REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-10359/2023-46

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Krešimiru Koketiju, u pravnoj stvari tužitelja ŠU, [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Pleš, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u OD Glamuzina i Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja ĆU, i zamjenice punomoćnika tuženika PU, odvjetničke vježbenice, 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 528- 50-3582347, od dana 21. srpnja 2006. sklopljenog između tužitelja ŠU, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužitelju ŠU isplati ukupan iznos od 3.351,80 EUR (tritisućetristopedesetjedan euro i osamdeset eurocenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- na iznos od 3,57 EUR od 01.02.2008. do isplate;

- na iznos od 4,23 EUR od 01.04.2008. do isplate;

- na iznos od 0,12 EUR od 01.05.2008. do isplate;

- na iznos od 22,15 EUR od 01.11.2008. do isplate;

- na iznos od 5,96 EUR od 01.12.2008. do isplate;

- na iznos od 15,51 EUR od 01.01.2009. do isplate;

- na iznos od 19,40 EUR od 01.02.2009. do isplate;

- na iznos od 25,05 EUR od 01.03.2009. do isplate;

- na iznos od 23,45 EUR od 01.04.2009. do isplate;

- na iznos od 24,14 EUR od 01.05.2009. do isplate;

- na iznos od 20,29 EUR od 01.06.2009. do isplate;

- na iznos od 17,50 EUR od 01.07.2009. do isplate;

- na iznos od 18,83 EUR od 01.08.2009. do isplate;

- na iznos od 20,82 EUR od 01.09.2009. do isplate;

- na iznos od 19,76 EUR od 01.10.2009. do isplate;

- na iznos od 17,90 EUR od 01.11.2009. do isplate;

- na iznos od 21,48 EUR od 01.12.2009. do isplate;

- na iznos od 23,61 EUR od 01.01.2010. do isplate;

- na iznos od 26,13 EUR od 01.02.2010. do isplate;

- na iznos od 26,92 EUR od 01.03.2010. do isplate;

- na iznos od 31,84 EUR od 01.04.2010. do isplate;

- na iznos od 30,78 EUR od 01.05.2010. do isplate;

- na iznos od 34,76 EUR od 01.06.2010. do isplate;

- na iznos od 42,36 EUR od 01.07.2010. do isplate;

- na iznos od 47,63 EUR od 01.08.2010. do isplate;

- na iznos od 56,93 EUR od 01.09.2010. do isplate;

- na iznos od 52,01 EUR od 01.10.2010. do isplate;

- na iznos od 46,97 EUR od 01.11.2010. do isplate;

- na iznos od 56,34 EUR od 01.12.2010. do isplate;

- na iznos od 71,25 EUR od 01.01.2011. do isplate;

- na iznos od 63,16 EUR od 01.02.2011. do isplate;

- na iznos od 65,99 EUR od 01.03.2011. do isplate;

- na iznos od 61,17 EUR od 01.04.2011. do isplate;

- na iznos od 60,77 EUR od 01.05.2011. do isplate;

- na iznos od 81,87 EUR od 01.06.2011. do isplate;

- na iznos od 84,39 EUR od 01.07.2011. do isplate;

- na iznos od 98,99 EUR od 01.08.2011. do isplate;

- na iznos od 91,83 EUR od 01.09.2011. do isplate;

- na iznos od 82,14 EUR od 01.10.2011. do isplate;

- na iznos od 79,09 EUR od 01.11.2011. do isplate;

- na iznos od 78,61 EUR od 01.12.2011. do isplate;

- na iznos od 82,93 EUR od 01.01.2012. do isplate;

- na iznos od 90,23 EUR od 01.02.2012. do isplate;

- na iznos od 87,21 EUR od 01.03.2012. do isplate;

- na iznos od 84,79 EUR od 01.04.2012. do isplate;

- na iznos od 86,38 EUR od 01.05.2012. do isplate;

- na iznos od 97,71 EUR od 01.06.2012. do isplate;

- na iznos od 86,12 EUR od 01.07.2012. do isplate;

- na iznos od 87,18 EUR od 01.08.2012. do isplate;

- na iznos od 85,32 EUR od 01.09.2012. do isplate;

- na iznos od 80,54 EUR od 01.10.2012. do isplate;

- na iznos od 85,32 EUR od 01.11.2012. do isplate;

- na iznos od 87,18 EUR od 01.12.2012. do isplate;

- na iznos od 85,59 EUR od 01.01.2013. do isplate;

- na iznos od 77,63 EUR od 01.02.2013. do isplate;

- na iznos od 84,92 EUR od 01.03.2013. do isplate;

- na iznos od 84,92 EUR od 01.04.2013. do isplate;

- na iznos od 82,80 EUR od 01.05.2013. do isplate;

- na iznos od 78,55 EUR od 01.06.2013. do isplate;

- na iznos od 76,83 EUR od 01.07.2013. do isplate;

- na iznos od 74,31 EUR od 01.08.2013. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., da tužitelju ŠU nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.361,03 EUR (dvijetisućetristošezdesetjedan euro i tri eurocenta) sa zateznim kamatama od 9. siječnja 2026. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 17. svibnja 2019. te tijekom postupka navodi da su stranke od 21. srpnja 2006. sklopile Ugovora o kreditu br. 528-50-3582347 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je kreditor korisniku kredita stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost 23.846,92 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu u visini od 5,95 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate kredita 84 mjeseca od dana stavljanja kredita u otplatu, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Kredit je otplaćen u cijelosti. Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja. Drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan jer se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez pregovaranja te da mu nije prilikom potpisivanja ugovora pruženo dovoljno informacija i obavijesti o rizicima u vezi ugovaranja valutne klauzule u CHF. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa) i posl. broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom da su navedene odredbe ništetne, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje u tekstu: ZOO) traži da mu tuženik vrati preplaćene iznose na ime stjecanja bez osnove sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu te tijekom postupka osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporava pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu, ističe prigovor zastare, navodi da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te da se u istoj pojedinačno pregovaralo kao i da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Tijekom pregovaranja o ponudi kredita tužitelju su obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te su mu pružene sve informacije temeljem koje je mogao donijeti informiranu odluku. Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu te se pri tom poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14. Navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ujedno je ukazao da promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti pa da je tuženik kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga. Nije postojala obveza banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovara egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banaka kao i o svom položaju na tržištu te je ukazao na načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i pravilnih obračuna kamata i naknade. Navodi da je svoje djelatnike obučavao da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamatne stope tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren te da mu to nije moglo ostati nepoznato. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Inicijalno postavljenim tužbenim zahtjevom iz tužbe od 17. svibnja 2019. tužitelj je tražio ukupni iznos od 25.208,36 kn / 3.345,72 EUR s pripadajućim kamatama. Nakon izvedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 23. listopada 2020. tražio isplatu ukupno 25.254,86 kn / 3.351,90 EUR s pripadajućim kamatama, Ovakvom dispozicijom tužitelj je djelomično izvršio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 46,50 kn / 6.17 EUR, čemu se tuženik protivio, međutim preinaka tužbe ocijenjena kao dopuštena jer je svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama (tako i VSRH Su IV - 162/2021 od 26. studenoga 2021.). Nadalje, tužitelj je podneskom od 29. listopada 2020. tražio isplatu 25.254,14 kn / 3.351,80 EUR s pripadajućim kamatama. Ovakvom dispozicijom tužitelj je djelomično povukao tužbu sukladno čl. 193. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP - tako i VSRH Su IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.), a kojem se povlačenju tuženik nije protivio. Nadalje, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 16. ožujka 2024. tužitelj je izvršio konverziju zahtjeva u valuti EUR, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22), stoga je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja mjerodavan za odluku u sporu.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 528-50-3582347 od 21. srpnja 2006. (list 7 do 11 spisa), Informativni izračun (list 15 do 18 spisa), Otplatni plan (list 19 do 22 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice (list 23 do 30 spisa), Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope (list 31 do 35 spisa), izvedeno je financijsko vještačenje po vještaku Siniši Čupurdiji (list 86 do 110 spisa i list 215-217 spisa) te je saslušan tužitelj (list 207 i 208 spisa).

5. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF).

7. Između stranaka nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, dakle da su stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 528-50-3582347 od 21. srpnja 2006. kojim je tužitelju stavljeno na raspolaganje kunska protuvrijednost 23.846,92 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da je namjena kredita bila kupnja stana kao i da je kredit po istom ugovoru u cijelosti isplaćen.

8. Sporna je osnova i visina zahtjeva, valjanost (poštenost) odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula švicarski franak (CHF), radi li se o potrošačkom ugovoru, te vezuje li ovaj sud u ovom postupku utvrđenja o povredi kolektivnih prava i interesa iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., je li potraživanje u zastari.

9. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje rabljenog automobila (čl. 6. ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

9.1. U čl. 1. ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 23.846,92 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Prema tome pravomoćno je utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je vezana glavnica uz valutu švicarski franak (CHF).

11. Polazeći od odredbe čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv osoba koje obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Navedena odredba izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 57/11, dalje u tekstu ZIDZPP/11) koji je stupio na snagu 1. srpnja 2013. Sukladno odredbi čl. 54. ZIDZPP/11 izmijenjena odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu pa tako i na ovaj postupak. U tom smislu, neosnovano tuženik ističe da sud u ovom postupku nije vezan za utvrđenja u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava i primjenu odredbi čl. 502.c.

11.2. Osim toga, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla. (Tako i VSRH Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018.).

12. Vraćajući se na predmet spora, sud utvrđuje da je ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

13. Tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je u bitnome izjavio da je 2006. odlučio kupiti automobil koji je koristio isključivo za osobne potreba prvenstveno radi odlaska liječniku u Zagreb. Prilikom sklapanja i pregovaranja u vezi ugovora o kreditu, djelatnica tuženika prezentirala mu je opciju sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF kao najpovoljnijom opcijom. Interesirao se i za ugovor o kreditu s drugom valutom, međutim djelatnica ga je uvjerila da je to najpovoljnija opcija za njega s obzirom na njegove prihode. Osobno je bio dojma da se radilo o unaprijed formuliranom i tipiziranom ugovoru o kreditu, te da nije mogao pregovarati u vezi pojedinih odredbi, već se radilo isključivo o opciji "uzmi ili ostavi". Djelatnik tuženika nije ga upozorio na posljedice i rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, te da bi rata kredita mogla znatno skočiti s obzirom na promjenu tečaja. Djelatnica tuženika prilikom pregovora nije ga upozorila da HNB svojom monetarnom politikom ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na euro. Nije mu poznat pojam "valuta utočišta". Početna rata kredita bila je oko 1.500,00 kuna, a zbog promjene tečaja i kamatne stope rata je porasla na oko 2.400,00 kuna. Mjesečne rate isključivo je osobno podmirivao, te je sve obveze iz tog ugovora ispunio 2013. godine. Iskaz je ocijenjen kao vjerodostojan i u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu osobito u dijelu u kojem je iskazivao da je vozilo koristio u privatne svrhe. S tim u vezi, ovdje je potrebno napomenuti da je na tuženiku teret dokaza, u smislu čl. 219. u svezi čl. 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), što tuženik tijekom postupka nije dokazao. Dapače, tijekom postupka tuženik je odustao od dokaza saslušanjem svjedoka ČU (na ročištu od 28. ožujka 2024.), koji je predložen na te okolnosti. Nadalje, nije izveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Tatjane Kovačev, koja je solemnizirala navedeni ugovor, jer ista nije mogla potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope niti opasnosti vezane za valutnu klauzulu CHF, a niti je imala takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (rješenje Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 01. prosinca 2021.).

14. Nadalje, potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom o dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika (tako i VSRH Rev 308/22 od 19. travnja 2022.). Drugim riječima, tužitelju pripada povrat (razlika) prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu u visini od 5,95% godišnje.

15. S obzirom na navedeno, nije cijeli ugovor o kreditu ništetan, jer ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ne povlači ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer on može opstati bez tih ništetnih odredbi, u smislu odredbe čl. 324. ZOO-a. Posljedica ništetnosti navedenih odredbi dovodi do toga da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o kreditu u kunama s nepromijenjenom (početno ugovorenom) kamatnom stopom u visini od 5,95 %.

16. Polazeći od navedenog pravnog shvaćanja, sud je utvrdio iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Siniše Ćupurdije da je korisnik kredita primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak pojedine mjesečne anuitete platio je u većem iznosu, a pojedine anuitete u manjem iznosu u odnosu na ugovor o kreditu bez valutne klauzule, tj. ugovor o kreditu u kunskom iznosu pri čemu je iznos kredita onaj iznos u kunama koji tuženik stvarno isplatio korisniku kredita. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je razlika koju je korisnik kredita preplatio s osnova ništetne promjenjive kamatne stope i ništetne valutne klauzule ukupno 24.704,69 kn / 3.351,80 EUR (uzimajući u obzir pozitivne i negativne razlike kako je tužitelj i specificirao zahtjev).

17. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano. Tuženikov prigovor na navedeni nalaz se suštinski odnosio na osporavanje osnove odnosno na premisu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa poštene i valjane u ugovoru o kreditu pa da je stoga vještačenje nepotrebno, međutim nije osporavao matematički obračun, a stranke nisu tražile da vještak iznese nalaz i mišljenje na ročištu niti su nakon toga prigovarali na isti.

18. Nadalje, ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a kako je gore navedeno (v. supra t.16.1.). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Nadalje, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

19.1. Korisnik kredita je na temelju ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule. Iznos svakog anuiteta bio je određen u otplatnom planu uz primjenu valutne klauzule te je korisnik kredita platio anuitete u tom iznosu. U onom dijelu u kojem je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu nego što je trebao biti plaćen bez valutne klauzule radi se o činidbi korisnika kredita na temelju ništetne odredbe ugovora, tj. u tom dijelu tuženik je primio ispunjenje na temelju ništetne odredbe. Stoga je tuženik sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a dužan vratiti za svaki anuitet iznos koji je korisnik kredita preplatio na temelju odredbe o valutnoj klauzuli. U odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule to ne predstavlja restitucijski zahtjev tuženika prema korisniku kredita u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a jer se u tom dijelu ne radi o činidbi tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe. Tuženik je na temelju ugovora o kreditu stavio na raspolaganje korisniku kredita novčani iznos i to je njegova činidba, odnosno to je ono što je korisnik kredita primio na temelju ugovora o kreditu. Plaćanje anuiteta je obveza korisnika kredita i plaćeni iznosi anuiteta su ono što je tuženik primio. To što je korisnik kredita pojedine anuitete platio u manjem iznosu primjenom valutne klauzule ne znači da je neplaćeni iznos anuiteta ono što je korisnik primio na temelju ništetne odredbe. Ne radi se o tome da je tuženik na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nešto platio korisniku pa da bi korisnik to morao vratiti u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, već se radi o tome da korisnik kredita nije u cijelosti ispunio ugovornu obvezu plaćanja pojedinih anuiteta jer ih je platio u manjem iznosu. Odredba o valutnoj klauzuli je ništetna pa ona ne predstavlja ugovornu obvezu. Ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku je platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. To što je pojedine anuitete platio u manjem iznosu zbog primjene valutne klauzule predstavlja situaciju da u tom dijelu korisnik nije ispunio svoju ugovornu obvezu u cijelosti, dakle radi se o neispunjenju ugovorne obveze po točno određenim anuitetima prema tuženiku, a ne o restitucijskom zahtjevu tuženika u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Restitucijski zahtjev odnosi se samo na povrat onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe, dakle na povrat plaćenog iznosa, a ne na plaćanje daljnjeg iznosa jer pojedini anuitet nije u cijelosti plaćen. U dijelu u kojem anuitet nije u cijelosti plaćen radi se o neispunjenju ugovorne obveze korisnika kredita.

19.2. Međutim, korisnik kredita je svakom uplatom plaćao točno određeni anuitet pa se preplaćenim iznosom kasnijeg anuiteta ne podmiruje manje plaćena obveza po ranijem anuitetu. Odnosno, kada je korisnik kredita platio određeni anuitet u većem iznosu primjenom valutne klauzule tada se ta preplata ne odnosi na plaćanje ranijeg anuiteta kojeg je platio u manjem iznosu od ugovorenog, već se radi o tome da je korisnik kredita platio anuitet u većem iznosu primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Stoga, sve preplaćene iznose po pojedinim anuitetima tuženik je dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita). Dakle, radi se o tome da u dijelu u kojem pojedini mjesečni anuiteti nisu u cijelosti plaćeni postoji tuženikova tražbina prema korisniku kredita, za koju je tuženik mogao zahtijevati ispunjenje. Do prijeboja tražbine ne dolazi po samom zakonu, već je potrebno da stranka da izjavu o prijeboju sukladno odredbi čl. 196. st. 1. ZOO-a, a tuženik takvu izjavu nije dao. Stoga, od preplaćenih iznosa anuiteta se ne oduzimaju iznosi u kojima korisnik kredita nije platio pojedine anuitete jer bi time došlo do prijeboja tražbina bez davanja izjave o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st. 1. ZOO- a. O ovom pitanju je i VSRH u proširenom vijeću u odluci Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo shvaćanje:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

19.3. Osim toga, prigovor tuženika da se u ukupni obračun pretplate mora uzeti u obzir i negativna razlika nije prigovor radi prebijanja niti materijalnopravni prigovor, već se radi o prigovoru visine (Tako i VSRH Rev 1277/2022 od 8. ožujka 2023.).

20. Međutim, kako je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev uzimajući u obzir i negativne razlike, sud je sukladno čl. 2. ZPP-a time vezan, stoga tužitelju pripada ukupno utuženi iznos od 3.351,80 EUR.

21. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

21.1. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (Tako i VSRH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice građanskog odjela VSRH Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022).

21.2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da u pogledu restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna, a u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna (v. supra t. 12.).

21.3. Tužba u ovom postupku je poslana preporučeno poštom 17. svibnja 2019. (predana pošti preporučeno 16. svibnja 2019.), što se smatra kao dan podnošenja tužbe sudu sukladno čl. 113.st.2. ZPP-a. Polazeći od navedenog, potraživanje isplate

- povrata po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kao i po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zastarjelo stoga je prigovor zastare tuženika neosnovan.

22. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno je da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka (tako i VSRH Rev 364/2022 od 25. travnja 2023.) . Stopa zatezne kamate određena je sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) za odnose koji ne proizlaze iz trgovačkih ugovora.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točkama I i II izreke presude.

24. U odnosu na troškove postupka potrebno je napomenuti da deklaratorni zahtjev postavljen uz činidbu, ne uzima se u obzir prilikom obračuna vrijednosti predmeta spora (Tako i VSRH Rev 412/2021 od 28. ožujka 2023., Revr 475/08 od 27. listopada 2008. i Revr-774/05 od 13. prosinca 2005.) pa time i kod obračuna troškova postupka.

24. Tužitelj je uspio sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. st. 1. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT) i vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka

- tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.)

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT) 200,00 EUR, sastav podneska od 23. listopada 2020. i 16. ožujka 2024. svaki po (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 4. lipnja 2020., 29. listopada 2020., 26. ožujka 2024., 2. prosinca 2024. i 10. studenoga 2025. svako po (Tbr 9. toč. 1. OT) 200,00 EUR, što ukupno iznosi 1.600,00 EUR što uz PDV (Tbr. 42.) iznosi 2.000,00 EUR.

26. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 95,58 EUR. Tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu jer sukladno čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (51/2023) tužitelj kao potrošač je oslobođen plaćanja pristojbi. Tužitelju je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 264,45 EUR što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 2.361,03 EUR

27. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 9. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje u tekstu: ZOO), stoga je odlučeno kao u točki III izreke presude.

28. Svi iznosi su izraženi i u kunama i u eurima, a iznosi u eurima su preračunati prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn sve sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" broj, 57/22, 88/22).

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 9. siječnja 2026.

Sudac

Krešimir Koketi

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun;

- tuženiku po pun.