REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-956/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu toga suda Maji Jurovicki, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., OIB: 61238079664, Trg bana Josipa Jelačića 1, Zagreb, zastupan po punomoćniku Marin Domjanović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GRAD ZAGREB, OIB: 61817894937, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 27. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 9. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 346683, klasa: 363-02/2009-016/227, urbroj: 251-13-32-05-09-2 od 18. siječnja 2009., zaključen između tužitelja, kao korisnika i tuženika, kao Grada pa stoga taj ugovor ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.462,17 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. prosinca 2022. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 106,42 € od 7. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 301,32 € od 7. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 945,90 € od 7. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 41,92 € od 8. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 0,34 € od 8. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 0,42 € od 8. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 939,54 € od 1. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 1.461,07 € od 1. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 202,90 € od 1. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 253,61 € od 1. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos od 1.207,29 € od 4. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 22,06 € od 4. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 161,66 € od 26. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 0,87 € od 26. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos od 1.197,00 € od 13. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 118,12 € od 13. rujna 2019. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 3. listopada 2019. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 7. studenoga 2019. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 6. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 3. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 6. veljače 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 6. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 9. travnja 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 7. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 6. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 2. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 7. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 8. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 6. listopada 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 11. studenoga 2020. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 4. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos od 42,74 € od 12. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 0,01 € od 12. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 0,01 € od 20. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 6. veljače 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 10. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 9. travnja 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 8. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 10. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 9. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 16. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 0,05 € od 16. rujna 2021. do isplate,

- na iznos od 42,80 € od 9. listopada 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 5. studenoga 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 8. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 6. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 10. veljače 2022. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 5. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos od 128,20 € od 4. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 0,68 € od 4. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos od 42,75 € od 8. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos od 47,12 € od 22. rujna 2022. do isplate,

- na iznos od 0,37 €od 22. rujna 2022. do isplate,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 946,62 € u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom sklopio Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 346683, klasa: 363-02/2009-016/227, urbroj: 251-13-32- 05-09-2 18. siječnja 2009. kojim je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje dvije reklamne konstrukcije, ukupne reklamne površine 19,58 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (koja odgovara z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 810,61 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (107,59 eura € po tečaju konverzije nakon uvođenja € kao službene valute Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023. godine), a temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (,,Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 4/08 i dr.). Nakon sklapanja tog ugovora tuženik je donio Rješenje klasa: UP/I-363-02/09- 01/001242, urbroj: 251-13-31/100-10-10, od 5. ožujka 2010., kojim je odobreno postavljanje reklamnih konstrukcija

Tužitelj navodi da odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu, koja predstavlja "ostali propis" kako ga naziva Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98 - službeni pročišćeni tekst, 113/00, 124/00 - službeni pročišćeni tekst, 28/01, 41/01 - službeni pročišćeni tekst, 76/10, 55/01 - službeni pročišćeni tekst, 5/14, 85/10 - službeni pročišćeni tekst) u svom čl. 5. glasi: "Za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa na javne površine, zemljište i objekte plaća se naknada koju pravilnikom određuje Gradsko poglavarstvo, ovisno o zoni u kojoj se postavljaju, o njihovoj reklamnoj površini, odnosno veličini, vrsti i tipu. Podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti sklapaju ugovor o plaćanju naknade. Ugovor iz stavka 2. ovoga članka sklapa se prije izdavanja rješenja o njihovu postavljanju."

Tužitelj dalje tvrdi da taj članak ne razlikuje situaciju kad se reklama postavlja na privatnoj nekretnini (u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba) od situacije kad se reklama postavlja na zemljištu u vlasništvu tuženika, odnosno jedinice lokalne samouprave. U oba slučaja, budući da su nerazlikovani, plaća se naknada tuženiku koja se regulira ugovorom koji je preduvjet za izdavanje rješenja tuženika o odobrenju postavljanja reklame. Naime, nije sporno da je tuženik ovlašten donijeti podzakonski propis kojim će regulirati uređenje naselja, u što svakako spada i postavljanje reklama, kao niti da je ovlašten propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, međutim tužitelj smatra da naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnu nekretninu ne može ući u djelokrug komunalnog reda jer takvo što ne proizlazi niti iz jedne odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 36/95, 109/95, 21/96, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 - službeni pročišćeni tekst, 82/04, 110/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09, 153/09, 49/11, 84/11, 90/11, 144/12, 56/13, 94/13, 153/13, 147/14, 36/15, 68/18.), Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi ("Narodne novine" br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 19/13 - službeni pročišćeni tekst, 144/12, 137/15 - službeni pročišćeni tekst, 123/17, 98/19, 144/20) i Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ("Narodne novine" broj 117/93, 92/94, 69/97, 33/00, 73/00, 127/00, 59/01, 107/01, 117/01, 150/02, 147/03, 132/06, 26/07, 73/08, 25/12, 147/14, 100/15, 115/16, 127/17).

Ističe da čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i čl. 3. st. 1. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave uređuju prihode jedinica lokalne samouprave te da niti u jednoj odredbi nije propisano da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena kao svoj prihod propisati naknade za reklame postavljene na privatnoj nekretnini. Stoga smatra da je odredba čl. 39. Odluke o komunalnom redu nesuglasna Zakonu o komunalnom gospodarstvu, Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi i Zakonu o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave koji su bili na snazi u vrijeme njezina donošenja, dakle taj je članak neustavan i nezakonit. Zaključno, tužitelj navodi da je i ugovor koji je sklopio sa tuženikom na temelju navedene Odluke o komunalnom redu protuzakonit i protuustavan i time u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne posljedice (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), a u vezi čega se poziva na sudsku praksu ovog suda (P-3224/2023 od 18. listopada 2024. potvrđena presudom VTS RH Pž- 4343/2024, kao i presude ovog suda P-2334/2023, P-2060/2024, P-2413/2023 i Povrv- 1307/2024). Predlaže da sud presudom utvrdi da je navedeni ugovor ništetan, a s obzirom da je tužitelj tuženiku temeljem ništetnog ugovora platio iznos od 8.462,17 € u više navrata, što s naslova redovne zakupnine, što s naslova kamata, tužitelj smatra da je tuženik navedeni iznos stekao bez pravne osnove pa temeljem odredbe čl. 1111. ZOO zahtijeva isplatu navedenog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od sljedećeg dana od dana svake pojedine uplate do dana isplate. Glede zastarijevanja zahtjeva za plaćanje po ništetnom ugovoru, tužitelj se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. po kojem zastarni rok potraživanja za iznose plaćene po ništetnom ugovoru teče od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pa smatra da je ovlašten potraživati sve uplate koje je izvršio tuženiku po ništetnom ugovoru.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti pri čemu u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se potražuje utvrđenje ništetnosti ističe prigovor pravomoćno presuđene stvari jer je tuženik radi naplate po ovdje spornom ugovoru vodio parnični i ovršni postupak protiv ovdje tužitelja koji je okončan pravomoćnom presudom naslovnog suda poslovni broj Povrv-6739/2015 u korist ovdje tuženika kao i ovršni postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu koji je okončan pravomoćni i ovršnim rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovrv-105/2015, a u kojim postupcima sud nije ni našao niti ustanovio ništetnost ovdje spornog ugovora, već upravo suprotno – ovaj ugovor utvrdio je valjanom osnovnom.

Tužitelj navodnu ništetnost Ugovora sklopljenog 18. siječnja 2009. pokušava dokazati i izvesti iz dokazivanja navodno protuzakonitog i protuustavnog članka podzakonskog akta, u konkretnoj pravnoj stvari članka 39. Odluke o komunalnom redu iz 2008. Tuženik ne spori sklapanje spornog ugovora o plaćanju naknade niti visinu potraživanja koju je naplatio po njima, tim više jer je dio utužene tražbine podmiren prisilnim putem sukladno pravomoćnoj presudi Naslovnog suda broj: Povrv-6739/15 te pravomoćnom i ovršnim rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-105/2015.

Ističe da je predmetni Ugovor sklopljen u skladu s propisanim postupkom za postavljanje reklame temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (Službeni glasnik Grada Zagreba 4/08, 5/08 i 8/08 – u daljnjem tekstu: Odluka) i temeljem odredaba tada važećeg Pravilnika o kriterijima za određivanje naknade za postavljanje natpisa, plakata, reklama i reklamnih panoa (Službeni glasnik Grada Zagreba 8/08 - u daljnjem tekstu: Pravilnik), a ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklame tužitelj je sa tuženikom sklopio svojevoljno i dobrovoljno, čime je iskazao volju za postupanje po istom u smislu korištenja reklame i prihvaćanje obveze na plaćanje naknade za istu sve dok se reklama nalazi na zemljištu.

Napominje da je Odluka donesena sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine 36/95, 70/97, 128/99, 129/00, 59/01, 82/04 i 178/04) koji jasno upućuje na ovlaštenje i obvezu donošenja provedbenih propisa kojima se pobliže uređuju odnosi u komunalnom gospodarstvu (uređenje naselja, održavanje čistoće, čuvanje javne površine, korištenje javnih površina, skupljanje i odvoz komunalnog otpada i dr.) i niti jedna odredba navedene Odluke ne dovodi u pitanje niti krši odredbe navedenog Zakona niti drugih propisa koji su bili na snazi u vrijeme donošenja navedene Odluke.

Ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske već odlučio o zakonitosti sporne odredbe članka 39. Odluke donijevši 30. lipnja 2014. rješenje poslovni broj: Usoz- 150/2012 kojim se postupak za ocjenu zakonitosti navedenog općeg akta obustavlja, budući da je sporna odredba prestala važiti stupanjem na snagu nove Odluke o komunalnom redu (Službeni Glasnik Grada Zagreba 3/14).

Ističe da je predmetni ugovor raskinut 03. rujna 2022. te više nije na snazi i ne proizvodi pravne učinke tri godine, pa nisu ispunjene pretpostavke za provođenje postupka ocjene zakonitosti općeg akta zato što Odluka više nije na snazi i nije moguće s uspjehom isticati pitanje njegove zakonitosti u ovom postupku kao što niti naslovni sud nije ovlašten preispitivati zakonitost akta koji više nije na snazi te ne proizvodi pravne učinke u ovome trenutku što nesporno proizlazi iz same činjenice da je ugovor o plaćanju naknade sklopljen temeljem sporne Odluke raskinut još 2022. godine. Stoga smatra u cijelosti neosnovanim navode kojima tužitelj pokušava dokazati da bi dio podzakonskog propisa temeljem kojeg je zaključen Ugovor među strankama bio protuustavan i protuzakonit, a samim time i da bi sklopljeni ugovor bio ništetan. Nastavno, smatra da tužitelj pogrešno zaključuje da tuženik nema pravnu osnovu za naplatu potraživanja koja je predmet ovog spora jer ništetni Ugovori ne proizvode pravne učinke pa da mu je tuženik u obvezi vratiti utužene novčane iznose koji su, temeljem navedenog Ugovora isplaćeni tuženiku. Budući Ugovor temeljem kojeg je tužitelj vršio plaćanja nije, niti može biti utvrđen ništetnim jer je sklopljen temeljem tada važećeg pravnog propisa, smatra da tužitelj pogrešno zaključuje da tuženik nema pravnu osnovu za naplatu potraživanja koje je predmet ovog spora. Budući da je Ugovor iz kojeg proizlazi obveza tužitelja na plaćanje utužene naknade tuženiku sklopljen temeljem važećih propisa te isti nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, tuženik tvrdi da nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 322. i čl. 323. ZOO-a, slijedom čega je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Posebno tuženik osporava tijek kamata na utuženi novčani iznos, obzirom da isti nije u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

3. Tužitelj se podneskom od 12. svibnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu ističući da je t uženikov prigovor presuđene stvari neutemeljen jer predmeti ,,Povrv,, i ,,Ovrv,, na koje se poziva tuženik i ovaj predmet nisu istovrsni predmeti jer nemaju istu pravnu osnovu budući su predmeti na koje se poziva tuženik bili prethodno ovršni predmeti (tuženik je prijedlogom za ovrhu tražio isplatu novčanih iznosa temeljem vjerodostojne isprave , a ne ugovora koji je predmet ovog postupka ), a ovo je parnični postupak u kojemu se raspravlja prvenstveno o utvrđenju ništetnosti ugovora, a tek nakon toga (ovisno o odluci o ništetnosti) o isplati nepripadno isplaćenih iznosa (koji su posve različiti od iznosa koje je tražio tuženik u predmetima ,,Povrv,, i ,,Ovrv,,) pa se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

Ističe kako OKR iz 2008. i OKR koje su donošene kasnije i trenutno važeća OKR (Službeni glasnik Grada Zagreba, br. 15, od 3. svibnja 2023.) imaju sadržajno identičnu, nezakonitu odredbu o plaćanju naknada za reklame postavljene na privatnim nekretninama, a to je i potvrđeno rješenjem VUS-a broj: Usoz-43/2024 od 17. prosinca 2024., kojim je obustavljeno izvršenje upravo onih odredaba važeće tuženikove Odluke o komunalnom redu, identičnih odredbama OKR iz 2008. koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora između stranaka.

Nadalje, suprotno nastojanju tuženika da pokaže kako je u konkretnom slučaju riječ o sporu o OKR, ovdje uopće nije riječ o sporu koji bi se vodio o OKR kao općem aktu (podzakonskom općenormativnom aktu), nego o sporu koji proizlazi iz dvostranog ugovornog odnosa za koji tužitelj tvrdi da je ništetan.

4. Sud je u dokaznom postupku temeljem čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 ,57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - ZPP) proveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu i to u ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama (list 7 i 8 spisa), Rješenje od 5. ožujka 2010. (list 9 do 11 spisa), u zk. izvadak (list 12 i 13 spisa), u analitičku karticu (list 14 do 19 spisa), u pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VS RH (list 20 spisa), u dopis o raskidu ugovora (list 126 spisa), u dodatke ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama (list 128 do 131 spisa), u ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama (list 133 i 134 spisa) i pročitao sudsku praksu i stručne članke koje su stranke dostavile u spis.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a te je tvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 346683, klasa: 363-02/2009-016/227, urbroj:

251-13-32-05-09-2, od 18. siječnja 2009. i zahtjev za isplatom ukupnog iznosa od 8.462,17 € koji je tužitelj platio tuženiku na osnovu tog Ugovora, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Među stranaka nije sporno da su sklopile navedeni Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama i nije sporno da je na osnovu tog Ugovora tužitelj tuženiku isplatio upravo utuženi iznos.

7. Među stranaka nije sporno da je predmetni ugovor raskinut, odnosno da više nije na snazi i da ne proizvodi pravne učinke među strankama.

8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. Među stranka je sporna valjanost navedenog ugovora, dakle sporna je osnova tužbenog zahtjeva i to kako onog za utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora, tako i onog za isplatu stečenog bez osnove.

10. Među strankama je sporno da li se radi o presuđenoj stvari, kao i da li je potraživanje u zastari.

11. Što se tiče prigovora tuženika da se radi o presuđenoj stvari, smatra se da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari ukoliko je o istovjetnom tužbenom zahtjevu između istih stranaka ranije donesena pravomoćna sudska odluka, zbog čega će sud odbaciti tužbu, što ovdje nije slučaj jer predmeti ,,Povrv,, i ,,Ovrv,, na koje se poziva tuženik i ovaj predmet nisu istovrsni predmeti jer nemaju istu pravnu osnovu jer su predmeti na koje se poziva tuženik bili prethodno ovršni predmeti (tuženik je prijedlogom za ovrhu tražio isplatu novčanih iznosa temeljem vjerodostojne isprave , a ne ugovora koji je predmet ovog postupka ), a ovo je parnični postupak u kojemu se raspravlja prvenstveno o utvrđenju ništetnosti ugovora, a tek nakon toga (ovisno o odluci o ništetnosti) o isplati nepripadno isplaćenih iznosa (koji su posve različiti od iznosa koje je tražio tuženik u predmetima ,,Povrv,, i ,,Ovrv,,) pa se ne radi o pravomoćno presuđenoj stvari.

12. Uvidom u Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama, šifra: 346683, klasa: 363-02/2009-016/227, urbroj: 251-13-32-05-09-2, od 18. siječnja 2009. utvrđeno je da je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje dvije reklamne konstrukcije, ukupne reklamne površine 19,58 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu

– k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (koja odgovara z. k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]), u iznosu od 810,61 tadašnjih hrvatskih kuna mjesečno (107,59 € po tečaju konverzije nakon uvođenja EUR kao službene valute Republike Hrvatske od 1. siječnja 2023. godine), a temeljem članka 39. tada važeće Odluke o komunalnom redu (,,Službeni glasnik Grada Zagreba, broj 4/08 i dr.).

13. Na temelju odredbe čl. 30. predmetne Odluke o komunalnom redu tužitelju je, rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, klasa: UP/I-363-02/09-01/001242, urbroj:

251-13-31/100-10-10, od 5. ožujka 2010., kojim je odobreno postavljanje reklamnih konstrukcija

14. Zgrada na kojoj je tuženiku odobreno postavljanje predmetne reklame na osnovu prethodno citiranog Ugovora uknjižena je kao suvlasništvo vlasništvo fizičkih osoba L B, T P i LR

15. Prema podacima iz analitičke kartice za ugovor 346683 tužitelj je na ime naknade za postavljene reklame na lokaciji u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 1 temeljem predmetnog Ugovora o plaćanju naknade za postavljanje reklama, tuženiku platio iznos od 8.462,17 €.

16. Glede stajališta tuženika da ovaj sud nije ovlašten ispitivati zakonitost Odluke o komunalnom redu koja je sporna među strankama, sud smatra da Odluka o komunalnom redu predstavlja opći akt (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem U-II-5157/2005 i dr. od 5. ožujka 2012., "Narodne novine" broj 41/2012.), a to proizlazi i iz odredbe čl. 73. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi kojim je propisano da predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i druge opće akte, u skladu sa svojim statutom, a prije nego što stupi na snagu opći akt obavezno se objavljuje u službenom glasilu jedinice, a ako općina ili grad nema svoje službeno glasilo, opći akt općine ili grada objavljuje se u službenom glasilu županije.

Opći akt stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave, a iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu prvog dana od dana objave i opći akt ne može imati povratno djelovanje.

17. Prema odredbi čl. 3. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 20/10, 143/12, 152/14) predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu.

18. O Zakonitosti općih akata, u skladu čl. 12. navedenog Zakona, odlučuje Visoki upravni sud Republike Hrvatske, s time da, prema odredbi čl. 83. Zakona o upravnim sporovima postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud Republike Hrvatske pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osoba ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom ako je pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela koja se temelji na općem aktu došlo do povrede njihova prava ili pravnog interesa. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dostave odluke. Postupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud Republike Hrvatske može pokrenuti po službenoj dužnosti, na temelju obavijesti građana, pučkog pravobranitelja ili na zahtjev suda. Prema odredbi čl. 86. st. 3. i 4. navedenog Zakona sud će presudom ukinuti opći akt, ili pojedine njegove odredbe, ako utvrdi da nije suglasan sa zakonom ili statutom javnopravnog tijela, s time da ukinuti opći akt prestaje važiti, odnosno ukinute odredbe općeg akta prestaju važiti danom objave presude Visokog upravnog suda u Narodnim novinama. Kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, sud će isti rješenjem obustaviti (čl. 88. st. 2. navedenog Zakona).

19. Dakle, s obzirom na sadržaj zakonskih odredbi kojima je reguliran postupak ocjene zakonitosti općeg akta od strane Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, nedvojbeno je da nisu ispunjene pretpostavke za vođenje navedenog postupka u situaciji kad je osporavani opći akt stavljen izvan snage, odnosno kad je prestao važiti. Navedeno proizlazi iz same svrhe i smisla navedenog postupka prema kojem njegov ishod, za slučaj prihvaćanja zahtjeva, može biti ukidanje općeg akta ili njegovih pojedinih odredbi s učinkom od objave u Narodnim novinama.

20. Prema tome, ukoliko opći akt nije na snazi, nema pretpostavki za vođenje postupka ocjene njegove zakonitosti jer se taj opći akt više ne bi mogao ukinuti u skladu s čl. 83. st. 3. i 4. Zakona o upravnim sporovima. Navedeno proizlazi i iz odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016.

21. Suprotno tvrdnjama tuženika, ovaj sud ima ovlaštenje (i dužnost) preispitati zakonitost općeg akta u situaciji kad navedeni opći akt više nije na snazi, kako je to slučaj u ovoj konkretnoj situaciji, odnosno u situaciji kad se opći akt ne može preispitivati pred nadležnim Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske prema odredbama Zakona o upravnim sporovima iz razloga što isti više nije na snazi, ali on i dalje proizvodi pravne učinke među parničnim strankama.

22. Naime, radi se o općem aktu koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora te njegov sadržaj ima učinka na valjanost pravnog posla koji je temeljem njega sklopljen. O ovom je pitanju stajalište izraženo u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-949/2022 od 8. ožujka 2022. i Rev-2169/2019 od 1. ožujka 2023. te u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4024/2019, U-III-4025/2019 i U- III-4026/2019 od 14. srpnja 2021., a na koje se poziva i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci pod brojem Pž-1736/2024 od 18. rujna 2024.

23. Sud smatra kako bi svako suprotno tumačenje dovelo do nerazmjernog ograničenja prava na pristup sudu (čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, "Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17).

24. Dakle, u ovom je postupku predmet spora preispitivanje valjanosti pravnog posla sklopljenog temeljem općeg akta koji više nije na snazi, a za koji tužitelj tvrdi da nije u skladu sa zakonom. Za odlučivanje o valjanosti spornog pravnog posla stoga je potrebno, kao o prethodnom pitanju, odlučiti o zakonitosti općeg akta temeljem kojeg je taj pravni posao sklopljen, pri čemu se ovaj sud ograničava samo na preispitivanje zakonitosti općeg akta u trenutku sklapanja pravnog posla, a odluka o ovom prethodnom pitanju ima učinak samo u ovom sporu.

25. Nastavno na navedeno, sud je preispitao zakonitost predmetne Odluke o komunalnom redu na osnovu koje je sklopljen ugovor između stranaka, a koja je u međuvremenu prestala važiti.

26. Spornom Odlukom o komunalnom redu ("Službeni glasnik Grada Zagreba broj 4/08, 5/08 i 8/08.) propisan je komunalni red i mjere za njegovo provođenje u cilju uređivanja naselja, održavanja čistoće, čuvanja i korištenja javnih površina, sakupljanja, odvoza i postupanja sa sakupljenim komunalnim otpadom, uklanjanja snijega i leda te uklanjanja protupravno postavljenih predmeta na području Grada Zagreba (čl. 1. navedene Odluke).

27. Navedena Odluka o komunalnom redu donesena je na temelju odredbe čl. 16. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 26/03, 82/04 i 178/04). Tom je odredbom propisano da je u cilju pobližeg uređenja odnosa u komunalnom gospodarstvu, predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave obvezno donijeti odluku o komunalnom redu i mjere za njezino provođenje, a s kojom odlukom se propisuju naročito odredbe o uređenju naselja; održavanju čistoće i čuvanju javnih površina; korištenju javnih površina; skupljanju, odvozu i postupanju sa skupljenim komunalnim otpadom; uklanjanju snijega i leda; uklanjanju protupravno postavljenih predmeta; mjere za provođenje komunalnog reda i kaznene odredbe.

28. Prema odredbi čl. 11. Odluke o komunalnom redu reklame, reklamni panoi su reklamne zastave, reklamna platna postavljena kao zaštita na građevinskim skelama, transparenti i drugi prigodni natpisi, reklamni ormarići i drugi predmeti koji služe reklamiranju. Način postavljanja te vrste predmeta i naprava određuje pravilnikom Gradsko poglavarstvo na prijedlog Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Gradskog zavoda za prostorno uređenje i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode (čl. 11. st. 2.). Na reklamne panoe primjenjuju se odredbe Odluke koji se odnose na reklame, ako nije drugačije određeno Odlukom (čl. 11. st. 3.). Za postavljanje je potrebno odobrenje gradskog upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove (čl. 12.), u kojem odobrenju će se odrediti mjesto i način postavljanja, izgled predmeta, vrijeme na koje se predmet postavlja i drugi uvjeti. Člankom 12. Odluke zabranjeno je postavljanje bez odobrenja, odnosno suprotno odobrenju.

29. Člankom 23. Odluke o komunalnom redu određeno je da je za namjeravano postavljanje reklamnog panoa površine 6 m2 i više na površini koja nije javna potrebno ishoditi prethodno odobrenje za zahvat u prostoru gradskog upravnog tijela nadležnog za komunalne poslove, a zahtjevu za izdavanje odobrenja za zahvat u prostoru treba priložiti izvadak iz katastarskog plana u mjerilu 1:1000, tehnički opis, idejno rješenje o namjeravanom zahvatu u prostoru, posebne uvjete priključenja na komunalnu infrastrukturu te suglasnosti pravnih osoba s javnim ovlastima na mogućnost provedbe zahvata u odnosu na postojeće objekte i uređaje komunalne infrastrukture. Dokaz da se građevinu može postaviti na građevnoj čestici, odnosno unutar zahvata u prostoru u smislu ove Odluke, smatra se izvadak iz zemljišne knjige, ugovor na temelju kojeg je investitor stekao pravo vlasništva na zemljištu, ugovor o zakupu i pisana suglasnost vlasnika, ako posebnim zakonom nije određeno drugačije.

30. Člankom 14. Odluke o komunalnom redu je određeno da ako se natpisi i reklame postavljaju na zgrade, zemljište i druge prostore, za njihovo postavljanje plaća se naknada koju određuje Gradsko poglavarstvo, a podnositelj zahtjeva i gradonačelnik Grada Zagreba, odnosno osoba koju on ovlasti, sklapaju ugovor o plaćanju naknade.

Ugovor se sklapa prije izdavanja odobrenja.

31. Člankom 15. Odluke o komunalnom redu određeno je da visinu naknade za postavljanje utvrđuje Gradsko poglavarstvo odnosno o zoni u kojoj se postavlja, o njihovoj veličini, tipu i namjeni.

32. Tužitelj spori zakonitost citiranog članka 39. Odluke o komunalnom redu.

33. Iz citiranih odredbi proizlazi da je tuženik, kao jedinica lokalne samouprave, bio dužan donijeti Odluku o komunalnom redu kojom će urediti pitanje uređenja naselja. Stoga tuženik iz Zakona o komunalnom gospodarstvu crpi ovlaštenje da takvom odlukom u sklopu uređenja naselja uredi i pitanje postavljanja reklama i reklamnih panoa i s tim u vezi za navedeno izdaje odobrenja.

34. Međutim, ovdje se postavilo kao sporno pitanje prava, odnosno ovlaštenja tuženika da navedenom Odlukom uredi pitanje plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na površinama koje nisu javne, odnosno koje su u privatnom vlasništvu i za koje korisnik, u pravilu, plaća naknadu vlasniku nekretnine, a ovaj komunalnu naknadu tuženiku.

35. Takvo ovlaštenje ovaj sud ne pronalazi u odredbama Zakona o komunalnom gospodarstvu, jednako kao što navedeno ne proizlazi niti iz propisa kojima je reguliran djelokrug i financiranje jedinica lokalne samouprave.

36. Prema tada važećoj odredbi čl. 29. Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave vlastiti izvori sredstava općine i grada jesu prihodi od vlastite imovine, u smislu čl. 68. st. 3. toč. 1., 2., 3. i 4. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi; općinski, odnosno gradski porezi u skladu s ovim Zakonom; novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sami propišu; upravne pristojbe u skladu s posebnim zakonom, boravišne pristojbe, u skladu s posebnim zakonom; komunalne naknade, doprinosi i druge naknade utvrđene posebnim zakonom; naknade za uporabu javnih, općinskih ili gradskih površina te drugi prihodi utvrđeni posebnim zakonom.

37. Prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna je naknada prihod proračuna jedinice lokalne samouprave, a sredstva komunalne naknade namijenjena su financiranju obavljanja djelatnosti odvodnje atmosferskih voda, održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanja javnih površina, održavanja nerazvrstanih cesta, održavanja groblja i krematorija i javne rasvjete.

38. Iz navedenih odredbi ne proizlazi da bi jedinica lokalne samouprave bila ovlaštena općim aktom urediti pitanje naplate naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na nekretninama u privatnom vlasništvu, odnosno na nejavnim površinama. Štoviše, u pravilu korisnik plaća naknadu u vidu zakupnine vlasniku nekretnine na koju je postavljena reklama, a vlasnik nekretnine plaća jedinici lokalne samouprave komunalni doprinos. U odnosu na ovlaštenje tuženika za plaćanje ovakve naknade i Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem pod brojem Revd-2054/2020 od 15. rujna 2020. dopustio podnošenje revizije.

39. Obzirom na navedeno, stav je ovog suda da je Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39. kojom je propisana obveza plaćanja naknade za postavljanje reklama i reklamnih panoa na zemljište i objekte (koji nisu javni) u suprotnosti sa zakonom.

40. Navedeno utvrđenje nije suprotno niti utvrđenjima i ocjeni Visokog upravnog suda Republike Hrvatske koji je odlučivao o zakonitosti općih akata drugih jedinica lokalne samouprave, a koji su po svom sadržaju bitno slični ovdje spornom općem aktu (odluke broj Usoz-8/2016 od 13. lipnja 2016., Usoz-118/2020 od 25. travnja 2022.).

41. Dakle, ovaj je sud kao prethodno pitanje utvrdio da je nezakonita Odluka o komunalnom redu u dijelu odredbe čl. 39., koja odredba, iako je prestala važiti, i dalje proizvodi pravne učinke među strankama jer je i dalje na snazi (budući da nije raskinut ili otkazan) ugovor koji su sklopile temeljem te Odluke radi postavljanja reklamnog panoa na zemljištu u Zagrebu koje je u vlasništvu drugih.

42. S obzirom da je odredbom čl. 322. ZOO određeno da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, a imajući u vidu naprijed navedene zaključke, ocijenjeno je da je Ugovor o plaćanju naknade za postavljanje reklama od 16. listopada 2007. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravne učinke. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

43. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (čl. 323. st. 1. ZOO).

44. Kako je predmetni ugovor utvrđen ništetnim, tužitelj je ovlašten, po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO), tražiti vraćanje svega što je na osnovu tog ugovora dao. Budući da nije sporna visina naknade koju je na ime ništetnog ugovora tužitelj isplatio tuženiku, valjalo je tuženika obvezati na isplatu tog novčanog iznosa i to sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od trenutka stjecanja jer je tuženik, prema ocjeni suda, nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO). Naime, tuženik je znao, odnosno morao znati, da kao jedinica lokalne samouprave nema, u relevantnim zakonima, uporište za propisivanje općim aktom obveze plaćanja naknade korisnicima s kojima sklapa ugovore za postavljanje reklama na nejavnim površinama.

45. Visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO koja se primjenjuje na ostale odnose jer se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, već o plaćanju s osnove stečenog bez osnove, pa je odlučeno u toč. II. izreke ove presude.

46. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP) u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) prema zahtjevu za naknadu troškova uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda u iznosu od 2,00 €.

40. Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 200,00 € i podneska od 12. svibnja 2025. (Tbr.8.1.) u iznosu od 200,00 €, kao i trošak zastupanja na ročištu 27. studenog 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 € dakle ukupno 600,00 € uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 46.) u iznosu od 150,00 €, dakle ukupno 750,00 € kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 65,54 € i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 131,08 €, odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 946,62 € slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 9. siječnja 2026.

Sudac:

Maja Jurovicki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku uz rješenje za plaćanje sudske pristojbe

- tuženiku

- kal 30 dana