Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Đakovo, Trg dr. F. Tuđmana 2

Posl. br. P-241/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu, sudac Željko Samardžić, u pravnoj stvari tužitelja MG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja odredbe ništetnom i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 61000070164/2007 sklopljen dana 24. travnja 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, a koja odredba glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju MG, OIB: [osobni identifikacijski broj]. iz [adresa], isplati iznos od 1.188,16 EUR (tisućustoosamdesetosam eura i šesnaest centi) na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama počev od dospijeća prvog dospjelog iznosa pa do isplate, tj. od 1. ožujka 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana i to na:

- iznos od 0,57 eura (pedesetsedam centi) počev od 01.03.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 5,91 eura (pet eura i devedesetjedan cent) počev od 01.04.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,75 eura (četrnaest eura i sedamdsetpet centi) počev od 01.04.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 32,84 eura (tridesetdva eura i osamdesetčetiri centa)počev od 01.05.2008. godine pa sve do isplate,

- iznos od 13,27 eura (trinaest eura i dvadesetsedam centi) počev od 01.01.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,18 eura (četrnaest eura i osamnaest centi) počev od 01.02.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 19,27 eura (devetnaest eura i dvadesetsedam centi) počev od 01.07.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,01 eura (dvadesetdva eura i jedan cent) počev od 01.08.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 22,55 eura (dvadesetdva eura i pedesetpet centi) počev od 01.09.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 19,07 eura (devetnaest eura i sedam centi) počev od 01.10.2010. godine pa sve do isplate,

- iznos od 14,32 eura (četrnaest eura i tridesetdva centa) počev od 01.01.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 549,39 eura (petstočetrdesetdevet eura i tridesetdevet centi) počev od

01.07.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 58,13 eura (pedesetosam eura i trinaest centi) počev od 01.08.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 38,28 eura (tridesetosam eura i dvadesetosam centi) počev od 01.11.2011. godine pa sve do isplate,

- iznos od 39,29 eura (tridesetdevet eura i dvadesetdevet centi) počev od 01.01.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 43,98 eura (četrdesettri eura i devedesetosam centi) počev od 01.02.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 44,93 eura (četrdesetčetiri eura i devedesettri centa) počev od 01.04.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 44,94 eura (četrdesetčetiri eura i devedesetčetiri centa) počev od

01.06.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 47,26 eura (četrdesetsedam eura i dvadesetšest centi) počev od

01.08.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 45,72 eura (četrdesetpet eura i sedamdesetdva centa) počev od 01.09.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 48,61 eura (četrdesetosam eura i šezdesetjedan cent) počev od 01.11.2012. godine pa sve do isplate,

- iznos od 48,89 eura (četrdesetosam eura i osamdesetdevet centi) počev od 01.01.2013. godine pa sve do isplate.

III. Utvrđuje se nepostojanje tuženikove tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu od 16,44 EUR (šesnaest eura i četrdesetčetiri centa).

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju MG na ime parničnih troškova iznos od 1.734,20 EUR (tisućusedamstotridesetčetiri eura i dvadeset centi) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 9. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za isplatu parničnih troškova u preostalom iznosu od 250,00 EUR (dvjestopedeset eura) zajedno s pripadajućim zateznim kamatama odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 9. lipnja 2023. godine podnio tužbu u kojoj navodi kako je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2007 24. travnja 2007. godine, sa svrhom stambene adaptacije, u iznosu od 23.000,00 CHF, na rok otplate od 10 godina. Ističe da su čl. 3. st. 4. Ugovora ugovorili odredbu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, a isti kredit se podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Tuženik je na taj način inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet ugovora vezao uz tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim je nekontroliranim rastom tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je prednik tuženika kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi da prema čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj. Ističe da Ustavni sud RH u odluci U- III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Tužitelj se poziva i na presudu Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III-2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule. Napominje da su sve navedene odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa pokrenutom sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku, te se pravne i fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na utvrđenja iz tih odluka radi ostvarivanja vlastitih prava, a sud je u individualnim parnicama vezan za ta utvrđenja. Tužitelj navodi da ne posjeduje potrebnu dokumentaciju za postavljanje određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva u odnosu na isplatu, pa predlaže sudu naložiti tuženiku da u roku od 15 dana dostavi stvarni otplatni plan i specifikaciju uplata po predmetnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj podnosi tužbu sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, te osnovom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima prvotno postavlja zahtjev za isplatu iznosa kojega će naknadno odrediti po dostavi zatražene dokumentacije od strane tuženika i provođenja financijskog vještačenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da je tužbom trebala biti obuhvaćena i KG, sudužnik iz Ugovora o kreditu. Nadalje, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe. Tuženik ističe da pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, s kojim je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nije obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi, pa se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda. Za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i ugovaranje valutne klauzule. Ističe da je tuženik prenio potraživanje iz ugovora o kreditu na drugo društvo još 2014. godine pa predlaže odbaciti tužbu. Što se tiče istaknutog prigovora zastare ističe da je primjenjiv zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba podnesena 9. lipnja 2023. to su sva potraživanja nastala prije 9. lipnja 2018. godine zastarjela. Smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do prekida zastare podnošenjem tužbe zaštitu kolektivnih interesa već podnošenjem ove tužbe. Osim toga, tuženik smatra neprihvatljivim tumačenja Vrhovnog suda o nastupu zastare te da takvo mišljenje predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti. Činjenica da je tužitelj bio pasivan sve do podnošenja tužbe ne može ići na teret tuženika, a odredbe o zastari su kogentne, te ih niti stranke, a niti sud, ne mogu mijenjati, ukidati, skratiti ili produljiti. Ističe da tužba nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, slijedom čega je i u tom smislu nastupila zastara. Smatra da tužitelj nema pravnog interesa za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništavosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Tuženik osporava da bi odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzule bile nepoštene i ništave. Pri tome tuženik ponovno osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja presuda iz kolektivnog spora, jer nema mjesta niti primjeni čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, a niti čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Nadalje, tuženik ističe da je s tužiteljem pojedinačno pregovarano o spornim odredbama ugovora o kreditu, no tužitelj je zatražio ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. U tim je pregovorima tuženik vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst što je tužitelj po vlastitu izboru prihvatio. Tuženik je osim toga u potpunosti postupao u skladu s čl. 3011. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama, te je tužitelju predočio i učinio dostupnim sve bitne odredbe ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana. Smatra da ugovor o kreditu kao javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave slijedom čega je istinit i predstavlja pravu volju tužitelja. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je i sama po sebi ne uzrokuje neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Ista nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a u trenutku sklapanja ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF. U konačnici, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi tijeku zateznih kamata, a osobito se protivi da se kao dokaz visini primjenjuje tečaj CHF na dan isplate kredita tužitelju kao fiksnog tečaja valute. Slijedom svega navedenog tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. Nadalje, tužitelj je podneskom od 17. listopada 2024., a nakon prethodno dostavljene dokumentacije o ugovoru o kreditu od strane tuženika i provedenog financijskog-knjigovodstvenog vještačenja, u skladu s čl. 186.b st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, dalje ZPP) postavio zahtjev za isplatu iznosa od 1.188,16 EUR uvećano za zatezne kamate na pojedinačno specificirane iznose.

4. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u spis i pročitao Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2007. od 24. travnja 2007. godine (str. 6-12 spisa), Izjava o prijeboju (str. 13), Otplatni plan (str. 14-16 spisa), dopis tužitelja od 2. lipnja 2023. (str. 17-18 spisa), dokumentacija priložena uz odgovor na tužbu od 2. studenog 2023., Obavijest o promjeni kamatne stope, stvarni otplatni plan i specifikacija uplata po predmetnom ugovoru o kreditu (str. 281-301 spisa), Nalaz i mišljenje vještaka Tonke Vulić od 2. listopada 2024. (str. 314-322 spisa), te je saslušan tužitelj ŠG. Sud nije provodio daljnje dokazne prijedloge budući da su stranke na ročištu od 25. studenog 2025. izričito navele da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga pa se ima smatrati da su odustale od ranije predloženog.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2007. od 24. travnja 2007. godine u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita sa svrhom stambene adaptacije, s rokom otplate od 10 godina. Također nije sporno da je uslijed neredovitog plaćanja otkazan kredit i izvršen je prijeboj dospjelog dugovanja s uplaćenim depozitom od strane tužitelja. Nije sporno niti da se kredit do tada otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Nije sporan tužiteljev status potrošača u ugovornom odnosu s prednikom tuženika.

7. No, sporno je jesu li u Ugovor inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je, je li odredba o valutnoj klauzuli jasna i razumljiva, pa je li stoga dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Sporno je, mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, te presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, obzirom na prigovor tuženika sporno je, je li nastupila zastara potraživanja, pa je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Iz Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2007., utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek dana 24. travnja 2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu uz depozit u iznosu od 23.000,00 CHF (čl. 2. Ugovora), s rokom otplate od 10 godina (čl. 3. toč. 1. Ugovora). Kredit je realiziran kao stambeni kredit za adaptaciju (čl. 2. Ugovora). Odredbom čl. 3. toč. 4. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

9. Iz nalaza i mišljenja vještaka Tonke Vulić od 2. listopada 2024., utvrđeno je da je financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem provedenim na okolnost svakomjesečne pretplate rate kredita s obzirom na ugovorenu valutnu klauzulu i rast tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF prilikom isplate kredita, utvrđeno da je preplaćeno tečajnih razlika u iznosu od 1.188,16 EUR u 42 anuiteta posebno specificiranih, dok je manje plaćenih tečajnih razlika u kojima je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, 16,44 EUR.

10. Preostalu materijalnu dokumentaciju sud nije posebno reproducirao budući da se ista ne odnosi na sporne i odlučne činjenice za predmetni postupak.

11. Tužitelj ŠG saslušan je na ročištu od 7. svibnja 2024. na okolnost pregovaranja oko sporne ugovorne odredbe, te je isti naveo da je 2007. godine s prednikom tuženika zaključio kredit za adaptaciju kuće s obzirom da je bio klijent te banke i da mu je svaki mjesec plaća sjedala na račun kod te banke. Razmišljao je o kreditu u eurima, ali kada je došao na šalter banke djelatnica mu je ponudila kredit u CHF rekavši da je to povoljniji kredit, da je kamata niža, mjesečna rata je bila niža i on je to mogao podnijeti. Nije ništa posebno propitkivao o ugovornim odredbama, ugovor je letimično pročitao, no kako nije neki stručnjak, djelatnica mu je rekla da je u tom trenutku to najpovoljniji kredit, rekla je da su to "hit" krediti, a njemu je to odgovaralo. Tada nije uopće znao što znači valutna klauzula, nije ni čuo za taj izraz i nije znao što to znači sve dok mu nije rata počela rasti. Navodi da je on otplaćivao kredit.

12. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Valja napomenuti kako sud prije svega prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Tonke Vulić kao istinit budući da je isti dan od strane stručne i nepristrane osobe u ovome postupku. Naime, i sam tuženik navodi kako nema prigovora na matematički izračun vještaka i ne traži njegovo saslušanje, pa s obzirom na navedeno i činjenicu da je tužitelj nalaz i mišljenje prihvatio, nije bilo potrebe saslušavati vještaka na ročištu. Tuženik na navedeni nalaz i mišljenje samo stavlja prigovore pravne prirode. Naime, predmet ovog tužbenog zahtjeva je utvrđivanje visine nastale rastom tečaja CHF tijekom otplatnog razdoblja, pa je vještačenje provedeno primjenom tečaja CHF prilikom isplate kredita. Sud je smatrao opravdanim visinu tužbenog zahtjeva utvrditi upravo tečajem CHF važećim na dan isplate kredita tužitelju jer je jedino ona protuvrijednost u kunama u trenutku isplate kredita tužitelju, bila poznata, a odredba ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula utvrđena je ništetnom (što će biti obrazloženo u daljnjim točkama obrazloženja), pa ne proizvodi pravne učinke.

13. Također, sud prihvaća i iskaz tužitelja MG kao istinit budući da isti djeluje životno, logično i uvjerljivo, a tuženik na isti nije niti stavljao nikakve prigovore. Nadalje, tužiteljev je iskaz u skladu i materijalnom dokumentacijom u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata, iz kojih je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate mjesečna rata kredita konstantno rasla.

14. Iz ovako reproduciranih i ocijenjenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu, o ugovorenoj valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Suprotno navodima tuženika, tuženik nije dokazao da je s tužiteljem, kao potrošačem, pregovarao o spornoj odredbi, niti je tužitelja u cijelosti valjano informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen najpovoljnijim, te je s punim povjerenjem u sugestiju službenika banke takav ugovor i prihvatio. Stoga, sud iz tužiteljevog iskaza utvrđuje da isti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije upozoren na rizike koje donosi ugovaranje valutne klauzule. Sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem kazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen kao najpovoljniji, a što ga je ponukalo na sklapanje upravo tog ugovora. Osim toga, riječ je o tipskom ugovoru. Također, utvrđeno je da je od strane tužitelja tuženiku preplaćeno tečajnih razlika u iznosu od 1.188,16 EUR u 42 anuiteta posebno specificiranih kao u nalazu i mišljenju vještaka.

15. Iako tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe kako pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, s kojim je tužitelj sklopio ugovor o kreditu nije obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi, i da se tužitelj stoga ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorene valutne klauzule osnovano poziva na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10, kao odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 16. rujna 2019. godine u kojima se zauzima stav i potvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u određeno navedenom razdoblju (u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

16. Tuženik tijekom postupka ne spori da je Slavonska banka d.d. njegov pravni prednik. Pripajanjem prednika tuženika (Slavonske banke d.d. Osijek) tuženiku, a na temelju čl. 541. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 11/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11, 111/12, 125/11, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22, 114/22, 18/23 i 130/23) sve obveze pripojenog društva prelaze na društvo preuzimatelja, što je u konkretnom slučaju tuženik.

17. Slavonska banka d.d. Osijek s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu pripojila se Hypo Alpe Adria bank u ožujku 2009., a koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu. Hypo Alpe Adria bank koji pod tvrtkom Addiko Bank d.d. posluje od 11. srpnja 2016. godine, bio je stranka kolektivnog spora, te se na njega direktno primjenjuju pravna utvrđenja iz navedenih presuda, neovisno o tome što postupanje Slavonske banke d.d. izrijekom nije obuhvaćeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12. Sukladno tome i presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak i u ovom postupku. Takovo stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1132/2023 od 3. siječnja 2024. godine.

18. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je slučaj u konkretnom postupku. Stoga, sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

19. Također, nije osnovan prigovor tuženika da je tužbom trebalo obuhvatiti i KG kao sudužnika budući da u parnici radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora stranke predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nemaju svojstvo nužnih suparničara, te okolnost da tužbom nije obuhvaćen založni dužnik ne utječe na valjanost postavljenog zahtjeva ni na odluku o istom. Također, sud nije posebno cijenio prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji budući da je po navodima tuženika isti potraživanje iz predmetnog ugovora o kreditu prenio na drugo društvo, a sve to iz razloga što tuženik niti ne dostavlja ikakav dokaz da je ikakvo njegovo potraživanje prema tužitelju ustupljeno trećoj osobi, a svakako tužitelj u predmetnom postupku potražuje iznose koje je nedvojbeno uplatio upravo tuženiku kroz mjesečne rate anuiteta otplate ugovora o kreditu.

20. Prema odredbi čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22; dalje: ZZP/22), a koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

21. Nadalje, odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

22. Tužitelj je bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer formulacija ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije mogla biti razumljiva ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Također, tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa povećanim rizikom koji donosi ugovaranje valutne klauzule jer je postojao rizični element i to promjenjiva glavnica, pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava.

23. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je potrošač, odnosno tužitelj, u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

24. Sud ne prihvaća navode tuženika da ne bi bilo dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovorne odredbe čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 pa kako takve ugovorne odredbe ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu, to se na takvu odredbu, suprotno navodima tuženika isticanih tijekom postupka, ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

25. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet je bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 3. među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna na temelju čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, u unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj nije imao mogućnost pregovarati, niti utjecati na njegov sadržaj. U postupku je, iskazom tužitelja, utvrđeno da je tužitelju predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen kao najpovoljniji, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora tužitelj je doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 3. toč. 4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništava (čl. 87. ZZP/03), radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

27. Nije cijenjen osnovanim prigovor tuženika da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, jer suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja, a tuženik je naknadno na ročištima od 7. svibnja 2024. i 25. studenog 2025. izričito naveo kako ne stavlja i nema daljnjih dokaznih prijedloga pa se ima smatrati da je odustao od ranije predloženih dokaznih prijedloga, pa nije postojalo adekvatnih dokaza iz kojih bi proizlazilo suprotno.

28. Tužitelj ima pravo na isplatu temeljem stečenog bez osnove, a što je osnovna posljedica ništetnosti.

29. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN, 35/2005, dalje ZOO), a koji se, obzirom na vrijeme sklopljenog ugovora (24. travanj 2007. godine), ima primijeniti u konkretnom slučaju, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Osnovna posljedica ništavosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju.

31. Stoga, kako je odredba Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule ništetna, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetne odredbe.

32. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, a čiji matematički izračun stranke nisu osporavale, već je tuženik samo isticao prigovore pravne prirode koji su otklonjeni u toč. 12. obrazloženja, valja napomenuti kako je iz istog nalaza nedvojbeno utvrđeno u kojim mjesecima je tužitelj pretplatio razlike tečaja, a koji zbroj čini ukupan iznos od 1.188,16 EUR, te je nedvojbeno utvrđeno da su postojala točno određena razdoblja kada je tužitelj tuženiku zbog tečajnih razlika plaćao manje iznose, a koji zbroj čini ukupan iznos od 16,44 EUR.

33. Naime, tuženik je već na pripremnom ročištu istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja s osnove potplaćenih anuiteta i to u iznosu od 291,99 EUR s pripadajućom kamatom (koju tuženik nije naveo niti specificirao), dok je nakon provedenog vještačenja u podnesku od 24. ožujka 2025. specificirao istaknuti prigovor i na ime istoga potražuje iznos od 16,44 EUR, dakle bez ikakvih zateznih kamata. U odnosu na navedeno, prema pravnom shvaćanju ovoga suda takvo potraživanje tuženika ne postoji jer tužitelj navedeno nije primio ili stekao od tuženika bez osnove, pa stoga ni ne može postojati obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, tužitelj kao strana ugovora nije odgovoran za ništetnost sporne odredbe, već upravo suprotno, prednik tuženika je kao kreditor povrijedio interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Tužitelj je zatražene novčane iznose na temelju predmetnog ugovora o kreditu isplatio tuženiku, dok je u odnosu na mjesece u kojima je postojala manja tečajna razlika, tužitelj tuženiku isplatio upravo onaj novčani iznos koji je tuženik od njega tražio pa isti ne može s uspjehom od tužitelja potraživati na ime takvih plaćanja ikakve iznose radi stjecanja bez osnove. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Županijski sud u Rijeci u odluci pod posl. br. Gž-1438/24-3 od 14. veljače 2025., Županijski sud u Karlovcu u odluci pod posl. br. Gž-Gž-800/2024-2 od 11. prosinca 2024., Županijski sud u Osijeku u odluci pod posl. br. Gž-2302/2025-2 od 11. studenog 2025. i dr. U odnosu na takav procesnopravni prigovor tuženika, odlučeno je kao u točki III. izreke.

34. Kako je sud prethodno zauzeo pravno shvaćanje da je ništetna odredba Ugovora o valutnoj klauzuli, a razlika je utvrđena provedenim vještačenjem koje je sud u cijelosti prihvatio i na temelju kojeg nalaza je tužitelj postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev podneskom od 17. listopada 2024. koji je dostavljen tuženiku 22. listopada 2024., sud je primjenom čl. 1111. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.188,16 EUR, što čini zbroj više plaćenih iznosa na ime nepoštene odredbe, a sve kako stoji u izreci presude pod točkom II.

35. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, od prvog dana u sljedećem mjesecu od mjeseca plaćanja pojedinog anuiteta pa do isplate, a što je utvrđeno iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, u skladu s čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su navedene odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci presude.

36. Sud nije prihvatio osnovanim istaknuti prigovor zastare u skladu sa shvaćanjem iznesenom u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. veljače 2018. godine, a koje je suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine, a koji glasi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavog ugovora. Naknadnim tumačenjem Vrhovnog suda broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine, prethodno je tumačenje dopunjeno uz obrazloženje da se isto odnosi samo na one Ugovore o kreditu koji su sklopljeni s pravnim osobama koje nisu bile stranke kolektivnog spora. Kako je prethodno zauzet stav da se na tuženika primjenjuju pravna shvaćanja iz kolektivnog spora, to je zastara u konkretnom slučaju počela teći 14. lipnja 2018. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17. Kako je tužba podnesena 9. lipnja 2023. godine to do podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od 5 godina, pa nije nastupila niti zastara tražbine.

37. Osim toga, iz iskaza tužitelja, te Ugovora o kreditu utvrđeno je da je kredit realiziran radi adaptacije kuće, a tužitelj nije Ugovor o kreditu sklopio niti kao obrtnik niti kao pravna osoba, pa je isti u ugovornom odnosu s tuženikom potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. ZPP-a.

39. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.984,20 EUR. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje OT), i to trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1), sastav podneska od 27. studenog 2023. godine kojim se očitovao na tuženikov odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1), sastav podneska od 17. listopada 2024. godine kojim je postavljen tužbeni zahtjev nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i provedenog vještačenja u zatraženom iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8/1), trošak pristupa ročištu od 27. veljače 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1), 7. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1) i 25. studenog 2025. u zatraženom iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9/1), te trošak pristupa ročištu za objavu presude u zatraženom iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9/3), a sve navedeno uvećano za PDV od 25%. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR. Sve navedeno ukupno iznosi 1.734,20 EUR, a na koji iznos su tužitelju dosuđene i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude.

40. Sud tužitelju nije priznao trošak pristupa ročištu od 11. travnja 2024. u iznosu od 200,00 EUR uvećano za PDV od 25% budući da je isto ročište odgođeno iz razloga što punomoćnik tužitelja za navedeno ročište nije uspio kontaktirati tužitelja, a trebao je biti izveden dokaz njegovim saslušanjem, pa trošak pristupa takvom ročištu ne može pasti na teret tuženika.

41. Slijedom navedenog, u odnosu na troškove parničnog postupka odlučeno je kao pod toč. IV. izreke.

U Đakovu 9. siječnja 2026.

SUDAC

Željko Samardžić

POUKA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku