REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

P 1366/23-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice PĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po pun. Mariu Skejiću, odvj. u Splitu protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. ZAGREB, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, zastupanog po pun. iz odvj. društva Matulić i Bilić u Splitu, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 9. listopada 2024. g. u prisutnosti zamjenice pun. tužiteljice i zamjenice pun. tuženika, dana 9. siječnja 2026. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici JĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.524,35 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-0,67 EUR teče od 31. kolovoza 2007. g. do isplate,

-0,39 EUR teče od 29. studenog 2007. g. do isplate,

-2,10 EUR teče od 25. siječnja 2008. g. do isplate,

-1,72 EUR teče od 28. veljače 2008. g. do isplate,

-3,33 EUR teče od 27. ožujka 2008. g. do isplate,

-1,22 EUR teče od 30. travnja 2008. g. do isplate,

-0,94 EUR teče od 26. svibnja 2008. g. do isplate,

-1,45 EUR teče od 30. lipnja 2008. g. do isplate,

-0,21 EUR teče od 26. srpnja 2008. g. do isplate,

-0,12 EUR teče od 1. rujna 2008. g. do isplate,

-0,95 EUR teče od 30. rujna 2008. g. do isplate,

-7,96 EUR teče od 31. listopada 2008. g. do isplate,

-3,24 EUR teče od 1. prosinca 2008. g. do isplate,

-6,65 EUR teče od 29. prosinca 2008. g. do isplate,

-7,96 EUR teče od 28. siječnja 2009. g. do isplate,

-9,66 EUR teče od 26. veljače 2009. g. do isplate,

-8,33 EUR teče od 31. ožujka 2009. g. do isplate,

-7,86 EUR teče od 24. travnja 2009. g. do isplate,

-6,61 EUR teče od 28. svibnja 2009. g. do isplate,

-5,93 EUR teče od 30. lipnja 2009. g. do isplate,

-6,20 EUR teče od 31. srpnja 2009. g. do isplate,

-6,52 EUR teče od 20. kolovoza 2009. g. do isplate,

-6,80 EUR teče od 30. rujna 2009. g. do isplate,

-6,15 EUR teče od 31. listopada 2009. g. do isplate,

-7,37 EUR teče od 30. studenog 2009. g. do isplate,

-6,78 EUR teče od 18. prosinca 2009. g. do isplate,

-8,99 EUR teče od 25. siječnja 2010. g. do isplate,

-9,31 EUR teče od 1. ožujka 2010. g. do isplate,

-10,58 EUR teče od 23. ožujka 2010. g. do isplate,

-10,75 EUR teče od 30. travnja 2010. g. do isplate,

-11,79 EUR teče od 27. svibnja 2010. g. do isplate,

-14,63 EUR teče od 20. srpnja 2010. g. do isplate,

-14,63 EUR teče od 20. srpnja 2010. g. do isplate,

-18,66 EUR teče od 21. rujna 2010. g. do isplate,

-18,66 EUR teče od 21. rujna 2010. g. do isplate,

-16,84 EUR teče od 22. listopada 2010. g. do isplate,

-19,55 EUR teče od 27. studenog 2010. g. do isplate,

-22,90 EUR teče od 20. prosinca 2010. g. do isplate,

-21,89 EUR teče od 28. siječnja 2011. g. do isplate,

-23,15 EUR teče od 28. veljače 2011. g. do isplate,

-21,80 EUR teče od 29. ožujka 2011. g. do isplate,

-21,40 EUR teče od 26. travnja 2011. g. do isplate,

-27,03 EUR teče od 27. svibnja 2011. g. do isplate,

-29,90 EUR teče od 29. lipnja 2011. g. do isplate,

-33,37 EUR teče od 27. srpnja 2011. g. do isplate,

-31,76 EUR teče od 30. kolovoza 2011. g. do isplate,

-29,19 EUR teče od 1. listopada 2011. g. do isplate,

-28,87 EUR teče od 2. studenog 2011. g. do isplate,

-27,46 EUR teče od 22. studenog 2011. g. do isplate,

-29,11 EUR teče od 28. prosinca 2011. g. do isplate,

-31,14 EUR teče od 27. siječnja 2012. g. do isplate,

-30,73 EUR teče od 22. ožujka 2012. g. do isplate,

-30,73 EUR teče od 22. ožujka 2012. g. do isplate,

-31,44 EUR teče od 19. svibnja 2012. g. do isplate,

-31,44 EUR teče od 19. svibnja 2012. g. do isplate,

-31,27 EUR teče od 21. lipnja 2012. g. do isplate,

-30,84 EUR teče od 1. kolovoza 2012. g. do isplate,

-30,44 EUR teče od 31. kolovoza 2012. g. do isplate,

-29,36 EUR teče od 28. rujna 2012. g. do isplate,

-30,50 EUR teče od 31. listopada 2012. g. do isplate,

-31,10 EUR teče od 26. studenog 2012. g. do isplate,

-30,95 EUR teče od 7. siječnja 2013. g. do isplate,

-28,40 EUR teče od 30. siječnja 2013. g. do isplate,

-30,55 EUR teče od 28. veljače 2013. g. do isplate,

-30,76 EUR teče od 4. travnja 2013. g. do isplate,

-28,07 EUR teče od 20. svibnja 2013. g. do isplate,

-28,22 EUR teče od 24. lipnja 2013. g. do isplate,

-27,45 EUR teče od 24. srpnja 2013. g. do isplate,

-28,27 EUR teče od 23. kolovoza 2013. g. do isplate,

-29,76 EUR teče od 25. rujna 2013. g. do isplate,

-29,31 EUR teče od 22. listopada 2013. g. do isplate,

-30,35 EUR teče od 23. prosinca 2013. g. do isplate,

-29,63 EUR teče od 20. siječnja 2014. g. do isplate,

-29,63 EUR teče od 20. siječnja 2014. g. do isplate,

-31,13 EUR teče od 20. veljače 2014. g. do isplate,

-31,26 EUR teče od 26. ožujka 2014. g. do isplate,

-30,59 EUR teče od 23. travnja 2014. g. do isplate,

-30,35 EUR teče od 21. svibnja 2014. g. do isplate,

-30,23 EUR teče od 20. lipnja 2014. g. do isplate,

-31,11 EUR teče od 18. srpnja 2014. g. do isplate,

i to po stopi:



-od 15% godišnje u periodu od 31. kolovoza 2007. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 13. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2023. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te

-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.825,00 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 9. siječnja 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužiteljica je dana 6. travnja 2023. g. ustala tužbom pred ovim sudom u kojoj je navela da su stranke dana 12. lipnja 2007. g. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012592383 za kupnju motornog vozila koji nije konvertiran i temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit u iznosu od 8.330,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Ugovoreno je da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, tužiteljicu nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Protivno Ugovoru i otplatnom planu, tužiteljici da su povećani anuiteti te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama. Tuženik da je jednostrano odredio obvezu tužitelja koji promjenu svoje obveze nije mogao predvidjeti niti provjeriti pravilnost izvršene promjene. Citiran je sadržaj presude Europskog suda u predmetu C-186/16 te je navedeno da su izreka i obrazloženje te presude obvezujući i za sudove u RH. Navedeno je da su korisnici kredita odnosno potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni, radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe čl. 131. st. 1. u vezi s čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača jer ta odluka obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite individualnih prava. Ponovljeno je da su stranke, prema Ugovoru o kreditu i prvom otplatnom planu, ugovorile mjesečne anuitete u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, a da je tužitelj, temeljem valutne klauzule u švicarskim francima koja je nepoštena i ništetna, bio prisiljen plaćati bitno veće iznose od ugovorenih. Kako su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetne, tužitelj da ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnove ništetnih odredbi Ugovora, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Citirane su i odredbe čl. 296. st. 1., čl. 324. st. 1. i 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ovog Zakona te je navedeno da je tuženik dužan vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog pretplaćenog mjesečnog iznosa do isplate. Kako tužitelj ne može postaviti točno određeni tužbeni zahtjev jer mu tuženik na zahtjev nije dostavio kreditnu dokumentaciju predloženo je rješenjem tuženiku naložiti dostavu kreditne dokumentacije nakon čega će tužitelj postaviti određen zahtjev za isplatu s pripadajućim kamatama, a uslijed primjene nedopuštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti. Predmetni Ugovor o kreditu da je u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 25. kolovozom 2014. g. pa da se radi o prekluziji iz odredbe čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Prema odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku da bi se trebalo raditi o parnici radi naknade štete, a u konkretnom slučaju da ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove. Nadalje, da je Zakonom o obveznim odnosima i to baš čl. 22. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule. Tužiteljica da se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučila baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sama ocijenila kako isti po svemu odgovara upravo njenim potrebama i mogućnostima, te je prije sklapanja ugovora dobila sva tražena pojašnjenja i informacije. Budući da tužiteljica svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove ponovljen je još jednom prigovor zastare.

Tužbeni zahtjev konačno je uređen u podnesku od 27. lipnja 2025. g. te je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 1.524,35 EUR s pripadajućim kamatama.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 9012592383 od 12. lipnja 2007. g. s otplatnim planom, dopisa tužiteljice od 12. travnja 2019. g. s povratnicom i knjigovodstvene kartice i plana otplate po kreditu broj 9012592383. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještakinji Ines Lozić koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 19. prosinca 2024. g. te saslušanjem tužiteljice.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.524,35 EUR s pripadajućim kamatama koji predstavlja razliku između obračunatih i plaćenih mjesečnih anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed nezakonitog ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužiteljice, kao korisnice kredita, dana 12. lipnja 2007. g. sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju vozila broj 9012592383 s valutnom klauzulom na iznos od 8.330,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno ni da je tužiteljica dana 25. kolovoza 2014. g. u cijelosti otplatila kredit koji je zatvoren.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi osnovanost zahtjeva tužiteljice za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF. Istaknut je i prigovor zastare.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Pri tome je bilo potrebno osvrnuti se na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji predstavlja kolektivni sudski postupak.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, naime, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužiteljice kao potrošača i nije joj dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužiteljice, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužiteljici pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita, odnosno tužiteljica, bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 8.330,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan plaćanja ništetne jer se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje ne proizvode pravne učinke, što, nadalje, znači da tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). Drugim riječima, tužiteljica je stekla pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče ugovaranja valutne klauzule u CHF, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili rizike ugovaranja valutne klauzule u CHF.

Saslušana u ovom postupku i tužiteljica je to potvrdila: navela je da su ona i suprug trebali sredstva za kupnju motocikla za njihove osobne potrebe jer im je trebalo prijevozno sredstvo. U banci da su razgovarali s jednom službenicom te im je bio ponuđen konkretni kredit kao nešto najpovoljnije te im nije bio ponuđen nikakav drugi kredit u nekoj drugoj valuti nit eventualno objašnjene razlike. Navela je da je svjesna da svaki kredit nosi određeni rizik ali da se u banci nisu spominjali nikakvi posebni rizici vezano uz valutu CHF, a službenica da je čak rekla da bi i ona uzela taj kredit. Što se tiče pregovaranja oko uvjeta kredita kazala je da je Ugovor potpisan bez bilo kakvih pregovora.

Treba navesti da je dio ugovornih odredbi koje je sud citirao ništav po samom Zakonu pa da je utvrđenje ništavosti samo deklaratornog karaktera i predstavlja prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, koje je pitanje sud raspravio.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije Ines Lozić, koja je u svom pisanom nalazu i mišljenju od 19. prosinca 2024. g. navela da je u Ugovoru bila ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit da je isplaćen 13. lipnja 2007. g., dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu da je bilo 31. srpnja 2007. g. u iznosu od 119,70 CHF, a dospijeće slijedećih anuiteta u pravilu svakog zadnjeg dana u mjesecu i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja.

Što se tiče tečaja CHF da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti taj tečaj oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.

Tako da u razdoblju otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita da je preplaćeno 1.524,35 EUR, dok je zbog pada tečaja manje plaćen iznos od 1,96 EUR.

Tužiteljica u odnosu na nalaz i mišljenje sudske vještakinje nije imala prigovora te je i tužbeni zahtjev konačno uredila u skladu s tim nalazom i mišljenjem u podnesku od 27. lipnja 2025. g. ukupnom zatraživši isplatu iznosa od 1.524,35 EUR s pripadajućim kamatama.

Ni tuženik nije imao prigovore vezano za matematički izračun vještakinje jer je nakon dostave nalaza i mišljenja vještakinje te podneska tužiteljice s uređenim tužbenim zahtjevom na ročištu od 9. listopada 2025. g. samo ustrajao u navodima iz odgovora na tužbu.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare na potraživanje tužiteljice, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. g. trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 6. travnja 2023. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Ines Lozić kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice prema izračunu razlike više obračunatih iznosa temeljem ugovaranja valutne klauzule u CHF u zatraženoj visini od ukupno 1.524,35 EUR, te je odlučeno kao u izreci presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužiteljice iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužiteljici zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Tužiteljica je na dosuđeni iznos glavnice zateznu kamatu zatražila u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, što je pravilno i kako je trebalo navesti u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imala tužiteljica vodeći ovaj spor.

Tužiteljici je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podnesaka od 15. rujna 2023. g. i 27. lipnja 2025. g. i zastupanja na ročištu od 14. svibnja i 2. listopada 2024. g. po 100 bodova (ukupno 500 bodova) i trošak zastupanja na ročištu od 9. listopada 2025. g. od 50 bodova.

Ukupan broj bodova od 550 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (1.100,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i pristojbu tužbe (u zatraženom iznosu od 50,00 EUR) i za troškove vještačenja koje je podmirila tužiteljica (400,00 EUR) te tako dobiti iznos od 1.825,00 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki II. izreke rješenja.

Tužiteljica je zatražila i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužiteljici pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer sud smatra da taj trošak nije bio potrebni radi vođenja parnice, a u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici nije priznat ni trošak sudske pristojbe presude jer tužiteljica neće biti pozvana na plaćanje te pristojbe, a budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23) oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi kao tužiteljica u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18 i 51/23).

U Splitu, 9. siječnja 2026. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).