REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-518/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: AĐU, rođen **.**.1995., u mjestu Achoi Martan, Čečenska Republika, državljanin Ruske Federacije, kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, 9. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, KLASA: UP/I-216-03/23-06/42650, URBROJ: 511-01-212-24-10 od 17. prosinca 2024.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti odvjetnici Martini Grgec, pružateljici pravne pomoći, troškove izvršene pravne pomoći u iznosu od 1.250,00 eura (tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/42650, URBROJ: 511-01-212-24-10 od 17. prosinca 2024. odbijen je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te mu je izrečena obveza napuštanja EGP-a u roku 15 dana.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi da je iz Čečenije/Ruske Federacije otišao zbog dugogodišnjeg progona od rođaka (krvna osveta) i vlasti, povezanog s okolnostima smrti roditelja, protivljenjem prisilnoj udaji maloljetne sestre te zbog stvarne ili pripisane homoseksualne orijentacije. Navodi da je bio izložen nasilju, mučenju i hospitalizacijama, a zemlju je napuštao 2014. i ponovno 2023. godine. Smatra da su njegovi iskazi u bitnome dosljedni i sukladni izvješćima o zemlji podrijetla (progon LGBT osoba, ubojstva iz časti, prisilna mobilizacija). Smatra da je tuženik neopravdano ocijenio iskaze kontradiktornima i nevjerodostojnima, zanemarujući vremenski odmak, ponavljana traumatska iskustva i psihičke posljedice mučenja. Ističe da nisu primijenjena posebna postupovna jamstva za ranjive osobe niti je provedena cjelovita procjena utjecaja traume na sposobnost svjedočenja, suprotno standardima Direktive 2013/33/EU i Istanbulskog protokola. Smatra da se i ne prihvati stvarna orijentacija, tuženik je morao razmotriti progon zbog pripisane karakteristike (čl. 23. st. 4. Zakona). Tužitelj je naveo da je označen i evidentiran kao LGBT, uz saznanja policije, što u kontekstu stanja u zemlji podrijetla isključuje učinkovitu zaštitu. Ističe da nije primarno temeljio zahtjev na riziku slanja u rat, ali je taj rizik realan s obzirom na praksu čečenskih vlasti, proizvoljnost i nasilje pri novačenju te pogoršanje stanja nakon 2023./2024. (veliki gubici, povećane potrebe za ljudstvom). Smatra da činjenica da ranije nije mobiliziran ne pobija aktualni i budući rizik. Smatra da je tuženik pogrešno primijenio Zakon (osobito čl. 20.–29. i 44.), zanemario standarde Direktive 2011/95/EU i tumačenja UNHCR-a (osnovani strah, subjektivni element, političko mišljenje, kažnjavanje) te da nije pravilno procijenio sigurnost povratka (uključujući „sur place“ okolnosti) niti pretpostavku nepostojanja učinkovite zaštite kada progon provode državni akteri. Ukazuje da rok od 15 dana nije individualizirano obrazložen i neprimjeren je s obzirom na nesigurnost povratka i ranjivost tužitelja te predstavlja povredu načela zabrane vraćanja (non-refoulement). Predlaže se usvajanje tužbe, poništenje rješenja, priznanje azila (podredno supsidijarne zaštite), odobrenje besplatne pravne pomoći i dosuda troškova pružatelju pravne pomoći.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi da se tužitelj poziva na to da nije bitno posjeduje li stvarno karakteristike (npr. LGBT) ako mu ih progonitelj pripisuje, ali da je cjelokupan iskaz tužitelja ocijenjen neuvjerljivim, ne samo u pogledu spolne orijentacije, nego i u pogledu progonitelja i navodnih djela progona, pa smatra irelevantnima i izvore o progonu LGBT osoba i postroženju mjera u Čečeniji/Rusiji, jer tužitelj nije učinio vjerojatnim da je proživio događaje na koje se poziva. Tuženik navodi da tužitelj u upravnom postupku nije iznosio psihološke probleme relevantne za uzimanje zahtjeva ili saslušanje, iako je bio pitan postoje li zdravstvene ili druge okolnosti koje utječu na iskazivanje. U spisu nije bilo medicinske dokumentacije koja bi upućivala da tužitelj nije sposoban dosljedno iskazivati. Dokumentacija priložena tek uz tužbu, prema tuženiku, ne dokazuje uzročnu vezu između simptoma (nesanica, napetost, tjeskoba, sniženo raspoloženje) i opisanih događaja. Na tužiteljevu tvrdnju da nema razloga isključenja, tuženik odgovara da se to ne može tvrditi bez mišljenja SOA-e, ali naglašava da u ovom predmetu nije bio dužan niti je smatrao potrebnim pribavljati mišljenje SOA-e jer je već utvrdio da tužitelj ne ispunjava uvjete ni za azil (čl. 20.) ni za supsidijarnu zaštitu (čl. 21.). Predlaže se odbiti tužbu i potvrditi rješenje tuženika, pozivom na razloge iz obrazloženja rješenja i ovog odgovora na tužbu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 6. siječnja 2026. održao raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

4.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za saslušanjem tužitelja kao neprovediv. Iako je opunomoćenica formalno ostala kod tog prijedloga, iz podataka u spisu razvidno je da je tužitelj napustio prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite, da nije prijavio novo boravište te da je trenutačno nedostupan sudu i opunomoćenici. U takvim okolnostima predloženi dokaz objektivno nije provediv, pa ga je sud odbio. Procesne posljedice nedostupnosti stranke snosi sama stranka, koja je dužna osigurati svoju dostupnost sudu.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj (državljanin Ruske Federacije) podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu 21. prosinca 2023. u Prihvatilištu u Zagrebu;

- da je tužitelj 24. srpnja 2024. transferiran iz Kraljevine Norveške u RH po Dublinskom postupku;

- da je tužitelj naveo da nije služio vojsku jer je bio jedino muško dijete;

- da je tužitelj kao razloge odlaska iz zemlje podrijetla naveo: problemi s rođacima nakon smrti roditelja 2014. (promet), zahtjev rođaka za krvnom osvetom, pokušaj prisilne udaje maloljetne sestre (16 godina) za starijeg muškarca; navodi da je zbog toga pobjegao sa sestrom u Norvešku i tamo tražio azil;

- tužitelj navodi da su ga po povratku u Čečeniju rođaci držali zatočenog, zlostavljali i prijetili smrću; da je završio u bolnici i pobjegao; u Ingušetiji izradio putovnicu i napustio Rusku Federaciju;

- tužitelj dodatno navodi istospolnu vezu (od 2020.), priključenje LGBT Telegram grupi, uhićenje u siječnju 2021., dvomjesečno zadržavanje i svakodnevno premlaćivanje u policiji, te da je stavljen na „popis LGBT osoba“ te navodi i strah od slanja na ratište u Ukrajinu.

7. Tuženik je izvršio procjenu vjerodostojnosti iskaza tužitelja te je utvrdio razlike između izjava iz zahtjeva i saslušanja glede: primarnog razloga odlaska 2014. (u zahtjevu navodi traženje krvne osvete, a na saslušanju pokušaj prisilne udaje sestre), razloga povratka u Čečeniju (na zahtjevu navodi prijavu rođaka i razgovor s policajcem, a kasnije navodi “prevaru” rođaka), postojanja sudskog postupka (na zahtjevu spominje raspravu, na saslušanju tvrdi da postupka nije bilo), bolničkog liječenja i medicinske dokumentacije (navodi da je dokumentacija u Norveškoj/policiji, a kasnije navodi da dokumentaciju nikad nije dobio), seksualne orijentacije (na zahtjevu ne spominje vezu s muškarcem i navodi da nije imao problema zbog spolne orijentacije, a na saslušanju to postaje središnji razlog). Iskaz o navodnim objavama kompromitirajućeg sadržaja na društvenoj mreži ocijenjen je paušalnim (bez konkretizacije sadržaja, navodi da je sve obrisano). Tuženik smatra nelogičnim da bi tužitelj u Norveškoj objavljivao kompromitirajući sadržaj na ruskoj mreži i potom se vraćao u Čečeniju, uz vlastitu tvrdnju da se homoseksualnost kažnjava smrću. Navod da su ga rođaci „prisilno oženili“ radi „skidanja sramote“ ocijenjen je neuvjerljivim, uz isticanje da je tužitelj u braku i ima troje djece.

7.1. Uvidom u izvješća utvrđeno je da je djelomična mobilizacija u Rusiji bila vezana uz rezerviste s prethodnom službom i da je, prema navodima u izvješćima, okončana 31. listopada 2022. Izvori navode da među skupinama izloženim prisili mogu biti i LGBT osobe, ali tuženik zaključuje da je prisila bila najvjerojatnija upravo u razdoblju djelomične mobilizacije. Tuženik utvrđuje da tužitelj nije služio vojsku (nije rezervist), da na zahtjevu nije naveo mobilizaciju kao razlog odlaska te da nije dobio poziv u vrijeme djelomične mobilizacije. Kao dodatni argument navodi se da je tužitelj u rujnu 2023. uspio izraditi putnu ispravu, što tuženik tumači kao okolnost protiv postojanja stvarnog rizika mobilizacije.

7.2. Za opće sigurnosne okolnosti tuženik navodi podatke (ACLED) da su u Čečeniji u relevantnom razdoblju zabilježena tri smrtna slučaja iz sigurnosnih incidenata, pa zaključuje da je opći sigurnosni rizik neznatan.

7.3. Tuženik zaključuje da budući rizik nije vjerojatan jer su ključni navodi (LGBT progon i mobilizacija) ocijenjeni neuvjerljivima/nepotkrijepljenima.

7.4. Tuženik nije utvrdio postojanje osnovanog straha od proganjanja u smislu članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17., 33/23. i 17/25., dalje Zakon) jer je tuženik ocijenio da je iskaz tužitelja kontradiktoran, neuvjerljiv i nelogičan, pa nije utvrđeno proganjanje u prošlosti niti vjerojatnost proganjanja ubuduće zbog zaštićenih osnova (osobito jer je tvrdnja o LGBT statusu ocijenjena nevjerodostojnom).

7.5. Tuženik nije utvrdio opravdane razloge da bi se tužitelj povratkom u Rusiju suočio s ozbiljnom nepravdom u smislu članak 21. Zakona jer navodi o progonu zbog LGBT pripadnosti nisu prihvaćeni, navodi o slanju na ratište nisu potkrijepljeni i tuženik smatra da je djelomična mobilizacija završila te da tužitelj nije rezervist, dok su opće sigurnosne okolnosti u Čečeniji ocijenjene niskorizičnima.

7.6. Zbog nepostojanja uvjeta za priznanje azila (čl. 20.) i supsidijarne zaštite (čl. 21.), tužiteljev zahtjev je odbijen na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona.

7.7. Tuženik je izrekao mjeru povratka prema Zakonu o strancima (Narodne novine, broj: 133/20., 114/22. i 151/22.) uz obrazloženje da je nakon izvršnosti odluke o zahtjevu za međunarodnu zaštitu tužitelju prestaje zakoniti boravak po osnovi međunarodne zaštite, uz davanje prednosti dragovoljnom odlasku. Tuženik je pri određivanju roka za napuštanje EGP-a uzeo u obzir da je tužitelj punoljetan, dobrog zdravstvenog stanja, posjeduje osobne isprave i ne smatra se ranjivom osobom u smislu Zakona o strancima. Rok od 15 dana određen je kao „primjeren“ uzimajući u obzir osobne okolnosti (punoljetnost, dobro zdravstveno stanje, posjedovanje isprava, nepostojanje ranjivosti).

8. Sud prihvaća činjenična utvrđenja i pravne zaključke tuženika te nalazi da su tužbeni navodi neosnovani.

9. Prije svega, neosnovan je tužbeni prigovor pogrešne i nepotpune utvrđenosti činjeničnog stanja. Iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik proveo cjelovit postupak, omogućio tužitelju iznošenje svih relevantnih okolnosti te izvršio detaljnu i argumentiranu procjenu vjerodostojnosti njegovih iskaza, pri čemu je jasno naveo razloge zbog kojih iste nije prihvatio. Sud nalazi da su u osporenom rješenju konkretno, logično i međusobno povezano obrazložene utvrđene kontradikcije, a ne da se radi o manjim ili nebitnim razlikama koje bi se mogle opravdati vremenskim odmakom.

10. Suprotno tvrdnjama tužitelja, razlike u iskazima ne odnose se na sporedne okolnosti, nego na ključne elemente zahtjeva: razloge napuštanja zemlje podrijetla, identitet i motive progonitelja, postojanje sudskog postupka, hospitalizacije, medicinsku dokumentaciju te samu osnovu tvrdnje o progonu zbog spolne orijentacije. Takve nedosljednosti opravdano su dovele tuženika do zaključka da iskaz u cjelini ne zaslužuje blagodat sumnje, što je sukladno članku 29. Zakona.

11. Neosnovan je i prigovor da tuženik nije uzeo u obzir ranjivost tužitelja i posljedice navodnog mučenja. Iz spisa proizlazi da je tužitelj u upravnom postupku izrijekom upitan postoje li zdravstvene ili druge okolnosti koje bi mogle utjecati na njegovo iskazivanje, na što nije naveo psihičke poteškoće relevantne za vođenje postupka. U vrijeme odlučivanja tuženiku nije bila dostupna medicinska dokumentacija koja bi upućivala na postojanje traume u procesno relevantnom smislu, niti je tužitelj tvrdio da zbog psihičkog stanja nije u stanju dosljedno iskazivati. Dokumentacija priložena uz tužbu nije takve dokazne snage da bi dovela u sumnju zaključke tuženika, nije dostatna da bi učinila vjerojatnim uzročnu vezu između navedenih simptoma i događaja u zemlji podrijetla niti da bi objasnila uočene kontradikcije.

12. Tužbeni navod o obvezi primjene posebnih postupovnih jamstava za ranjive osobe stoga nije osnovan, jer u upravnom postupku nisu bile utvrđene okolnosti koje bi tužitelja u tom trenutku svrstale u kategoriju ranjivih osoba u smislu Zakona.

13. Neosnovano se tužitelj poziva na članak 23. stavak 4. Zakona (pripisana karakteristika). Naime, primjena navedene odredbe pretpostavlja da je barem učinjeno vjerojatnim da progonitelji tražitelju doista pripisuju određenu zaštićenu karakteristiku. U konkretnom slučaju tuženik je, na temelju kontradiktornosti i nelogičnosti iskaza, osnovano zaključio da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je takva karakteristika pripisana od strane navodnih progonitelja, kao ni da je bio stavljen na ikakav službeni ili neslužbeni „popis“ LGBT osoba. U takvoj situaciji, opći izvori o stanju LGBT osoba u Čečeniji ne mogu sami po sebi nadomjestiti nedostatak vjerodostojnog individualnog supstrata.

14. Neosnovani su i prigovori vezani uz rizik prisilne mobilizacije i slanja na ratište u Ukrajinu. Tuženik je pravilno utvrdio, na temelju relevantnih i aktualnih izvješća, da je djelomična mobilizacija u Ruskoj Federaciji okončana 31. listopada 2022., da je bila primarno usmjerena na rezerviste s prethodnom vojnom službom te da tužitelj ne spada u tu kategoriju. Činjenica da je tužitelj u rujnu 2023. bez zapreka ishodio putnu ispravu dodatno potkrepljuje zaključak da u njegovom slučaju nije postojao stvarni i individualizirani rizik mobilizacije, niti u vrijeme odlaska niti u trenutku odlučivanja.

15. Sud ne prihvaća ni tužbeni navod da je tuženik pogrešno zanemario tzv. sur place okolnosti. Tužitelj tijekom postupka nije učinio vjerojatnim postojanje novih, osobnih okolnosti nastalih nakon napuštanja zemlje podrijetla koje bi ga, same po sebi, izložile riziku proganjanja ili ozbiljne nepravde po povratku, već se poziva na opće političke i sigurnosne okolnosti, koje bez individualne poveznice nisu dovoljne za priznanje međunarodne zaštite.

16. Slijedom navedenog, Sud nalazi da je tuženik pravilno primijenio članak 20. Zakona, zaključivši da kod tužitelja nije utvrđen osnovani strah od proganjanja zbog zaštićenih osnova, kao ni članak 21. Zakona, jer nisu utvrđeni opravdani razlozi koji bi upućivali na stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde u slučaju povratka.

17. Neosnovan je i tužbeni prigovor u odnosu na mjeru povratka i rok od 15 dana. Iz osporenog rješenja proizlazi da je tuženik uzeo u obzir osobne okolnosti tužitelja, njegovu punoljetnost, zdravstveno stanje, posjedovanje osobnih isprava te činjenicu da se ne smatra ranjivom osobom u smislu Zakona o strancima. Sud nalazi da je rok za dragovoljni odlazak određen u zakonom dopuštenim granicama i razmjerno utvrđenim okolnostima, a kako nisu utvrđene okolnosti iz kojih bi proizlazio stvarni rizik proganjanja ili ozbiljne nepravde, nije došlo do povrede načela zabrane vraćanja (non-refoulement).

18. Slijedom navedenog, Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

19. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a.

20. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega mu je u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

21. Budući da je pravnu pomoć pružila odvjetnica Martina Grgec, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eura, u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23.), i to trošak sastava tužbe i zastupanja na raspravi.

U Zagrebu, 9. siječnja 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti).

DNA:

1. Odvjetnica Martina Grgec – elektroničkim putem

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Ilica 335, [adresa] Zagreb

3. U spis