Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-505/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja ČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 28. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 9. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena radi utvrđenja ništetnosti dijela čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205987838 od 7. veljače 2006. sklopljenog između tužitelja ČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d. Paromlinska 2, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, solemniziranog po javnom bilježniku Bojani Štimac, iz Varaždina, pod brojem OU-197/2006-1 od 10. veljače 2006. koji glasi:

"… za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora."

II/ Utvrđuje se da je tužba djelomično povučena radi isplate iznosa od 140,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205987838 od 7. veljače 2006. sklopljenog između tužitelja ČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d. Paromlinska 2, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, solemniziranog po javnom bilježniku Bojani Štimac, iz Varaždina, pod brojem OU- 197/2006-1 od 10. veljače 2006., u čl. 2. koji glasi:

''… redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. … ''

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe istog Ugovora u čl. 7. koji glasi:

''Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja".

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu navedenog u točki I/ izreke presude prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak.

III/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ČO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 7.901,14 EUR (sedam tisuća devetsto jedan euro i četrnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 92,00 EUR od 02.07.2006. do plaćanja;

- na iznos od 23,53 EUR od 02.07.2008. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.08.2008. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.09.2008. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.10.2008. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.11.2008. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.12.2008. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.01.2009. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.02.2009. do plaćanja;

- na iznos od 77,23 EUR od 02.03.2009. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.04.2009. do plaćanja;

- na iznos od 35,94 EUR od 02.05.2009. do plaćanja;

- na iznos od 81,44 EUR od 02.06.2009. do plaćanja;

- na iznos od 54,53 EUR od 02.07.2009. do plaćanja;

- na iznos od 48,91 EUR od 02.08.2009. do plaćanja;

- na iznos od 102,95 EUR od 02.09.2009. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.10.2009. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.11.2009. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.12.2009. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.01.2010. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.02.2010. do plaćanja;

- na iznos od 72,10 EUR od 02.03.2010. do plaćanja;

- na iznos od 87,43 EUR od 02.04.2010. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.05.2010. do plaćanja;

- na iznos od 87,49 EUR od 02.06.2010. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.07.2010. do plaćanja;

- na iznos od 114,11 EUR od 02.08.2010. do plaćanja;

- na iznos od 74,27 EUR od 02.09.2010. do plaćanja;

- na iznos od 113,70 EUR od 02.10.2010. do plaćanja;

- na iznos od 131,47 EUR od 02.11.2010. do plaćanja;

- na iznos od 99,16 EUR od 02.12.2010. do plaćanja;

- na iznos od 111,50 EUR od 02.01.2011. do plaćanja;

- na iznos od 103,37 EUR od 02.02.2011. do plaćanja;

- na iznos od 104,56 EUR od 02.03.2011. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.04.2011. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.05.2011. do plaćanja;

- na iznos od 133,88 EUR od 02.06.2011. do plaćanja;

- na iznos od 126,76 EUR od 02.07.2011. do plaćanja;

- na iznos od 74,28 EUR od 02.08.2011. do plaćanja;

- na iznos od 78,50 EUR od 02.09.2011. do plaćanja;

- na iznos od 195,03 EUR od 02.10.2011. do plaćanja;

- na iznos od 124,61 EUR od 02.11.2011. do plaćanja;

- na iznos od 114,01 EUR od 02.12.2011. do plaćanja;

- na iznos od 124,99 EUR od 02.01.2012. do plaćanja;

- na iznos od 131,30 EUR od 02.02.2012. do plaćanja;

- na iznos od 130,17 EUR od 02.03.2012. do plaćanja;

- na iznos od 127,33 EUR od 02.04.2012. do plaćanja;

- na iznos od 128,27 EUR od 02.05.2012. do plaćanja;

- na iznos od 130,97 EUR od 02.06.2012. do plaćanja;

- na iznos od 124,76 EUR od 02.07.2012. do plaćanja;

- na iznos od 125,94 EUR od 02.08.2012. do plaćanja;

- na iznos od 123,27 EUR od 02.09.2012. do plaćanja;

- na iznos od 120,21 EUR od 02.10.2012. do plaćanja;

- na iznos od 125,26 EUR od 02.11.2012. do plaćanja;

- na iznos od 123,13 EUR od 02.12.2012. do plaćanja;

- na iznos od 125,79 EUR od 02.01.2013. do plaćanja;

- na iznos od 119,66 EUR od 02.02.2013. do plaćanja;

- na iznos od 120,48 EUR od 02.03.2013. do plaćanja;

- na iznos od 125,52 EUR od 02.04.2013. do plaćanja;

- na iznos od 121,54 EUR od 02.05.2013. do plaćanja;

- na iznos od 115,44 EUR od 02.06.2013. do plaćanja;

- na iznos od 113,48 EUR od 02.07.2013. do plaćanja;

- na iznos od 114,51 EUR od 02.08.2013. do plaćanja;

- na iznos od 119,02 EUR od 02.09.2013. do plaćanja;

- na iznos od 122,96 EUR od 02.10.2013. do plaćanja;

- na iznos od 121,84 EUR od 02.11.2013. do plaćanja;

- na iznos od 124,47 EUR od 02.12.2013. do plaćanja;

- na iznos od 120,82 EUR od 02.01.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.02.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.03.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.04.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.05.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.06.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.07.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.08.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.09.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.10.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.11.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.12.2014. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.01.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.02.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.03.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.04.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.05.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.06.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.07.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.08.2015. do plaćanja;

- na iznos od 71,37 EUR od 02.09.2015. do plaćanja;

i to:

- po stopi od 15% godišnje od 2. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007.

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju ČO u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 2.026,88 EUR (dvije tisuće dvadeset šest eura i osamdeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. do isplate po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj ČO podnio je 31. svibnja 2019. tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. u kojoj navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 7. veljače 2006. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205987838 kojim mu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje iznos od 87.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Navodi da je u čl. 2. predmetnog Ugovora ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50%, promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., dok je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

1.2. Tužitelj navodi da su odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu ništetne jer su u suprotnosti s prisilnim propisima i to s odredbama čl. 81. i čl. 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("NN" 96/03).

1.3. Tako navodi da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci banke ništetna temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Tužitelj navodi da je navedena ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, dakle isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ništetnost ove ugovorne odredbe proizlazi iz protivnosti prisilnim propisima i to članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03). Promjenjivost obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima, a ta povreda postoji zbog povrede odredbe članka 247. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, gdje su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Predmetni ugovor je standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope ni metode izračuna istih, te je takvim ugovornim odredbama tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega su te odredbe ništetne. Tužitelj se poziva i na odredbe članka 269. i članka 270. Zakona o obveznim odnosima zbog kojih također smatra ovu odredbu o promjenjivosti kamatne stope ništetnom. Tuženik je mijenjao visinu kamatne stope sukladno svojoj odluci, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelju je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, a da za takvu promjenu nije tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Tužitelj se poziva na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kojom je presuđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje su na identičan način sadržane i u ovdje predmetnom ugovoru u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke ništetne.

1.4. Osim toga, tuženik je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama članka 81. i članka 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Tužitelj navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost upravo takvih ugovornih odredbi budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja Ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.5. Tužitelj je s tuženikom 22. siječnja 2016. sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, ova konverzija nije utjecala na ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, sklapanjem ovog dodatka ugovoru nije nestao uzrok ništetnosti budući da tužitelju nije naknađen iznos za koji je oštećen zbog ništetnosti spomenutih ugovornih odredbi, već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih kredita u EUR, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te tužitelju nije izvršio isplatu na koju on ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Konverzijom, a ni odredbama ZID ZPK nije propisano uklanjanje ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora, pri čemu se tužitelj poziva i na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2.

1.6. Tužitelj navodi da je izvršio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovoren ih i primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope sukladno odluci banke i ugovorene valute uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila ugovorena na dan isplate kredita te tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, pri čemu je obuhvatio razdoblje od isplate kredita do prihvaćanja konverzije, a takvim je izračunom utvrdio da je više platio iznos od 60.592,84 kn / 8.042,05 EUR. Stoga ovom tužbom tužitelj traži da se utvrde ništetnima sporne ugovorne odredbe na način kako je to navedeno u točki I/ izreke rješenja te u točkama I/ i II/ izreke presude te temeljem čl. 322. Zakona o obveznim odnosima potražuje preplaćeni iznos zajedno sa zakonsk im zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose preplate do isplate, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu te osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Tuženik ističe kako je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koje se svojstvo potrošača ne presumira, a na tužitelju je teret dokaza te činjenice koje je potrebno utvrditi u svakom pojedinačnom predmetu, a to budući da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na utvrđenja iz kolektivne parnice sukladno čl. 502.c ZPP.

2.3. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja za koje se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to u smislu odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (ZOO), te imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019., zbog čega je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, te stoga tuženik smatra da je za sva potraživanja tužitelja nastupila zastara. Čak i u slučaju primjene duljih rokova zastare (5 godina), zastara bi nastupila za dio potraživanja.

2.4. Odlučnom činjenicom koju sud treba uzeti u obzir tuženik smatra sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu od 22. siječnja 2016. (dalje: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom parnične stranke izmijenile su osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR što je cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano odredbom čl. 19.b. ZPK. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja se kamatna stopa primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je zakonom točno propisano na koji se način vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 propisan je i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome. Tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit, tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka prethodio je prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik ističe se da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati korisnikom kredita u EUR od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Gos 1/2019 u kojoj taj sud zauzima pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. VSRH zauzima pravno shvaćanje da nače lno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava, bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. U svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. U tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

2.5. Tuženik ukazuje na odluku Suda EU broj C-567/20 iz koje proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive 93/13, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Također, ukazuje na pravno shvaćanje VSRH sa sjednice od 20. prosinca 2022. prema kojem potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK, nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima samo na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije. Ukazuje i na rješenja VSRH broj Revd-2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. i Rev-1014/18 iz veljače 2022. u kojima je ovaj sud potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata , a ukazuje i na odluke drugostupanjskih sudova koji potvrđuju njegove stavove.

2.6. Osporava tužbenim zahtjevom naznačeni tijek zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih kao neosnovan ukazujući na odredbe čl. 214. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima te istovjetnu odredbu čl. 1115. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima i na mišljenje Građanskog odjela VSRH sa sjednice od 5. ožujka 2004., izraženo i u odluci broj Rev-2781/2011 prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva, dakle od podnošenja tužbe.

2.7. U odnosu na predloženo financijsko vještačenje daje svoj prijedlog na koji bi način, odnosno po kojim parametrima isto valjalo provesti.

2.8. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3.1. U podnesku od 27. travnja 2023., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj u odnosu na navode tuženika kojima dovodi u pitanje tužiteljevo svojstvo potrošača ističe da prilikom zaključivanja ugovora tuženik od tužitelja nije tražio nikakav poseban dokaz da je potrošač, a u samom ugovoru jasno je naznačen jedinstveni matični broj građana (JMBG: [jedinstveni matični broj građana]) koji je vezan upravo za osobu tužitelja, a ne za njegov obrt, tvrtku ili neki drugi vid obavljanja profesionalne djelatnosti pa je tako vidljivo da je tužitelj upravo kao fizička osoba zaključio predmetni ugovor te da je tuženik to znao. U suprotnom bi tuženik tražio da tužitelj potpiše ugovor uz štambilj tvrtke putem koje obavlja određenu djelatnost i s potpisom odgovorne osobe. Ukazuje i na čl. 6. Ugovora iz koje proizlazi namjena kredita – adaptacija stambenog objekta kao i na čl. 23. toč.e Ugovora u kojem je ugovoreno pravo kreditora da kontrolira namjensko korištenje kredita pri čemu navodi da tuženik ni jednom nije postavio pitanje namjenskog korištenja odobrenih novčanih sredstava kredita pa je jasno da se u tom smislu nisu dogodile zlouporabe i da su sredstva potrošena u skladu sa svrhom kredita.

3.2. Tužitelj se protivi tuženikovom prigovoru zastare ukazujući na stav VSRH iz odluke broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. o prekidu zastare pokretanjem kolektivnog spora te početku tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke povodom kolektivne tužbe, a ova je tužba utemeljena upravo na presudama iz kolektivnog spora. Ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.

3.3. Protivi se i tuženikovim navodima kako sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu tužitelj nema pravni interes na podnošenje ove tužbe budući da ništetne ugovorne odredbe sklapanjem Aneksa ugovoru o konverziji ne postaju poštene ni valjane. Po stajalištu VSRH iz odluke broj Rev-2868/18 korisnik kredita ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako bi na temelju toga ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju. Tužitelj ističe da konverzija predstavlja ekonomski termin odnosno podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule, a ne predstavlja pravni termin iz čl. 325. ZOO odnosno konvalidaciju ništetnih ugovornih odredbi zamjenom. To bi značilo cjelokupnu ništetnost prvotnog ugovora s posljedicom da svaka stranka vraća ono što je primila, no tuženik prilikom konverzije po ZID ZPK/15 tužitelju nije izvršio takvu isplatu. Tužitelj ukazuje i na daljnja stajališta sudske prakse VSRH te drugostupanjskih sudova kao i na presude Suda Europske unije za koje smatra da idu u prilog njegovih navoda kako potrošači konverzijom kredita imaju pravo na punu restituciju unatoč konverziji kredita.

3.4. Navodi da zakonsku zateznu kamatu traži sukladno nastalom zakašnjenju tuženika specificirano po mjesecima u skladu sa sudskom praksom i zakonskim propisima, dakle za svaku pojedinu preplatu od trenutka kada je ona nastala. Protivi se vještačenju na način kako je to predložio tuženik te daje svoj prijedlog zadatka vještaku na način da se utvrdi više plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do sklopljenog dodatka o prihvatu konverzije, uz uračunavanje preplate priznate u konverziji.

4. U podnesku od 19. prosinca 2024. tuženik ponavlja navode odgovora na tužbu ukazujući na praksu Suda Europske unije koju smatra relevantnom za predmet ovog spora. Ustraje na prigovoru zastare protiveći se navodima tužitelja da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare u ovom pojedinačnom predmetu imajući u vidu odredbe čl. 218. i čl. 241. ZOO budući da predmet kolektivnog spora nije bila tražbina iz ovog spora niti je konkretni potrošač bio stranka tog spora te je jedino tužitelj, a ne treća osoba, mogao prekinuti tijek zastare. Međutim, ukoliko bi se prihvatio suprotan stav Vrhovnog suda RH, tuženik smatra da isti valja primijeniti i za početak tijeka zatezne kamatne na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedicu ništetnosti na način da je tužitelj ovlašten iste potraživati slijedeći dan od pravomoćnosti presuda kojima je pružena kolektivna zaštita.

5. Daljnjim podnescima u postupku stranke ostaju kod svojih navoda koje dodatno obrazlažu.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu , provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Čakovca, pročitan je nalaz i mišljenje vještakinje od 6. svibnja 2025., te je provedeno saslušanje tužitelja.

7. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 28. svibnja 2025. uskladio svoj tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 7.901,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose sukladno nalazu vještakinje, a kako je time tužitelj smanjio tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu djelomično povukao tužbu . Osim toga, podneskom od 5. studenoga 2025. tužitelj je precizirao deklaratorni dio tužbenog zahtjeva na način kako je to navedeno u točki I/ i II/ izreke presude, pri čemu više ne traži da se utvrdi ništetnim i dio odredbe čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi kako je to navedeno u točki I/ izreke rješenja, a koji je zahtjev postavio u tužbi, iz čega proizlazi kako je i u tom dijelu povukao tužbu. Budući da se tuženik u roku od 15 dana od dana kada su mu dostavljeni ovi podnesci tužitelja o navedenim djelomičnim povlačenjima tužbe nije očitovao, valjalo je sukladno čl. 193. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) odlučiti kao u izreci rješenja.

8. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

9. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika te valutna klauzula u CHF kao i potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih ugovornih odredbi, a to do provedene konverzije ovog kredita u CHF u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15.

10.1. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita dana 7. veljače 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je banka korisniku kredita odobrila kredit u iznosu od 87.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora) uz redovnu kamatu promjenjivu sukladno Odluci banke (koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje – čl. 2. Ugovora) te se korisnik kredita navedeni iznos obvezao tuženiku platiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora), sve kako je to utvrđeno i uvidom u navedeni Ugovor. Iz čl. 6. Ugovora proizlazi da je namjena kredita adaptacija stambenog objekta.

10.2. Nesporno je i da su ugovorne strane 22. siječnja 2016. sklopile Dodatak predmetnog Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak) kojim je provedena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15, kako to proizlazi iz čl. 1. Dodatka. Ovim Dodatkom stranke su u čl. 2. utvrdile da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu (Osnovni ugovor) te da ovim Dodatkom mijenjaju odredbe Osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postižu sporazum o raspolaganju preplatom , sve na način kako to nalaže zakon. U čl. 4. Dodatka stranke su utvrdile visinu neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. (499.761,57 kn / 71.591,16 CHF), a u čl. 5. utvrdile su manje uplaćeni iznos na dan 30. rujna 2015. prema izračunu konverzije u iznosu od 617,97 kn, te su u čl. 7. Dodatka utvrdile sporazum o manje uplaćenom iznosu. U čl. 8. Dodatka stranke su ugovorile način određivanja kamatne stope, a u čl. 9. Dodatka utvrdile su visinu novih anuiteta radi otplate kredita.

11. Iz naprijed navedenog proizlazi, dakle, da su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom IV.a (člancima 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju, koje su odredbe u navedeni zakon unesene Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15). Tako je u čl. 19.b. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15, dalje: ZPK/15) propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 19c. st. 1. ZPK propisan je i način na koji se vrši i izračunava konverzija, pa se tako prema točki 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita u CHF izračuna iznos glavnice kredita u EUR po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita (koji je tečaj jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR) ; prema točki 2. umjesto početne ugovorene kamatne stope kredita u CHF primjenjuje se kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu (uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu u CHF); prema točki 4. početno utvrđen otplatni plan kredita u CHF zamjenjuje se novim otplatnim planom na temelju kojeg se izračunava novi obroci odnosno anuiteti u EUR; prema točki 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvaraju se u EUR i u valutnu klauzulu po tečaju primjenjivom na datum uplate te takvi iznosi predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu; u točki 5. propisuje se način korištenja preplate tj. ukupnih uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. koji je veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3.; u točki 6. regulira se način namirenja ukoliko su ukupno uplaćeni iznosi u EUR manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR; u točki 7. propisuje se da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30.09.2015.g. kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. i uplaćenih iznosa sukladno toč. 4.; prema točki 8. učinak konverzije utvrđuje se kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine. Prema odredbi čl. 19.e st. 1 ZPK vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu tog zakona dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim u skladu s čl. 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a prema stavku 5. istog članka u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana. Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. tog Zakona, sukladno čl. 19.e st. 6. ZPK otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona.

12. Sporno je, u bitnome, tužiteljevo svojstvo potrošača temeljem kojeg se poziva na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu te ima li tužitelj pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi odnosno pravni osnov za svoj zahtjev za isplatu, sve s obzirom na provedenu konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva kao i je li nastupila zastara utuženog potraživanja te tijek zakonskih zateznih kamata.

13.1. Prije svega, valja reći da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/03) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formul irao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

13.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14.1. Valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.11.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

14.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

14.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi

15.1. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19; koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Osim toga, imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u ovakvom postupku kao što je ovdje slučaj u kojem se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15.2. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

15.3. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 7. veljače 2006. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i valutna klauzula u CHF na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF te da se radi o potrošačkom ugovoru, unaprijed formuliranom od strane tuženika kao trgovca, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Tuženik, međutim, tijekom ovog postupka nije iznosio navode da su relevantne informacije vezane uz ugovaranje kamatne stope promjenjive prema odlukama tuženika i valutne klauzule u CHF tužitelju dane u konkretnom slučaju prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti je na tu okolnost predlagao provođenje bilo kakvih dokaza, već je isključivo dovodio u pitanje tužiteljev status potrošača, zbog čega je provedeno saslušanje tužitelja.

17.1. Iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu uzeo radi adaptacije stambenog prostora, naime još 70-ih godina kuću u kojoj stanuje napravio je njegov otac, a početkom 2000-ih krovište je bilo u lošem stanju, te je osim toga želio urediti podrumske prostorije za svoje stanovanje, pa je u tu svrhu ishodio predmetni kredit. S obzirom na to da u čl. 5. Ugovora stoji da se kredit koristi za otplatu postojećeg kredita u Zagrebačkoj banci broj 7102224947, a ostatak je gotovinska isplata, te u čl. 6. stoji namjena kredita adaptacija stambenog objekta, tužitelj iskazuje da se zbog proteka vremena ne može točno izjasniti o tim okolnostima, moguće da je imao neki raniji kredit jer je uvijek na kući nešto adaptirao, nadograđivao, bio je i jamac nekim kolegama na poslu, no nikada se nije bavio nikakvim poslovnim djelatnostima, nije imao obrt niti trgovačko društvo, od 1991. radi kao policajac. Budući da je sredstva od kredita dobio radi adaptacije objekta, u banku je nosio račune o kupnji materijala tako da te novce nije dobio isplaćene na svoj račun. Kada je ugovarao kredit, možda je ranije bio i u PBZ da se raspita, no po preporuci nekih kolega otišao je u Zagrebačku banku gdje su se nudili krediti u EUR i u CHF. U razgovoru s osobnim bankarom Č pitao ga je za koji od ta dva kredita da se odluči, te se sjeća da mu je prvoga dana kad je razgovarao s njime o tome rekao da uzme kredit u CHF, da je to najpovoljnija kamata, tada je to bilo 3,9% što se nije moglo nigdje drugdje dobiti i zapravo ga je nagovarao da uzme taj kredit, da je CHF stabilna valuta. Nakon toga tužitelj je razmišljao o tome te je ponovo došao sljedeći dan i opet s njime razgovarao, a i tada ga je on ponovo nagovarao da uzme CHF. Budući da ja tužitelj nije u tim financijskim vodama kao on, smatrao je da je to onda u redu pa se odlučio na taj kredit u CHF. Što se tiče kamatne stope, nije znao da je ona promjenjiva na taj način kako se to dogodilo jer da je znao da će toliko rasti rata, ne bi ni uzeo taj kredit. U banci nije dobio nikakve informacije o tome kako se i zašto mijenja kamatna stopa. Znao je da je kredit i otplata vezana uz CHF, ali u banci nije dobio nikakve informacije o rizicima ugovaranja ove valutne klauzule, već samo da je CHF stabilna valuta. Bio je i kod javnog bilježnika gdje je potpisao ugovor, sjeća se samo da je pročitao par stavki ugovora te je bio svjestan da mora otplaćivati rate jer će inače izgubiti kuću budući da je kuću morao dati pod hipoteku. Rata je u početku iznosila oko 2.000,00 kn, a narasla je i na 3.500,00 kn što mu je bilo teško otplaćivati. Upravo zbog toga što više nije mogao plaćati tako veliku ratu, zbog koje je ušao i u minuse, odlučio se za konverziju, te još uvijek otplaćuje taj kredit, a odobreni minus će otplatiti kada dobije otpremninu prije mirovine. Kada je bio u banci radi sklapanja ugovora o kreditu, tamo je već bio pripremljen ugovor, te nije mogao pregovarati ili utjecati na promjenu bilo kojih ugovornih odredbi. U banci mu nije rečeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF niti mu je poznat pojam valute utočišta.

17.2. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo.

18.1. Slijedom navedenog iskaza tužitelja, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu u kojem je kao korisnik kredita naveden ČO (tužitelj) zajedno sa svojim osobnim podacima (MBG i adresa), bez ikakve naznake u ugovoru ili popratnoj dokumentaciji obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba radi adaptacije stambenog objekta koja je namjena kredita izričito i navedena u čl. 6. Ugovora o kreditu, dakle u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi kako niti u konkretnom slučaju tužitelj kao korisnik kredita i prosječni potrošač, koji zasigurno nema potrebna stručna znanja s obzirom na svoje zanimanje (policajac), od strane tuženika uopće nije bio informiran o egzaktnim parametrima promjene i načinu izračuna kamatne stope te o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF, niti su isti navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti je tuženik dokazao da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da korisnik kredita utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da korisnik kredita kao prosječan potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika nije na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tužen ika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

18.2. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci tuženika te o valutnoj klauzuli u CHF ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

19. Slijedom svega navedenog sud je ocijenio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula u CHF i to odredaba navedenih u točki I/ izreke presude.

20. Nadalje, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF, valja reći da je tim člankom utvrđena obveza tuženika da korisniku kredita stavi na raspolaganje iznos u kunama kojima odgovara protuvrijednosti od 87.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, a takva odredba koja se odnosi na obvezu banke, a ne na obvezu potrošača, u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača nije utvrđena nepoštenom i posljedično ništetnom. Stoga bi utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu izlazilo iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. zbog čega u tom dijelu navedena presuda nema obvezujući učinak primjenom članka 502.c ZPP. S druge strane, tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakve posebne navode iz kojih bi proizlazila ništetnost upravo ovdje sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena obveza banke na isplatu kredita korisniku kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa ugovorenog u valuti CHF, već su tužiteljevi navodi tijekom postupka usmjereni isključivo na nepoštenost, a time i ništetnost ugovornih odredbi kojima je obveza korisnika kredita na otplatu kredita vezana uz valutu CHF (a koja je ništetnost ovakvih ugovornih odredbi i utvrđena presudama donesenim u kolektivom sporu). Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu neosnovanim budući da na temelju činjenica iznesenih tijekom postupka te proveden ih dokaza ne nalazi da bi ova ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna u smislu citiranih odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno da bi bila suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tim više što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO, a što među strankama nije ni bilo sporno. Napominje se da je jednako stajalište zauzeto u sudskoj praksi (odlukama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 189/2023 i Gž-787/2024).

21. Što se tiče tuženikovih navoda o izvršenoj konverziji kredita sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZID ZPK/15, po ocjeni ovoga suda, potpisivanje tog dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se odredbama ZID ZPK/15 niti navedenim dodatkom ugovoru o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja spornih ugovornih odredbi, odnosno ne spominje se na koji bi se način trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a koja je ništetnost nastupila, kako je rečeno, zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF odnosno iz razloga što banka potrošača (korisnika kredita) nije informirala o svim okolnostima potrebnim za donošenje informirane odluke o sklapanju kredita s valutnom klauzulom u CHF. Stoga je i glavni motiv te svrha ZID ZPK/15 bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje je preplate došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Drugim riječima, sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti ovdje spornih odredaba, zbog čega nisu osnovani navodi tuženika kako tužitelj neosnovano potražuje isplatu koju bi eventualno imao pravo potraživati da nije prihvatio konverziju. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona (ZID ZPK/15) bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (što proizlazi i iz presude Europskog suda u predmetu broj C-118/17), dakle potrebno je uspostaviti potpunu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka budući da konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi. Uvidom u Dodatak ugovora o kreditu utvrđeno je da se u istom tužitelj ni jednom odredbom tog dodatka nije odrekao svojih potraživanja ili prava na obeštećenje, niti je bilo kakvo odricanje u tom smislu propisano odredbama ZID ZPK/15. Pri tome se napominje i kako je u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu) propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti, te je i u čl. 19.e st. 9. ZPK/15 propisano da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava. Isto shvaćanje zauzeto je i u presudi Suda EU broj C 452/18 prema kojoj odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i iskaže izričito, slobodno i informirano, a tužitelj se, kako je rečeno, nije izričito odrekao svojih prava na potpuno obeštećenje.

22. Zbog navedenog, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo tražiti povrat preplaćenih iznosa uslijed primjene ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi promjenjivoj sukladno jednostranoj odluci banke te o valutnoj klauzuli u CHF, neovisno o izvršenoj konverziji, i to za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana izvršene konverzije. Napominje se da je jednako pravno shvaćanje zauzeto i u odluci Vrhovnog suda broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., a što se tiče sudske prakse koja je različita u odnosu na ovdje navedeno shvaćanje, valja reći da je osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zadatak upravo Vrhovnog suda RH propisan u čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).

23. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, u pogledu tuženikovog prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeno pravno shvaćanje u potpunosti je sukladno i s pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 31. svibnja 2019., to do tog trenutka nije protekao zastarni rok od 5 godina, kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni u odnosu na tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

24.1. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić iz Čakovca koja je u svom nalazu i mišljenju od 6. svibnja 2025. izvršila vještačenje postupajući po rješenju suda broj P-505/2019-14 od 27. veljače 2025. kojim je određeno provođenje vještačenja te je određen zadatak vještaku. Tako je vještakinja za svoj izračun primijenila sljedeću metodologiju: utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi kao i iznose anuiteta po početnom tečaju i po promijenjenim kamatnim stopama, utvrdila je razlike više (+) / manje (-) plaćenog, specificirala je preostale razlike više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF (5.461,94 EUR) i promjene kamatne stope (2.439,19 EUR) odnosno ukupnu preplatu u iznosu od 7.901,14 EUR time da je dala specifikaciju pojedinačnih mjesečnih iznosa preplate; nadalje utvrdila je da je prilikom konverzije u valutu EUR utvrđen manjak uplata u iznosu od 617,97 kn (82,12 EUR), a budući da se taj manjak nadoknađivao nakon 30. rujna 2015., isti nije uključen u izračun. Vještakinja je također utvrdila da je konverzija s financijsko-knjigovodstvenog gledišta izvršena sukladno ZID ZPK/15 te je provedenom konverzijom kredita tužitelj stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom.

24.2. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje nije imao primjedbe, već je s istim uskladio svoj tužbeni zahtjev potražujući ukupni iznos od 7.901,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od pojedinačnih iznosa preplate do isplate .

24.3. U podnesku od 21. svibnja 2025. tuženik navodi da ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje, već i nadalje ustraje na prigovorima pravne naravi kojima pobija samu osnovu tužbenog zahtjeva, a koji se tiču provedene konverzije i njezinim učincima te zastare.

24.4. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Valja reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,50 % godišnje, a s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je korisniku kredita isplaćen odobreni iznos kredita.

25. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, to je u tom dijelu ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim, pri čemu je njegovu visinu utvrdio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje.

26. Zakonske zatezne kamate tužitelju su dosuđene, po njegovom zahtjevu, za svaki pojedinačni novčani iznos preplate od datuma preplate, i to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude, pri čemu je stopa zateznih kamata u pojedinim razdobljima precizirana sukladno izmjenama odredbe članka 29. stavak 2. ZOO.

27.1. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP kojom je propisano da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. U ovom postupku tužitelj nije uspio samo s dijelom tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti (u pogledu članka 1. Ugovora o kreditu), pa sud smatra da nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

27.2. Kao potrebne troškove sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe s PDV u zatraženom iznosu od 250,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te tbr. 7. toč. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje: Tarifa, koja se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 52. st. 3. ove Tarife); podneska od 27. travnja 2023. s PDV (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) te obrazloženog podneska od 23. svibnja 2025. s PDV (očitovanje i sređenje tužbenog zahtjeva nakon nalaza vještakinje), svakoga u iznosu od 250,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. Tarife; troškove zastupanja na ročištima 31. kolovoza 2023., 13. veljače 2025. i 28. studenoga 2025 ., svakoga u zatraženom iznosu od 250,00 EUR s uključenim PDV, sve sukladno tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. Tarife. Kao nepotrebne za vođenje parnice sud ocjenjuje te ne priznaje troškove sastava podneska od 3. studenoga 2025. (kojim tužitelj dodatno sređuje tužbeni zahtjev iako je tužbeni zahtjev prethodno uredio u podnesku od 23. svibnja 2025. nakon nalaza vještakinje, pa je već u tom podnesku tužitelj mogao u cijelosti urediti tužbeni zahtjev te iznijeti druge navode koje iznosi u podnesku od 3. studenoga 2025.) te podnesaka od 3. lipnja 2019. i 7. ožujka 2025. (tužitelj samo dostavlja uplatnice o plaćenoj sudskoj pristojbi na tužbu te predujmu za vještačenje, a koje je uplatnice mogao dostaviti bez podnesaka). Tužitelju je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 126,88 EUR (956,00 kn) te je priznat trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR.

27.3. Na taj način tužitelju su priznati ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.026,88 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP.

U Varaždinu, 9. siječnja 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda OO i

ČOL iz [adresa]

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba