcima ugovora o kreditu, a zbog svoje nestručnosti pristao je na potpis i takvog ugovora. Smatra kako tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

5. Dana 11. srpnja 2024. pred ovim sudom održano je pripremno ročište, na kojem je punomoćnik tužitelja izjavio kako ostaje pri tužbi, tužbenome zahtjevu te svim navodima iznesenim tijekom parnice. Punomoćnica tuženika navela je kako ostaje pri navodima odgovora na tužbu, svim navodima iznesenim tijekom parnice i protivi se tužbenome zahtjevu te predlaže da se isti odbije kao neosnovan. Osporava sve navode iz podneska tužitelja od 19. ožujka 2024. koji su u suprotnosti s odgovorom na tužbu.

6. Na pripremnome ročištu sud je donio plan upravljanja postupkom koji glasi: "

- sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva

- dokazi za utvrđivanje spornih činjenica: dokazni prijedlozi tužitelja za saslušanje tužitelja, za pribavu od tuženika zajedničke dokumentacije po predmetnom ugovoru o kreditu od 4.rujna 2007. i to prvog otplatnog plana, pregleda stvarnih uplata po partiji kredita, ugovora o kreditu, te eventualnih dodataka ugovoru o kreditu, vještačenje po financijsko-knjigovodstvenom vještaku na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

- rok za pribavljanje dokaza: 15 dana

- rok za podnošenje pisanih očitovanja: 15 dana.

7. Stranke su se suglasile s planom upravljanja postupkom. Prethodni postupak je zaključen.

8. Podneskom od 26. srpnja 2024. tuženik je u spis dostavio traženu dokumentaciju.

9. Dana 5. studenoga 2024. u ovoj pravnoj stvari održano je ročište glavne rasprave, na kome je saslušan tužitelj osobno, koji je izjavio kako slijedi: "Prvo kada sam kupovao automobil otišao sam u [adresa] u auto kuću te su me isti uputili na podizanje kredita kod Raiffeisenbank Austria d.d., jer je ta auto kuća u [adresa] imala suradnju sa tuženikom. Nakon toga sam otišao u banku tuženika te mi je predočen tipski formulirani ugovor, koji sam pročitao, ali sam laik te sam ga potpisao jer mi je trebao osobni automobil za moje i ženine potrebe, odnosno za naše osobne potrebe. Nisam niti na koji način mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Nije mi objašnjeno značenje valutne klauzule u valuti CHF. Na pitanje punomoćnika tužitelja, tužitelj izjavljuje: " Ja sam u cijelosti otplatio predmetni ugovor o kreditu. U trenutku zaključenja ugovora nisam imao otvoren obrt, kredit nisam koristio za poreznu olakšicu i u to vrijeme nisam imao udio u trgovačkim društvima.". Na pitanje punomoćnice tuženika, tužitelj izjavljuje: "U vrijeme zaključenja ugovora nisam razumio pojmove promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj. Nisam bio svjestan da će se rata kredita tijekom vremena mijenjati. Nisam se raspitivao kolika bi mi bila rata kredita u valuti euro.".

10. Podneskom od 10. prosinca 2024. stalni sudski vještak financijsko- računovodstvene struke Darijo Dumančić, dipl. oec. iz Vukovara je u spis dostavio nalaz i mišljenje, u kojemu je naveo kako slijedi: "Preplata svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za vremensko razdoblje od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 2.036,86 EUR. Svakomjesečne iznose u EUR-ima pobrojao sam na stranicama 7. i 8. ovog pismenog Nalaza i mišljenja.".

11. Podneskom od 18. prosinca 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da ga je uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka.

12. Tuženik je podneskom od 14. siječnja 2025. naveo kako je razvidno, uzimajući u obzir da ugovorne strane nisu ugovorile fiksni tečaj CHF te da je iz uručenih otplatnih planova jasno vidljivo da je tužitelj mogao informacije o kretanju tečaja na dan dobiti korištenjem usluge RBA DIREKT, da se tužitelj ne može pozivati na činjenicu da nije znao niti mogao znati da se tečaj svake valute pa tako i valute CHF mijenja. U odnosu na podnesak tužitelja od 18. prosinca 2024., kojim je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na iznos od 2.036,86 €, tuženik je istaknuo da se radi o preinaci tužbe kojoj je tuženik protivi jer je tužitelj u tužbi već naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 €.

13. Sud je dopustio preinaku (povećanje) tužbenoga zahtjeva nakon provedenoga vještačenja, jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama u smislu odredbe članka 190. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP).

14. Dana 25. studenoga 2025. održano je ročište glavne rasprave, na koje su pristupili punomoćnici stranaka te vještak Darijo Dumančić, koji je izjavio kako slijedi: "U cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza i mišljenja dostavljenog ovom sudu. Nadalje navodi kako je predmetni nalaz i mišljenje u cijelosti i potpun i točan te nalazu i mišljenju nemam ništa drugoga za dodati. To je sve što imam za izjaviti.“. Punomoćnici stranaka nisu imali pitanja za vještaka.

15. Tijekom dokaznoga postupka sud je izvršio uvid u spis i u svu dokumentaciju koja prileži spisu, kao i u iskaze tužitelja i vještaka Darija Dumančića, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

16. Na temelju brižljive i savjesne ocjene svakoga dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnoga postupka (članak 8. ZPP-a), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev osnovan.

17. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik 4. rujna 2007. sklopili ugovor o kreditu za iznos od 12.146,78 CHF uz rok otplate od 60 mjeseci s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

18. Naprotiv, između stranaka je sporno je li u ugovoru o kreditu ugovorena nepoštena odredba o valutnoj klauzuli i s tim u vezi je li se na ovaj spor primjenjuju pravna utvrđenja iz presude Trgovačkoga suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi Hrvatskoga saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" kao tužitelja protiv više banaka između ostalih i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao tuženika poslovni broj: P-1401/2012 od 13. lipnja 2014., presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presude Vrhovnoga suda Republike Hrvatske Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., kao i presude i rješenja Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je li osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženik.

19. Naime, Visoki trgovački sud RH u presudi poslovni broj: Pž – 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge Potrošač protiv tuženika i drugih banaka, radi zaštite kolektivnih interesa utvrđuje se u točki 2. da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, u točki 1. izreke preinačuje navedenu prvostupanjsku presudu Trgovačkoga suda u Zagrebu i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Međutim, Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbija revizije tuženika od 1-7 među kojima i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a koje su izjavljene protiv presude Visokoga trgovačkog suda RH broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom su potvrđene navedene odluke glede promjenjive kamatne stope, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

21. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnoga suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13– 4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

22. U ponovljenom odlučivanju o reviziji tužitelja Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj: Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014 u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1-7 tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom odlučivanju o žalbi tuženika donio novu presudu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom se odbija žalba tuženih banaka i potvrđuje presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

24. Prema tome, pravomoćnom presudom je utvrđeno da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano za CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkoga suda u Zagrebu. Ovo je značajno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu a što nije slučaj u ovom predmetu. Druga osnova odnosi se na valutnu klauzulu kod koje je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to porasta njegove vrijednosti došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF, čija je vrijednost u kritičnom razdoblju značajno porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, a što je slučaj u ovom predmetu.

25. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizija koje su podnijele tužene banke donio odluku poslovni broj: Rev-2221/2018-11 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

26. U obrazloženju presude Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i slično mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12. i 56/13.), koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

27. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07. i 125/07.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok prema odredbi čl. 102. toga Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništetna (stavak 1.). Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (stavak 2.).

28. Na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

29. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

30. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskoga franka.

31. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o namjenskim kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem niže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

32. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO/05) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

33. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud utvrđuje da je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

34. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja s ročišta glavne rasprave od 5. studenoga 2024., kojom prilikom je tužitelj izjavio kako je prvo kada je kupovao automobil otišao u [adresa] u auto-kuću te su ga tamo uputili na podizanje kredita kod Raiffeisenbank Austria d.d., jer je ta auto-kuća u [adresa] imala suradnju s tuženikom. Nakon toga je otišao u banku tuženika te mu je predočen tipski formulirani ugovor, koji je pročitao, ali je laik te ga je potpisao jer mu je trebao osobni automobil za njegove i ženine potrebe, odnosno za njihove osobne potrebe. Nije niti na koji način mogao utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Nije mu objašnjeno značenje valutne klauzule u valuti CHF. U cijelosti je otplatio predmetni ugovor o kreditu. U trenutku zaključenja ugovora nije imao otvoren obrt, kredit nije koristio za poreznu olakšicu i u to vrijeme nije imao udio u trgovačkim društvima. U vrijeme zaključenja ugovora nije razumio pojmove promjenjiva kamatna stopa i srednji tečaj. Nije bio svjestan da će se rata kredita tijekom vremena mijenjati. Nije se raspitivao kolika bi mu bila rata kredita u valuti euro.

35. Sukladno navedenim utvrđenjima navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu je ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

36. U odnosu na prigovor tuženika da se tužitelj ne može pozivati na gore navedene presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, za navesti je da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje novih vozila CITROËN HRVATSKA d.o.o., a kako to proizlazi iz članka 6. ugovora o kreditu.

37. Ocjena je suda da tuženik pokušava tužitelju osporiti status potrošača iz članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, koji navodi tuženika su neosnovani.

38. Naime, tužitelj je kao fizička osoba, zaposlen kod trgovačkoga društva PAGUS d.o.o. sklopio s tuženikom kao pravnom osobom – bankom ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio kredit tužitelju u obliku zajma za kupnju novoga vozila CITROËN C3 te je tužitelj kao davatelj osiguranja dopustio osiguranje prijenosom prava vlasništva na kupljenom vozilu za korist tuženika kao fiducijarnoga vjerovnika, a što je vidljivo iz članka 8. predmetnog ugovora, zbog čega tužitelj svakako ima status potrošača u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača.

39. Navedeno proizlazi i iz iskaza tužitelja s ročišta glavne rasprave od 5. studenoga 2024., kojom prilikom je tužitelj izjavio kako je kupovao putem predmetnoga kredita osobni automobil za njegove i ženine potrebe, odnosno za njihove osobne potrebe, a u trenutku zaključenja ugovora nije imao otvoren obrt, kredit nije koristio za poreznu olakšicu i u to vrijeme nije imao udio u trgovačkim društvima.

40. U konkretnome slučaju ovaj sud nije našao okolnosti koje bi izlazile na bilo koji način izvan općih činjeničnih okvira unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj već zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj: U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope te odluke Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u pogledu nepoštene primjene valutne klauzule, iz kojega razloga je ta stajališta primijenio u ovome sporu.

41. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja navesti da pokretanjem parničnoga postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnoga suda Republike Hrvatske rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje Vrhovnoga suda Republike Hrvatske je izrazio u presudi i rješenju broj: Rev- 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari.

42. Glede zastare vezano za isplatu razlike iznosa koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina (članak 225. ZOO/05) pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 4. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje te su potraživanja tužitelja zastarjela ona koja su dospjela do 4. travnja 2007., a kako tužitelj tužbom u ovome predmetu potražuje isplatu od 5. siječnja 2008., očigledno je da je prigovor zastare glede valutne klauzule neosnovan. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkoga suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. donošenjem presude VTS RH Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu, a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 13. lipnja 2023., razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da se prigovor zastare glede valutne klauzule u CHF u cijelosti odbija kao neosnovan.

43. Odlučujući o prigovoru zastare, ovaj sud je imao u vidu i objedinjeno pravno shvaćanje objavljeno 1. ožujka 2022. na internetskim stranicama Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

44. Visinu novčanog potraživanja tužitelja sud je utvrdio provođenjem knjigovodstveno - financijskog vještačenja.

45. Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno - financijske struke Darija Dumančića od 10. prosinca 2024., na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok primjedbe tuženika sud smatra neosnovanim, zbog kasnije iznesenih razloga, tako da sud taj nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća kao objektivan i stručan, utvrđeno je kako preplata svakomjesečnih rata kredita koje su nastale radi povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj prema kojemu je kredit isplaćen i to za vremensko razdoblje od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita, a sve kao posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli CHF iznosi 2.036,86 EUR. Svakomjesečne iznose u EUR-ima vještak je pobrojao na stranicama 7. i 8. pismenoga nalaza i mišljenja.

46. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka odnose se na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih na temelju ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Pri tome, tuženik je na glavnoj raspravi održanoj 27. studenoga 2025. izjavio kako nema pitanja za vještaka.

47. Sud je tijekom parnice zaključio kako tuženik ničim nije doveo u sumnju izračun vještaka, štoviše sam matematički izračun nije sporio, dok je pravna priroda tuženikovih prigovora ranije otklonjena u obrazloženju ove presude te sud upućuje na ranije iznesene razloge u kojima je izneseno zašto su ništetne predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, slijedom čega sud ne prihvaća prigovore tuženika, u kojima navodi da izračun vještaka nema smisla, jer je ugovor o kreditu sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja.

48. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, zbog čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio u pogledu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u utvrđenome iznosu od 2.036,86 €, a prema razlici više uplaćenih mjesečnih anuiteta.

49. O tužbenome zahtjevu sud je također odlučio primjenom odredbi čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO/05, zatim čl. 502.c ZPP-a i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.

50. O zateznoj kamati odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO/05 tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu počevši od dana plaćanja svakoga pojedinog anuiteta kredita. Naime, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate te dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje u smislu čl. 183. st. 1. ZOO/05.

51. O stopi zatezne kamate do 31. srpnja 2015. odlučeno je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO/05, tako da je naloženo tuženiku da isplati tužitelju zateznu kamatu po stopi koja je određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

52. O stopi zatezne kamate od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. odlučeno je na temelju čl. 3. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 78/15.), kojom je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata (u ostalim odnosima) određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

53. O stopi zatezne kamate od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. odlučeno je na temelju čl. 2. st. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 114/22.) i na temelju čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 156/22.), kojima je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

54. O stopi zatezne kamate od 30. prosinca 2023. pa do isplate odlučeno je na temelju čl. 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 155/23.), kojim je izmijenjena odredba čl. 29. st. 2. ZOO/05 tako da ista glasi da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

55. O parničnim troškovima odlučeno je na temelju čl. 151., 154., 155. i 164. ZPP-a, polazeći od vrijednosti predmeta spora u visini od 1.327,23 € (do uređenja tužbenoga zahtjeva podneskom tužitelja od 18. prosinca 2024. nakon provedenoga vještačenja), odnosno od 2.036,86 € nakon provedenoga financijsko- knjigovodstvenoga vještačenja, kao i na temelju važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23., dalje: OTRH).

56. Tužitelju, koji je uspio u parnici u cijelosti i koji je zastupan po punomoćniku odvjetniku sukladno OTRH i navedenoj vrijednosti predmeta spora, priznat je, imajući u vidu konačno postavljeni zahtjev za naknadu troška na glavnoj raspravi održanoj 27. studenoga 2025., trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 23. svibnja 2023. u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak sastava tužbe u smislu Tbr. 7.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 19. ožujka 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 11. srpnja 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 5. studenoga 2024. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak obrazloženoga podneska od 18. prosinca 2024. u smislu Tbr. 8.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište održano 27. studenoga 2025. u smislu Tbr. 9.1. OTRH u iznosu od 200,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak pristupa na ročište za objavu presude u smislu Tbr. 9.3. OTRH u iznosu od 100,00 € s pripadajućim PDV-om (Tbr. 46. OTRH), trošak vještačenja u iznosu od 330,00 €, trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženome iznosu od 26,55 € u smislu Tbr. 1.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, broj: 37/23.) te trošak preporučene pošiljke u smislu Tbr. 48. OTRH u iznosu od 2,68 €, što ukupno čini iznos od 2.234,23 € pa je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

57. Kako je, slijedom iznesenoga, tuženik izgubio parnicu, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnoga postupka i odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

58. Iz iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 9. siječnja 2026.

Sudac

Đuro Druško

Uputa o pravnome lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnome županijskom sudu. Žalba se izjavljuje pismeno u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovoga suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka otpravka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (čl. 335. st. 9. ZPP-a). U slučaju iz stavka 9. ovoga članka sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova. Presuda mora biti istaknuta na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova osam dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

1. Tužitelju, putem punomoćnika

2. Tuženiku, putem punomoćnika

3. Kalendar 30 dana