REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1069/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KF (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupa je Marija Lulić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb (OIB: 14036333877), Slavonska avenija 6, zastupa ga Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 21. studenoga 2025. u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i tužiteljice osobno, 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu od 30.11.2006. broj 016-2604/2006 sklopljenog između tužiteljice i tuženika, solemniziranog 30.11.2006. od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem: OU-2784/2006 u dijelu članka 5./TROŠKOVI, kojim je ugovorena obveza tužiteljice da tuženiku plati prije isplate kredita, odbijanjem od iznosa kredita, jednokratne troškove obrade u visini 0,90 % (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici 420,98 eura sa zateznom kamatom od 13. prosinca 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u 15 dana plati tužiteljici parnični trošak od 539,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 10. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 30.11.2006. s prednikom tuženika kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu br. 016-2604/2006 na temelju kojega joj je tuženik kao korisniku odobrio kredit od 76.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. U toč. 5. Ugovora tužiteljica je kao korisnik kredita obvezana na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,90 %, o čemu nije bilo pojedinačnog pregovaranja, bez da joj je prethodno niti kasnije jasno predočena struktura navedenih troškova, razlozi za visinu i konačni iznos visine tih troškova, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, a posljedično nepoštenom i ništetnom.

2. Tužiteljica tvrdi da je riječ o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, jače ugovorne strane, da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je tuženik odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva primjenjivao nezakonito i nepošteno. Time je tužiteljicu doveo u neravnopravan položaj u kojem ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovora niti pregovarati o navedenoj odredbi. Tvrdeći da joj je tuženik nametnuo prekomjernu, ekonomski neopravdanu obvezu u vidu plaćanja sporne naknade, tužiteljica traži da joj tuženik taj iznos (420,98 eura) vrati i predlaže donošenje presude kao u izreci.

3. Tuženik je osporio zahtjev tužiteljice, osporavajući joj status potrošača. Osim toga, sporna odredba ugovora o kreditu jasna je, lako uočljiva i razumljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati je li nepoštena, odnosno ništetna, sve po čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, tužiteljica ne dokazuje da je riječ o odredbi koja bi prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih stranaka suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava i tvrdnju tužiteljice da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o sadržaju ugovora, neovisno o tome što je riječ o tipskom ugovoru. Pregovaračka moć tužiteljice ogledala se u pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene i usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrala najpovoljniji. Ističe prigovor zastare i predlaže zahtjev odbiti.

4. Sud je tijekom postupka pročitao Ugovor o kreditu br. 016-2604/2006 i ostalu dokumentaciju u spisu i saslušao tužiteljicu. Svi su dokazi ocijenjeni po čl. 8. ZPP-a i utvrđeno da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužiteljice za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njezina obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u iznosu od sada 420,98 eura, što tuženik i ne osporava.

6. Iz sadržaja predmetnog ugovora i iskaza tužiteljice proizlazi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu radi kupnje stana sa ciljem rješavanja stambenog pitanja. Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). U tome je smislu tužiteljica potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP.

7. U odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi valja reći kako u postupku nema spora o tome:

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP)

- da se tužiteljica obvezala prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužiteljica 12.12.2006. platila tu naknadu u iznosu od sada 420,98 eura.

8. Iz iskaza tužiteljice, kojega sud kao logičan, životan i okolnosno uvjerljiv u cijelosti prihvaća, sud je utvrdio da je tužiteljici u banci rečeno da je plaćanje ove naknade obavezno, da je to uobičajena stvar, da je riječ o naknadi koja se naplaćuje za obradu kredita i da nije bilo opcije za pregovore jer je plaćanje naknade bilo uvjet za dobivanje kredita.

9. Iz navedenoga je sud utvrdio da se o predmetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je očigledno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica - potrošač niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, pa je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Naglašava se pritom da se i ne tvrdi niti dokazuje da je tužiteljica bila informirana o vrsti i strukturi troškova koje je bila obvezana platiti.

10. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini te naknade iz čl. 5. ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužiteljice i stipulacije sporne odredbe koja je standardna, proizlazi da se o njezinom sadržaju nije pojedinačno pregovaralo, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno.

11. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je po odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Neovisno o informiranosti prije sklapanja ugovora, tužiteljici je ova ugovorna odredba najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu. Osim što je lako uočljiva u samom tekstu ugovora, riječ je o odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena. Pored toga, ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparentna u smislu čl. 85. ZZP/03.

13. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, ona u potpunosti ne omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe jer se u pogledu visine navodi da će biti obračunata s datumom ugovora. Sve i da nije bilo tako, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. Odredba o naknadi za obradu i odobrenje kredita nije izuzeta iz testa poštenosti uz primjenu čl. 84. ZZP/03.

15. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

16. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu 84. ZZP/03 ne može se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

17. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom koji se otplaćuje u razdoblju od 30 godina, kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

18. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena") odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

19. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče se odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

20. Imajući na umu navedeno, odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu sa čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

21. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu čl. 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Što se tiče ispitivanja mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu sa čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da niti prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije o tome bilo govora.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornom odredbom ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od sada 420,98 eura, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

28. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je odlučeno kao pod toč. I. izreke presude.

29. Slijedom navedenog, tužiteljici na temelju čl. 1111. st. 1. ZOO pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinila na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita i to u nespornom, utuženom iznosu.

30. Budući da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ima ispunjenja nepoštene ugovorne odredbi tekuća od prvog idućeg dana nakon plaćanja (neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

31. Prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade za obradu kredita neosnovan je. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako odluka o ništetnosti ove odredbe još nije pravomoćna, nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, to neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu po ovoj osnovi zastario.

32. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

33. Odluka o troškovima postupka donesena je po čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužiteljici su dosuđeni troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, i to za sastav tužbe i podneska od 18.4.2025. od po 100,00 eura (tbr 7/1, 8/1), za zastupanje na ročištima 16.9.2025. i 21.11.2025. po 100,00 eura (tbr 9/1), ukupno 400,00 eura, što uvećano za PDV 25 % od 100,00 eura, sudsku pristojbu na tužbu od 13,27 eura i na presudu od 26,54 eura iznosi 539,81 eura. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP-a od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 9. siječnja 2026.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika