Poslovni broj: P-2288/2019
Republika Hrvatska
Općinski sud u Crikvenici
Kralja Tomislava 85A, Crikvenica
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja VČ, iz [adresa], 1. Prilaz Milovana Muževića 8, (OIB [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po pun iz ZOU Kazimir Ferenčić i Barbara Liebhardt, odvjetnicima iz Crikvenice, protiv tuženika Privredne Banke Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, (OIB 02535697732), zastupane po pun iz OD Leko i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti ugovora, nakon zaključene glavne rasprave održane 12. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja, te punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, javno objaviviši dana 09. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnima odredbe ugovora o kreditu broj 9012085255, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 16. studenog 2006. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku DČ poslovni broj OU-181/2006, i to odredba članka 4.1., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, odredba čl. 4.2. u cijelosti i odredba članka 7.2. u dijelu koji glasi: "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."
II. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 9012085255, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 16. studenog 2006. godine, koji je solemniziran po javnom bilježniku DČ poslovni broj OU-181/2006, i to odredba članka 7.2., koja glasi: „Kredit u iznosu od 88.000,00 CHF (slovima: osamdesetosamtisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 72 (slovima: sedamdesetdva) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“
III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 2.218,25 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim:
- Na iznos od 40,09 EUR počev od 01. svibnja 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 38,99 EUR počev od 01. lipnja 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 37,88 EUR počev od 01. srpnja 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 35,64 EUR počev od 01. rujna 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 34,51 EUR počev od 01. listopada 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 33,37 EUR počev od 01. studenog 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 26,14 EUR počev od 01. prosinca 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 25,18 EUR počev od 01. siječnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 24,22 EUR počev od 01. veljače 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 23,26 EUR počev od 01. ožujak 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 22,29 EUR počev od 01. travnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 21,31 EUR počev od 01. svibnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 16,98 EUR počev od 01. lipnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 16,15 EUR počev od 01. srpnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 15,30 EUR počev od 01. kolovoza 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 11,63 EUR počev od 15. rujna 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 10,94 EUR počev od 08. listopada 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 10,24 EUR počev od 05. studenog 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 09,55 EUR počev od 10. prosinca 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 08,84 EUR počev od 10. siječnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 13,27 EUR počev od 01. veljače 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 12,11 EUR počev od 01. ožujka 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 10,94 EUR počev od 01. travnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 05,98 EUR počev od 01. svibnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 05,25 EUR počev od 01. lipnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 04,52 EUR počev od 01. srpnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 03,78 EUR počev od 01. kolovoza 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 03,04 EUR počev od 01. rujna 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 02,29 EUR počev od 01. listopada 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 01,53 EUR počev od 01. studenog 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 0,76 EUR počev od 01. prosinca 2012. godine do isplate; po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju 9.066,68 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim:
- Na iznos od 192,62 EUR, počev od 01. prosinca 2010. godine do isplate;
- Na iznos od 252,41 EUR, počev od 01. siječnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 211,20 EUR, počev od 01. veljače 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 226,15 EUR, počev od 01. ožujka 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 206,06 EUR, počev od 01. travnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 209,08 EUR, počev od 01. svibnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 288,39 EUR, počev od 01. lipnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 293,75 EUR, počev od 01. srpnja 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 362,57 EUR, počev od 01. kolovoza 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 326,79 EUR, počev od 15. rujna 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 290,83 EUR, počev od 08. listopada 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 287,91 EUR, počev od 05. studenog 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 283,03 EUR, počev od 10. prosinca 2011. godine do isplate;
- Na iznos od 299,92 EUR, počev od 10. siječnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 317,18 EUR, počev od 01. veljače 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 318,46 EUR, počev od 01. ožujka 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 307,08 EUR, počev od 01. travnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 312,71 EUR, počev od 01. svibnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 318,03 EUR, počev od 01. lipnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 309,59 EUR, počev od 01. srpnja 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 312,43 EUR, počev od 01. kolovoza 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 307,67 EUR, počev od 01. rujna 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 295,58 EUR, počev od 01. listopada 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 308,35 EUR, počev od 01. studenog 2012. godine do isplate;
- Na iznos od 315,37 EUR, počev od 01.prosinca 2012. godine do isplate; po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), a od 01. 01. 2008. godine do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut po tuženiku kao neosnovan.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva sukladno podnesku tužitelja od dana 25. lipnja 2021. godine.
III. Odbija se istaknuti prigovor tuženika radi prijeboja za iznos od 625,68 EUR- a.
IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 2.200,00 EUR-a u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 12. lipnja 2019. godine, tužitelj u bitnome, navodi da su parnične stranke dana 10. studenoga 2006. godine zaključile ugovor o kreditu broj kreditu broj 9012085255, solemniziran po javnom bilježniku DČ, poslovni broj OU-181/2006, tužitelj u svojstvu korisnika kredita i potrošača, a tuženik u svojstvu davatelja kredita i trgovca. Odredbom čl. 4.1, 4.2 i 7.2 Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa. Tako je ugovoreno:"4.1. na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se isplatiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4.25% godišnje. 4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 01. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene." Odredbom članka 7.2 je ugovoreno u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." Tužitelj nadalje ističe da je ugovor o kreditu unaprijed sačinjen od strane tuženika, te se o njegovim odredbama nije pregovaralo, niti se moglo pregovarati, da se radi o tipskom ugovoru koji je tuženik nudio svim potrošačima koji su u tom razdoblju podizali kredite kod njega i prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelju kao potrošaču i korisniku kredita objasnio sve čimbenike koji utječu na formiranje kamatne stope. Same odredbe ugovora su tužitelju kao potrošaču bila nejasne i nerazumljive, te tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije imao nikakva posebna ekonomsko – financijska znanja ili vještine na temelju koji bi mogao spoznati značaj i domašaj spornih odredbi. Zbog svega navedenog citirana odredba ugovora je ništetna temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a što je potvrđeno presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl. broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. Tužitelj smatra da je oštećen za iznos preplaćenih kamata i to za sve izvršene isplate koje se temelje na kamatnoj stopi koja je bila jednostavno mijenjana od strane tuženika. Slijedom navedenog, predložio je da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnost odredaba ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 20.000,00 kn uvećano za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kao i obvezati ga na naknadu prouzročenih mu parničnih troškova. Podneskom od dana 05. veljače 2020. godine tužitelj je uredio točku 3 tužbenog zahtjeva na način da sada potražuje iznos od 11.173,66 kn uvećan za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.
2. U svom odgovoru najprije ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda obzirom je ugovor o kreditu sklopljen sa podružnicom tuženika u Rijeci, a ne Crikvenici. Nastavno tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, te ističe prigovor zastare. Drži da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, a sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta pa u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio, a iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem, upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužiteljici slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Zaključno, tuženik ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive kamatne stope; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Sud je u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nadležnosti ovoga suda utvrdio da je doista čl. 11 Ugovora o kreditu broj 9012085255 od dana 10. studenoga 2006. godine ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice Banke, te da je doista tužitelj sklopio ugovor sa poslovnicom tužitelja u Rijeci. Međutim, predmetni prigovor je po mišljenju ovoga suda neosnovan obzirom se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužitelj bio u obvezi putovati u Rijeku, što bi, s obzirom da isti živi u [adresa], uzrokovalo znatnu neravnotežu među ugovornim stranama, posebno imajući u vidu potrebno vrijeme i cijenu putovanja tužitelja iz mjesta stanovanja u [adresa] i natrag. Nadalje, prema odredbi članka 2. stavak 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine” broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16. - dalje ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi članka 19.l stavak 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP-a. Kako ova odredba uređuje nadležnost sudova, njezina primjena ne ovisi o tome kad je nastao ugovor u vezi s kojim nastane spor, već o tome kad je postupak pred sudom pokrenut, a ovaj postupak je pokrenut 12. lipnja 2019., dakle nakon stupanja na snagu navedene odredbe (30. rujna 2015.). Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 46. stavak 1. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, već je potrebno primijeniti odredbu članka 19. l stavak 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1 - 143/2019 od 11. prosinca 2019.) pa je prema tome za postupanje u ovom konkretnom predmetu nadležan sud prema prebivalištu tužitelja, a to je ovaj sud, pa je prigovor mjesne nadležnosti valjalo odbiti i odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
4. Podneskom od dana 25. lipnja 2021. godine tužitelj je izvršio novi obračun potraživanja po utuženoj osnovi koji je za njega povoljniji od prvotnog odnosno Općeg izračuna kojeg je priložio uz podnesak od 05. veljače 2020., jer je po istome tuženik dužan isplatiti 17.850,52 kn, umjesto utuženih 11.173,66 kn, pa u tom dijelu proširuje točku 3. tužbenog zahtjeva. Tužitelj proširuje tužbeni zahtjev i u pogledu ništetnosti valutne klauzule, kao i isplate po osnovi preplaćenog iznosa zbog te ništetnosti. Ugovorom o kreditu od 10. studenog 2006. godine tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 88.000,70 CHF, obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, te je čl. 7.2. ugovora određeno da se kredit otplaćuje u 72 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan uplate anuiteta. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan korištenja/isplate ugovora o kreditu (03.02.2006. godine), srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,624678 CHF. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama o Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, a tako stipulirane odredbe da bi bile ništetne. Ugovorom o kreditu iz ove tužbe glavnica kredita veže se za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra osnovanim tvrditi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarskog franka, i to konkretno odredbe čl 7.2. ništetne, te predlaže da se iste i utvrde ništetnima. Naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor iz toč. I. ove tužbe) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01.09.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača i korisnika kreditnih usluga, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača prvostupanjski sud je vezan naprijed navedenim presudama. Odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 4.1.) i o valutnoj klauzuli (čl. 7.2) protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužitelj, za sada, potražuje iznose koji predstavljaju preplatu preko iznosa početno ugovorene kamatne stope i srednjeg tečaja CHF kod tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj stoga smatra da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u švicarskom franku preplatio po navedenom kreditu ukupan iznos od 83.271,85 kuna. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja, s obzirom na dan plaćanja svakog anuiteta, tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, pa tužitelj proširuje tužbeni zahtjev i radi preplate po osnovi ništetne valutne klauzule.
5. Tuženik se u podnesku od 14. lipnja 2022. godine protivio preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od dana 25. lipnja 2021.g. jer je ista učinjena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje. Odredbom čl. 190. st. 3 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP) je propisano da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe je potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tužitelj u podnesku od 28. ožujka 2023., godine navodi da se u podnesku od 25. lipnja 2021. godine pozvao na ništetnost valutne klauzule, a kako tuženik osporava da bi ista bila ništetna to tužitelj ima pravni interes da sud i meritorno, a ne samo kao prethodno pitanje, utvrdi ništetnost iste, i to na način pobliže opisan u točki II. izreke ove presude pa je sud dopustio preinaku te odlučio kao u točki II. izreke rješenja. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 10. prosinca 2025. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u točkama III. i IV. ove presude.
6. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u ugovor o kreditu broj 9012085255 (stranice 9-15 spisa), otplatni plan (stranice 16-31 spisa), pregled otplata po kreditu (stranice 64-69 spisa), presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 (stranice 171-297 spisa), odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (stranice 293-333 spisa) te odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018 (stranice 334-349 spisa). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka DČ obzirom je tuženik u podnesku od dana 30. ožujka 2023. godine odustao od izvođenja predmetnog dokaznog prijedloga.
7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012085255 (stranice 9-15 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen dana 10. studenoga 2006. godine, solemniziran po javnom bilježniku DČ, poslovni broj OU-181/2006, tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a tuženik u svojstvu davatelja kredita. Iznos kredita je kunska protuvrijednost 88.000 CHF po srednjem tečaju za CGF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kredit za izgradnju i obnovu stambenog objekta, rok otplate 72 mjeseca. Čl. 2 .1. na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se isplatiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4.25% godišnje. 4.2. Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01. siječnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. siječnja do 30. lipnja tekuće godine, i na dan 01. srpnja, a primjenjuje se za razdoblje od 01. srpnja do 31. prosinca tekuće godine, s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene." Odredbom članka 7.2 je ugovoreno da Kredit u iznosu od 88.000,00 CHF (slovima: osamdesetosamtisuća CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 72 (slovima: sedamdesetdva) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
8. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Tomislav Prpić navodi da spisu prileži relevantna financijska dokumentacija kako slijedi: Ugovor o kreditu broj 9012085255 od 10.11.2006. godine, pregled uplata po kreditu na dan 19.07.2019., realizirani otplatni plan (CHF), knjigovodstvena kartica, preliminarni izračun. Vještak je koristio arhivsku tečajnu listu tuženika, dostupnu na web stranici www.pbz.hr. U nalazu i mišljenju korišten je fiksni tečaj konverzije 7,53450 kuna za 1 EUR. Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 4,250% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 88.000,00 CHF, što na dan isplate 21.11.2006 (utvrđeno premapodatku na knjigovodstvenoj kartici ) iznosi 406.527,70 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,619633 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 72 mjesečnih anuiteta u visini od 1.386,82 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu posljednjeg dana u mjesecu. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak navodi da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 2.218,25 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 9.066,68 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 567,09 €.
9. Saslušan kao parnična stranka tužitelj VČ navodi da je 2006. godine podignuo predmetni kredit kod tuženika za gradnju kuće a kako bi riješio svoje stambeno pitanje. Prvo je otišao u poslovnicu tuženika i tada mu je osobni bankar preporučio predmetni kredit u švicarcima kao najpovoljniji za njega na što je pristao. U banci su u cijelosti pripremili kredit te je takav ugovor potpisao nakon što ga je pročitao. Nakon nekog vremena nastao je problem obzirom su se rate podigle i to značajno, čini mu se da je u početku rata bila oko 4.500 kn da bi u konačnici došla na nekakvih 9.500 kuna. Da je u cijelosti otplatio predmetni kredit, čini mu se 2013 godine obzirom je bio sklopljen na 7 godina. Da ga banka nije upozorila na neke posebne rizike vezalo za valutu švicarskog franka, rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit za njega.
10. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.
11. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4.1., 4.2., čl. 7.2. Ugovora o kreditu br. 9012085255 od 16.11.2006.g. a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te na ugovorenu valutnu klauzulu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, kao i povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute).
12. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu 9012085255 od 16.11.2006.g.. kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od 88.000 CHF po srednjem tečaju za CGF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Isto tako nije sporno da je čl. 4. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4.25% godišnje, kao i da visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita. Nadalje nije sporno da je odredbom članka 7.2 je ugovoreno da se Kredit u iznosu od 88.000,00 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju se u 72 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora, a u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora, korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Nadalje, nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope, te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.
13. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
14. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe čl. čl. 4.1., 4.2., čl. 7.2. Ugovora o kreditu br. 9012085255 od 16.11.2006.g a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi.
15. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Tomislava Prpića prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu, pa mu u cijelosti poklanja vjeru. Što se tiče iskaza tužitelja valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan pa ga je sud prihvatio kao istinit.
16. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
17. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl 4.1., 4.2 i dio čl. 7.2. . koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku Banke o kreditiranju građana, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.
18. Naime, odredbom t. 4. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,25 % godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,25 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi. Ovo upravo suprotno ako se uzme u obzir navod tužitelja iz stranačkog iskaza da su u banci su cijelosti pripremili kredit te je takav ugovor potpisao nakon što ga je pročitao, a koji iskaz je sudu kao što je već navedeno u cijelosti prihvatljiv.
19. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba čl. 4.1, čl.4.2 i dio čl 7.2 Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, dok odredba t. 4. u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 4,25 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,25 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.
20. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.
21. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 7.2. koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz srednji tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se niti o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bila poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.
22. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I. i II izreke ove presude.
23. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO- a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika važećeg na dan plaćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Neosnovan je prigovor prijeboja izjavljen po tuženiku iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača, ali ne ukoliko takve odredbe idu u korist potrošača kakva je situacija u ovom slučaju. Tužitelj je isplatio tuženiku u utuženom razdoblju onaj iznos kojeg je tuženik od njega potraživao. Sukladno tome tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve ono što je od njega potraživao. Stoga nema stjecanja bez osnove tužitelja, jer je svaki izračun anuiteta vršio tuženik, te je tužitelj temeljem takvih izračuna vršio plaćanja. Odredba čl. 232 st. 2 ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke ovog rješenja.
24. U odnosu na prigovor zastare istaknut po tuženiku ovaj sud je mišljenja da je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a u dijelu kojim je utvrđena nepoštenost odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostrano odlukom banke donošenjem odluke pod posl. br. Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. Slijedom navedenog, a kako predmetno novčano potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u smislu odredbe članka 225. ZOO-a, te kako od 13. lipnja 2014. godine, odnosno od 14. lipnja 2018. do utuženja od dana 12. lipnja 2019. nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
25. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je na navedeno odlučeno je kao u točci III. i IV. izreke ove presude.
26. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl 154. st. 1 ZPP-a, dosuđeni trošak se odnosi na trošak vještačenja u iznosu do 450,00 EUR-a, te na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 29. ožujka 2023. godine, te 10. prosinca 2025. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištima od 29. ožujka 2023., 12. travnja 2024., 03. srpnja 2024. godine i 12. prosinca 2025.godine u iznosima po 200,00 EUR-a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.400,00 EUR-a, tužitelju je priznat PDV po stopi od 25% koji iznosi 350,00 EUR-a, pa ukupni trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku iznosi 1.750,00 EUR-a, uvećano za trošak vještačenja ukupno 2.200,00 EUR-a, te je odlučeno kao u točki IV. izreke ovog rješenja.
U Crikvenici, 09. siječnja 2026.
S U T K I NJ A:
Mirta Tomac Podobnik
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.
