P-1555/2021-22

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: ZK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik iz Splita, Trg HBZ 8/II, protiv tuženika: Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, kao pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, koja je pravni slijednik Sberbank d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Srđana Kalebote, odvjetnika iz Splita, 9. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:

- članak 1. Ugovora o kreditu broj 310233 od 6. kolovoza 2004., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako će banka korisniku kredita isplatiti iznos od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita

- članak 4. u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF i uplaćuje po prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća

- članak 7. u dijelu u kojem korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima od 446,94 CHF, plativo u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća, u dijelu u kojem se kamata obračunavan u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju banke važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba:

- članak 4. Ugovora o kreditu broj 310233 od 6. kolovoza 2004., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 4.1. u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci o kamatama i naknadama banke i vezana uz tromjesečni libor za CHF, uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu banke, a promjenjiva sukladno promjenama tromjesečnog libora-a za CHF, kao i sukladno promjenama troškova pribavljanja sredstava i kamatne marže banke

- članak 7.2. u dijelu u kojem u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4.1. korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete

- članak 9.7. u dijelu u kojem banka može za vrijeme trajanja ovog ugovora uslijed promjena pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta, promjene boniteta korisnika kredita i/ili sudužnika, uslijed nepoštivanja odredaba ovog ugovora te drugih uvjeta po ocjeni banke promijeniti visinu kamatnih stopa i metodu obračuna kamata.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba: članak 5. Ugovora o kreditu broj 310233 od 6. kolovoza 2004., zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje banci platiti sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama banke, dio 5.1. administrativna naknada 3,50% jednokratno na iznos odobrenog kredita

- članak 9.7. u dijelu u kojem banka može za vrijeme trajanja ovog ugovora uslijed promjena pravnih propisa, promjene tržišnih uvjeta, promjene boniteta korisnika kredita i/ili sudužnika, uslijed nepoštivanja odredaba ovog ugovora te drugih uvjeta po ocjeni banke promijeniti visinu naknada za obavljene usluge

- članak 9.20. u dijelu u kojem korisnik kredita može kredit vratiti prijevremeno samo uz posebnu odluku banke.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 17.789,77 eura sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj do 31. srpnja 2015. u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine i to na iznos od:

- 7,41 eura od 2. ožujka 2009.

- 16,98 eura od 1. travnja 2009.

- 16,16 eura od 2. svibnja 2009.

- 11,74 eura od 1. lipnja 2009.

- 6,05 eura od 1. srpnja 2009.

- 8,02 eura od 1. kolovoza 2009.

- 10,89 eura od 1. rujna 2009.

- 7,62 eura od 1. listopada 2009.

- 6,95 eura od 2. studenoga 2009.

- 12,06 eura od 1. prosinca 2009.

- 16,62 eura od 2. siječnja 2010.

- 20,11 eura od 1. veljače 2010.

- 19,27 eura od 1. ožujka 2010.

- 27,79 eura od 1. travnja 2010.

- 25,18 eura od 3. svibnja 2010.

- 29,64 eura od 1. lipnja 2010.

- 50,98 eura od 1. srpnja 2010.

- 45,77 eura od 2. kolovoza 2010.

- 63,97 eura od 1. rujna 2010.

- 54,73 eura od 1. listopada 2010.

- 46,44 eura od 2. studenoga 2010.

- 70,24 eura od 1. prosinca 2010.

- 83,08 eura od 3. siječnja 2011.

- 71,33 eura od 1. veljače 2011.

- 72,77 eura od 1. ožujka 2011.

- 67,59 eura od 1. travnja 2011.

- 73,53 eura od 2. svibnja 2011.

- 92,24 eura od 1. lipnja 2011.

- 97,22 eura od 1. srpnja 2011.

- 128,14 eura od 1. kolovoza 2011.

- 118,38 eura od 1. rujna 2011.

- 99,12 eura od 4. listopada 2011.

- 98,07 eura od 4. studenoga 2011.

- 96,45 eura od 1. prosinca 2011.

- 105,06 eura od 2. siječnja 2012.

- 106,98 eura od 1. veljače 2012.

- 111,23 eura od 23. ožujka 2012.

- 107,47 eura od 23. travnja 2012.

- 109,00 eura od 24. svibnja 2012.

- 111,24 eura od 11. lipnja 2012.

- 108,82 eura od 23. srpnja 2012.

- 109,03 eura od 28. kolovoza 2012.

- 106,79 eura od 1. rujna 2012.

- 102,66 eura od 1. listopada 2012.

- 107,70 eura od 27. studenoga 2012.

- 109,53 eura od 1. prosinca 2012.

- 108,79 eura od 2. siječnja 2013.

- 108,79 eura od 1. veljače 2013.

- 106,54 eura od 1. ožujka 2013.

- 107,71 eura od 2. travnja 2013.

- 105,41 eura od 2. svibnja 2013.

- 105,41 eura od 4. lipnja 2013.

- 98,63 eura od 8. srpnja 2013.

- 98,15 eura od 1. kolovoza 2013.

- 100,72 eura od 3. rujna 2013.

- 107,30 eura od 1. listopada 2013.

- 103,68 eura od 2. studenoga 2013.

- 103,68 eura od 6. prosinca 2013.

- 65,52 eura od 2. siječnja 2014.

- 68,31 eura od 1. veljače 2014.

- 70,53 eura od 12. ožujka 2014.

- 69,39 eura od 4. travnja 2014.

- 67,17 eura od 5. svibnja 2014.

- 4,75 eura od 6. svibnja 2014.

- 13.221,24 eura od 6. svibnja 2014.

V. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 2.415,74 eura sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj do 31. srpnja 2015. u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine i to na iznos od:

- 30,77 eura od 2. ožujka 2009.

- 30,77 eura od 1. travnja 2009.

- 30,77 eura od 2. svibnja 2009.

- 30,77 eura od 1. lipnja 2009.

- 30,77 eura od 1. srpnja 2009.

- 30,77 eura od 1. kolovoza 2009.

- 30,77 eura od 1. rujna 2009.

- 30,77 eura od 1. listopada 2009.

- 30,77 eura od 2. studenoga 2009.

- 30,77 eura od 1. prosinca 2009.

- 30,77 eura od 2. siječnja 2010.

- 30,77 eura od 1. veljače 2010.

- 30,77 eura od 1. ožujka 2010.

- 30,77 eura od 1. travnja 2010.

- 30,77 eura od 3. svibnja 2010.

- 30,77 eura od 1. lipnja 2010.

- 30,77 eura od 1. srpnja 2010.

- 30,77 eura od 2. kolovoza 2010.

- 30,77 eura od 1. rujna 2010.

- 30,77 eura od 1. listopada 2010.

- 30,77 eura od 2. studenoga 2010.

- 30,77 eura od 1. prosinca 2010.

- 30,77 eura od 3. siječnja 2011.

- 30,77 eura od 1. veljače 2011.

- 30,77 eura od 1. ožujka 2011.

- 30,77 eura od 1. travnja 2011.

- 30,77 eura od 2. svibnja 2011.

- 30,77 eura od 1. lipnja 2011.

- 30,77 eura od 1. srpnja 2011.

- 30,77 eura od 1. kolovoza 2011.

- 30,77 eura od 1. rujna 2011.

- 30,77 eura od 4. listopada 2011.

- 26,17 eura od 4. studenoga 2011.

- 26,17 eura od 1. prosinca 2011.

- 26,17 eura od 2. siječnja 2012.

- 26,17 eura od 1. veljače 2012.

- 26,17 eura od 23. ožujka 2012.

- 26,17 eura od 23. travnja 2012.

- 26,17 eura od 24. svibnja 2012.

- 26,17 eura od 11. lipnja 2012.

- 26,17 eura od 23. srpnja 2012.

- 26,17 eura od 28. kolovoza 2012.

- 26,17 eura od 1. rujna 2012.

- 26,17 eura od 1. listopada 2012.

- 26,17 eura od 27. studenoga 2012.

- 26,17 eura od 1. prosinca 2012.

- 26,17 eura od 2. siječnja 2013.

- 26,17 eura od 1. veljače 2013.

- 26,17 eura od 1. ožujka 2013.

- 26,17 eura od 2. travnja 2013.

- 26,17 eura od 2. svibnja 2013.

- 26,17 eura od 4. lipnja 2013.

- 26,17 eura od 8. srpnja 2013.

- 26,17 eura od 1. kolovoza 2013.

- 26,17 eura od 3. rujna 2013.

- 26,17 eura od 1. listopada 2013.

- 26,17 eura od 2. studenoga 2013.

- 26,17 eura od 6. prosinca 2013.

- 0,27 eura od 6. svibnja 2014.

- 750,41 eura od 6. svibnja 2014.

VI. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplati tužitelju iznos od 2.675,71 eura sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatoj na iznos od 1.611,11 eura od 1. rujna 2009., a na iznos od 1.064,60 eura od 6. svibnja 2014. i to do 31. srpnja 2015. u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtijeva koji se odnosio na isplatu iznosa od 564,74 eura.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 4.190,46 eura, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja, dakle od 9. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 124,00 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 23. travnja 2021., se navodi kako je tužitelj 6. kolovoza 2004., s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 310233, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 78.000,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema kupovnom tečaju za devize banke. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u članku 1. Ugovora ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita u članku 4. i članku 7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u članku 4.1. naveo visinu kamatne stope u iznosu 4,80% godišnje ugovorivši kako je ista promjenjiva u skladu s odlukom banke, čime ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom o kamatama i naknadama kreditora“) bez navođenja i ugovaranja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, dok je u članku 5. ugovorio naplatu naknade i to člankom 5.1 ugovorio naplatu „administrativne“ naknade i člankom 9.20. naplatu naknade kod otplate kredita po odluci banke. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, odnosno nepoštene i ništetne odredbe o naplati naknada, administrativne naknade i naknade za otplatu kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te, protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 14. lipnja 2018., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, kojom se utvrđuje da je tuženik Sberbank d.d. (kao osmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Sberbank d.d. (kao osmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/2003.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te odredbe o kamatnoj stopi kao i odredbi o naknadama te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način u utuženom razdoblju iznosi 19.933,51 kn s osnova kamata, 136.559,89 kn s osnova valute, 12.128,94 kn s osnova administrativne naknade, 8.021,26 kn s osnova naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, ukupno 176.653,60 kn. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i nepoštene odredbe o naplati naknade ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača, članak 502.c Zakona o parničnom postupku te članak 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te ima pravni interes.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 31. svibnja 2021., tuženik smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga:

- potraživanje tužitelja je u zastari,

- utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe,

- sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a,

- sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač,

- tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama,

- ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP),

- tuženik ovlaštenje za naplatu izlazne naknade crpi iz primjenjivih uvjeta Ugovora o kreditu i iz dogovora ugovornih strana,

- pretrpljena štete na strani tuženika,

- prigovor postavljenoj visini tužbenog zahtjeva.

Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Imajući u vidu datum pokretanja ovog parničnog postupka tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005. – 29/2018., dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja budući da ista nije specificirana tužbom. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen 2007., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 310233 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“) na razdoblje od 300 mjeseci u iznosu od 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. S druge strane, netočno je da je po Ugovoru o kreditu kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da tužitelj i tuženik prije i tijekom zaključenja nisu pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara promjenjivosti kamate stope. U članku 4.1. jasno je navedeno da je kamatna stopa „promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Banke.“ Osnovna i ključna odredba koja određuje polaznu vrijednost kamatne stope, na koju se prethodna odredba samo nadovezuje te koju tužitelj propušta navesti je upravo odredba koja glasi „Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBORA za CHF kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.“ Tužitelju je stoga potpisom predmetnog Ugovora moglo i moralo biti jasno da kamatu čini vrijednost tromjesečnog LIBORA (što je podatak dostupan svima, ne samo tuženiku), vrijednost promjene troška pribavljanja sredstava i kamatna marža koji su utvrđeni Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Dakle, promjenjivost kamatne stope ugovorena je prema točno zadanim parametrima specificiranima u samom Ugovoru, Odluci o kamatama i naknadama tuženika i drugim općim aktima tuženika. Ugovor tužitelja, pa i svaku drugu osobu, jasno informira o kojim će parametrima ovisiti visina kamatne stope, kako se ti parametri kreiraju i što točno na njih utječe. To znači da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio u mogućnosti, odnosno razumio je ili je morao razumjeti razloge i uzroke zbog kojih će eventualno dolaziti do promjene kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog razdoblja, čime je u konačnici i cijena Ugovora jasno definirana.

Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva (a nije), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke li pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Tužbeni zahtjev postavljen je na isplatu iznosa navodno preplaćenih anuiteta na temelju stjecanja bez osnove, a temelji se na navodnoj ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/2005., dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003., 79/2007., dalje kao ZZP), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( "Narodne novine" broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., dalje kao „ZPK“). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti:

- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku,

- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).

Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Člankom 5. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti administrativnu naknadu u iznosu od 3,50% iznosa odobrenog kredita jednokratno. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuje u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, tužitelj je samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Osim što je tvrdnja neosnovana tužitelj zanemaruje i značenje pojma „formularni, tj. standardizirani ugovori“. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 96. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora što nije točno. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. S obzirom da je očito da je odredba o ulaznoj naknadi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Konačno, tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama.

Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). U konkretnom slučaju, tužitelj je iznose za koje zahtjeva povrat pozivajući se na stjecanje bez osnove dobrovoljno platio tuženiku. Neosnovano je sada tražiti vraćanje isplaćenog iznosa pozivajući se na stjecanje bez osnove kada je predmetni iznos dobrovoljno plaćen.

Članak 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/2014.) navodi da vjerovnik može naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tim zakonom nisu određeni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi vjerovnik naplatio naknadu niti je određeno da mora nastati šteta za vjerovnika, iako bi u ovom slučaju šteta nastala da tužitelj nije pristao na plaćanja iznosa sukladno Tuženikovom Izračunu prijevremene otplate. Sukladno članku 1024. stavak 3. ZOO korisnik kredita je u slučaju vraćanja kredita prije roka dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom nastaje tuženiku, mora se uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom pravnom režimu. Ne bi se stoga moglo ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao bankarske institucije. Ne bi se moglo ni ustvrditi da će tuženik prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance. Tuženik posluje na tržištu kao i svaki drugi pravni subjekt te sklapa pravne poslove ovisno o trenutnoj ponudi i potražnji. Gornja tvrdnja mogla bi se opravdati u fiktivnom slučaju u kojem bi pravni entitet koji je tuženiku omogućio sredstva koja su tuženiku bila potrebna za kreditiranje tužitelja također bio stranka Ugovora. Tada bi se prijevremenom uplatom od strane tužitelja automatski zatvorila i navedena tuženikova obveza. Međutim, u stvarnosti će tuženik morati na otvorenom tržištu pokušati reinvestirati navedeni prijevremeno vraćeni iznos kako bi bilancu vratio u početno stanje sklada i izbjegao zakonske sankcije.

Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 310233 od 1. rujna 2004., pregleda uplata po kreditu, plana otplate, pisanog nalaza i mišljenja Ante Mrčele, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke.

4. Punomoćnik tužitelja je popisao parnični trošak.

5. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita

– za isplatu po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 310233 od 6. kolovoza 2004. na temelju kojeg je odobrena isplata 78.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 25 godina

– da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,43 % godišnje i da je promjenjiva

– da je člankom 5. ugovora o kreditu određena administrativna naknada jednokratno 3,50 %

– da je člankom 9.20 određeno da se kredit može prijevremeno vratiti samo uz posebnu odluku banke

– da je ugovor o kreditu zatvoren

7. Sporno je:

– je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, a što bi je činilo ništetnom, kao i je li odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, je li odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i odredba o naknadi za prijevremenu obradu kredita ništetna, kao i je li se sve navedeno trebalo utvrđivati u ovom postupku.

8. Istaknut je i prigovor zastare.

9. Iz pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka Ante Mrčele proizlazi da je na temelju zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju iskazao razlike anuiteta, ugovornih kamata, glavnice i tečaja za razdoblje od 1. listopada 2004. do 6. svibnja 2014., tj. do dana kada je predmetni kredit otplaćen u cijelosti i to kako slijedi:

- razlike ugovornih kamata u kunama u iznosu od 18.201,12 kuna, protuvrijednost u eurima od 2.415,70 €

- razlike samo po osnovi tečaja u kunama u iznosu od 134.036,96 kuna, protuvrijednost u eurima od 17.789,76 € (stupac 13.a, red ukupno).

Što se tiče pitanja tužitelja koliko je isti i kada platio naknadu za obradu kredita, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, dao je mišljenje da je iz spisa predmeta razvidno da je tužitelj tuženici dana 1. rujna 2004. za obradu kredita platio iznos od 12.138,94 kune (1.611,11 €), a naknadu za prijevremenu otplatu navedenog kredita tužitelj je tuženici platio dana 6. svibnja 2014. iznos od 8.021,26 kuna (1.064,60 €).

10. Saslušan kao stranka tužitelj je izjavio da je sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu. Radilo se o stambenom kreditu na iznos od 78.000,00 CHF. Od strane djelatnika banke mu je savjetovano da podigne kredit u CHF kao najpovoljniji kredit u to vrijeme. Nije ima razloga sumnjati u to što su mu rekli u banci. Nije mogao utjecati na niti jednu stavku ugovora, niti je od strane djelatnika banke upozoren na moguće rizike podizanja takvog kredita. Također mu nije objašnjeno značenje podizanja takvog kredita. Pročitao je ugovor ali nije niti pravnik niti ekonomist da bi ga razumio. Prilikom sklapanja ugovora nije mu niti rečeno niti objašnjeno da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu niti na što se ta naknada odnosila. Kredit je prijevremeno otplatio.

11. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12. od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a Vrhovni sud RH svojom odlukom pod poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao neosnovanu.

12.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - POTROŠAČ protiv banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 57/2011., 25/2013.; dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012. i 56/2013.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.2. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Isto tako, Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.

13. Tuženik u ovom postupku tvrdi da je u parnici Potrošač utvrđivana apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu primjenjivati na svaki pojedinačni ugovorni odnos, nego se treba provesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Na navedenu okolnost tuženik je predložio saslušanje tužitelja.

Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).

Slijedom iznesenog, sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja.

13.1. Tužitelj je izjavio da nije mogao utjecati na niti jednu stavku ugovora, niti je od strane djelatnika banke upozoren na moguće rizike podizanja takvog kredita. Također mu nije objašnjeno značenje podizanja takvog kredita.

13.1.1. Tužitelj, potrošač, tvrdi da nije bio obaviještena o naravi, rizicima spornih ugovornih odredbi, dok tuženik nije predložio saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju ugovora. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kako u nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sama tužiteljica tvrdi da nije dobila odgovarajuće obavijesti.

14. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.

15. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.

16. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.

16.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po sudskom vještaku Anti Mrčeli koji je 10. svibnja 2024. izradio pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni stranke nisu imali primjedbi na isti te ga u cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.

16.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 17.789,77 eura po osnovi valutne klauzule i 2.415,74 eura po osnovi promjenjive kamatne stope pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV. i V.

17. Uzgredno se ističe, sve da i postoje, da se tuženik neosnovano poziva na tzv. negativne razlike koje su posljedica promjene tečaja CHF/HRK kada je bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Tuženik nije iskazao postojanje ikakvog potraživanja, prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev u tom smislu. Sukladno tomu ne postoji nikakav osnov da bi se vršilo umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valuti CHF i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužiteljice. Sve da takav zahtjev i postoji, a ne postoji, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a bi diskvalificirala tuženika u njegovom zahtjevu koji bi proizlazio iz takvog ništetnog ugovora. Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO-a popisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, a što je utvrđeno u ovom postupku. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne bi niti postojala obveza vraćanja nečega što nije primila, što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. ZOO-a.

18. Okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u naknadu za obradu kreditnog zahtjeva radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je i takva ugovorna odredba ništetna u smislu članka 81. stavak 1.i članka 87 stavak 1. ZPP-a. Vodeći računa o naravi robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovornog odnosa, ostalim ugovornim odredbama a posebice onim o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene time i ništetne, za zaključiti je da tužena nije postupila u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivnu mogućnost ni za pregovaranje oko odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njegovog ne/prihvaćanja što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Radi se o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, o odredbi koja je jasna i uočljiva ali i unaprijed formulirana od strane banke, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača neovisno o visini naknade, radi čega je ništetna (tako i Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.) te je odlučeno kao i izreci presude pod točkom III. i V.

19. Naknada za prijevremenu otplatu kredita, sama po sebi nije ništetna, što proizlazi i iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022.) te Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj: 117/2008., 74/2009., 153/2009., 108/2012., 54/2013. i 159/2013.) koja oba Zakona su stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Međutim, ovdje je za naglasiti da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 101/2017.) koji Zakon je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

19.1. U konkretnom slučaju treba poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, koji je u članku 81. stavak 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je člankom 87. stavak 1. ZZP/03., bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

19.2. Nije bilo sporno da je tužitelj potrošač, s time da i iz predmetnog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba pa je svojstvo tužitelja kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita). Tuženik nije niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i članka 220. stavak 1. ZPP-a) da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju, kao korisniku kredita, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu te da je tužitelja informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužitelja). Nije dokazivala niti to da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, tužitelj tvrdi da nije, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tužene. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženu koja je sklapanje ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

19.3. Stoga, kako je tužena sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, trebalo je o ništavosti predmetne odredbe ugovora o kreditu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženoj platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), primjenom naprijed citiranih članaka. 81. i 87. ZZP/03, utvrditi da se radi o ništetnoj odredbi ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

20. Sud EU u Direktivi Vijeća 93/13/EEZ detaljno je tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude Z, nastavio razvijati test znatne neravnoteže, kao što je to učinjeno i na naprijed opisani način, u bitnom tumačeći kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača provodi komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

20.1. Također, praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

20.2. Pored navedenog članak 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20.3. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama

21. U svezi navoda tužene o slobodi ugovaranja s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da u situaciji kada je tužitelj dizao kredit za dogradnju i adaptaciju kuće kod tuženice, kako je to prethodno i obrazloženo, tužitelj nije bio u poziciji da traži od tužene da iz ugovora izostavi sporni članak kojim se regulira tzv. izlazna naknada, ali u konačnici nije imao izbora nego istu platiti ukoliko želi prijevremeno zatvoriti postojeći kredit.

22. Tužena ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženu nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno članku 1024. stavak 2. i 3. ZOO/2005, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita

22.1. Naime, člankom 1024. stavak 2. ZOO/2005, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete.

22.2. Cijeneći navedenu odredbu članak 9.20. ugovora treba primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća. Iz predmetnog ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete.

22.3. Dakle, cijeneći članak 219. stavak 1. ZPP-a u ovom postupku tužena, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog, nije dokazala da bi joj nastala ikakva šteta prijevremenom isplatom kredita. To stoga što tužena u tijeku postupka nije pravodobno predložila izvođenje dokaza na okolnost da je zaista imala troškove koji su joj nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), dok s druge strane, tužitelj time što je zatražio i sukladno odredbama ZOO-a ishodio prijevremenu otplatu kredita, nije ni na koji način postupio protupravno (kao pretpostavkom odgovornosti za štetu).

22.4. Kako u konkretnom slučaju tužena nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti i to da je sporna odredba suprotna članku 1024. stavak 3. ZOO kojom je propisano da je korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako ju je isti pretrpio, a u konkretnom slučaju, tužena nije dokazala da je pretrpjela štetu uslijed prijevremene otplate kredita pa se i u tom smislu radi o ništetnoj odredbi u skladu sa člankom 322. stavak 1. ZOO.

23. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to tužena niti ne spori, tužitelj je svoju obvezu prema tuženoj, polazeći od članka 1024. stavak 2. ZOO, u cijelosti izvršio te je prijevremenom isplatom tuženoj u cijelosti vratio kredit. Radi se o notornoj činjenici da je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita tuženoj platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu. Isto je utvrdio i sudski vještak. Iz svega navedenog, jasno proizlazi da se radi o naknadi koju je tužitelj platio prilikom zatvaranja kredita.

Samu visinu utvrdio je sudski vještak.

24. Tužena je nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a te kao takva ništava, slijedom čega zatezne kamate na utuženi iznos treba platiti od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa. Slijedom iznesenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom III. i V.

25. Prigovor zastare nije osnovan.

25.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka. Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. ožujka 2022.

Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5 od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018.

Zastara potraživanja potrošača prema Hrvatskoj poštanskoj banci kao sljedniku Nove hrvatske banci d.d. odnosno Sberbank d.d., ranije Volksbank d.d., po osnovi preplaćenih iznosa anuiteta zbog promjena kamatnih stopa iz njihovog kreditnog odnosa koji je predmetom kolektivne zaštite iz postupaka koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012, i Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017 počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ( tako i Rev-1544/2024-4 od 27. kolovoza 2025.) Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 6. kolovoza 2004.

26. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga, kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).

Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.

27. S obzirom da se tuženik poziva na Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2013. ističe se i sljedeće:

S obzirom da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, prema članku 11. a) stavak 5. navedenog Zakona za sve postojeće ugovore u kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, propisana je obveza vjerovnika definirati parametre promjene kamatne stope, fiksni dio kamatne stope te razdoblja promjena kamatnih stopa. Sukladno odredbama spomenutog Zakona o potrošačkom kreditiranju (Prijelazne i završne odredbe "Narodne novine" broj: 143/2013.) tuženik je bio obvezan o tome izvijestiti dužnika te spomenute parametre uskladiti s dužnikom, a što je tuženik u ovom slučaju očito propustio učiniti. Iz navedenog jasno proizlazi kako je tuženik jednostranim određivanjem parametara i načina promjene kamatne stope, postupio suprotno zakonskim odredbama te je u ovom slučaju očigledno kako je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe. Dodatno se napominje kako je pitanje kamatnih stopa nakon 2013. već riješeno revizijom VSRH-a Rev-1172/18., a u kojoj je jasno rečeno da običnim slanjem obavijesti tužitelja tuženiku nije s istim ugovoreno na pravilan način izmjene kamatnih stopa, odnosno da se na takav način ne može ispraviti nepoštena i ništetna ugovorna odredba.

28. Vrhovni sud RH je 26. travnja 2021. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a za koje, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) je potreban pristanak tuženika). Tužitelj je podneskom od 2. svibnja 2025., nakon provedenog vještačenja, postavio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 22.881,22 eura, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe za iznos od 564,74 eura (u tužbi je potraživao 22.445,96 eura). Tuženik se nije usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe niti je potraživao trošak za smanjeni dio.

Slijedom iznesenog, sud je dužan odlučiti i o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva, radi čega je, a na temelju članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I. (tako i ŽS Pula Gž-1405/2021. i ŽS ZG Gž-1341/2022. od 13. prosinca 2022.).

29. Na ročištu od 23. veljače 2024. tužitelj je označio tuženika kao Hrvatska poštanska banka d.d.. U tužbi je tužio Sberbank d.d. . Nakon toga je Sberbank d.d. – u sanaciji, a kako proizlazi iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, promijenila naziv u Nova hrvatska banka d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, dakle sa istim osobnim identifikacijskim brojem, a kako je naziv tuženika naznačen u podnesku tužitelja od 5. rujna 2023. Zatim je naznačeni tuženik Nova hrvatska banka d.d., OIB: 78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu Tt 23/25802-2 od 3. srpnja 2023. pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, pa je ista sada sljednik Nove hrvatske banke d.d., a sukladno izvatku iz sudskoga registra. Dakle, tužena je pravni sljednik Volksbank d.d. te sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Slijedom iznesenoga, tužitelj je pravilno označio tuženika.

30. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 23. veljače 2024., 12. svibnja 2025. i 1. prosinca 2025. po 250 bodova, za sastav podnesaka od 5. rujna 2023. i 2. svibnja 2025. po 250 bodova, odnosno ukupno 1.500 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim paušalom od 2,00 eura daje iznos od 3.000,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 750,00 eura pa se dolazi do iznosa od 3.750,00 eura. Tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura te trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 140,46 eura pa se dolazi do ukupnog iznosa od 4.190,46 eura (nije priznat trošak objave pozivom na članka 155 ZPP-a).

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 124,99 eura zahtjev je odbijen kao neosnovan.

31. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022.).

32. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 9. siječnja 2026.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- tuženik

- u spis