Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-106/2023-19

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja ŽH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, 17.prosinca 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika KH, **.**.2026.

p r e s u d i o j e

I Tužitelj ŽH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],u cijelosti se odbija s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 1. i 2. Ugovora o kreditu 315/3 koji je tužitelj ŽH, [adresa], zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, dana 08.07.2007. godine, koje glase: „Članak 1.

Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Korisnik kredita se obavezuje iznos iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen ovim Ugovorom.

Članku 2.

Korisnik kredita je dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 16.000,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

Redovna kamatna stopa koja je tijekom pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 7,49 % godišnje.

Korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu, koje su u tom trenutku važeće prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. za sljedeće razdoblje od pet godina.

Ako Korisnik kredita ne ugovori fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu za sljedeće razdoblje sukladno prethodnom stavku, suglasan je da kreditor obračuna za sljedeće razdoblje od pet godina promjenjivu redovnu kamatnu stopu sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10. da tužitelju, ŽH, [adresa], isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi, nakon što provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, sve sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 5 postotnih poena, tekućom od 29.11.2011 godine, a od 1.kolovoza 2015 godine, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te sukladno članku 29.st.2 Zakona o obveznim odnosima i sukladno članku 1.Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. "

II Nalaže se tužitelju ŽH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 na ime naknade troškova parničnog postupka plati iznos od 1.000,00 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ŽH podnio je tužbu protiv tužene Zagrebačke banke d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženom, dana, 09.srpnja 2003., zaključio Ugovor o namjenskom kreditu, broj 315/3, te su stranke tako sačinjenu privatnu ispravu, podnijele na potvrdu Javnom bilježniku Anti Brekalu iz Požege, D. Lermana 6, pod brojem ovjere OV-951/03, dana 12.11.2003.godine.Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.000,00 EUR, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Kredit je raskinut od strane tuženika. U navedenom ugovoru, u članku 1. ugovoreno je :„Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obavezuje iznos iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen ovim Ugovorom". U članku 2, Ugovora, određeno je da je Korisnik kredita dužan Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 16.000,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Redovna kamatna stopa koja je tijekom pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 7,49 % godišnje. Korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu, koje su u tom trenutku važeće prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. d.d. za sljedeće razdoblje od pet godina. Ako Korisnik kredita ne ugovori fiksnu ili promjenjivu redovnu kamatnu stopu za sljedeće razdoblje sukladno prethodnom stavku, suglasan je da kreditor obračuna za sljedeće razdoblje od pet godina promjenjivu redovnu kamatnu stopu sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Tužitelj ističe, da je sklopio predmetni ugovor, te pri tome pristao i na opće akte tuženika, a bez toga, da se sa istima zaista upoznao i razumio. Uostalom tuženik, niti na jedan način, nije tužitelja upoznao sa svojim općim aktima kao posljedicama, tj. obavezama koje iz istih za tužitelja proizlaze. Naime, tuženik je na ovakav način povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, zaključivši sa istim predmetni ugovor o kreditu, koristeći u istom ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način, da je u istom ugovorena valuta uz koju je tada bila vezana glavnicu EUR, a da prije zaključenja, te u vrijeme zaključenja tog ugovora, tuženik nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik, kao i druge banke u RH, postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o Zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/13) i to člancima 81., 82., i 90, a od 7. kolovoza 2007 do 31.prosinca 2008 godine, te je također postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/08., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedeno je potvrđeno presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 03.rujna 2019., posl.broj Rev 2221/2018-11, gdje je nesporno zaključeno, da su banke, a tako i sam tuženik, u navedenom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe – ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se om tome nije pojedinačno pregovaralo. Obzirom na gore navedeno, to je nesporno, da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika ništetne, a sve temeljem gore navedenih presuda. U tom smislu smatra nespornim da su tužitelj i tuženik predmetni Ugovor sklopili u spornom razdoblju od 01.travnja 2004. do 31.prosinca 2008., obzirom je isti sklopljen 4.prosinca 2007. Nadalje ističe, da su sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev 2245/17-2, na individualne restitucijske zahtjeve primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, te se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime, takvim postupanjem, a na način kako je to određeno u glavi 1 i 2.Ugovora o kreditu, tuženik je doveo do nesrazmjera u pravima i obvezama, do nejednakosti u pravima i obvezama, tj nije savjesno i pošteno, da sklopljeni pravni posao, tj.konkretni ugovor, jednu ugovornu stranu dovede do egzistencijalnih problema i narušavanja životnog standarda, što je suprotno moralu društva, te zasigurno to nije bila prava volja tužitelja u trenutku zaključenja tog ugovora. Takvo postupanje tužene, je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelu savjesnosti i poštenja, te uz neodredivost promjenjive kamatne stope, što je u ukupnosti dovelo do nejednakosti u pravima i obvezama ugovornih strana, velikog povećanja rata kredita tužitelja, što je itekako dovoljan razlog za utvrđenje tih odredbi ugovora o kreditu ništetnom. Također je u glavi 2, t.2.1. Kamatna stopa Ugovora kreditu je utvrđeno, da se tužitelj neosnovano i nezakonito obvezuje platiti kamatu tuženiku, po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, u skladu Odlukom o kamatnim stopama tužene. Takvim određivanjem kamatne stope, a zatim i njenom neopravdanom naplatom, tuženik je nezakonito i neosnovano stavio tužitelja u neravnopravan položaj, protivno dolje navedenim zakonima. Naime, ovakvim načinom određivanja kamata, tuženik uopće nije ugovorio paramatre i fiksni dio kamate, te razdoblja promjene kamatnih stopa u skladu s odredbama članka 11.a , stavka 5. Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine 75/09,112/12, 143/13 i 147/13), pa je takvim postupanjem tuženik počinio prekršaj opisan člankom 26.stavkom 1., podstavkom 28. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Smatra da iz navedenog postupanja tuženika jasno proizlazi, da je tuženik jednostrano odredio gore navedene veličine i razdoblja, odnosno nije postupio po odredbama ZPK, nego je naprotiv postupio prema vlastitom nahođenju, jednostrano je mijenjao kamatu, a umjesto da ugovori promjenjivi paramater i fiksni dio kamate s tužiteljem, te veličine je odredio jednostrano, bez usklađivanja i bez ugovaranja s tužiteljem. Tužitelj također navodi da je Zakonom o obveznim odnosima u članku 3. određeno, da su sudionici ugovornog odnosa moraju biti ravnopravni, a člankom 4. da se sudionici kod ugovaranja moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, stoga jednostrana promjena ugovorenih obaveza svakako ne spada u obveznopravni odnos, niti je takav način određivanja obveza utemeljen na načelu savjesnosti i poštenja. Zbog navedenog, jasno je da je gore navedene odredbe Ugovora o kreditu, pod gore navedenim točkama - ništetne, te da ne proizvode nikakve pravne učinke. Tužitelj navodi da mu je takvim jednostranim i protuzakonitim postupanjem tuženika prouzročena šteta.Zbog svega navedenoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će Utvrđuje se, da su ništetne odredbe članka 1. i 2. Ugovora o kreditu 315/3 koji je tužitelj ŽH, [adresa], zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, dana 08.07.2007. godine, koje glase:

„Članak 1.

Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Korisnik kredita se obavezuje iznos iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen ovim Ugovorom.

Članku 2.

Redovna kamatna stopa koja je tijekom pet godina od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna, na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 7,49 % godišnje.

Korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu, koje su u tom trenutku važeće prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. d.d. za sljedeće razdoblje od pet godina.

Također predlaže da sud naloži se tuženiku da mu isplati novčani iznos čija će se visina utvrditi, nakon što provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari ističe da je odredbom čl. 18. Ugovora o namjenskom kreditu broj 315/3 od 09.07.2003. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke te ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi.

2.1. Tuženik prvenstveno ističe da tužitelj nema osnove pozivati se na citiranu presudu donesenu u sporu koji se, povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/2014. Naime, u izreci navedene presude jasno je navedeno kako se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute.

2.2. U odnosu na navodnu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u EUR Ugovora o kreditu tuženik ističe da tužitelj ničim ne obrazlaže zbog čega smatra da bi ta odredba bila ništetna, već se samo poziva na kolektivnu zaštitu. Štoviše, čini se kako sam tužitelj niti nije upućen u kojoj valuti je predmetni ugovor o kreditu. Nadalje, nije jasno zbog čega bi ta odredba bila ništetna odnosno nije jasno temeljem kojih argumenata tužitelj smatra da bi ta odredba bila ništetna. Ističe se da je odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Obzirom da je tuženik s tužiteljem ugovorio takvu odredbu kojom se obveza tužitelja izračunava na temelju tečaja HRK u odnosu prema tečaju EUR, tuženik ističe da je očito ugovaranje takve odredbe dopušteno te da tužitelj ne može tvrditi da nije razumio ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe.

2.3. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu. Stoga, ističe se da je odredba o valutnoj klauzuli u EUR-u bila razumljiva tužitelju te je bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe. Podredno, ukoliko bi sud ipak smatrao da tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove razlika u tečaju, tuženik ističe da se „preplate“ tečajnih razlika eventualno mogu uzimati kao osnovane za period kada je tečaj bio iznad tadašnjeg maksimuma. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na EUR podložan promjenama.

2.4. Tuženik ističe da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

2.5. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. stavka 1. točke 21. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

2.6. Tuženik opreza radi ističe prigovor zastare iz razloga što je cijelo potraživanje tužitelja u zastari. Pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine nemaju učinka u odnosu na ugovore o kreditu u drugim valutama, stoga posljedično i logikom stvari predmetna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ne može biti niti razlog za prekid zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, a kako to proizlazi iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine (iako se radi o odluci koja je po stajalištu tuženika sporna, ali koja u trenutnim okolnostima predstavlja odluku u kojoj je revizijski sud zauzeo određeno shvaćanje). Uzimajući u obzir da se na ovaj slučaj ne mogu primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog spora pa tako niti stajalište VSRH-a izraženo u odluci Rev-2245/17, već pravna stajališta VSRH-a izražena u prethodno navedenim odlukama, za zaključiti je da se na potraživanja tužitelja ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, koji se ima računati od saznanja tužitelja o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su vršena po uvećanim anuitetima.

2.7. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od 29.11.2011. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

2.8. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sudu odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Požegi jer je odredbom članka 19.stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09,112/12,143/13,147/13,09/15,78/15,102/15 i 52/16), propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorene strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Budući da tužitelj ima prijavljeno prebivalište u [adresa], za koje područje je nadležan Općinski sud u Požegi, to je za postupanje po ovoj tužbi mjesno nadležan Općinski sud u Požegi, te je stoga sud odbio navedeni prigovor tuženika.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 9.srpnja 2003 broj 315/3, saslušao je tužitelja u svrhu dokazivanja te je izvršio u sve priloge i podneske u spisu.

5. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka uz savjesnu i brižljivu ocjenu svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno sud je nedvojbeno utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

6. Provedenim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da su stranke 9.srpnja 2023. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 315/3 za kunsku protuvrijednost iznosa od 16.000,00 EUR obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Kredit je ugovoren uz redovnu kamatnu stopu koja je tijekom 5 godina od dana stavljanja kredita u otplatu fiksna i na dan sklapanja Ugovora iznosi 7,49 %, uz mjesečni anuitet od u kunskoj protuvrijednosti 146,01 EUR. Također je člankom 2. ugovora ugovoreno da korisnik kredita može svakih pet godina ugovoriti fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu koje su u tom trenutku važeće prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. za sljedeće razdoblje od 5 godina.

7. Pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1501/2012, a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2012, odnosno odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014. nemaju nikakvog pravnog utjecaja na predmetnu parnicu u kojoj tužitelj traži pravnu zaštitu po ugovoru o kreditu zaključenom u valuti EUR, zbog čega se niti tužitelj, temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, može u predmetnoj parnici pozivati na pravna shvaćanja izražena u odlukama iz navedenog kolektivnog spora, niti je sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom čl.118. Zakona o zaštiti potrošača –"Narodne novine" broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), vezan pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

7.1. Zbog navedenoga sud je u ovom postupku bio u obvezi sam utvrđivati sve relevantne činjenice i temeljem njih ocjenjivati da li je nepoštena i ništetna sporna odredba o valutnoj klauzuli te o promjenjivosti stope redovne kamate predmetnog ugovora o kreditu zaključenog u eurima, a sud je utvrdio da se ne radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama. Naime, tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj stopi redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i traži povrat onog što je dao (platio) tuženiku u izvršenju te ništetne ugovorne odredbe. Pravo tražiti utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredaba tužitelju pripada na temelju općih propisa obveznog prava – odredbe čl.328. u svezi čl.322. ZOO/05, a pravo zahtijevati povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora tužitelju pripada temeljem odredbe čl.323. st.1. ZOO/05.

8. Sud je u provedenom postupku utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik kao davatelj kredita, da u predmetnom ugovoru o kreditu nisu utvrđeni (navedeni) egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope redovne kamate i da stranke ugovora o kreditu, ni prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja ugovora, nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi u tom smislu da je davatelj kredita pojasnio tužitelju kao korisniku kredita uslijed kojih parametara će se i na koji način mijenjati visina stope ugovorene kamate. Međutim, kako je tužitelj imao mogućnost nakon pet godina ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, a to nije učinio, a nije je ugovarao niti nakon daljnjih pet godina jer je ugovorena kamatna stopa cijelo vrijeme bila niža od početno ugovorene ,a ne viša te su i njegovi anuiteti bili niži od početno ugovorenoga. Slijedom toga sud zaključuje da navedena ugovorna odredba nije bila nerazumljiva za korisnika kredita i potrošača, da ista nije posljedica postupanja tuženika koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja pa da stoga nije imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – te da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.96. ZZP/07, čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, i čl.322. ZOO/05. Prema tome, s obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao od tužitelja ugovornu kamatu temeljem ugovorne odredbe – tj. prema stopi umanjenoj njegovom odlukom i da je u skladu sa naprijed navedenim ta odredba nije nepoštena i ništetna jer ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te osim toga, tužitelj nije dokazao da je tužitelju išta preplatio na temelju takve odredbe, pa je stoga njegov tužbeni zahtjev neosnovan.

9. Naime, uvidom u Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7101776081 Zagrebačke banke d.d. od 24.svibnja 2024. utvrđeno je da je kamatna stopa po kreditu tužitelja od 1.kolovoza 2008. iznosila 6,5 % uz anuitet od 141,26 EUR, od 1.srpnja 2009. iznosila je 7,00%, uz anuitet od 144,18 EUR, od 1.srpnja 2011. iznosila je 6,75% uz anuitet od 144,18 EUR te od 1.kolovoza 2013. 6,71% uz anuitet od 144,18 EUR.

10. Prema tome, iz svega navedenoga nedvojbeno proizlazi da je tužitelju od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu trajnim nalogom plaćao anuitet u iznosu od 146,01 EUR sve do 14.kolovoza 2007. Nakon tog datuma tužitelj je primao opomene te mu se obračunavala zakonska zatezna kamata jer očigledno nije plaćao dužne anuitete. Nakon isteka prvih godinu dana od sklapanja ugovora kamatna stopa koja je primjenjivana na kredit tužitelja je smanjena na 6,5 %,a niti jednom do isteka ugovora 2018.kamatna stopa nije bila viša od početno ugovorenih 7,49%.Isto tako za vrijeme trajanja ugovora o kreditu anuitet je od 1.kolovoza 2008. bio niži od početno ugovorenih 146,02 EUR.

11. Obzirom na navedeno, a uzimajući u obzir da tužitelj nije uplatio predujam za provođenje vještačenja po financijskom vještaku, sud nije poklonio vjeru iskazu tužitelja da mu je početna rata bila oko 700,00 kuna te da je nakon 2 do 4 godine narasla na 1.100,00 kune. Dapače, sam tužitelj je iskazao da mu je, kada je prestao plaćati kredit, kamata iznosila 15% (očigledno zakonska zatezna kamata), odnosno njegov dug je otkupio APS, a njegov sin ga je otkupio od APS-a.

12. Zbog svega navedenoga, budući sud nije utvrdio da je sklapanjem Ugovora o namjenskom kreditu broj 315/3 od 9.srpnja 2003. došlo do značajne neravnoteže na štetu tužitelja jer je navedeni ugovor zaključen a fiksnom kamatnom stopom tijekom 5 godina, te je protekom pet godina tužitelj kao korisnik kredita mogao ugovoriti fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu, koja je u tom trenutku važeća prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. te je nakon isteka tih prvih pet godina kamata bila niža od početno ugovorene, ako što je tijekom otplate kredita anuitet bio, nakon prvih pet godina niži od početno ugovorenoga, sud je u cijelosti odbio tužitelja s tužbenim zahtjevom.

13. Budući je sud tužitelja odbio s tužbenim zahtjevom, na temelju odredbe članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08., 57/11.; 148/11., 25/13., 89/14. -OUSRH i 70/19., 80/22 i 114/22 dalje: ZPP), naložio je tužitelju da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR, koji troškovi se odnose na sastav odgovora na tužbu(200,00 EUR), sastav obrazloženog podneska (200,00 EUR9, i zastupanje po punomoćniku na 2 ročišta(2x200,00 EUR), sve s PDV-om(200,00 EUR).

14. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude.

Požega, 9.siječnja 2026.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Velimir Galić, odvjetnik, Požega

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte