REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-67/2025-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužitelja EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Petru Petroviću, odvjetniku protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. studenoga 2025., u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 10. st 1., Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita] / 50404607-5103702466 sklopljenog 15. listopada 2007. između tužitelja EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka a koja glasi cit: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“
II Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, 51 000 Rijeka da tužitelju EĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 242,22 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2007. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknade parnični trošak u iznosu od 298,81 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 15. listopada 2007. sklopio Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita] / 50404607-5103702466, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 73.000,00 HRK. Ističe da je tuženik u članku 10. st. 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj obvezuje korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva kredita i odobravanje kredita, a prije korištenja kredita u iznosu od 2,500%, naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Tužitelj navodi da ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora ne spominje se nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Navodi da prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Ističe da je Vrhovni sud RH u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Ističe da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Tužitelj ističe da je 26. rujna 2024. tuženiku dostavio dopis u kojem ga traži dostavu dokumentacije vezano uz kredite koje tužitelj ima sklopljene s tuženikom. Tuženik je u svojem podnesku koji je dostavio tužitelju konstatirao da je naknada za obradu kredita br.: 2402006-1031262160 / 50404607-5103702466 naplaćena 16. listopada 2007. u iznosu od 1.825,00 HRK, odnosno preračunato u eure naknada u iznosu od 242,22 EUR. Tužitelj se poziva na odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te odredbe članka 3., 4. i 10. ZOO-a, te ističe da kada se iste tumače u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, može se zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Poziva se na pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, pa tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Predlaže da sud nakon provedenog postupka utvrdi da je ništetna i bez učinka odredba članka 10. st 1., Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita] / 50404607-5103702466 sklopljenog 15. listopada 2007. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“, te da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 242,22 EUR na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 17. listopada 2007. do isplate, te da mu tuženik nadoknadi troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Prvenstveno prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj. Navodi da odredba članka 3. točka 9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, pa smatra da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju, te je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa smatra da je bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Poziva se na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Navodi da je na jednak način određeno i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, pa navodi da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navodi da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Poziva se i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem, gđa PĆ, tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita. Navodi da je tužitelju ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku Gotovinski krediti u kunama bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita. Također u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita, te ističe da su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput operativnih troškova i to trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl., materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), te povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ističe da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Smatra da je nesporno i logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi, a koje banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. Tuženik opisuje proces obrade kredita te ističe da je potrebno 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Stoga smatra da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Poziva se na presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. kojom se preinačuje prvostupanjska presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev, te se poziva i na odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ŽĆ protiv CIB Bank Zrt.). Također smatra da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, a o čemu se također očitovao Sud EU. Također ističe da ukoliko tužitelj nije pristajao na navedenu naknadu, isti nije ni bio u obvezi pristati na predmetni ugovor o kreditu. Ističe i prigovor zastare, jer je naknada naplaćena 16. listopada 2007. te smatra da se ima primijeniti petogodišnji rok zastare od dana plaćanja. Što se tiče zahtjeva tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 17. listopada 2007. ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Poziva se i na odredbu članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, odnosno smatra da bi jedino pravno osnovano bilo tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. Navodi da se odluke Suda EU C-224/19 i C-84/19 uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak, kako smatra tužitelj. Navodi da s obzirom na zakonodavstvo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kredita i naplate naknade za obradu kredita, zaključci Suda EU u navedenim predmetima nisu primjenjiva u ovome slučaju, jer u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Stoga predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Tijekom postupka tužitelj ističe kako je nedvojbeno da je ugovor o kreditu sklopljen u svojstvu fizičke osobe izvan bilo kakve poslovne ili profesionalne djelatnosti, što je u skladu s definicijom potrošača prema važećim propisima, uključujući Zakon o zaštiti potrošača i relevantno pravo Europske unije. Navodi da troškovi koje tuženik navodi i to: cijena rada zaposlenika, potrošnja električne energije, vode, najma poslovnog prostora i sl. predstavljaju opće režijske troškove poslovanja banke, a ne konkretne, individualizirane troškove vezane uz obradu konkretnog kredita tužitelja, te smatra da takvi troškovi ni na koji način ne mogu biti valjana osnova za naplatu posebne naknade, budući da su već uključeni u redovno poslovanje banke i pokrenuti su u interesu banke, a ne isključivo radi predmetnog ugovora. Tužitelj je za korištenje sredstava po kreditu već ugovorio i plaćao kamatnu stopu, koja upravo služi kao naknada banci za davanje kredita i pokrivanje njezinih troškova i rizika, pa svaka dodatna naknada mora imati jasnu, transparentnu i objektivnu osnovu, što u ovom slučaju izostaje. Činjenica da je tužitelju uručen obrazac s navedenom naknadom ne dokazuje ni zakonitost ni poštenost te odredbe, jer ni iz obrasca ni iz ugovora nije razvidno koji se konkretni troškovi time pokrivaju, niti postoji ikakva razrada, specifikacija ili dokaz o stvarnom nastanku tih troškova. Osporava prigovor zastare tuženika te se poziva na čl. 338. ZOO-a.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u dopis tuženika tužitelju po punomoćniku od 14. listopada 2024. (list 6), Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 50404607-5103702466 od 15. listopada 2007. (list 15-18), obračun naknade za bankarske usluge tuženika od 15. listopada 2007. (list 52), proces obrade kredita tuženika od 2004.-2011. u IBIS-u vrijeme po službama (list 68-69), izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe od 20. kolovoza 2007. uz Opće odredbe (list 70-76), Odredbe o gotovinskim kreditima u kunama tuženika (list 88-89), te drugu dokumentaciju u spisu vezano uz sudsku praksu, te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.
5. Temeljem ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižne ocjene svakog dokaza ponaosob i svih dokaza zajedno, sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.
6. Tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.569,44 EUR što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,01 EUR ) i kondemnatornog zahtjeva (242,22 EUR). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 242,22 EUR.
7. Među strankama je nesporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607-5103702466 od 15. listopada 2007. (list 15-18, dalje u tekstu Ugovor) u koji je sud izvršio uvid, te je nesporno da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.825,00 HRK što iznosi 242,22 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE). Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva, te da li je tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara, a sporan je i tijek zakonskih zateznih kamata.
8. Predmetni Ugovor tužitelj je sklopio kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to 15. listopada 2007. Ugovor je sklopljen na iznos od 73.000,00 HRK i ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi od 9,650 % godišnje te se obračunava primjenom proporcionalne metode, te su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope. Sporna odredba sadržana je u čl. 10. Ugovora i glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana."
9. Tužitelj prilikom saslušanja navodi da mu je kada je podizao predmetni kredit kod tuženika rečeno da mora platiti i naknadu za obradu kredita. Nije bilo nikakvog objašnjenja za što ustvari on plaća tu naknadu, ali je bilo da to mora platiti jer u protivnom ne bi dobio kredit, ako ne plati tu naknadu, te navodi da je bilo uzmi ili ostavi. Navodi da zna da je platio tu naknadu jer inače kredit ne bi niti dobio, ali se ne sjeća točnog iznosa kojeg je platio. Navodi da je predmetni kredit podigao za kupnju osobnog automobila. Navodi da o odredbama ugovora o kreditu nije mogao pregovarati s obzirom da je od banke već dobio obrazac za kredit koji je morao potpisati i niti o jednoj odredbi nije mogao pregovarati.
10. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je predmetnim nenamjenskim kreditom kupio automobil za osobne potrebe pa je tuženikov prigovor da tužitelj nije potrošač stoga neosnovan.
11. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.
12. Članak 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.
13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa sud smatra da je potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.
14. Prema čl. 96 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužitelju dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Prema odredbi čl. 96 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu je teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.
15. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 242,22 EUR. U tekstu predmetnog Ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 Ugovora, kako je već rečeno, samo propisano "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno = 200,00 HRK (dvjestokuna), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.". Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva, tzv. ulazna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv ne samo da ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, nisu „pokriveni“, plaćeni stvarni troškovi, jer bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, s obzirom da svi ti troškovi, odnosno trošak rada djelatnika banke, trošak cijene uredskog materijala, trošak informatičke opreme, trošak energenata i trošak razmjene podataka ili baze podataka s trećim osobama, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, već ujedno tužitelju nije niti jasno i nedvosmisleno predočeno na što se konkretno odnosi ta tzv. ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća. Naime ukoliko bi se iz te tzv. ulazne naknade trebao platiti trošak rada djelatnika banke, postavlja se pitanje iz kojeg razloga bi se taj trošak uopće isplaćivao iz predmetne naknade, a ne iz ugovorenih kamata, jer opis poslova radnog mjesta kreditnog savjetnika za građanstvo uključuje razgovor s klijentima, davanje informacija o svim uvjetima kredita, kao i sama obrada kredita, što uključuje i provjeru kreditne sposobnosti svakog pojedinog klijenta. Dakle, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 242,22 EUR pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također i sam tužitelj je iskazao da mu prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 242,22 EUR nije ni transparentno ni jasno.
16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.
17. Prema ocjeni ovog suda ranije navedena odredba čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, a tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao utjecati na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog Ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužitelj bio dužan platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetna.
18. Tuženik svoju tvrdnju iz odgovora na tužbu da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te je o naplati naknade za obradu kredita tužitelj bio upoznat tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu na način da je službenica banke koja je ugovarala kredit s tužiteljem tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja na plaćanje takve naknade za obradu kredita, te da je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita ničime ne potkrjepljuje. Naime, tuženik je u spis dostavio samo izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe od 20. kolovoza 2007. uz Opće odredbe (list 70-76), u koji je sud izvršio uvid, te se u navedenim Općim odredbama navodi naknada za obradu kredita, međutim navodi se da se ista obračunava sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva, odnosno sukladno Odluci o naknadama za usluge o poslovanju s građanima, međutim navedene Odluke nisu dostavljene u spis. Uvidom u obračun naknade za bankarske usluge tuženika od 15. listopada 2007. (list 52) razvidno je da se tu također navodi Odluka o visini kamatnih stopa i naknade banke (za obavljanje usluga obrade zahtjeva i odobrenje kredita), a koja Odluka nije dostavljena. Također nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je prema njegovom navodu pregovarao s tužiteljem i nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalih troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 96 ZZP-a pa je zato ništetna.
19. Stoga je sud u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog Ugovora iz čl. 10. kako je to citirano u navedenoj točki izreke presude.
20. S obzirom na to da je odredba predmetnog Ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 242,22 EUR ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužitelju taj iznos. Tužitelj na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužitelju nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna.
21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV- 47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.
22. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 242,22 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. listopada 2007. do isplate kako je to tužitelj potraživao u skladu s čl. 1115 ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 15. listopada 2007.
23. O troškovima parničnog postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 242,22 EUR, pa je tuženik dužan tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 298,81 EUR.
24. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav podneska od 1. srpnja 2025., te pristup na ročišta od 29. rujna 2025. i 25. studenoga 2025. po 25 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te za sastav podneska od 19. veljače 2025. po 6,25 bodova temeljem Tbr. 8. t. 4. Tarife, što ukupno iznosi 106,25 bodova, uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 212,50 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 53,12 EUR ukupno 265,62 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR, te trošak sudske pristojbe na presudu koja je tužitelju u skladu s čl. 7. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 6,64 EUR, odnosno 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2. t. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužitelja dostavlja u elektroničkom obliku pa je dužan platiti samo polovicu ove pristojbe, ako istu plati u roku od tri dana od dostave ove presude. S time da tužitelju kao nužan trošak u trošak postupka nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude imajući na umu da se presuda ističe na web stranici e-Oglasna ploča.
25. Odluka o kamatama na troškove postupka temelji se na čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24) u svezi sa čl. 29 st. 2 ZOO-a.
U Sesvetama 9. siječnja 2026.
S U D A C
Andrea Herendić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 (tri) primjerka.
Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.
U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 467.a ZPP-a).
DNA:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun. na znak: EP 4520
