Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-331/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupani po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 9. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 11.1. Ugovora o kreditu broj 51401320, broj kreditne partije 09-450-09938-8, sklopljenog 15.4.2003. između ĆŽ, pok. supruga tužiteljice NŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita…“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici NŽ isplati iznos od 299,02 EUR (dvijestodevedesetdeveteuradvacenta), odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama od 17. travnja 2003. do 29. srpnja 2005. po stopi zakonske zatezne kamate od 29. srpnja 2005. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. da tužiteljici NŽ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 245,29 EUR (dvijestočetrdesetpeteurai dvadesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice NŽ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 946,07 EUR (devetstočetrdesetšesteuraisedamcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je pok. suprug ovdje tužiteljice - ĆŽ, **.**.2003. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 51401320, kreditna partija 09- 450-09938-8, prema kojem tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 10.000,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate od 120 mjeseci u 120 jednakih vremenskih razmaka u iznosu od 132,04 EUR. Tuženik je u članku 11. toč. 1. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3.00% od iznosa kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Iz Ugovora i kreditne kartice koja se prilaže uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 2.253,00 HRK odnosno 299.02 EUR od ukupnog iznosa kredita koji je iznosio 10.000,00 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora ,odnosno dijela ugovora primio, sve sukladno odredbama članku 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tuženik nadalje ističe da tužiteljica nije aktivno legitimirana u ovom postupku. Naime, tuženik je predmetni ugovor o kreditu sklopio sa ĆŽ, mužem tužiteljice, dok tužiteljica nije sudjelovala kao ugovorna strana u predmetnom ugovoru. Tuženik ističe kako iz tužbe i dokumentacije dostavljene ne proizlazi da bi tužiteljica naslijedila od pok. ĆŽ ikakva imovinska prava prema tuženiku. Osim toga, potrošačka prava su strogo osobne naravi te su kao takva neprenosiva na druge osobe. U tom smislu tuženik ukazuje na presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 22. prosinca 2022., br. P-823/2021. Sudska praksa je zauzela stav kako tek saslušanjem svih sudionika pravnog posla, odnosno korisnika kredita te djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora, sud može zauzeti ispravan stav o tome je li korisnik kredita pregovarao o spornim ugovornim odredbama, je li pravilno obaviješten od strane banke o svojim pravima o obvezama, odnosno razlikuju li se konkretne činjenice parničnog postupka od onih utvrđenih u „kolektivnom sporu“. U tom smislu tuženik upućuje na odluku Ustavnog suda U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. U odnosu na zahtjev za povratom spornih naknada, tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesen na sjednici održanoj dana 30. siječnja 2020., prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, je bespredmetno. Naime, osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca u ovom kontekstu dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo bi se novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Konačno, tuženik posebno ukazuje na odluku Europskog suda C-561/21. U odnosu na naknadu za obradu kredita. Tuženik ne spori da je dana 15. travnja 2003. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 51401320, te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi. Međutim, tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,00% iznosa kredita, stoga sporna odredba stavka 1. članka 11. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 3,00% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba stavka 1. članka 11. Ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana dospijeća predmetnih naknada pa do isplate. ako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

2.1. Tuženik je svojim podneskom od 5. lipnja 2025. nadopunio svoju tužbu podnijetu ovom sudu 2. lipnja 2025. na način da je naveo kako prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.626,24 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Naime, glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od 299,02 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Naime, deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev. S obzirom na navedeno, tuženik je predložio ovom sudu da na temelju članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku odredi vrijednost predmeta spora u iznosu od 299,02 EUR. Tuženik je u cijelosti ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu (stranice 6-11 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranice 12-15 spisa), te je saslušao tužiteljicu NŽ.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 27. studenog 2025., punomoćnik tužiteljice je odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstveno vještačenja.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 27. studenog 2025., koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 299,02 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužiteljica je u ovom sporu istaknula zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 299,02 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 9.5.2002, Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušana na raspravi, tužiteljica NŽ iskazala je kako je njezin sada pok. suprug ĆŽ kod tuženika podigao kredit 2003. godine koji im je bio potreban za njihove osobne potrebe i to je bio nenamjenski kredit, a ističe kako je njoj poznato, odnosno sjeća se da je pok. ĆŽ prvo išao sam se raspitati za kredit kod tuženika iz razloga jer je i ranije bio njihov klijent. Potom iskazuje kako je ona osobno s njim išla na potpis ugovora o kreditu, ali tom prilikom je ona samo sjedila u prostorijama tuženika, a njezin suprug pok. ĆŽ je bio ispred i koliko je njoj poznato, on je napravio sve što je bilo traženo od njega kako bi realizirao taj kredit. Ističe nadalje kako je njoj isti spominjao, a nakon što je potpisan ugovor o kreditu i kada su išli kući, da postoji naknada za obradu kredita i da je trebalo platiti javnog bilježnika i da je on to sve platio. Ona se osobno ne može sjetiti je li pok. ĆŽ dočekao kakav unaprijed sastavljeni ugovor ili ne.

5. Iz ugovora o kreditu (stranice 6-11 spisa) proizlazi kako je tužiteljičinom pok. suprugu ĆŽ odobren kredit od strane tuženika na iznos od 10.000,00 eura po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, te je člankom 11. stavkom 1. propisana naknada od 3,00% od iznosa kredita.

6. Iz knjigovodstvene kartice (stranice 12-15 spisa) proizlazi kako je za konto 1257401002 naplaćen iznos od 2.253,00 kune, odnosno 299,02 eura/fiksni tečaj konverzije 7,5340 i to dana 17. travnja 2003.

7. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 51401320, broj kreditne partije 09-450-09938-8, u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita Banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,00% od iznosa kredita…“, te isplata iznosa od 2.253,00 kuna, odnosno 299,02 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 15.4.2003. do isplate.

9. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 3,00% iznosa kredita, sadržana u članku 11. stavku 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je i aktivna legitimacija tužiteljice.

10. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su pok. suprug tužiteljice – ĆŽ, kao korisnik kredita, i prednik tuženika kao kreditor, 15.4.2003. sklopili Ugovor o kreditu broj 51401320, broj kreditne partije 09-450-09938-8, kojim je kreditor stavio pok. suprugu tužiteljice – ĆŽ na raspolaganje iznos od 10.000,00 eura,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u iznosu od 3,00% od iznosa kredita prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita,

- da je odobren nenamjenski hipotekarni kredit,

- da je tuženik pok. suprugu tužiteljice – ĆŽ na ime predmetne naknade naplatio iznos od 299,02 eura.

11. Na pravni odnos stranaka ne primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003. - dalje ZZP), budući nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, 15. travnja 2003., već se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje u tekstu: ZOO), a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o naknadi za obradu kredita treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

12. Prvenstveno u odnosu na prigovor aktivne legitimacije valja istaknuti kako je isti neosnovan. Naime, tužiteljica je zakonska nasljednica iza pok. ĆŽ (njegov bračni drug), pa ista time i ima i pravni interes za vođenje ove parnice. Također iako postupak (odnosno ovlast za pokretanje postupka) nije navedena u rješenju o nasljeđivanju, navedeno nije od utjecaja, budući da je člankom 5. stavkom 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19.) propisano da onaj tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni slijednik. Jednako tako nije niti osnovano pozivanje tuženika u odgovoru na tužbu na sudsku praksu iz odluke Općinskog građanskog suda u Zagrebu, budući da se u tom postupku radi o jamcu, dok je u ovome postupku pok. ĆŽ i korisnik kredita, a time i glavni dužnik, pa je tužiteljica, kao zakonska nasljednica, aktivno legitimirana u ovome postupku.

13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je njezinom pok. suprugu ĆŽ trebao kredit za njihove osobne potrebe i radilo se o nenamjenskom kreditu. Ne sjeća se da li je njezinom pok. suprugu ĆŽ službenik banke rekao za naknadu koja se plaća za obradu kredita, ali joj je poznato kako je predmetna naknada postojala i da je istu, sada pok., ĆŽ i platio.

14. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju prijepornu ugovornu odredbu. Činjenica jest da je tužitelj s tim kreditom podignuo novac koji mu je bio potreban za osobne potrebe, pa navedeno znaci da je tužitelj potrošač. Naime namjena kredita je bila za osobne potrebe pok. ĆŽ.

15. Tuženik je, kao kreditor, sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, a također tuženik nije dokazao da je s prednikom tužitelja bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora, niti je prednik tužiteljice mogao utjecati na odredbu o visini naknade budući da je ista bila određena od strane tuženika.

16. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

17. Sukladno odredbi članka 12. ZOO, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Prema članku 8. istog Zakona, obveza je prema građanima kao potrošačima i korisnicima usluga svoja prava i obveze uređivati i vršiti na način kojim se osiguravaju redovno i kvalitetno zadovoljavanje potreba građana i što povoljniji uvjeti za zadovoljavanje tih potreba.

18. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je postupao sukladno navedenim odredbama. Naime, iz članka 10. Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje prednik tužiteljice, obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od čak 3% od iznosa kredita. Sporna ugovorna odredba, iako je naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze prednika tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, je jasno određena i u dijelu visine te naknade, jer je u istoj navedeno da naknada iznosi 3% od iznosa kredita, po utvrđenju ovog suda nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je predniku tužiteljice nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u nerazmjerno visokom iznosu od 299,02 EUR.

19. Sukladno čl. 100. ZOO-a u slučaju kada je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

20. Budući je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupao nesavjesno, na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, suprotno obvezama iz članka 8. i 2. ZOO, to je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti prijeporne odredbe članka 10. Ugovora. Naime, jasno je da se o prijepornoj odredbi nije moglo pregovarati, niti je prednik tužiteljice dobio elementarne informacije o njoj kako bi znao od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini 3% od ukupnog iznosa kredita.

21. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu predniku tužiteljice kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ista ništava, slijedom čega je sud odlučio kao pod toč. I. izreke i utvrdio ništavost sporne ugovorne odredbe o naknadi.

22. Sukladno odredbi članka 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371. ZOO, dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno čl. 110. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku tražio da sud spornu odredbu prijepornog Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i za odobravanje kredita, utvrdi ništavom, pa njezino potraživanje nije zastarjelo. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

23. Stoga je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 299,02 EUR, koji iznos je među strankama nesporan, i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, budući da prijeporno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekuće od dana kada je tužitelju ista naplaćena tj. 17. travnja 2003. do dana isplate, jer je tuženik bio nepošten, znao je i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi.

24. Zatezne kamate su dosuđene u visini određenoj u visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

25. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u visini 3,00% iznosa kredita, sadržana u članku 11. stavku 1. Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužiteljice za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 299,02 eura s kamatom počevši od 17.4.2003. pa do isplate.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

27. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) u vezi članka 155. stavka 1. ZPP.

28. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 5.6.2025. u visini od 25 bodova, sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 27.11.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 12,5 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 87,5 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 218,75 eura. Tužiteljici je također priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 26,54 eura, što sveukupno iznosi 245,29 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 9. siječnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

29. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 946,07 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora, koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, dok je trošak pristojbi na tužbu i presudu tužiteljici također dosuđen prema pravilno naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Također je isti odbijen i u cijelosti za zatražen trošak za sastav podneska od 10.6.2025. u ukupnom iznosu od 250,00 eura, budući da je isti samo vezan uz prigovor tuženika koji se odnosi na vrijednost predmeta spora, a o kojem prigovoru se isti mogao očitovati i na ročištu, te sud smatra kako navedeni podnesak, sukladno članku 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ove parnice, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

30. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 500,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 9. siječnja 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužiteljice

2. Punomoćniku tuženika