Poslovni broj: P-1227/2023-29

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb – Istok, Turinina 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu Ivi Đuratoviću, u pravnoj stvari tužitelja OĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marija Lulić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 11.12.2025., dana 09. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu od 29.03.2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Damira Andrašića iz Zagreba pod brojem OV-9332/07 od 04.04.2007., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan plaćanja.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu od 29.03.2007., solemniziranog kod javnog bilježnika Damira Andrašića iz Zagreba pod brojem OV-9332/07 od 04.04.2007., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom banke.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju OĐ isplati iznos 1.682,50 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju OĐ isplati iznos 676,67 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01.10.2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 793,43 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom III. izreke).

VI. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu daljnjih 149,64 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (preko iznosa koji je dosuđen točkom IV. izreke).

VII. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju OĐ naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu 1.470,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 09.01.2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 12.06.2023. tužitelj CĐ zatražio je donošenje presude kojom bi se utvrdilo da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 29.03.2007. te da se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naloži isplata 2.475,93 EUR (preplata anuiteta do konverzije) i 826,31 EUR (razlika glavnice) sve sa pripadajućim zateznim kamatama, na ime potpune restitucije zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

2. U odgovoru na tužbu tuženik Zagrebačka banka d.d. usprotivio se tužbenom zahtjevu, u bitnom osporavajući tužiteljev status potrošača, zatim navodeći da se tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz kolektivne presude te da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna, kao i da je provedena valjana konverzija kredita kojom je uspostavljena nova pravna osnova zbog čega se tužitelj od samog početka treba smatrati korisnikom kredita u EUR, čime je uspostavljena ravnoteža između tužitelja i tuženika. Ujedno je istaknuo prigovor zastare.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 09.06.2025. (str. 327-329 spisa) snizio novčani iznos kojeg potražuje po osnovi preplate do konverzije i to sa dotadašnjih 2.475,93 EUR na sada 1.682,50 EUR, kao i iznos kojeg potražuje po osnovi razlike glavnice sa dotadašnjih 826,31 EUR na sada 676,67 EUR. Tuženik se podneskom od 24.06.2025. (str. 330-331 spisa) usprotivio navedenom smanjenu tužbenog zahtjeva.

3.1. Po pravnom shvaćanju VSRH od 26.04.2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika. Budući da se u konkretnom slučaju tuženik protivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, ono nije proizvelo procesni učinak, slijedom čega je sud ovom presudom odlučivao o prvotnom zahtjevu iz tužbe.

4. U provedenom postupku pročitani su Ugovor o kreditu od 29.03.2007. (str. 25- 30 spisa), Dodatak od 04.04.2016. (str. 31-47 spisa), Otplatni plan (str. 8-24 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa (str. 7 spisa), Promet po kreditu (str. 109-118 spisa), dopis od 12.11.2015. (str. 119 spisa), provedeno je financijsko vještačenje (str. 279- 292 spisa) te je saslušan tužitelj (str. 267-268 spisa).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet parnice je tužiteljev za utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu od 29.03.2007. ništetne, kao i restitucijski zahtjev tužitelja samo u pogledu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

7. U postupku nije sporno:

− da je tuženik kao kreditor (banka) sa tužiteljem kao korisnikom kredita sklopio prethodno navedeni Ugovor o kreditu od 29.03.2007.;

− da je taj kredit bio denonimiran u kunama uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) i sa ugovorenom jednostrano promjenjivom kamatnom stopom;

− da je tuženik tužitelju isplatio ugovoreni iznos kredita, a tužitelj mu ga je onda počeo otplaćivati na način kako je to bilo ugovoreno, dakle plaćanjem anuiteta prema valutnoj klauzuli u CHF i po promjenjivoj kamatnoj stopi;

− da su tužitelj i tuženik 04.04.2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015; dalje: ZID ZPK/15) sklopili Dodatak navedenog ugovora o kreditu kojim su proveli konverziju kredita na način da su izvršili izmjenu valutne klauzule iz CHF u EUR.

8. Sporno je prije svega jesu li ugovorne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva u pogledu valutne klauzule. Posebno je sporno ima li tužitelj, s obzirom na provedenu konverziju, ikakva daljnja prava prema tuženiku po osnovi ništetne valutne klauzule.

O ništetnosti valutne klauzule i jednostrano promjenjive kamatne stope u osnovnom ugovoru o kreditu

9. Valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli (CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi u potrošačkim ugovorima o kreditu bila predmet preispitivanja pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a povodom tužbe udruge za zaštitu potrošača Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv osam tuženih banaka koje su takve kredite ugovarale sa potrošačima, a među kojim bankama (tuženicima) je bio i ovopredmetni tuženik Zagrebačka banka d.d.

9.1. U tom postupku je pravomoćnom presudom posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita) zaključujući ugovore o kreditu sa ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama:

- na način da je u razdoblju od 01.04.2005. do 31.12.2008. kao valutu uz koju je vezana glavnica ugovarao švicarski franak, a da prije zaključenja tih ugovora o kreditu, tijekom pregovora i u svezi zaključenja tih ugovora, banka kao trgovac nije u cijelosti informirala korisnike kredita (potrošače) o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,

- na način da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. ugovarao redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banaka o promjeni stope ugovorene kamate,

što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U navedenom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u potrošačkim ugovorima o kreditu nije bila razumljiva za potrošače, jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita (potrošače) zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, pri čemu su svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

10.1. Nadalje je utvrđeno da se o odredbama koje su se odnosile na ugovorenu jednostrano promjenljivu kamatnu stopu sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

11. Po čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 29.03.2007. (str. 25-30 spisa) utvrđeno je da je taj ugovor bio sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita te da je njime iznos kredita bio utvrđen u kunskoj protuvrijednosti iznosa 23.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate (čl. 1.), uz rok otplate 20 godina (čl. 3. st. 1.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja (čl. 7.), s time da se radilo o kreditu za adaptaciju stana (čl. 6.).

12.1. Iz sadržaja tog Ugovora proizlazi da on u niti jednom dijelu ne sadrži nikakve konkretne podatke pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti okolnosti važne za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, odnosno sve rizike i mogućnosti značajne fluktuacije tečaja CHF. Također iz sadržaja tog ugovora o kreditu proizlazi da on, osim paušalne konstatacije da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom banke, ne sadrži određene parametre o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno podatke o objektivnom kriteriju po kojem će se kamatna stopa mijenjati.

13. Iz iskaza tužitelja (str. 267-267 spisa), kojem ovaj sud u potpunosti vjeruje jer je iskazivao na uvjerljiv način, a sam iskaz je životan i logičan, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi adaptacije stana u kojem živi. Nadalje, da mu u banci nisu nudili nikakav drugo kredit osim u CHF koji mu je prezentiran kao najpovoljniji, a nije mu ništa objašnjavano o čemu ovisi kretanje tečaja CHF.

14. Dovodeći u vezu sadržaj konkretnog ugovora u kreditu sa prihvaćenim iskazom tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj u svojstvu potrošača (za svoje osobne potrebe) u ožujku 2007. sa tuženikom sklopio predmetni ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, bez da je pritom od strane tuženika kao banke bio obaviješten o svim mogućim posljedicama i rizicima ugovaranja kredita koji je vezan uz valutu CHF i bez da je bio obaviješten o objektivnim kriterijima po kojima će se kamatna stopa mijenjati.

14.1. Pritom za potrošački status tužitelja u konkretnom ugovornom odnosu nije od značaja činjenica što je on, prema vlastitom iskazu, po struci ekonomist. Naime, po čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Navedeni pojam potrošača je funkcionalan i njime se odražava uobičajeno slabiji položaj druge ugovorne strane u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, što znači da se na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu osobu ne isključuje iz zaštite koja se pruža propisima potrošačkog prava. Ovo stoga što se podređeni položaj potrošača prema trgovcu odnosi kako na razinu informacija potrošača, tako i na njegovu mogućnost pregovaranja pod uvjetima koje je prethodno sastavio trgovac, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Dakle, potrošač se nalazi u podređenom položaju u odnosu na trgovca ne samo u pogledu razine informiranost, već i u pogledu pregovaračke moći, pa se stoga status potrošača temelji već i na asimetričnosti u pregovaračkoj moći zbog koje potrošač pristaje na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac bez da može utjecati na njihov sadržaj (odluka Suda EU C-110/14, O). Prema tome to što je tužitelj po struci ekonomist ne isključuje njegov status potrošača u ugovornom odnosu sa tuženikom.

15. Iz navedenih razloga sud zaključuje da je pojedinačni ugovor o kreditu koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika u cijelosti u dosegu pravomoćne presude koja je protiv tuženika donesena u parničnom postupku apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (točka 9.1. obrazloženja), pa je sukladno čl. 502.c ZPP sud u ovoj parnici vezan utvrđenjima iz te presude, i to utvrđenjem da su ugovorne odredbe o potrošačkom kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom ništetne.

16. Slijedom navedenoga, ovaj sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu od 29.03.2007. koji je bio sklopljen između tužitelja i tuženika ništetan u dijelu u kojem je njime ugovorena valutna klauzula u CHF po kojoj je kunski iznos kredita i posljedično mjesečnog anuiteta bio vezan uz tečaj švicarskog franka, kao i u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa.

16.1. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti tih ugovornih odredbi pa je odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke.

O provedenoj konverziji

17. Dodatkom od 04.04.2016. (str. 31-35 spisa) tužitelj i tuženik su na temelju odredbi ZID ZPD/15 izvršili konverziju na način da je valutna klauzula kredita izmijenjena iz CHF u EUR, pri čemu se na temelju zakona smatra da je konverzija izvršena sa danom 30.09.2015.

18. Na taj način položaj tužitelja se izjednačio sa položajem u kojem bi se nalazio da je od početka kod iste banke podigao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR – usporediv po datumu isplate kredita, vrsti tečaja, kamatnoj stopi, namjeni i roku otplate.

18.1. Pritom je sačinjen simulirani otplatni plan kojim su utvrđeni novi anuiteti od početka otplate kredita, a novčani iznosi koje je tužitelj do tada platio radi podmirenja anuiteta s valutnom klauzulom u CHF su retroaktivno iskorišteni za namirenje anuiteta po novom otplatnom planu (s valutnom klauzulom u EUR).

18.2. Razliku između anuiteta koje je tužitelj do datuma konverzije (30.09.2015.) faktično platio prema valutnoj klauzuli u CHF i anuiteta koje bi plaćao prema valutnoj klauzuli u EUR da se od početka primjenjivao novi otplatni plan, stranke su sklopljenim Dodatkom utvrdile kao preplatu – višak plaćenoga.

18.3. Sklopljenim Dodatkom je ujedno utvrđeno koliko na dan konverzije (30.09.2015.) iznosi preostala neotplaćena glavnica, i to polazeći od toga da se od početka otplate kredita radilo o valutnoj klauzuli u EUR (a ne CHF) te je u pogledu navedene neotplaćene glavnice ugovorena daljnja otplata u anuitetima u skladu sa novim otplatnim planom.

18.4. U tužiteljevom slučaju predmetnim Dodatkom, a u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15, utvrđeno je da dan 30.09.2015. postoji preplata u iznosu 9.541,39 HRK, dok nedospjela i neotplaćena glavnica kredita iznosi 10.309,65 EUR u kunskoj protuvrijednosti, s time da će se navedena preplata iskoristiti za podmirenje budućih anuiteta koji dospijevaju nakon konverzije.

19. ZID ZPK/15, temeljem kojeg je sklopljen predmetni Dodatak o konverziji, predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila ZOO, pri čemu je konverzija bila obavezna za banke, dok su potrošači imali mogućnost odlučiti hoće li prihvatiti konverziju ili ne. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca sa ciljem otklanjanja dužničke krize i zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. Ustavnost ZID ZPK/15 potvrđena je od strane Ustavnog suda RH u odluci br. U- I-3685/2015 od 04.04.2017.

20. Stoga bez obzira što je osnovni ugovor o kreditu djelomično – u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope – ništetan, sama konverzija je valjana te proizvodi pravne učinke (Gos-1/2019-36 od 04.03.2020.).

21. Nadalje budući da su ugovorne odredbe o konverziji odraz zakonskih pravila prisilne prirode – i to odredbi ZID ZPK/15 – sve odredbe Dodatka o konverziji su isključene od ocjene njihove nepoštenosti prema potrošaču, a u skladu sa čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014, 110/2015; dalje: ZZP/14) i čl. 1. st. 2. EU Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 05.04.1993.

22. Slijedom navedenoga predmetni Dodatak od 04.04.2016. kojim su tužitelj i tuženik izvršili konverziju kredita je valjan te proizvodi pravne učinke, a njegove odredbe se ne mogu proglasiti nepoštenima prema potrošaču pa se po toj osnovi Dodatak o konverziji ne može smatrati ništetnim.

23. Pritom valja istaknuti da tužitelj u ovoj parnici niti nije osporavao pravilnost konverzije, zbog čega sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konverzija provedena pravilno i u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15.

O pravima potrošača iz ništetnosti valutne klauzule nakon provedene konverzije

24. Potrošači i nakon sklopljenog dodatka o konverziji po odredbama ZID ZPK/15 imaju pravni interes i mogu zahtijevati utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu (Rev-2868/2018-2 od 12.02.2019.).

25. Po čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj strani vratiti sve što je primila na temelju ništetnog ugovora (st. 1.), a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svojem suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2.).

26. ZID ZPK/15 i njegova pravila o konverziji imali su za cilj kredite vezane uz valutu CHF pretvoriti u kredite vezane uz valutu EUR, i to radi otklanjanja dužničke krize i radi zaštite potrošača od rastućeg tečaja CHF. ZID ZPK/15 predstavlja lex specialis, međutim ovo samo u pogledu pretpostavki za izmjenu valutne klauzule kredita, pravila konverzije i njenih učinaka na preostalu kreditnu obvezu potrošača. S druge strane, iz niti jedne odredbe ZID ZPK/15 ne proizlazi da taj zakon drugačije uređuje ili mijenja prava koja bi potrošačima uslijed ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pripadala po općem propisu (ZOO).

26.1. Uostalom ni iz obrazloženja Prijedloga ZID ZPK/15 (dostupno putem https://edoc.sabor.hr) ne proizlazi da je njegov cilj bio regulirati prava koja potrošačima pripadaju po osnovi djelomične ništetnosti osnovnih ugovora o kreditu. Naime, iz ničeg u tom obrazloženju Prijedloga zakona ne proizlazi da je njegova namjera bila uklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača.

26.2. Navedeno se posebice odnosi na prava potrošača po osnovi ništetne valutne klauzule iz osnovnih ugovora o kreditu jer je ništetnost valutne klauzule pravomoćno utvrđena tek 14.06.2018. (u okviru postupka apstraktne zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača), dakle 2-3 godine nakon donošenja ZID ZPK/15 i provedenih konverzija, pa se po prirodi stvari nikako ne može smatrati da se donošenjem ZID ZPK/15 i izvršenim konverzijama ustvari uređivalo pitanja prava koja potrošačima pripadaju zbog ništetnost valutne klauzule, koja u tom trenutku još uvijek nije bila utvrđena.

26.3. Osim toga, po čl. 19.e st. 6. ZID ZPK/15 ako potrošač ne prihvati konverziju otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovornim uvjetima i sukladno odredbama tog zakona. Nezamislivo je da bi zakonodavac putem ZID ZPK/15 imao namjeru urediti otklanjanje posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenje potrošača, a da bi za potrošače koji nisu pristali na konverziju de facto propisao nastavak primjene ništetnih ugovornih odredbi, k tome bez predviđanja da je banka dužna išta vratiti potrošaču po osnovi onoga što je do tada stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

26.4. Kod zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi temeljno pravo potrošača je ono na potpunu restituciju, zbog čega sva odstupanja od tog glavnog pravila moraju biti propisana jasno i nedvosmisleno, a konkretni ZID ZPK/15 u niti jednom dijelu ne spominje obeštećenje potrošača ni uklanjanje posljedica ništetnosti.

26.5. Prema tome odredbama ZID ZPK/15 uopće nisu regulirana pitanja uklanjanja posljedica ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obeštećenja potrošača, niti je to bio cilj i smisao tog zakona.

27. Nadalje, ne može se smatrati ni da se potrošač sklapanjem konverzije dobrovoljno (prešutno) odrekao prava na punu restituciju. Naime takav učinak konverzije nije izričito propisan odredbama ZID ZPK/15, dok istovremeno čl. 41. ZZP/14 isključuje mogućnost potrošačevog odricanja od prava koja mu pripadaju na temelju zakona kojima se štite prava potrošača. No sve i kada bi se uzelo da se potrošač prilikom konverzije mogao odreći svojeg prava na punu restituciju, to odricanje bi moralo biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka (odluka Suda EU C-452/18, Ibercaja Banco), a kako banka u sklopu izračuna konverzije nije prikazivala iznos koji bi potrošaču pripadao u slučaju potpune restitucije (nego samo iznos koji je potreban za izjednačavanje sa odgovarajućim EUR kreditom), onda se nikako ne bi moglo raditi o informiranom pristanku potrošača pa ga eventualno odricanje od potrošačkih prava niti ne bi obvezivalo.

28. Budući da to pitanje uopće nije bilo obuhvaćeno konverzijom, potrošači koji su prihvatili konverziju moraju u pogledu svojeg prava na potpunu restituciju biti u cijelosti u jednakom položaju kao i oni potrošači koji nisu prihvatili konverziju. Zakonska intervencija u ugovorni odnos potrošača i trgovca sama po sebi ne ograničava pravo potrošača na potpunu restituciju (odluka Suda EU C-118/2017, C), pa u tom pogledu potrošači ne mogu biti u različitom položaju prema tome jesu li ili nisu prihvatili zakonsku intervenciju (konverziju).

29. Konačno, konverzijom je samo došlo do naknade (retroaktivne) izmjene valiometra po kojem se obračunava kunska protuvrijednost mjesečnog anuiteta, dakle radi se o izmjeni načina ispunjenja obveze, dok su pravna osnova (ugovor o kreditu) i glavna činidba (novčana činidba u kunama) ostali neizmijenjeni, pa stoga predmetna konverzija u skladu sa čl. 145. st. 2. ZOO ne predstavlja obnovu ugovora (novaciju) te se posljedično ne radi o novoj pravnoj osnovi u smislu čl. 145. ZOO koja bi opravdavala zadržavanje nepripadno stečenih koristi na strani banke.

30. Slijedom svega navedenoga, i nakon što je prihvatio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15, potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa, ako takva razlika postoji nakon provedene konverzije.

30.1. Pritom se potrošač ima pravo vratiti u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, što posebno obuhvaća pravo na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača (odluka Suda EU C-118/2017, C).

30.2. Iz navedenih razloga sud utvrđuje da tužitelj u skladu sa čl. 323. ZOO – i to bez obzira na konverziju provedenu po odredbama ZID ZPK/15 – ima pravo na uspostavu činjenične i pravne situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba osnovnog ugovora o kreditu nikada nije postojala i da se prema njemu nikada nije primjenjivala. S druge strane, tuženik nema pravo ostvariti ni zadržati nikakvu korist od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi koje je nametnuo potrošaču.

31. Neosnovane su tvrdnje tuženika da bi prilikom utvrđivanja visine eventualnog potraživanja tužitelja trebale uračunati i tzv. negativne tečajne razlike tj. iznos manje plaćenih anuiteta u mjesecima kada je tečaj CHF bio manji od početnog. Naime, tuženik u ovoj parnici po toj činjeničnoj osnovi nije istaknuo protutužbu ni procesni prigovor radi prebijanja, pa stoga nema mjesta takvom uračunavanju (Rev-549/2023 od 18.12.2023.). No čak i da je tuženik u tom pogledu istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu ni u tom slučaju njegov zahtjev ne bi bio osnovan. Naime, ništetnost odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF proizlazi iz njezine nepoštenosti prema potrošaču, a ne prema trgovcu. S obzirom na to da je riječ o odredbama koje je bez pregovaranja i suprotno načelu dobre vjere u ugovor unio sam trgovac, to se prirodi, sadržaju i smislu zakonske zaštite potrošača protivi tumačenje po kojem bi trgovac imao koristi od nepoštenosti ugovornih odredbi koje je sam, bez pregovaranja, unio u ugovor. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao. Kod tzv. negativnih tečajnih razlika potrošač je platio anuitet po onom tečaju kojeg je u njegovu korist promijenila sama banka. Stoga po toj osnovi tuženik kao trgovac ne može imati nikakvo potraživanje prema tužitelju kao potrošaču (ŽS Varaždin Gž-1127/2025 od 08.10.2025.).

32. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja – jer je upravo banka protivno dobroj vjeri nametnula potrošaču nepoštene i ništetne ugovorne odredbe – tuženik kao banka smatra se nesavjesnim stjecateljem zbog čega je u skladu sa čl. 1115. ZOO dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja sve koristi na štetu tužitelja.

33. Nisu osnovani tuženikovi navodi o tome da je tužiteljev restitucijski zahtjev u zastari. Naime, sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 30.01.2020. kada se radi o ništetnosti ugovora zastara restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga se u konkretnom slučaju opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO) za restitucijski zahtjev potrošača računa tek od 14.06.2018., kao datuma pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je ustanovljena ništetnost valutne klauzule u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu. Budući da je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 12.06.2023., to znači da utuženo potraživanje nije zastarjelo.

34. Stoga tužitelj ima pravo na potpunu restituciju uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

a) Preplaćeni anuiteti do 30.09.2015.

35. U postupku nije sporno da je tužitelj od početka otplate kredita 2007. godine pa do konverzije 30.09.2015. otplaćivao navedeni kredit i plaćao anuitete sukladno sklopljenom ugovoru. To znači da je tužitelj tuženiku vršio plaćanja na temelju ništetne ugovorne odredbe, i to u dijelu u kojem se iznos anuiteta povećavao zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je važio u trenutku isplate kredita.

35.1. Budući da provedena konverzija ne utječe na pravo potrošača na potpunu restituciju, tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. ZOO vrati ono što je do dana konverzije primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

36. Dodatkom od 04.04.2016. na temelju prisilnih odredbi ZID ZPK/15 stranke su utvrdile da je do 30.09.2015. preplaćeno 9.541,39 HRK (1.266,36 EUR), što predstavlja razliku između iznosa anuiteta koje je tužitelj faktično plaćao po ništetnoj valutnoj klauzuli u CHF i iznosa anuiteta koje bi plaćao da je od početka imao odgovarajući kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

36.1. Međutim uslijed ništetnosti valutne klauzule u CHF, tužitelj ima pravo ne samo da mu se vrate svi iznosi do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR (što je ostvario kroz konverziju), već ima pravo da mu se vrate svi iznosi do razine onog što bi platio da se kroz cijelo vrijeme od početka otplate pa do 30.09.2015. primjenjivao isključivo početni tečaj CHF po kojem mu je kredit isplaćen. Naime, sve što je plaćeno preko toga predstavlja plaćanje uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni, a valutna klauzula u CHF je ništetna, pa tužitelj ima pravo da mu tuženik u skladu sa čl. 323. st. 1. ZOO vrati te iznose. Ne postoji pravna osnova po kojoj bi tuženik takve bespravno stečene iznose mogao zadržati.

37. Na okolnost utvrđivanja iznosa koje je tužitelj do dana konverzije preplatio zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o.

37.1. Vještak je sačinio pisani nalaz od 09.05.2025. (str. 279-292 spisa) koji je jasan, obrazložen i neproturječan te je izrađen na temelju vjerodostojne dokumentacije u spisu i u skladu sa pravilima struke. Stranke nisu imale primjedbe na nalaz vještaka u računskom dijelu već je tuženik iznosio primjedbe samo pravne prirode, ali se izričito očitovao da ne zahtijeva usmeno saslušanje vještaka.

38. Iz navedenog nalaza vještaka proizlazi da je tužitelj od početka otplate kredita pa do dana konverzije 30.09.2015., isključivo uslijed rasta tečaja CHF, tuženiku platio 2.217,93 EUR više od onoga što bi mu bio dužan platiti da su mu se anuiteti računali po početnom tečaju CHF po kojem mu je kredit isplaćen (1 CHF=4,549952 HRK).

38.1. Vještak je nadalje izračunao da zatezne kamate na svaki pojedinačni preplaćeni iznos anuiteta, od dana svakog plaćanja pa do dana konverzije (30.09.2015.), iznose ukupno 730,93 EUR.

39. Stoga sud utvrđuje da je tužitelj zbog ništetne valutne klauzule do dana konverzije tuženiku platio 2.217,93 EUR više od onoga što mu je dio dužan platiti, što predstavlja stvarnu preplatu odnosno višak plaćenih anuiteta, dok zatezne kamate obračunate na taj iznos do dana konverzije iznose 730,93 EUR.

40. Od navedenoga, tužitelj je kroz konverziju namiren za 1.266,36 EUR što predstavlja preplatu priznatu konverzijom (do razine odgovarajućeg kredita sa valutnom klauzulom u EUR).

40.1. Po čl. 172. ZOO ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.

40.2. U skladu sa citiranom odredbom valja uzeti da se iznos preplate koja je priznata konverzijom uračunava u zatezne kamate koje su dospijevale na stvarnu preplatu.

40.3. Stoga sud smatra da je za presuđenje mjerodavna ona varijanta nalaza vještaka po kojoj se iznos preplate priznate konverzijom odbija od zateznih kamata koje su obračunate na stvarnu preplatu (točka 4.a. mišljenja vještaka).

40.4. Polazeći od toga da je kroz konverziju priznata preplata u iznosu 1.266,36 EUR, dok obračunate zatezne kamate na stvarnu preplatu do 30.09.2015. iznose 730,93 EUR, vještak je izračunao da je iznosom preplate iz konverzije namireno cjelokupno tužiteljevo potraživanje zateznih kamata na stvarnu preplatu do 30.09.2015. u iznosu 730,93 EUR te dio glavnice stvarne preplate u iznosu 535,43 EUR.

41. Slijedom navedenoga sud utvrđuje da po osnovi preplaćenih anuiteta do dana konverzije tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati daljnjih 1.682,50 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. do isplate.

41.1. Dakle stvarna preplata do konverzije iznosi 2.217,93 EUR, a na nju obračunate zatezne kamate do 30.09.2015. iznose 730,93 EUR, pa su iznosom preplate koja je priznata konverzijom (1.266,36 EUR) namirene cjelokupne zatezne kamate (730,93 EUR) i dio stvarne preplate (535,43 EUR), zbog čega preostalo potraživanje tužitelja po osnovi stvarne preplate iznosi 1.682,50 EUR sa zateznim kamatama koje dalje teku od 01.10.2015. (jer su zatezne kamate do 30.09.2015. namirene uračunavanjem).

42. Stoga je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke, a pod točkom III. izreke za preostalih 793,43 EUR tužbeni zahtjev je valjalo odbiti kao previsoko postavljen.

b) Razlika neotplaćene glavnice

43. Dodatkom od 04.04.2016. tužitelj i tuženik su u skladu sa prisilnim odredbama ZID ZPK/15 utvrdili da na dan 30.09.2015. preostala neotplaćena glavnica iznosi 10.309,65 EUR odnosno 78.684,05 HRK, što dakle predstavlja preostalu neotplaćenu glavnicu ako bi se uzelo da se od početka otplate radilo o odgovarajućem kreditu sa valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj i tuženik su Dodatkom ugovorili da tužitelj nastavi otplaćivati tu preostalu glavnicu u novim anuitetima sa valutnom klauzulom u EUR, sukladno novom otplatnom planu.

44. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud je utvrdio da bi primjenom početnog tečaja CHF (po kojem je kredit isplaćen) neotplaćena glavnica na dan 30.09.2015. iznosila 73.585,69 HRK.

45. Prema tome, postoji razlika između iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po prisilnim odredbama ZID ZKP/15 (78.684,05 HRK) i iznosa neotplaćene glavnice na dan 30.09.2015. izračunato po početnom tečaju CHF po kojem je tužitelju isplaćen kredit (73.585,69 HRK) – i to razlika u iznosu 5.098,36 HRK odnosno 676,67 EUR.

46. Slijedom navedenoga, uslijed primjene prisilnih odredbi ZID ZPK/15 tužitelj je prilikom konverzije mogao pristati jedino na veći iznos preostale glavnice, koji međutim ne odgovara stvarnom iznosu preostale glavnice na dan 30.09.2015. do kojeg se dođe kada se od primjene izuzme ništetna valutna klauzula i za cijelo vrijeme otplate uzme u obzir jedino početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen tužitelju.

47. Time je unatoč provedenoj konverziji tužiteljeva obveza otplate kredita prema tuženiku za 676,67 EUR veća od onoga što je tužitelj u trenutku konverzije bio dužan otplatiti tuženiku primjenom izuzeća ništetne valutne klauzule.

48. Navedeno nije u skladu sa temeljnim pravom potrošača na potpunu restituciju u slučaju nepoštenih ugovornih odredbi. Naime potrošaču je – usprkos naknadnoj zakonskoj intervenciji u njihov ugovorni odnos – zajamčeno vraćanje u činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, a čime se ujedno osigurava da trgovac ne ostvari i ne zadrži amabaš nikakvu korist od nametanja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi potrošaču (odluka Suda EU C-118/2017, C). Samo se na taj način postiže stvarna ravnoteža između trgovca i potrošača koja je bila narušena nametanjem nepoštene ugovorne odredbe, a trgovca se odvraća od nametanja nepoštenih ugovornih odredbi ubuduće, što je od iznimne važnosti za sustav zaštite potrošača (odluke suda EU C- 421/2014, Banco Primus; C-169/2014, JĐ i Abril J; C-154/2015, C-307/2015, C-308/2015, ŽĐ i dr.).

49. U kontekstu svega navedenoga neotplaćena glavnica utvrđena u većem iznosu od stvarnog, bez obzira što se temelji na valjanom sporazumu o konverziji (po prisilnim odredbama ZID ZPK/15), za banku ne predstavlja ništa drugo nego korist od ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, pa banka tu korist nije ovlaštena zadržati već ju je dužna naknaditi potrošaču.

49.1. Budući da je sporazum o konverziji valjan, sporna razlika glavnice od datuma 30.09.2015. predstavlja tražbinu banke prema potrošaču, pa samim time od tog dana ulazi u imovinu banke.

50. S obzirom na navedeno tuženik je u svrhu potpune restitucije zbog ništetne valutne klauzule tužitelju dužan isplatiti i daljnjih 676,67 EUR sa zateznim kamatama od 01.10.2015., pa je u tom dijelu valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao pod točkom IV. izreke, a odbiti za daljnjih 149,64 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama kao previsoko postavljen (točka VI. izreke).

51. Odluka o stopi zateznih kamata temelji se na čl. 29. ZOO, pri čemu je do 31.12.2022. referentna stopa bila prosječna kamatna stopa na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a od 01.01.2023. referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

52. Tužitelj je djelomično uspio u parnici pa se odluka o trošku temelji na čl. 154. st. 2. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u pogledu pravne osnove (100%), dok je u pogledu visine uspio sa 70%, pa njegov kvalitativni i kvantitativni uspjeh u parnici iznosi 85%, dok uspjeh tuženika iznosi 15%, a razlika tih omjera iznosi 70%. Tužitelja je zastupao punomoćnik odvjetnik, pa sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa) ima pravo na naknadu troška za:

- sastav tužbe – 250,00 EUR (Tbr. 7/1);

- sastav podnesaka od 31.07.2024. i 09.06.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 17.12.2024., 18.02.2025. i 11.12.2025. – po 250,00 EUR (Tbr. 9/1);

- predujam financijskog vještačenja – 600,00 EUR;

što ukupno iznosi 2.100,00 EUR (sa uračunatim PDV-om), a tužitelj ima pravo na naknadu troška u omjeru 70%, što iznosi 1.470,00 EUR, pa je stoga odlučeno kao pod točkom VII. izreke.

U Zagrebu 09. siječnja 2026.

Sudac:

Ivo Đuratović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku 15 dana, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. odvjetnica Marija Lulić;

2. odvjetnik Kruno Knežević.