Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-37/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužitelja ĆM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Pedić, odvjetnik iz Popovače, protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plaščar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 1. prosinca 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.b) Ugovora o kreditu broj 72843/05 koji su dana 16. veljače 2005. sklopili tužitelj ĆM, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833, kao kreditor u dijelu kojim je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita te da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju ĆM iznos od 168,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. veljače 2005. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa

- 2

koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužitelju ĆM troškove postupka u iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je naveo da je kao korisnik kredita sa Splitskom bankom d.d. kao pravnim prednikom tuženika kao kreditorom sklopio dana 16. veljače 2005. Ugovor o kreditu broj: 72843/05 koji ugovor je ovjeren od strane javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića pod brojem OU-113/05 dana 16. veljače 2005., da mu je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 26.225,00 CHF kojim mu se tuženik obvezao staviti na raspolaganje u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca te da je dana 10. veljače 2012. u cijelosti podmirio dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Naveo je da je odredbom članka 4.b) predmetnog ugovora propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita te da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita, bez da je tužitelju prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 1,00% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 4.b) ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način ga je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njim. Smatra da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Naveo je da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li

- 3

biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tuženik mu je odobrio jedan iznos kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga prilikom korištenja kredita dana 16. veljače 2005. za iznos od 262,25 CHF, što po tečaju od 4,836043 za navedeni dan iznosi 1.268,25 kn, odnosno današnjih 168,33 EUR kao troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužitelj smatra da je odredba članka 4.b) predmetnog ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo. Predložio je utvrditi ništetnom odredbu članka 4.b) ugovora o kreditu u dijelu kojim je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita te da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 168,33 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Naveo je da je potraživanje tužitelja u zastari, da su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene te da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno prigovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Istaknuo je da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom

postotku od 0,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 72843/05 od 16. veljače 2005. (str. 5-11 spisa) i potvrdu tuženika (str. 12 spisa) te je proveo saslušanje tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 4.b) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 72843/05 od 16. veljače 2005. u dijelu kojim je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% od iznosa odobrenog kredita te da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 168,33 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika HVB SPLITSKA BANKA d.d. kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 72843/05 od 16. veljače 2005. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 26.225,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora), da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila (članak 2. ugovora) te da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa odobrenog kredita koja se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog

- 4

kredita, s tim da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita (članak 4.b) ugovora).

7. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio njegov pravni prednik na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužitelja koji je u iskazu naveo da je 2005. godine kupio automobil u autokući Auto Zubak i to za osobne potrebe te da nije bio vlasnik obrta niti poduzeća. Naveo je da su mu u autokući rekli da će oni riješiti sve papire vezane uz kredit, da mu ništa posebno nisu rekli o samom kreditu, da mu nisu spominjali naknade. Nije bio u banci vezano uz ugovor o kreditu, ugovor su mu dali u autokući. Nije mogao ništa mijenjati u ugovoru niti pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Pročitao je ugovor o kreditu, nije primijetio odredbu o naknadi. Ne zna da li je platio kakvu naknadu vezanu uz taj kredit. Osobno je otplaćivao kredit i to svaki mjesec u poslovnici Splitske banke.

10. Iz iskaza tužitelja koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužitelj potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužitelja dokazana), dok je prednik tuženika trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

- 5

11. Iz navoda tužitelja da nije bio u banci vezano uz ugovor o kreditu, da su mu ugovor dali u autokući gdje su mu rekli da će oni riješiti sve papire vezane uz kredit, da mu ništa posebno nisu rekli o samom kreditu, da mu nisu spominjali naknade te da nije mogao ništa mijenjati u ugovoru niti pregovarati o odredbama ugovora o kreditu proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o odredbama ugovora te da nije bio od strane prednika tuženika informiran o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, prednik tuženika prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 4.b) ugovora, već je tužitelj bio stavljen u poziciju „uzmi ili ostavi”. Prednik tuženika tužitelju nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužitelj iste morao naknaditi, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (1,00 % od iznosa kredita). Također u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

13. U odnosu na navode tuženika da je odredba predmetno ugovora koja se odnosi na ugovaranje sporne naknade bila jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe, valja navesti da niti u ugovoru nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoji naknada iz članka 4.b) ugovora i koji troškovi se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade. Odredbe ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Slijedom navedenog, odredba članka 4.b) predmetnog ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjava uvjet jasne i lako razumljive odredbe.

14. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika te da tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 4.b) ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

15. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

16. Iz potvrde tuženika od proizlazi da je tužitelj prilikom odobravanja kredita platio trošak od 262,25 CHF. Valja dodati da je na pripremnom ročištu za glavnu raspravu održanom 2. listopada 2025. tuženik naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

- 6

17. Stoga je tužitelju dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 168,33 EUR (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedi danu naplate naknade (17. veljače 2005.) do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda prednik tuženika je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

18. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

19. Odredbom članka 37. stavak 1. ZPP ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Odredbom članka 40. stavak 2. ZZP propisano je da kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Tužiteljica je u tužbi, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 168,33 EUR (točka II. zahtjeva) postavila i zahtjev za utvrđenje ništetnosti (točka I. zahtjeva), dakle nenovčani zahtjev te je kao vrijednost predmeta spora naznačila iznos od 1.495,69 EUR, a koji iznos čini zbroj vrijednosti zahtjeva za isplatu od 168,33 EUR i vrijednosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti u iznosu od 1.327,36 EUR. Sud je povodom prigovora tuženika postupio sukladno odredbi članka 40. stavak 3. ZPP te je temeljem odredbe članka 37. stavak 1. i 40. stavak 2. ZPP odredio na pripremnom ročištu vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.495,69 EUR.

20. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužitelju na ime zastupanja po punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 17. travnja 2025. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima održanim 2. listopada 2025. i 1. prosinca 2025. 100 bodova za svako (Tbr. 9. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 450 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 900,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.204,64 EUR zajedno sa zateznim kamatama

- 7

od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 9. siječnja 2026.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku